Поштовани читаоци, у циљу расветљавања потпуног лика и недела једног од највећих србомрзаца у читавој повести прилажемо вам два прилога за животопис аустроугарског каплара 42. Вражје дивизије из 1914.-1915. г. која је ратовала у Србији починивши прве злочине геноцида у Првом светском рату.
01.04.2013
***
UBEĐENJE
Još je živ
Njegov duh još je u nama ili oko nas, a njegovi drugovi su tu
Laknulo mi je kad je umro. Nikad mi nije bilo jasno zašto ih je toliko bilo u
mimohodu, a potom zašto je toliko njih išlo na njegov grob?
Čime ih je taj beskrupulozni vladar privukao?
Glogovom kolcu nisam se radovao, jer me je podsećao na turski zulum. Vreme je pokazalo da je vojvoda mahao tupim kocem dok je bio u opoziciji, a kada je došao na vlast, zaboravio je vampira.
A i da je nabijen na tupi ili na oštri kolac dušmanskom rukom, sve bi bilo isto, živeo bi i dalje, ali kao mučenik. Samo mu je još to trebalo za oreol svetiteljski.
Niko pouzdano ne zna ko je bio taj čovek, čiji se grob nalazi u našem glavnom gradu, a telo i duša – Bog jedini zna gde. Generacije učenika vaspitavane su prema njegovom maskiranom i blaziranom liku.
Njegovo Dedinje
Komunizma nema u Rusiji, nema ga ni kod nas, bar ne javno na delu, ali njegov lik još je živ, njegov duh još je u nama ili oko nas, njegovi drugovi (nešto mlađi) su pored nas… sve je njegovo u ovom gradu i ovoj državi i posle 5. oktobra, bez obzira što su mu neke ulice oduzeli, neke spomenike sklonili i izbacili slike iz udžbenika i kancelarija.
I Dedinje je još neprikosnoveno njegovo, uprkos tome što se u Dvor vratio srpski i jugoslovenski prestolonaslednik. Iako su ga Karađorđevići sagradili, iako su danas u njemu, ipak je to njegova rezidencija, jer je on stvorio od Dvora prepoznatljiv vladarski simbol. Ono što nisu umeli kraljevi, umeo je predsednik, stvorio je oreol nedodirljivosti, neodgovornosti, svemoći i večnosti. Doživotni car – ovozemaljski i onozemaljski, kome bi pozavidela većina kineskih careva! Bog među Srbima, živi svetitelj, nekanonizovani, ali samo zato što nije želeo beatifikaciju, jer ni na onom svetu nije hteo izdati radničku klasu, taj najveći demagog među vladarima.
Srpski kraljevi i carevi (i Dušan Silni) ostavili su utisak u istoriji, prema vlasti kojom su raspolagali, da su bili predsednici, a naši predsednici (on i on) bili su naši carevi. Ne bi to bilo začuđujuće da su oni ostali na pijedestalu ovozemaljskom, ali je strašno što se prvi odmah uspeo i na tron ovozemaljski, a drugi će to učiniti uskoro.
Kad bi Srbima bilo dopušteno da ponovo klikću: „Živeli srpski carevi!“, niko ne bi pomislio na Dušana Silnog i to bi bila jedina dobra strana novije srpske povesti (rotacija predsednika i careva), pa bi, nadajmo se, prestale optužbe o obnovi Velikog srpskog carstva.
Ma u koje gajde da duvamo, ma u koje ćemane da udaramo, ma koje dodole da pevamo (samo kolje ne potežimo – da ne skrnavimo svetle žrtve za slobodu narodnu), ne bismo uspeli da pročistimo srpsko nacionalno biće od njegovih još živih ideoloških naslaga.
On je još nedodirljiv. Da bismo saznali bar nešto pouzdano o njemu, mora se otvoriti njegov arhiv, sav – a ne delovi. Da on nije mrtav, živ je dokaz činjenica da je njegov arhiv, ili arhiv predsednika Jugoslavije, zapečaćen i da se posebno čuva. Zna se ko je uredbom izdvojio njegov arhiv od ostalih arhiva, nezakonito i u suprotnosti važećem Zakonu o arhivima.
Upokojeni, sa onog sveta, i danas čvrstom rukom drži zatvoren lični arhiv. Niko u njega nije i ne sme da zaviri, a da istražuje – sačuvaj Bože takvog izazivača sudbine. A skrivanje njegovog arhiva suprotno je svim u svetu važećim arhivističkim pravilima i potpuno je nezakonito.
U arhivu predsednika Jugoslavije nalaze se i dokumenta koja ne pripadaju njegovom „liku i delu“, nego su uzeta iz Dvorske arhive i ko zna iz kojih i čijih još arhiva. Uzurpacijom prisvojena, i ona su danas pod embargom.
Da se ne povampiri
Nema istine o njemu i o srpskoj servilnosti njemu i komunizmu dok se Arhiv predsednika ne stavi na raspolaganje istraživačima.
Kad saznamo istinu o njemu, možda ćemo pronaći stazu koja će Srbe izvući iz začaranog kruga 20, a možda i ovog stoleća.
Otvorimo arhiv – brže – dok se on i Kominterna ne povampire. Ni svi glogovi koci, ni sve vojvode od 1804. do 2004, ne bi nam tada pomogli.
Srbi i dalje žive rame uz rame sa njim, opčinjeni njime – kako u mitomaniji povesti, tako i u stvarnosti. Zabluda je, pojava tako česta kod Srba, da nam je bilo bolje pod njegovom čvrstom i postojanom komunističkom diktaturom, kada je okončan proces rasrbljavanja i teritorijalnog cepanja srpskog nacionalnog bića i teritorija.
On je još živ i samo Bog zna kada će ga Srbi zaista sahraniti – njega i njegov duh!
A ja sam mislio da znam kad je umro.
Prof. nacionalne povesti Dr. Radoš Ljušić, Beograd
Tito bez maske!:
Josip Broz Tito Bez Maske! by Владислав Б. Сотировић/Vladislav B. Sotirović
… [Trackback]
[…] Info on that Topic: novinar.de/2013/04/01/prilog-za-zivotopis-josipa-broza-tita.html […]
… [Trackback]
[…] Find More Info here on that Topic: novinar.de/2013/04/01/prilog-za-zivotopis-josipa-broza-tita.html […]
… [Trackback]
[…] There you can find 96464 additional Information to that Topic: novinar.de/2013/04/01/prilog-za-zivotopis-josipa-broza-tita.html […]
… [Trackback]
[…] Here you will find 64989 additional Info on that Topic: novinar.de/2013/04/01/prilog-za-zivotopis-josipa-broza-tita.html […]
… [Trackback]
[…] There you can find 84949 additional Info on that Topic: novinar.de/2013/04/01/prilog-za-zivotopis-josipa-broza-tita.html […]