Вести

Ono što se na naše oči danas odigrava na svetskoj životnoj pozornici laičkim jezikom rečeno, jeste činjenica od koje ne možemo da pobegnemo, a to je,

iz Australije, Protojerej Dragan Saračević, 11.12.2009

+++

da živimo u vremenu paradoksa, odnosno u vremenu apsolutnog relativiteta. U sekularistickoj provenijenciji nameće se teza po kojoj nema dobra i zla, i da je sve podlozno „arbitrazi prosvecenih“, da budem jasniji, arbitrazi samoproglasenih prosvecenih.

U oblasti realnog zivota, posmatrano sa hriscanskog, ali izvornog  i nepomucenog pravoslavnog gledista, zivimo u vremenu izokrenutih moralnih vrednosti, pod uslovom da verujemo da Hristov Novozavetni Moralni Zakon koga nam je on doneo u Svetom Jevandjelju, jos uvek u pravoslavlju i pravoslavnoj teologiji ima svoju nepromenljivu vrednost i sadrzaj.

Ono sto je u dvehiljadegodisnjoj istoriji pravoslavlja bilo uvek i neizmenjivo MORALNO, danas to vise ne mora da znaci, jer je kao sto vidimo PRAVOSLAVNA ETIKA i to po tumacenju nekih pravoslavnih neoteologa, promenljivog karaktera. Iz ovoga razloga imamo cinjenicu,  da se zato na mnoge postulate koji su smatrani za krajnje NEMORALNE, odnosno nehriscanska dela i postupke, danas  i u pravoslavnoj teologiji, pa i kod pojedinih „episkopa“, gleda kao na nesto sasvim normalno i kao „od Boga dato“.

Danasnje vreme karakterise apostasija, odnosno odpadnistvo od one prave vere  utemeljene na Svetom Jevandjelju i Svetim Ocima, koje je u mnogo velikoj meri zahvatilo sveto pravoslavlje iznutra. Jer, ako imamo „episkopa“, uvazenog teologa, doktoranta teologije, pa cak i profesora Bogoslovskog fakulteta, kao sto je Ignjatije (Midic), koji tvrdi da je hriscanska etika nesto sto je promenljivo, odnosno da je ono sto je juce  bilo nemoralno danas moze da bude proglaseno za moralno, onda nas ne mogu zacuditi zivot i nacini ponasanja pojedinaca koji nose pravoslavne mantije, bez obzira na svestenosluziteljski cin.

Tako smo nedavno imali i primer, gde mladi novouvezeni novotarac, ili svejedno novodovedeni „djakon“ po prezimenu Bosancic, na seminaru svestenstva SPC obe eparhije u Australiji u svome ni manje ni vise, nego jeretickom predavanju Novozavetni Moralni Zakon pretpostavlja posebenosti svake licnosti, i u kome tvrdi da hriscanski moral i moralno ponasanje nemaju nikakvog znacaja za svestenike koji su eto dobili, kao „Boziji dar“ da „upravljaju“ crkvom.

Evo citata iz pomenutog predavanja:

„… Dakako, svako od nas radiće po svojoj slobodnoj volji, ali treba imati na umu suštinsku bogoslovsku pretpostavku kada su u pitanju služba klirika u Crkvi.  Dakako, Bog je po svojoj ljubavi, a poštujući slobodnu volju, nama poklonio veliki dar. Taj dar – upravljanje Crkvom – sa sobom nosi veliku odgovornost. Odgovornost ne znači moralno ili savjesno ponašanje pred ljudima, bilo u crkvi bilo van nje. Takvo poimanje odgovornosti odvelo bi nas ka shvatanju Crkve Božije i hrišćansta kao religije u kojoj moralni propisi i obrasci ponašanja zatiru posebnost i neponovljivost svake ličnosti.“

I mi kao citaoci, izuzimajuci gramaticku gresku u prvoj recenici, „dakako“ ne znamo o kojoj se to „sustinskoj bogoslovskoj pretpostavci“ radi. Da ne bi ispalo da je citat istrgnut iz konteksta, u prilogu je celo predavanje, pa bi mozda jos neko od teologa, kojima je hriscanska (pravoslavna) etika struka, mogao da nam ovo rastumaci i bolje objasni, sta je novopeceni mladi „djakon“ uopste hteo da kaze.

Koliko je meni poznato, Etika je generalno gledano jedna posebna nauka. Kao posebna bogoslovska nauka pojavljuje se „Hriscanska  Etika“  koja se u bogosloviji ranije predavala dve godine, a isto tako i dva semestra na bogoslovskom fakultetu kao jedan poseban predmet, u cijem smo okviru izucavali  i Starozavetni, a posebno Novozavetni MORALNI ZAKON.

Meni nije jasno, da ako nasa „odgovornost“ i nase ponasanje nije u skladu sa Novozavetnim Moralnim Zakonom, buduci da smo mi svestenici Novoga Zaveta, dali se tu moze uopste govoriti o bilo kakvoj hriscanskoj odgovornosti i pred Bogom i pred ljudima u pravom smislu te reci?

Sta ako imamo primera radi, jednog arhijerejskog namesnika, ili sekretara jedne eparhije ili arhijerejskog zamenika, koji je  „dobio od Boga“ eto i taj „dar urpavljanja crkvom“, da iskljucimo protekciju, i koji trenutno u domenu svojih ovlascenja i upravlja Crkvom, a ciju  „posebnost i neponovljivost licnosti“ karakterise da je on, ne samo jedan ordinarni, vec i PATOLOSKI LAZOV, onda  gde se mi kao Crkva nalazimo, i dali se tu uopste moze govoriti  o CRKVI, kao Bozanskoj instituciji, buduci da Boga nema tamo gde caruje LAZ.

Da ne govorimo o varijanti u kojoj PATOLOSKA LAZ karakterise,  recimo jednog episkopa, i da je to recimo, „posebnost i neponovljivost“ njegove licnosti…  Ili se u ovom slucaju tu moze govoriti o Crkvi kao Bozanskoj instituciji, koja je nesumnjivo u cvrstom zagrljaju Satane, a koji je  kako Spasitelj kaze „laza i otac lazi“.

Dali „djakon“ Bosancic ovom prilikom nalazi opravdanje da je i LAZ nesto sto je od Boga dato, a ne da je to cisto satanska osnovna posebnost, karakteristika i osobina, kao sto recimo njegov ucitelj „episkop“ Ignjatije (Midic) tvrdi, da „HOMOSEKSUALIZAM nije pao s neba“, nego da je i to po njemu „Bogom dano“?

U krajnjoj liniji, ako imamo na primer „episkope“, „svestenike“, i „svestenomonahe“, koji nisu samo lazovi, nego su homoseksualci ili pedofili, dali se ovim neoteoloskim pravcem nastoji, da se njihovo ponasanje opravda sa gledista promenjlivosti „Hriscanske Etike“, odnosno tacnije promenljivosti Pravoslavne Hriscanske Etike, jer vidimo da se u nekim „hriscanskim“ denominacijama i takvi rukopolazu, a negde njihova „jerarhija“ cak sklapa i brakove istoga pola.

Dalje je „djakon“ Bosancic u svome teologisanju veliki akcenat stavio na LJUBAV, govoreci o njoj i tumaceci ovu najznacajniju jevandjelsku komponentu hriscanske vere i zivota. Ovaj deo predavanja mislim da bi trebalo podrobnije analizirati, a u kontekstu njegove pomenute tvrdnje.  Medjutim, ono sto se na prvi pogled moze zapaziti, i da je sve izgledalo kao da se u ljubavi maltene plivalo i da se svi tekuci problemi u zivotu i radu SPC u Australiji u  „ljubavi Hrista Sapasa“ resavaju. Vidimo da se „ljubav“ izlivala i prosto kuljala na sve strane. Nije je bilo samo na jeziku, pomenute i  izgovorene nebrojeno puta, i nije izlazila samo iz usta, nego je tekla i na nos i na usi, pa se cak prelivala i u more, verovatno sa ciljem da  obogati cuvenu australijsku Zlatnu Obalu.

Medjutim, u kontekstu „djakonove“ tvrdnje oznacene u naslovu ovog teksta, sta biva ako gore imenovane, kao „posebnost i neponovljivost licnosti“,  karakterirse jos i antipod ljubavi; MRZNJA, buduci da su mnogi koristeci „taj Boziji dar upravljanja Crkvom“, Spasiteljevu Jevandjelsku aksiomu „ljubi bliznjega svoga“, zamenili  sa satanskom: „ubi bliznjega svoga“, ali onoga koga si odabrao za odstrel?

Naravno ovo im je vrlo lako da urade, jer eto ispada da moralna odgovornost u „upravljanju crkvom“ nema znacaja cak ni za njihovo spasenje, buduci da su zlicin i progon svoga „brata u Hristu“ uradjeni „ad majorem Christi gloriam.“

Svi ovi gore imenovani mogu da upravljaju crkvom, ali naravno, svako sa „posebnoscu i neponovljivoscu (svoje) licnosti“, a bez bilo kakve, pa cak i moralne odgovornosti, i pred Bogom i pred ljudima i „u Crkvi i van Nje“, kako doslovce kaze „djakon“ Bosancic. Zato danas i imamo jednu celu plejadu laznih „crkvenih upravitelja“ koji se Boga ne boje a ljudi ne stide, jer kao sto vidimo nema vise nikakve, a ne samo moralne odgovornosti. Zato ova pravoslavna neotelogija dopusta upotrebu svacije „posebnosti“, gde su naravno i sva sredstva dozvoljena, a posebno kad u mafijaskom stilu nekome ko je unapred osudjen, treba odrubiti  glavu.

Zaista, vrlo interesantna „posebnost i neponovljivost licnosti“ koja se tolerise u Crkvi, iz prostog razloga sto vise ne moramo da se „moralno i savesno ponasamo pred ljudima, bilo u crkvi ili van nje“!?

U prilogu je integralni tekst, objavljen na zvanicnoj prezentaciji SPC u Australiji, www.soc.org.au  koji govori kako je zapocela „plodna“ bogoslovska diskusija na bratkom sastanku ovdasnjeg klira SPC…

Protojerej Dragan Saracević; Kanbera

Na dan Svetog Alimpija Stolpnika 2009. godine

+++

+++

+++

Uvodni tekst đakona Branka Bosančića kojim je otpočela plodna bogoslovska diskusija na bratskom sastanku klira SPC u Australiji i na Novom Zelandu koji je održan od 10. do 13 septembra ove godine.

Toliko puta do sada smo slušali o ljubavi. Ta riječ se upotrebljava u toj mjeri i na toliko mnogo načina da se odaje utisak kao da smo zaboravili njeno osnovno, izvorno i suštinsko značenje. U ovom kratkom i, nadam se, nepretencioznom izlaganju, nećemo se lišiti truda kako bismo pružili osnovne smjernice za njeno razumijevanje u crkvenom kontekstu. Razlog tome je što se sve češće „interesi Crkve“ brane na Crkvi potpuno stran način. Nerijetko se govori o nekakvim revolucijama i pobunama, a često se problemi upravo tako pokušavaju razriješiti. Pobornici i vinovnici takvog načina teško da mogu biti ubrojani među hrišćane jer svojim životom ne svjedoče ljubav. Naime, samo onaj koji prebiva u Ljubavi prebiva u samom Bogu jer Bog jeste Ljubav.
Dijalog je pri tom gotovo potpuno zaboravljen, a dijalog nije govor o bilo čemu već iskreno izricanje najdubljeg dijela čovjekovog bića. Tamo gdje se iskreno govori o čovjeku nemoguće je ne dotaknuti se i Boga, pri čemu u riječi dijalog odzvanja LOGOS – riječ kojoj teže sve čovjekove riječi i svaka ljudska misao.
Treba takođe podsjetiti da je sama Crkva Božija, tokom svog mnogovjekovnog djelovanja, ovom svijetu i današnjoj civilizaciji udahnula životvorni smisao riječi ljubav od kojeg se isti savremeni svijet i dandanas napaja. Društvo u kojem živimo ne samo da ne bi bilo ovakvo kakvim ga poznajemo, nego ne bi uopšte postojalo da nije bilo Crkve Božije i svega onoga što je ona porodila svojim životom u ljubavi.

Upravo, dakle taj život u ljubavi nedostaje nama, današnjim pravoslavnim hrišćanima (pod ovim podrazumijevamo i klirike i laike). Život koji oživljava a ne umrtvljuje, preporađa a ne konzerviše, preobražava a ne uništava postao je izgleda samo neka nostalgična uspomena na neka davno prošla vremena. Kada se danas postavi pitanje o tome kako je nekad Crkva imala toliki uticaj na društvo, države, carstva i umjetnost svake vrste, obično slijedi odgovor da su to bila druga vremena kada su svi ili barem velika većina bili pobožni te su živjeli čestitijim i vrlinskim životom. Obično bi se tada pridodalo da ritam života nije bio toliko brz, ljudi su bili smireniji, a u društvu nije bilo toliko ovoga ili onoga. Ipak, za svakog boljeg poznavaoca istorijskih prilika Antičkog doba ili Srednjeg vijeka jasno je da se radi o zavaravanju. I negdašnji život, ma o kojem vijeku ili dobu se radilo, bio je prepun izazova, strijepnji, kriza, nestabilnosti, ratova a ponekad je bio burniji nego što se to danas može i zamisliti. Mi kao hrišćani i kao bogoslovi ne smijemo se zavaravati: biti hrišćanin oduvijek je bio izazov! O ovome postoje bezbrojna svjedočanstva iz života mučenika, svetitelja, prepodobnih, pravednih i svakog drugog prosijavšeg na zemlji. Posmatranje prošlosti često nas navodi na to da je shvatimo romantičarski i idealistički. To zaista i nije mnogo teško imajući u vidu naše savremene probleme. Čitajući o srpskim velikašima, o njihovim životima i o načinu života tadašnjeg naroda ko se ne bi zadivio pred činjenicom da su tada gotovo svi Srbi postili? Rijetko ko se danas ne bi oduševimo saznanjem da su u carskoj Rusiji sve mesnice bile zatvorene za vrijeme Časnog posta? A od toga nije prošao ni cio vijek.
Ipak, posmatrajući stvari iz drugog ugla, onog hrišćanskog i pravoslavnog koji na čitav stvoreni svijet, na pojave i događaje gleda u njihovoj sveukupnosi, a ne rasparčano, izvodimo nešto drugačiji zaključak. Pravoslavno rasuđivanje je u svojoj srži liturgijsko, a to pak znači da poput liturgije, koja u sebi sve objedinjuje u jednu tačku koja je Hristos, i naše rasuđivanje o pojedinim pojavama treba da bude prožeto istim duhom. Na događaje i pojave valja gledati u njihovoj sveukupnisti, a ne rasparčavati ih te djeliće proglašavati za cjelinu. Iz istorije Crkve znamo da su samo jeretici jedan dio učenja proglašavali za cjelinu, odbacujući sveukupnost predanja katoličanske Crkve. Tako i pomenute činjenice treba gledati u njihovom kontekstu. Post, svakodnevna molitva i redovan odlazak u Crkvu bili su dio tadašnjih društvenih običaja. Ti običaji su toliko bili uvriježeni da je bilo nezamislivo da neko ne postupa na taj način. Štaviše oni koji bi se pobunili protiv toga morali su trpiti strašne posljedice. Iz primjera prepodobnog Petra Koriškog, svetog Save i mnogih drugih vidimo da su porodica i društvo često bili veoma netrpeljivi prema hrišćanskoj revnosti. Zaista, biti hrišćanin oduvijek je bilo izuzetno teško.
Izgovori da je danas teže nego ikada ranije u istoriji u suštini su ateistički jer pretpostavljaju da je Bog napustio djelo ruku svojih. Božanska ljubav koja svagda ljudske nemoći iscjeljuje na isti način djelovala je nekada kao i danas. Ljudi našeg vremena ni na koji način nisu uskraćeni za Božiju ljubav samo zato što se desilo da žive 200 ili 2000 godina poslije nekih drugih. Bog jednako poziva svakog čovjeka i danas kao i nekada. I, što je još važnije, današnji čovjek se na jednak način može odazvati na taj poziv. Ukoliko postoji spremnost da se uzme krst i pođe za Hristom njegova ljubav nadomješta sve ostale nedostatke.
U tom smislu zadatak Crkve je da takvog čovjeka pusti da ga sam Hristos vodi, ne praveći mu barijere nikakve vrste.

Crkva – punoća ljubavi

Naime, ništa racionalno i logično ne čini nas dostojnim Boga. Opšte je mišljenje da je za kliričko dostojanstvo dovoljno završiti odgovarajuću školu, da je za liturgiju potrebno vino, hljeb, sveštenik, pojac i odgovarajuće izgovorena formula, da je za krštenje potrebno malo vode, odgovarajuća formula, kršteni kum… itd. Ovo su dakako, sve nesumnjivo važne stvari bez kojih danas nije moguće zamisliti Crkvu. Ipak, postavlja se pitanje da li je to ono sa čime možemo biti zadovoljni? Da li tražeći uvijek samo minimalno od sebe i od drugih možemo očekivati napredak. Zaista, za vršenje svete tajne i malo je dovoljno i pravoslavni nisu nikada poput Rimokatolika postavljali pitanje o validnosti Tajni koje vrši nemoralan sveštenik. Međutim, stara poslovica: kakav pop takva i parohija predstavljaju suštinsko pravoslavno rasuđivanje. Ukoliko se kao mjera rasta postavi visina Hristova nikakvog minimalizma u Crkvi ne smije i ne može biti. Crkva naime postoji u svojoj punoći ili ne postoji uopšte.
Zaista, današnji mladi ljudi koji se obraćaju Crkvi pristupajući sa velikom ljubavlju, vjerom i nadom tražeći odgovore na svoja egzistencijalna pitanja uglavnom nailaze na polovične odgovore ili ih uopšte ne dobijaju. Ovo je zabrinjavajuća, a ipak nesumnjiva činjenica pred kojom vrijedi stati i zamisliti se.

Odgovornost klirika

Dakako, svako od nas radiće po svojoj slobodnoj volji, ali treba imati na umu suštinsku bogoslovsku pretpostavku kada su u pitanju služba klirika u Crkvi. Dakako, Bog je po svojoj ljubavi, a poštujući slobodnu volju, nama poklonio veliki dar. Taj dar – upravljanje Crkvom – sa sobom nosi veliku odgovornost. Odgovornost ne znači moralno ili savjesno ponašanje pred ljudima, bilo u crkvi bilo van nje. Takvo poimanje odgovornosti odvelo bi nas ka shvatanju Crkve Božije i hrišćansta kao religije u kojoj moralni propisi i obrasci ponašanja zatiru posebnost i neponovljivost svake ličnosti. Zaista, takvo poimanje dovelo je do toga da se čovjek, u čijoj ličnosti treba da se oživotvori onaj obrazac simvola vjere, zapravo sam umrtvio pretvorivši se u beživotni obrazac. Tako se gotovo neopaženo u Crkvu uvukao duh ovoga svijeta koji drugačije i ne može da živi osim po obrascima i pravilima. Tako je lakše jer onda nema potrebe da razmišljamo, da se trudimo opet i iznova. Ispunjavanjem forme i pravila prestajemo paziti jedni na druge. Gubimo ljubav jer ljubav nije ništa drugo do pažnja i svako ljudsko biće, naročito danas čezne da mu neko ukaže pažnju. Kada prestanemo paziti, prestanemo i slušati, a po riječima Apostola sama vjera biva od slušanja (ara i pistis ek akois)(Rim. 10.17). Pretvarajući dakle Crkvu u religiju, u sistem pravila i zakona, u puste običaje, postajemo tromi, prestanemo paziti, gubimo ljubav, a samim tim i vjeru. Ipak, Hristos nije donio religiju već Carstvo Božije. A i „zakon se dade kroz Mojsija, a blagodat postade kroz Isusa Hrista“.

Znajući ovo nije nam teško da dođemo do pravog značenja i smisla odgovornosti. Budući da Carstvo Božije nije ništa drugo do Carstvo ljubavi i prava odgovornost predstavlja odgovor ljubavi na Božiju ljubav koja nam je povjerena. Ukoliko smo iskreni prema sebi shvatićemo da sve što posjedujemo imamo zahvaljujući daru Božije ljubavi, a dar po definiciji nije nešto što se zaslužuje. Štaviše, i samo naše postojanje je dar jer se vrlo lako moglo desiti da uopšte ne budemo rođeni (jer nas je npr. majka mogla abortirati). Zato hrišćanska odgovornost prije svega znači svagdašnje blagodarenje Bogu na daru njegove ljubavi prema nama i prema cijelom svijetu.
Odgovornost klirika sastoji se u ispunjavanju poziva da neprestano budu glas i usta cijele crkvene zajednice u činu blagodarenja Bogu za sva znana i neznana dobročinstva koja su nam učinjena.

Evharistija kao osnovna odgovornost

Služenje evharistije zajedno sa cijelom zajednicom predstavlja prvu i osnovnu odgovornost klirika. To je naime jedino mjesto i vrijeme ili, još bolje događaj u kojem predokušavamo istinsku ljubav Božiju budući da se sjedinjujemo sa samim Hristom koji je Ljubav. Sve ostalo što postoji u Crkvi: razna udruženja i organizacije, događaji i manifestacije su od nesumnjivo velikog značaja, ali ostaju šuplji i beživotni ukoliko im orijentir i tačka oslonca nije sveta Liturgija. Nažalost, svjedocim smo velikih nemilih događaja u svetoj Crkvi, a naročito ovdje u dijaspori, upravo zato što su mnogobrojne organizacije u Crkvi počele koračati svojim sopstvenim, a ne crkvenim i liturgijskim, bolje reći Hristovim putem. Odgovornost za to dakako imaju sve strane, ali mi kao dio sveštenog klira, po zapovijesti Gospodnjoj, ne treba najprije da vadimo trun iz oka onog drugog nego da sa rasuđivanjem naprije ispitamo sebe.

Moguće je da korijen problema leži upravo u tome što smo i sami zaboravili osnovni smisao svete Liturgije. Liturgija po svojoj definiciji predstvalja djelo naroda (leiton ergon). Naše bogosluženje je slovesno (logosno, razumno), a ne beslovesno pa to zmači da je to djelo slovesno i razumno djelo naroda Božijeg. Međutim, u posljednje vrijeme pod tim vascijelim narodom Božijim podrazumijevamo izgleda samo klirike. Tako smo došli do toga da Liturgija više nije djelo učešća sveukupnog naroda Božijeg već samo djelo klira. Isto poimanje prihvaćeno je gotovo posvuda pa tako imamo bezbroj slučajeva da samo sveštenik u potpunosti učestvuje u svetoj Liturgiji dok su ostali samo posmatrači. Na taj način Evharistija, taj veličanstveni nebo-zemni događaj sjedinjenja i zajedničarenja Boga i ljudi blasfemično se ponižava.

Unižava se jer liturgijskim vozglasom koji smo dužni da izgovorimo pozivamo narod Božiji da pristupi, ali mu potom to isto ne dozvoljavamo. Liturgijske riječi tako postaju samo fikcija i zavaravanje, gluma i predstava, a naše lično mišljenje se uzdiže iznad Liturgije i cjelokupnog predanja Crkve koje nam je Liturgiju i ostavilo. Štaviše, nova liturgijska praksa u potpunosti je pomračila smisao svete Evharistije jer više ne možemo ni da čujemo predivne blagodarstvene molitve velikih vaseljenskih učitelja koje istinski i suštinski bodre duh i krijepe vjeru. Od mnogih sveštenika možemo čuti odgovor da on prije svega služi Bogu te da narod i ne mora da čuje ili učestvuje. Međutim, Liturgija i sve ostale Tajne i molitvoslovlja nisu uopšte potrebni Bogu jer je Bog u potpunosti savršen. Usavršavanje je potrebno čovjeku i zato se Liturgija služi zbog čovjeka i sa čovjekom. Da budemo precizniji, bez čovjeka i okupljene zajednice Liturgije ni ne može biti. Dakako, sloboda služitelja Božijih u pogledu načina služenja Liturgije oduvijek je postojala jer znamo, bez obzira na to kako služimo, da Crkva nikada neće prestati da postoji, ali i da nikada neće postati apsolutno savršena sve do drugog i strašnog dolaska. Na toj liniji između ništavila i Carstva Božijeg prepušteno je svim hrišćanima, a posebno sveštenom kliru da Crkvu približe više jednom ili onom drugom kraju. Stoga je ipak od suštinske važnosti truditi se ne oko toga da se zadovolji minimum ili neka „zlatna sredina“ nego da sve u svemu, u punoći bude Hristos. Drugim riječima, od truda oko carstva Božijeg zavisi da li će Liturgija više ili manje biti ikona Carstva Božijeg, kojeg po riječi Gospodnjoj najprije treba tražiti.
Ukoliko naš trud bude usmjeren ka otkrivanju istine naše nedostatke nadomjestiće Božija ljubav. Drugog puta za nas nema osim svjedočenja žive Ljubavi i Istine, a ne relativizma. Samo za tu Ljubav, koju predokušavamo makar i u ikoni, vrijedi se boriti.

Protojerej Dragan Saračević