Вести

U Trebinju je 8. i 9. decembra/prosinca 2006. održana konferencija „Međureligijsko razumijevanje“ u organizaciji Foruma građana Tuzle i holandske fondacije IKV (danas ujedinjene sa fondacijom Pax Christi Nederland).

+++

Ciljeve Konferencije ćemo predstaviti izvodom iz samog poziva organizatora učesnicima:

„Danas smo svjedoci pretvaranja cijele kulture u ideologiju, u sredstvo koje služi zemaljskim interesima, a to zapravo znači u sredstvo za izazivanje sukoba među ljudima i narodima. To se događa na individualnoj i svjetskoj razini.

Religija je od svog početka bila dio kulture, bolje rečeno, središte kulture, što znači da je i ona bila korištena – i danas se koristi, kao sredstvo za proizvođenje straha od drugih, za proizvođenje mržnje prema drugima, i time sukoba s drugima. Zato je zadaća religije da se odupre svim internacionalnim i nacionalnim nosiocima moći koji je žele pretvoriti u ideologiju, tj. u instrument svoje moći, koji je žele pervertirati, pretvoriti u proturječje njoj samoj, njezinoj vlastitoj biti. U središtu abrahamskih/ibrahimskih religija je vjera u Boga kao u apsolutno Drugog i ta vjera u Boga kao u apsolutno Drugog, zahtijeva razumijevanje i omogućuje razumijevanje drugihi obvezuje na razumijevanje drugih. Život može postati puni život samo u stalnoj komunikaciji s drugima, koja je nezamisliva bez razumijevanja drugih. O tom razumijevanju, koje omogućuje punu komunikaciju s drugima, želimo raspravljati na predstojećoj Konferenciji u Trebinju, pod naslovom Međureligijsko razumijevanje.“

Ovu inicijativu za međureligijsko pomirenje i razumevanje predstavljamo sa ciljem da će se proces pokrenut u Trebinju krajem 2006. nastaviti u pravcu daljeg razvoja međureligijskih odnosa i saradnje u regionu Zapadnog Balkana, na dobrobit svih njegovih stanovnika, bez obzira na etničku i versku pripadnost ili nepripadnost. Zato ovde možete naći izveštaj sa Konferencije.

INICIJATIVE ZA POMIRENJE

Uvod

Osnovni motiv održavanja konferencije u Trebinju je pojam dobro poznat na Zapadu, ali nažalost još uvijek nedovoljno poznat i korišten u Bosni i Hercegovini – “međureligijsko razumijevanje”. Jer kako je rekao jedan cijenjeni učesnik skupa (fra Ivo Marković) ”.. mi smo u BiH, u ekumenizmu, naučili i navikli se na riječ dijalog, a pojam međureligijskog razumijevanja je jedan slijedeći korak u dijalogu usmjeren ka suživotu”.

Upravo to međureligijsko razumijevanje je bila tema dvodnevnog dijaloga među pripadnicima više religija koji su se odazvali pozivu i učestvovali u vrlo konstruktivnom razgovoru.

Na poziv za ovaj skup se odazvalo oko 40 učesnika. Domaćin i suorganizator skupa (pomoć IKV-u i FGT-u na lokalnom nivou) je bila nvo “Liga za zaštitu privatne imovine i ljudskih prava” iz Trebinja, mada je neformalni domaćin ipak bio Episkop Zahumsko-hercegovačke i primorske episkopije Trebinje, vladika Grigorije, koji je na određeni način dao vrlo upečatljiv dojam i doprinos ovoj konferenciji. Skupu su prisustvovali: pripadnici četiri konfesije u BiH, ali i iz susjednih država, pa i iz Nizozemske, zbog čega je skup imao i regionalnu dimenziju; predstavnici vlasti, posebno izdvajamo pozdravni govor i poruku načelnika Opštine Trebinje; profesori sociologije, filozofije i političkih nauka, kao i teolozi sa raznih teoloških institucija, kako u BiH, tako i iz Srbije i Hrvatske; predstavnici nevladinih organizacija i veliki broj predstavnika medija kojima je ovaj skup bio naročito interesantan.

Konferenciju je većim dijelom vodio Vehid Šehić, predsjedenik Foruma građana Tuzle, koji je dao uvodnu riječ. “Svjedoci smo pretvaranja cijele kulture u ideologiju, kaže Šehić, kako na individualnoj tako i na svjetskoj razini, u sredstvo koje služi zemaljskim interesima, a to zapravo znači u sredstvo za izazivanje sukoba među ljudima i narodima. I neki žele da zloupotrijebe religiju i da stvore jedan vještački sukob, kako se često čuje – civilizacijski sukob. Religija je od svog početka bila dio kulture, bolje rečeno, središte kulture, što znači da je i ona bila korištena – i danas se koristi, kao sredstvo za proizvođenje straha od drugih, za proizvođenje mržnje prema drugima, i time sukoba s drugima. Zato je zadaća religije da se odupre svim internacionalnim i nacionalnim nosiocima moći koji je žele pretvoriti u ideologiju, tj. u instrument svoje moći, koji je žele pervertirati, pretvoriti u proturječje njoj samoj, njezinoj vlastitoj biti”.

Gosp. Metju Hermans iz IKV-a je takođe jako dobro oslikao razlog održavanja ovog skupa rekavši “ovdje smo danas da ponovo uzmemo svoj teritorij i da prekinemo praksu zloupotrebe vjere, svi mi za ovim stolom, ljudi različitih vjera i uvjerenja, ujedinjeni u želji da saslušamo jedni druge, da razumijemo jedni druge, da slavimo našu različitost, gradimo mostove i jačamo mostove tolerancije, oproštaja, saosjećanja i mira”.
Oprost dati i oprost prihvatiti

A kada je o oprostu riječ, riječi oprostiti i oprost dati su mnogo puta citirane tokom konferencije i pokazale su se kao jedne od ključnih riječi konferencije. Naročito kada dođu iz usta jedne od znamenitijih osoba skupa – Vladike Grigorija, Episkopa Zahumsko-hercegovačke i primorske episkopije Trebinje. Bosanskohercegovačkoj javnosti je dobro poznata nečasna uloga nekih ljudi iz Trebinja na čijem su području, tokom rata u BiH, bile stacionirane snage vojske bivše Jugoslavije, koje su napadale i granatirale obližnji Dubrovnik, mjesto koje je prije rata vrlo blisko sarađivalo sa Trebinjem. I utoliko veći značaj imaju riječi Vladike, kada kaže:

“Mi kao ljudi koji verujemo u Boga i kao ljudi koji treba prije svega da vole ljude moramo biti spremni da uvek i iznova izgovorimo tu lepu reč – oprosti i izvini. I evo kao domaćini, mi svima govorimo oprosti i oprostite i izvini i izvinite, jer smo svesni svoje grešnosti i u tome vidimo veličinu. I svesni smo takođe da je onaj koji oprašta veličanstven i da je veliko reći oprosti i izvini, ali isto tako da je veličanstveno oprostiti”.

I nije samo Vladika u ime građana Trebinja pružio ruku pomirenja, učinio je to i načelnik Opštine Trebinje, gosp. Dobroslav Čuk, koji je rekao da je poruka mira iz Trebinja poslata već više puta i susjedima i svijetu, i da je šalje i ovom prilikom, a konferenciju smatra jednom vrstom pozitivnog odaziva toj poruci.

Bog je jedan

Ključne riječi “oprost dati i oprost moliti” naglašava i fra Marko Oršolić iz Internacionalnog interreligijskog multikulturalnog centra (IMIC), kada govori o tome kako uspostaviti mostove povjerenja između religija u BiH. Shvatili smo i danas da je dijalog stvarno obogaćenje, kaže fra Marko, i treba da se naučimo da nema u povijesti religija primjera da su tri religije tako bliske kao što su judeizam, kršćanstvo i islam. Nema paralele za tako bliske religije kao što su ove, jer se Objava djelimično čak isprepliće. Isprepliće se judo-kršćanska objava, a osim toga, što je ovdje više puta spominjano, Bog je jedan, što je ključno. Kako se ko njemu obraća, klanja ili posti ili 30 dana ramazani, to su sve modaliteti. Ali ključno je, Islam već u Kur’anu časnom, već u drugoj suri, kaže da je Bog vaš, tj. Židova i Kršćana, i naš, jedan te isti. Katoličkoj crkvi je trebalo jako dugo, tek u II Vatikanskom saboru, da kaže da je Bog jedan te isti, da i Muslimani i mi vjerujemo u jednog te istog Boga. Jer Bog je jedan.

Ova, vrlo značajna teza o jednom Bogu, koju opet Zapad vrlo dobro poznaje, a u BiH se vrlo vješto manipulira sa njom, je potvrđena i potcrtana od gotovo svih govornika. Tako npr. Vladika kaže “Svaki čovjek je stvorenje Božije, kao i sve ono što ga okružuje. Mi tako vjerujemo. Prema tome, svaki čovjek, ako hoće, može biti i postati sin i prijatelj Božiji.”

Po fra Marku ključno teza je da i jedni i drugi i treći, i Židovi i Kršćani i Muslimani, treba da shvate da ne posjeduju totalnu istinu, jer Bog je nešto apsolutno ispred nas, da se mi moramo približiti, a približavamo se najbolje kroz dijalog. Kroz religijski dijalog, jer mi tada svoju poziciju bolje razumijemo i shvaćamo, a drugo, isto tako se obogaćujemo. A što je najvažnije, mijenjamo sudbinu ljudi.

Tema međureligijskog razumijevanja je obrađena od strane odabranih uvodničara sa tri aspekta: teološki (sve četiri konfesije, kršćanstvo (pravoslavlje i katolicizam), islamizam i judaizam), sociološki i filozofski aspekt.
Teološki aspekt teme

Govoreći o temi iz teološke perspektive, fra Mile Babić, dekan Franjevačke teologije iz Sarajeva, je naglasio razliku i potrebu jedinstva između dijalektičke i analoške spoznaje. Tako on tvrdi da je dijalektički princip bit kršćanstva, očituje se u Novom zavjetu, u tome da Bog ljubi prvenstveno svoje neprijatelje. Dok nasuprot tome život po analoškom principu uključuje dvoje ili asimilaciju ili geto, tj. sektu. Taj način života u istom i s istima, koji nije sposoban za život s drugima doveo je do rata na prostoru bivše Jugoslavije. Taj analoški princip se, zapravo, temelji na strahu od drugoga, na strahu od onoga koji nisu isti kao mi. Ali, istovremeno, važna su oba principa i analoški princip i dijalektički princip. Povjerenje u druge i povjerenje u apsolutno drugog, tj. u Boga, ljubav prema drugima i prema apsolutno drugom, omogućuje dijalektičku spoznaju. Omogućuje razumijevanje drugih i apsolutno drugoga. Ako mi kršćani nismo sposobni razumjeti one koji se od nas razlikuju, one koji su drukčiji u svakom smislu, osobito u religioznom smislu, onda je to dokaz da smo mi kršćani prestali biti kršćani, tvrdi na kraju fra Mile Babić.

Diskutirajući o sličnostima, koje nesumnjivo postoje između hrišćanstva, islama i judaizma, đakon Zoran Aleksić, magistar teologije sa Bogoslovnog fakulteta Srpske Pravoslavne Crkve Beograd, je naglasio, da previše insistirati na sličnostima može da bude i opasno, prije svega zbog toga što se stiče utisak da mi propovedamo razumijevanje, tolerantnost i mir, samo zbog toga što smo slični jedni drugima, dok naš odnos prema onima koji nam to nisu ostaje krajnje nedefinisan. Ali ako se držimo toga da u ljubavi uvažavamo slobodu drugoga, jer sloboda i ljubav su glavne i osnovne karakteristike čovečijeg bića, i dalje nas razumevanje i tolerancija obavezuju. Tu slobodu kojom je Bog obdario čoveka, mi moramo i dužni smo da poštujemo i uvažavamo i kod drugih ljudi i to je ono na čemu svi treba da insistiramo. Ta sloboda mora biti spojena s odgovornošću. Sloboda bez odgovornosti nedostojna je čovjeka, a odgovornost bez slobode nedostojna je Boga. Razlike u dogmatima vere i religijskoj koncepciji nisu osnovni uzrok netrpeljivosti i nasilja. Nego, prije svega, egoizam, kome je svaki pojedinac sklon, bez obzira na to kojoj naciji ili religiji pripada.

Ova a i neke druge slične diskusije su potaknule i tezu o legitimnosti vjerovanja ili nevjerovanja u Boga. Zajednički stav svih je najbolje izražen kroz riječi don Ivana Grubišića, sa Instituta za primijenjana sociološka istraživanja iz Splita, koji kaže: “legitimno je, došli smo danas u tu fazu razmišljanja, da su sva tri stava u odnosu na Boga legitimna: stav: vjerovati u Boga – legitiman stav, stav: nevjerovati u Boga – legitiman i indiferentan stav – ne zanima me Bog, opet legitiman stav. Sva tri ta stava su legitimna, jer znanstveno, ni jedan ni drugi ni treći nisu dokazana. Legitimno je vjerovati ili ne vjerovati.”

Stav Islama u odnosu na međureligijsko razumijevanje iznijeo je Hadži Seid eff Smajkić, mostarski muftija. Po njegovom vlastitom ubjeđenju, kako kaže, taj stav ne odudara od stava drugih vjerskih učenja, i Pravoslavne crkve i katoličanstva. Istina, postoje ogromne predrasude među religijama, kao i nepoznavanje, čak i unutar, pojedinačno svake konfesije, a posebno nerazumijevanje drugačijeg svjetonazora, druge vjerske zajednice. Međutim učenje svih religija počiva na osnovnim principima, a to je i islamski stav, bez ikakve dileme, strogo definiran, o jedinstvu Boga svih ljudi. I uistinu je to osnovni islamski postulat, kaže eff Smajkić. Isto tako, osnovno islamsko načelo je da i mi vjerujemo u sve poslanike, kako ih mi zovemo terminološki, Abraham ili Ibrahim ili Mojsije. Islam ne pravi razlike među ovim navjestiteljima vjere. Najbolji kod Boga je onaj koji je najbolji prema Božijim stvorenjima, kaže se u Islamu i uopšte se ne spominje pripadnik Islama ili nepripadnik Islama itd.

Eff Smajkić se posebno osvrnuo na odnos Islama prema drugim religijama i način širenja Islama izričito naglašavajući nenasilne metode. U principu, islamski stav je – pozivaj u Islam mudro i sa lijepim savjetom, ali nikada ne upotrebljavaj silu. Istovremeno izrazi poštovanje prema drugome i drugoj vjeri, ali i agnosticima i nevjernicima, jer u Kur’anu kada se recimo obraća nevjernicima, sura se zove “Nevjernici”, kaže se: «Reci, ja ne obožavam ono što vi obožavate, a niti vi obožavate nevjernici ono što ja obožavam. Vama vaša vjera, a meni moja.»

Iz ovih nekoliko fragmenata koje sam ja iznio, kaže na kraju eff Smajkić, pridružujem se ovoj diskusiji gdje svi svjedočimo jednog Boga, istom tom kalemu, koji može da se grana i ovako i onako, da smo svi bića jednog Stvoritelja i da ni jedna vjera ne potiče na neprijateljstvo.

Govoreći o međureligijskom dijalogu, gosp. Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice opština BiH, je naglasio da dijalog jednostavno nema alternative u bilo koje vrijeme i u bilo kojim uslovima. Mi koji nerijetko uzmemo Sveto pismo u ruke, kaže gosp. Finci, kad čitamo recimo proroka Isaiju, koji govori o vremenu koje će doći kada će se sablje i mačevi prekovati u plugove i kada će vuk i janje zajedno spavati, nekako pesimistički kažemo – nikad se to neće desiti, barem neće za našeg života i u neko naše doba. Međutim, u Svetom pismu, ćemo naći svjedočenje o Noi, koje poznaju i druge religije, gdje su se u jednom kriznom momentu čovječanstva, kad je pretio potop, zajedno na Noevoj lađi našli i vuk i ovca, i lav i janje, i niko nikoga nije pojeo, zato što su svi bili u zajedničkoj opasnosti. I ja mislim da je danas, na početku 21. vijeka, čovječanstvo ponovo u zajedničkoj opasnosti i da je zbog toga vrijeme, da simbolički govoreći, vuk i ovca, ako ih uzmem kao neke tradicionalne neprijatelje, da zakopaju sjekire i da počnu živjeti i raditi zajedno, jer čini se da svim onim opasnostima pred kojima zemaljska kugla, pa samim tim i čovječanstvo stoji, možemo da se odupremo samo radeći zajedno i radeći na dobrobit jedni drugih.
Filozofski aspekt teme

Diskutovati o filozofskim osnovama razumijevanja, rekao je prof. Miodrag Živanović, sa Filozofskog fakulteta Banja Luka, podrazumijeva cijelu filozofiju i cijelo iskustvo duhovnog horizonta Zapada. Filozofski aspketi razumijevanja i međureligijskog dijaloga obuhvataju dva velika bloka pitanja. Prvo, to su sadržaji koji su nekada identični, nekada slični unutar filozofije i unutar religije. Riječ je, dakle, o prvim i posljednjim pitanjima svijeta, riječ je o moralnim vrijednostima i riječ je o cjelokupnom totalitetu čovjekove egzistencije. Ti sadržaji na ovaj ili onaj način promiču i onim područjem koje nazivamo filozofijom i onim područjem koje nazivamo religija. Drugi veliki blok tih pitanja se odnosi na pitanje kako i na koji način ove sadržaje, ove vrijednosti prevesti u život? Kako obogatiti život sa ovim ili ovakvim vrijednostima? I tu, naravno, postoji cijeli niz raličitih odgovora.

Prvi blok tih tzv. unutrašnjih sadržaja koji pripadaju i filozofiji i religijama nam pokazuje sljedeće: mi, zapadni ljudi, sudionici zapadnog duhovnog horizonta, promatramo povijest i njene slike držeći se za ruke. Pred očima nam promiču pojmovi, kategorije, slika substancije, slike suštine, slika smisla života, smisla smrti, itd. I držeći se za ruke tokom nekoliko hiljada godina, mi smo zaboravili da se upitamo ko je ovaj koga držim za ruku. Dakle, ovaj drugi, kakav je to čovjek, možemo li se mi razumjeti. Zato smo postali taoci metafizike i metafizičkih konstrukcija. A zaboravili smo, dakle, ko je taj koga držimo za ruku i koji takođe mene, ili nas, drži za ruku. To je iskustvo koje vidimo od Platona do Hegela, i do svega onoga što se naziva postmoderno mišljenje.

Naravno da moramo naći načina kako da izađemo izvan metafizičkih konstrukcija, kako da razumijemo ovoga ili ove ili sve nas skupa koji se držimo za ruke. No šta se događa kod tog pokušaja da ostvarimo taj prenos, obogaćivanje života sa sadržajima koje nude kako filozofija tako i religija? Događa se to da često radimo na vještački način.

Ja sam uvjeren, tvrdi dalje prof. Živanović, da postoje načini da ove sadržaje učinimo takvim da su prijemčivi za život, kao što bi i život trebao da je prijemčiv za same sadržaje. 1966. godine je pronađen granični kamen Platonove akademije, kamen koji je bio ugrađen u zid, koji je obuhvatao Platonovu akademiju. Sa jedne strane tog graničnog kamena je bilo znanje, a sa druge strane je bio život, koji se na čudesne načine giba i jednostavno je ta slika tog zida Platonove akademije pokazivala da je umijeće obrazovanja, pa i umjeće prevođenja ovih vrijednosti u život, jednostavno takvo da moramo stalno prekoračivati zid koji dijeli znanje od života.
Sociološki aspekt teme

Sociološki aspekt međureligijskog dijaloga posebno je obradio prof.soc. Dino Abazović sa Fakulteta političkih nauka Sarajevo. On se posebno osvrnuo na odnos religijskih zajednica i politike u BiH, tvrdeći da je religija u BiH dobila izrazito politička obilježja. Ali kao što na Zapadu uzmak institucionalne religije nije istoznačan sa uzmakom same religije, tako ni u BiH revitalizacija religije u javnoj sferi ne mora se nužno podrazumijevati kao porast osobne religioznosti. Za razliku od zapadnoevropskih zemalja gdje postoji visok stupanj vjerovanja, pripadnosti vjeri, ali gdje istovremeno imamo deklinaciju odlaska u obrede, molitive, posvećenosti religijskim institucijama te se može upotrijebiti i termin “vjerovanje bez pripadanja”, nama bi, nasuprot tome, možda više odgovarala sintagma “pripadanje bez vjerovanja”. Da li nas to razlikuje od ostatka Evrope, postavlja retoričko pitanje gosp. Abazović, i dodaje da istraživanja pokazuju da u tome ima dosta istine.

Druga bitna stvar koju je prof. Abazović naglasio je ponašanje religijskih vođa nakon pada onoga što nazivamo komunističkim režimom. Jasno je da je karakteristika tog režima bila ograničavanje uticaja religije u društvu. Od perioda kada su bili marginalizirani, kontrolirani, pa čak i ugnjetavani, religijske vođe su se iznenada našle u istuaciji da im se političari, mediji, pa čak i profesori dodvoravaju. Oni nisu navikli biti u središtu pažnje, tako da je većina njih bila podložna manipulaciji na osnovu sve te pažnje i laskanja, tvrdi na kraju prof. Abazović.

Religija i nacija

Govoreći o nacionalnom identitetu, prof. Abazović kaže da je prisutna sve veća nesigurnost u određenju onoga što čini validnu osnovu za nacionalni identitet, jer je BiH u procesu, kao i veliki dio svijeta, da sekularna država, nacija, je sve manje uspješna odupiranju naletima globalizacije. To je čak slučaj i u Francuskoj gdje neki istraživači kažu da laicitet gubi svoj značaj upravo zato što je tamo pobijedio. A poznata je francuska laička škola.

Naročito su u tom smislu konfliktna i postkonfliktna društva, karakterizirana multikonfesionalnošću, pogodna za procese povećanja religioznosti. Specifičnost našeg društveno-političkog miljea ogleda se naročito u etničkoj i konfesionalnoj strukturi stanovništva. Ono što se, naravno, spominje kao opšte mjesto u istoriji BiH jeste uloga religija u procesu primarnog samoodređenja njenih etniciteta. Povjesni subjektivitet ovdje nije ostvario istoznačnu nominalnost prostora i nacije, nego je izrazio tradicionalnu komponentnost njenih naroda. Nije se oformila jedna nacija, već nacionalni pluralizam, tj. nacionalni trijalitet. U procesu nacionalnog diferenciranja, religije i konfesije su imale ključnu ulogu. Većina stanovnika ima jasno izraženu samoidentifikaciju, naročito konfesionalnu, i ona se prije svega ogleda u kontekstu određenja spram drugih. Sigurno je da svi u BiH imaju izraženu konfesionalnu pripadnost. Ali religijska i konfesionalna samoidentifikacija nipošto nije istoznačna sa religijskom participacijom. I nije rijetkost, a pogotovo ne u BiH, da je stepen religijske, odnosno konfesionalne samoidentifikacije po nekoliko puta veći od stepena religijske praticipacije. U Bosni i Hercegovini zadnji podaci pokazuju da je to 4-5 puta. Pojednostavljeno, svaki 4 ili 5 stanovnik koji kaže da ima religijsku samoidentifikaciju, prakticira religiju. Naročito je bitan proces povratka religijama i izlazak iz privatne u polujavnu ili javnu sferu i kod nas je zaista došlo do desekularizacije javnog života, rekli bismo deprivatiziranja religije par excellance. To se ogleda povećanom participacijom u religijskim aktivnostima, naglašavanjem religijske pripadnosti, prisutnost religijskih zajednica u političkom i javnom životu, naročito u medijima, itd.

Ovdje je takođe, kao i u ostalim državama na Balkanu, veoma prisutna simbiotička zajednica između nacionalnosti i religije. Pri tome kao da se svjesno zaboravlja da su najbrojniji pripadnici ovdašnjih vjerskih zajednica, zapravo sljedbenici univerzalnih religija. Dakle, onih koje se obraćaju čitavom čovječanstvu.

Zašto je, na kraju, bitno praviti razliku između etničkog i religijskog identiteta u BiH. Ukrtako, religijski identitet je stvar zajedničke teologije rituala i vjerovanja. Etnički identitet je pak stvar zajedničkih predaka, istorije, jezika, kulture i religije, ali ne obavezno religije. Ukoliko ne možemo praviti razliku između ova dva identiteta, onda se ne možemo ni nadati da je moguće odrediti liniju koja razdvaja etničke i religijske konflikte. Ako u poslijekonfliktnom društvu, kao što je bosanskohercegovačko, imamo jednu takvu intelektualnu konfuziju, dakle ne razlikujemo religijski i etnički identitet, onda potkopavamo legitimnost religije kao instrumenta mira, a njen unutarnji potencijalni za razrješenje konflikta biva ozbiljno ugrožen. Stoga, možda iz upravo najsebičnijih razloga po kojim želimo da vjera ili pripadnost etničkoj grupi budu jedini razlog postojanja čovjeka, moramo dopustiti da naš susjed, isto tako u miru, gradi svoj identitet i to u pravcu u kome on to želi. Politička irelevancija vjerskog ili bilo kojeg drugog kolektivnog elementa, tako ustvari znači njihovu životnu relevanciju i u tom smislu možemo govoriti o potencijalu vjerskog za izgradnju identiteta.

Doprinos u ovom dijelu diskusije dao je i fra Ivo Marković, pokušavajući objasniti specifični odnos nacije i religije u BiH. On tvrdi da su religije u BiH žrtve, robovi nacionalnoga područja. Nacije ne žele ostaviti religiju. Dakle, imamo nacionalni religiozitet ispražnjen od vjere, od religioznih vrednota, mi to kažemo od Boga, i nacije se ne žele toga odreći. U nas je bio religiozni rat, kaže fra Ivo, to je bio rat između Kršćanstva i Islama, samo ta religija koja je vodila rat je nacionalni religiozitet. U njemu nije bilo Boga. Isti je srpski nacionalizam koji je napravio zla, ili hrvatski ili bošnjački, kao islamski terorizam. To su sve instrumentalizacije religijegdje apsolutno nema Boga. Teroristi nisu vjernici, niti su vjernici četnici ili nacionalisti Hrvatske.

Religija i politika

O instrumentalizaciji religije u političke svrhe se od više govornika moglo čuti, pa je tako i o ratu u BiH rečeno (Vladika Grigorije) je posledica više faktora. I nadasve, vrlo komplikovanih istorijskih naslaga i predrasuda koje su dovele do toga da se ljudi, braća istog jezika i iste krvi, istrebljuju u ime odbrane svoje vjere, čak i identiteta. Verske zajednice moraju da rade na tome da se ovo ne prepusti zaboravu, već da se duboko analiziraju svi uzroci koji su doveli do takvog sukoba i da se ne dozvoli dalje korištenje vere za rešavanje problema koji postoje na drugim nivoima. Činjenica je da su oni koji su činili zločine na sve tri strane bili ljudi, koji nisu bili ljudi od istinske vere u svojim zajednicama. Drugi problem je, i često se čuje takav prigovor, što pojedini ljudi od vjere na svim stranama, u ključnom trenutku polarizacije na verskom i etničkom planu, nisu iznašli dovoljno snage da se suprostave opštem ludilu mržnje i rata. Da bi se sprečilo ponavljanje toga u budućnosti o ovome treba razgovarati i sve aspekte ovog problema duboko analizirati, a ne izbegavati ove teme jer će se time samo dati zeleno svetlo zlim ljudima na svim stranama da i dalje koriste veru i ime Božije za mržnju i zločin. Ona zajednica koja pokaže veću iskrenost i odgovornost u ovom delu, pokazaće da je najbliža Bogu. Jer ljubav prema Bogu meri se ljubavlju prema čoveku, kao što bez čovekoljublja nema istinskog Bogoljublja.

Kada su nakon pada komunizma na vlast u BiH došle nacionalne stranke (SDA, SDS i HDZ), one su tijesno surađivale s vjerskim zajednicama, osobito s vjerskim dostojanstvenicima. (Mile Babić). To je zapravo bilo vraćanje na staru paradigmu u odnosima između religije i politike, na paradigmu koja je u zapadnoj Europi vodila tijekom novog vijeka u vjerske ratove između katolika i protestanata, na paradigmu koja je u zapadnoj Europi prevladana nakon Francuske revolucije. Nacionalni političari i ideolozi u BiH se do dana današnjega pozivaju na svoju religiju kao na temelj svoje politike i na podršku koju im pružaju vjerske zajednice preko svojih velikodostojnika. Na taj način nacionalni političari stavljaju religiju u službu politike, u službu nacije, u službu nacionalizma. Na taj način religija izdaje Božje vrijednosti, tj. univerzalne vrijednosti, na taj način, dakle, podlaže nebeske vrijednosti zemaljskim interesima. Za to smo krivi mi unutar religije: mi vjernici i hijerarhija, a krivi su i oni izvan religije. Mi što se dopuštamo instrumentalizirati, a oni što nas instrumentaliziraju. Religija kada je slobodna, kada je, dakle, odvojena od države i politike, može služiti svojoj svrsi: može služiti Bogu i čovjekovu spasenju. Potrebno je uvesti i praktično provesti tu paradigmu, a napustiti paradigmu koja je vodila u etničko čišćenje.

Različite religije danas u svetu ne žive više kao izdvojene zajednice. Mešanje svetskog stanovništva dovelo je do toga da se verske razlike sve više koriste kao sredstvo ostvarenja određenih političkih ciljeva i ambicija. Zato verski lideri imaju odgovornost da spreče zloupotrebu vere za dnevno-političke svrhe. Ukoliko verski lideri nisu dovoljno odgovorni i svjesni ove opasnosti, mogu da postanu i nesvesno oruđe političkih i vojnih krugova što dovodi do rata, stradanja i uništavanja ljudi i svebožanske tvorevine.

Religija i ljudska prava

Najsnažniji doprinos u radu konferencije, kada se govori o ljudskim pravima i religiji, dao je u svom vrlo nadahnutom izlaganju gosp. Karel Blei, predsjednik nadzornog odbora IKV/Pax Christi iz Nizozemske.

Polazeći od teze da se u praksi često susrećemo sa suprotnošću između ljudskih prava i religije, gosp. Blei je nastojao pružiti objašnjenje kako se taj jaz između diskursa o ljudskim pravima i vjerskog diskursa može premostiti? To, kao prvo znači da moramo s jedne strane razmotriti taj jaz, a sa druge strane moramo uspostaviti most između dvije strane.

Često vjerska ubjeđenja, kaže gosp. Blei, ne idu zajedno sa angažiranjem za ljudska prava. To je lako razumjeti onima koji shvataju da i religija ili vjera i angažman na ljudskim pravima pripadaju po svom porijeklu različitim duhovnim svjetovima. Vjera, religija u svojim različitim oblicima predstavlja jedan stari fenomen, dok je svjesnost ljudskih prava relativno moderna. Pa prema tome i jaz između vjerskog diskursa i diskursa ljudskih prava predstavlja jaz između tradicije i moderniteta.

Neophodno je zbog toga uspostaviti most između vjere i ljudskih prava i zbog toga što sama vjera predstavlja osnovni element ljudskog života, ljudskog društva i ljudske kulture. Ideja da se vjera može eliminirati, ili staviti u stranu, da bi se omogućila izgradnja pravednog demokratskog društva predstavlja nonsence, predstavlja himeru. Ako religija nije uključena, svaki pokušaj da se izgradi pravedno društvo je unaprijed osuđen na propast. Ali, vjera se ne može uključiti na taj način što tražimo od vjernika da pomiješaju svoje vino vjere sa malo vode. Do ljudi je, do naroda, da odluče, da li i u kom stepenu žele da budu religiozni. Vjerski ljudi i vjerske organizacije, crkve, džamije, moraju se prije svega upitati da li je njihova vjerska tradicija otvorena za modernite. Da li je ljudska dobrobit u samom srcu onoga što vjera tvrdi da predstavlja? Hrišćani/kršćani, jevreji i muslimani, svi se obraćaju jednom Bogu – stvaraocu i spasiocu čovječanstva. Oni mogu imati različito razumijevanje o tome kakav je Bog i ko je Bog, ali oni vjeruju u Boga, kao biće koje nastoji da dovede ljudsko biće do ispunjenja svoje svrhe. Da li može stvarno vjerovanje u Boga uključivati i činjenje zvjerstava? Jasno je da je svako tumačenje svetih spisa koje bi opravdalo takve činove, po definiciji lažno. I čim to shvatimo to nas otvara za saobraćaj sa drugima, sa ljudskim bićima koji mogu biti vjernici na različit način, ali istovremeno, to su Božija stvorenja u kojeg mi vjerujemo. I to nam otvara put da shvatimo i njihova ljudska prava. Pa prema tome, tada religija ne predstavlja prepreku u angažmanu u ljudskim pravima. Nasuprot tome, i kao što bi to trebalo biti, ona predstavlja najjači mogući poticaj na tom putu.

Međureligijsko razumijevanje u praksi

Više je dobrih primjera na ovom skupu prezentovano, počevši od Grupe Most iz Holandije koja je dugo i ustrajno radila u Tuzli, fra Mirka Majdančića iz Franjevačkog samostana iz Fojnice pa do Milana Sitarskog koji je imao zapaženu vieo prezentaciju onoga čime se bavi Beogradska otvorena škola a vezano je za međureligijsko razumijevanje i dijalog. Ali nekako se nameće Tuzla i tuzlanski model tolerancije, kao najočitiji primjer. O tome su svjedočila dva velika prijatelja, fra Petar Matanović, bivši gvardijan Franjevačkog samostana u Tuzli i Muhamed eff. Lugavić, glavni imam tuzlanski iz tog ratnog vremena, kada su obojica uz podršku i aktivno učešće lokalnih tuzlanskih vlasti davali svijetli primjer međusobnog uvažavanja i prije svega čovjekoljublja.

Prije desetak ili petnaest godina situacija u kojoj smo se nalazili svi skupa u Bosni i Hercegovini, pa i prostorima bivše Jugoslavije, je bila prilika da pojedini ljudi pokažu u prvom redu svoje ljudstvo, pa onda ono što zastupaju i ono što rade i čime se bave, kaže fra Petar. I mislim da je taj odgoj, kućni odgoj i ono što nosimo od svog djetinjstva vjerovatno najznačajnije u našim kasnijim životnim prilikama. Bilo je raznih iskušenja koja su se lomila i preko mene lično, ali uvijek je bilo ono najvažnije – gledati oko sebe i pokušati raditi s ljudima koji ti pružaju priliku da s njima radiš. Bila je sretna okolnost da smo imali na čelu islamske zajednice, posebno u duhovnom smislu, gosp. Lugavića. Uvijek je bio spreman na razgovor, to je bilo vidljivo i u javnim sredstvima priopćavanja i na televiziji i na radiju a i u suradnji sa predstavnicima državne i vojne vlasti. Mi smo nastojali da prvo sačuvamo ljudstvo i obraz i to je bilo najvažnije.

Mislim da će ova naša budućnost, nastavlja eff. Lugavić, ležati u tome koliko budemo to mogli spustiti dole među narod, da se ljudi međusobno poštuju, uvažavaju i da na nekakav način pokušavaju međusobno razumijevati. Najbolji mogući primjer će biti kad vide mene i Petra, kad nas vide zajedno, a mi smo često, Boga mi, kad god imamo vremena, zajedno, posjedimo, popijemo kafu. Boga mi, nismo mi to radili da nas ko vidi, nego stvarno nadjemo vremena za to. I onda kažu ljudi: “eno vidiš, eno one dvojice, eno ih opet sjede”, nekima je plaho drago, nekima je nako ko i svakom, ali ima velikog uticaja. Ja Boga molim, a i nadam se da će nam molbe uslišiti, evo mi danas prizivamo toliko Boga sa svih strana, nečija će se dova ili molba ukabuliti, pa će nam ako Bog da biti bolje, a Boga mi da pomogne i ovima dole, ovima vlastodršcima, u politici, da i oni malo i nas čuju i razumiju, da na nekakav način trebaju i oni da se susretnu, da ne budu samointersni, nego da imaju interese naroda.

Forum građana Tuzle

izvor: BOS.ORG
http://veraznanjemir.bos.org.yu/srp/inicijative_pomirenje/izvestaj.html

+++

UMESTO KOMENTARA

Ovde možete pogledati stenogram sa konferencije „Međureligijsko razumijevanje“ održane u Trebinju

urednik