Вести

Pripala mi je čast da u ime porodice Kolundžić pročitam posljednji pozdrav našem dragom Mihailu, voljenom suprugu, ocu, djedu, bratu, stricu, ujaku, tetku, sinovcu, zetu, prijatelju i prije svega čovjeku koji je svoj zivot proveo vjerujući u Boga. 

Zoran Kolundžic, Niagara – Kanada

+++

Ovo je beskrajno tuzan trenutak za sve nas jer moramo da se oprostimo od covjeka koji nam je svima bio najbolji primjer kako treba voditi ovozemaljski zivot, nesebicno voljeti, nesebicno pomagati, stvarati, odgajati, raditi i nikad ali bas nikad ne traziti nagradu za to. Mihailu je bilo dovoljno da nas vidi srecne.

Mihailov zivotni put pocinje u jednom malom selu u Dalmaciji, u kamenoj kuci opasanoj zidinama koje su sluzile da i Mihaila i ostalu djecu i zene iz porodice Kolundzica zastite od svih koji toj porodici nisu zeljeli nista dobro. A takvih je u tim krajevima i u ta vremena bilo mnogo. Zidine je podigao Mihailov pradjed Marko sa ciljem da stvori siguran dom za svojih sedam sinova, nevjesta i mnogo unucadi. Na jednom kraju te kuce Mihailov djed Bozidar i baba Marija osnivaju porodicu iz koje je ponikao Mihailov otac Dusan koji je pocetkom tridesetih godina prosloga vijeka ozenio Mihailovu majku Anicu. U toj kuci Mihailo je provodio dane djetinjstva zajedno sa svojim bratom Boskom, sestrama Kosom i Stojom, babom Marijom i ostalom rodbinom. I onda veliki rat, okupatori svih vrsta, otac i stric u zarobljenickim logorima i Mahailo dao djecak dobija odgovornosti najstarije muske glave u kuci. Rat je vec nekako zavrsio, otac se vratio i Mihailo je mogao da nastavi svoje djecacke, momacke i vojnicke dane. Medjutim, kada se vratio iz vojske Mihailo je poceo da razmislja o buducnosti koju u to vrijeme u toj drzavi nije vise video.

I tako jednoga dana, sada vec jako davne 1956, Mihailo se nasao u grupi ljudi koja se uputila na jedan rizican i mukotrpan put preko nekoliko mora i okeana, barkama i brodovima, pesice i vozovima, kroz logore i razne drzave u potrazi za slobodnijim i boljim zivotom. U toj grupi ljudi zeljnih slobode bila je i jedna mlada djevojka po imenu Sofija koja je krenula na taj put sa svojim ocem i starijim bratom. I desilo joj se ono sto se mladim djevojkama desava, zavoljela je jednog mladica po imenu Mihailo. Otac i brat su se vratili u stari kraj, a Sofija i Miahilo su u logoru u Italiji rekli jedno drugom DA, zauvijek.

Sudbina ih je dovela u Kanadu. Dospeli su u Ridzajnu u kojoj su poceli da zaradjuju svoj prvi hljeb. Onako mladima i punim zivota nista im nije tesko padalo. Ni hladna klima ni teski poslovi, ni novi jezik, ljudi i obicaji. Imali su jedno drugo i bili srecni. Uskoro su dobili svoju prvu kcerku Dragicu, koju godinu poslije, sina Dusana, a potom i mladju kcerku Rajku. Prolazile su godine, djeca su odrastala i bila vaspitavana u srpskom duhu i po srpskim obicajima ali uvijek postujuci svoju novu zemlju, Kanadu. Mnogi medju nama ovdje prisutnima, koji znamo kako izgleda doci na novi kontinent, a koji smo ovdje dosli i zatekli svoju rodbinu koja nam je nesebicno pomogla da se snadjemo mozemo samo da zamislimo kako je u ta vremena bilo Mihailu i Sofiji, samima, bez igdje ikog, u novom svijetu. Nakon trinaest godina provedenih u Ridzajni mlada porodica odlucuje da se odseli u Ontario u kojem je u to vrijeme, kao i sad, srpska kolonija bila mnogo brojnija, a i mogucnosti za posao i napredak, vece.

U Ontariju je bio i Mihailov stric Dragan koji je Mihailu i Sofiji i od samog pocetka bio pri ruci i pomoci. Doselili su se najprije u St. Catharines, a nedugo potom u Niagaru gdje su i kupili kucu, svima nama dobro poznatu kao uvijek otvorenu i gostoljubivu. Prolazile su godine, Dragica, Dusan i Rajka su odrastali, skolovali se, Mihailo i Sofija su vredno radili, Mihailo u Fordu, a Sofija u domu za njegu starih ljudi. Onda je doslo vreme unucadi, Dragica i njezin suprug Bill dobili su kcerke Vanesu i Aleksandru, Dusan i njegova supruga Susan su dobili sina Isaiju i kcerke Natasu i Larisu, a Rajka i njezin suprug Stevo su dobili kcerku Anicu i sina Iliju. Mihailo i Sofija su bili najsrecniji kad im je kuca puna djece, unucadi, rodbine i prijatelja za Slave, Bozice, Uskrse, a mnogo puta i za spontana okupljanja koja su se u njihovoj kuci desavala vise i cesce nego u bilo kojoj drugoj.

Medjutim jedan aspekt Mihailovog zivota mora da se spomene vise nego bilo sta drugo, a to je Mihailova predanost Bogu, vjeri i Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Dok je vecina drugih emigranata radila i po dva i vise poslova, overtajm i vekende nastojeci da poboljsaju svoj materijalni status, Mihailo je svaki svoj slobodan trenutak koristio za nesebican i predan rad na crkvenom imanju u Niagari koje je bilo njogov drugi dom.

U crkvi je Mihailo nasao smisao svog zivota kojem se beskrajno posvetio. Kao svoje uzore Mihailo je uvijek isticao svoje pretke, Ambrozija Kolundzica, Igumana najpoznatijeg srpskog Manastira Krka u Dalmaciji, Luku Kolundzica, svestinika u cuvenom srpskom selu Strmica kod Knina i Isaiju Kolundzica koji je napustio bogoslovsku skolu da se medju prvima pridruzi srpskoj vojsci u matici Srbiji kada je bilo najteze i krene od Cera i Kolubare do Krfa i solunskog fronta i kao heroj u prvom svjetskom ratu potvrdi slavu svoje porodice.

A mi mozemo sa sigurnoscu da kazemo da Mihailo moze ponosno da se pridruzi svojim pretcima jer su i oni kroz citav njegov zivot bili ponosni na njega gladajuci ga odozgo. U srpskoj zajednici u Niagari Mihailo je bio jedan od stubova bez kojih te zajednice ne bi ni bilo. Obavljao je funkcije predsjednika crkveno skolske opstine, blagajnika, upravnika imanja, tutora i svega ostalog sto je zatrebalo. Svaki covjek koji je Mihailo poznavao, bez obzira na naciju i vjeru o njemu ce da prica sa velikim postovanjem i uvazavanjem. Da je ljudi kao sto je Mihailo Kolundzic vise na ovom svijetu problema ne bi bilo, medjutim upravo zato sto ih je tako malo, moramo jos i vise da ih cijenimo.

A onda 1991. desilo se ono sto je Mihailo jos kao mlad covjek osjetio da ce da se desi. Kamena kuca opasana zidinama napadnuta je ponovo. Odoljevala je cetiri godine ali ovaj put zidine nisu izdrzale. Pradjed Marko nije predvidio da ce njegovu kucu da napadaju generali najvece svjetske sile potpomognuti komsijama koji su nekad u toj kuci nalazili i utociste i pomoc.

Mihailo i njegova voljena Sofija su tada otvorili svoju kucu, sirom, svim nevoljnicima iz starog kraju bili oni rodjaci ili prijatelji. U njihovoj kuci, izmedju 1991. i 1998. utociste je pronaslo, vjerovali ili ne, preko 90 (devedest) ljudi, zena i djece. Sofija je kuvala za sve, nalazila lijepu rijec za svaku porodicu koja je pronasla spas u njenoj kuci.

Mihailo ih je vozio, trazio poslove, ucio ih da voze po kanadskim propisima i ulivao im nadu i samopouzdanje da ce da se snadju i uspiju u novom zivotu. U tome je u ogromnoj mjeri ucestvovao i njigov sin Dusan koji je iako zauzet svojim odgovornostima uvijek nalazio i nalazi vremena da pomogne svima kojima je pomoc potrebna. Mihailova i Sofijina pomoc je djelovala kao amajlija ili brojanica, na sve ljude koji su u njoj potrazili spas. Iz te kuce zavrsavali su se fakulteti, pronalazili poslovi i zapocinjali novi zivoti. Nemoguce je u ovom trenutku izraziti zahvalnost Mihailu i Sofiji u ime svih ljudi kojima su pomogli.

Ali jedno je sigurno. Neko je to, odozgo video sve.

A Mihailo bi jos jedino pozelio da jos po koju put sjedne u svojoj basti sa svojom Sofijom, sa prijateljima, Perom i Ankom Mirkovic, Perom i Danicom Kraguljac i pokojnim Dusanom Ratkovicm i da sa njima popije casu crnog vina i prisjeti se starih dana.

I oni koji Mihaila nisu poznavali dovoljno dobro, vjerovatno se pitaju zasto je odlucio da bas sad kad je postigao sve sto covjek u zivotu moze pozeliti da ostvari, ode, sam u novi svijet. A mi koji ga dobro poznamo, znamo da su njegove odluke cvrste i neopozive. Uradio je to zato sto je video da je svoj zadatak ovdje ispunio. I sada, gore Mihailo ce prije svih nas da stane pred Svetog Petra koji za Mihaila nekih velikih pitanja nece imati. Vrata su mu otvorena.

I mi ovdje prisutni, kad mu se jedno po jedno budemo gore pridruzivali imacemo naseg Mihaila tamo da nas primi, ugosti, nauci sta treba da radimo, kako treba da se ponasamo, gdje da dobijemo Social Insurance Number i Health Care Card. Mihailo i gore garantuje za nas.

Mihailo, hvala ti za sve.

Zoran Kolundžic