„Ako nekom spališ kuću i pobiješ mu porodicu, ne možeš biti siguran da u toku večere s njim nećete doći i na tu temu.“
Vudi Alen
piše: Valdimir Dimitrijević
Uvodna reč
Citirajući starog cinika Vudija Alena, počinjem ponovo da pišem o knjizi Predraga Ilića (Srpska pravoslavna crkva i tajna Dahaua, izdanje pisca, Beograd 2006). O ovoj knjizi pisao sam u svojoj studiji „Oklevetani svetac / Vladika Nikolaj i srbofobija“, Lio, Gornji Milanovac 2007. U njoj sam, pored primedbi na rezultate Ilićevih istraživanja, upotrebio i niz oštrih reči na račun samog autora, koji je, po sopstvenom priznanju, bio dugogodišnji pripadnik Službe državne bezbednosti (SDB), da bi, dolaskom na vlast DOS-a, izvesno vreme bio pomoćnik ministra policije Dušana Mihajlovića.
Ilića sam nazvao „Titovim đakom“, „starim cinikom Titovog NKVD-a“, „vernim slugom UDBE“, itd. Ali tada se desio susret u ulici Rige od Fere 4 u Beogradu… Ustvrdio sam, tom prilikom, da bi tu trebalo postaviti spomen-ploču jer su se, prvi put od smrti vladike Nikolaja, na istom mestu našli ljudi sa potpuno suprotnim gledištima o Nikolaju – od krajnjeg osporavanja, preko, uslovno govoreći, neutralnih pozicija, do onih koji ga, kao i otac Justin (Popović), smatraju „najvećim Srbinom posle svetog Save“.
I to je delovalo izvanredno: na jednoj strani sveštenik Velibor Džomić, na drugoj Zlatoje Martinov; na jednoj strani Budimir Aleksić, na drugoj Miodrag Zečević… Da li se o tome moglo i sanjati? Toliko se, u Srbiji umornoj od medijske buke i laži, govorilo o dijalogu i toleranciji i tako je malo bilo pravog dijaloga i istinske trpeljivosti da se već pomislilo da ih više nikad neće ni biti. Zahvalnost za ovaj susret, bez sumnje, treba iskazati gospodi Čedomiru Čupiću, Slobodanu Antoniću i Đorđu Vukadinoviću, koji su pokazali da je moguće razgovarati i sa krajnje suprotstavljenih polazišta.
Posle svega, uzeo sam da ponovo pogledam knjigu Predraga Ilića, podstaknut prvenstveno njegovom izjavom da je zaprepašćen teškim rečima kojima je obasut od pojedinaca iz Srpske crkve. Ilić je prilikom susreta u Rige od Fere istakao da je svom istraživanju pristupio ozbiljno, s poštovanjem prema ličnostima patrijarha Gavrila i episkopa Nikolaja. Takođe, ukazalo se i na to da se prvi sistematski pozabavio sudbinom srpskih sveštenika u Dahau i da je otkrio tajnu tzv. počasnog bunkera u konclogoru, u kome su bili i srpski velikodostojnici.
Kao hrišćanin, ne želim da vređam bilo koga, a pogotovu ne čoveka koji kaže da ima dobre namere kad se bavi crkvenom tematikom. Susret sa Ilićem, kada sam njemu i prisutnima rekao nekoliko bitnih stvari koje su mi, godinama, na umu i srcu, olakšao mi je i pisanje ovih redova.
Dakle, nesporno je da je Ilićeva knjiga ozbiljna. Obradio je stradanja srpskih sveštenika u logoru Dahau, podrobno se pozabavivši njihovim sudbinama. Takođe, delimično je pokazao i odnos nacista prema hrišćanima-antinacistima (recimo, pastoru Martinu Nimeleru), kao i funkconisanje tzv. počasnog bunkera, u koji su hitlerovci smeštali svoje ugledne zatočenike.
Ali, bez obzira na to, moji osnovni stavovi zabeleženi u knjizi Oklevetani svetac ostali su nepromenjeni. A oni su sledeći:
I
Ilićeva rekonstrukcija događaja oko odvođenja patrijarha Gavrila i vladike Nikolaja u Dahau puna je izraza tipa „možda je“, „po svemu sudeći“, „izgleda“, „mada nema dovoljno podataka, ipak“… Tako Ilić tvrdi da je gestapovac Fajstricer 14. septembra 1944. obavestio mitropolita Josifa i Sinod SPC o tome da su Nemci sproveli Gavrila i Nikolaja u Vinervald kod Beča, gde će ovi imati punu slobodu i moći da primaju lekara. To, po Iliću, nije bila lažna informacija Gestapoa, nego precizna, kao i ranije informacije o njima dvojici davane Sinodu. Pa ipak, Gavrilo i Nikolaj nisu ostali u Vinervaldu, nego su otišli u Dahau. Ilić ovaj momenat tumači: „To što poručnik Fajstricer narednih desetak dana nije mogao da kaže gde se nalaze dvojica velikodostojnika Srpske crkve posledica je banalne činjenice da oni danima nisu stizali do Beča. S druge strane, kad su već stigli u Beč, očigledno je da je nešto iskrslo što je Gestapo pokolebalo u nameri da ih tu zadrži. Šta je to moglo da bude, ne vidi se iz sačuvane nemačke dokumentacije. Najverovatnija pretpostavka u vezi sa tim vezana je za nepostojanje garancija vezanih za njihovu bezbednost u tom gradu, krajem septembra 1944. i ubuduće, s obzirom na teška bombardovanja kojima je Beč u to vreme bio izložen.“
Ako je tako, zašto ih odvode u Dahau kad je i Nemačka neprestano pod bombama? Ako je tako, zašto ih u povratku iz Dahaua opet dovode u Beč? To što Herman Nojbaher nije znao gde su Gavrilo i Nikolaj, ne znači da Fajstricer nije znao gde su oni – jer Nojbaher je bio činovnik Ministarstva spoljnih poslova Nemačke, a Fajstricer oficir Gestapoa, koji je, ne obaveštavajući Ministarstvo spoljnih poslova, obavio prebacivanje srpskih velikodostojnika. Iz Nojbaherovog protesta Ribentropu i Ribentropovih daljih akcija vidi se da je Gestapo bio spreman da pređe preko njihovih opaski i da radi po svome, smatrajući da je to u opštem interesu.
II
Ilić veruje da je đeneral Mihailović bio saradnik Hitlera u vreme Drugog svetskog rata. Veliki deo njegovih „rekonstrukcija“ događaja iz ove epohe zasniva se na činjenici da Ilić oseća netrpeljivost prema Gavrilovom i Nikolajevom stavu o jugoslovenskoj vojsci u otadžbini. On pokušava da nas uveri, na jedan posredan način, da su Nojbaher, Draža, Nedić, Ljotić, Gavrilo i Nikolaj u izvesnom smislu bili povezani u borbi protiv NOV i POJ, koje je vodio mudri „maršal“ Josip Broz Tito. Istina je, međutim, vrlo jasna: vrh SPC jeste bio uz Dražu zato što je bio uz kralja Petra II. Ali vrh SPC nije bio uz Hitlera. Predlažući da se patrijarh oslobodi neposredne nemačke straže, da mu se omogući da služi u srpskim hramovima u Austriji, da se ostavi suptilan nadzor ljudi s kojima se viđa, kao i da mu se dopusti veza sa episkopatom SPC, Nojbaher kaže da Gavrilo „tek mora da se oporavi od lošeg tretmana poslednjih godina“. (Dakle, Nojbaher je svestan da je nemački tretman prema srpskom prvojerarhu bio loš; nasuprot tome, Mirko Đorđević, Jovan Bajford i Predrag Ilić tvrde da je taj tretman bio dobar, katkad odličan.) Što se Draže tiče, pokušaj Nojbahera da ga uvuče u dalekosežne kombinacije neće uspeti. Draža će držati vezu s mnogima, ali će ostati veran zapadnim „saveznicima“. Na čijoj su strani bile i Gavrilove i Nikolajeve simpatije i te 1945, kao i 1941. godine, jasno se vidi iz činjenice da su patrijarh srpski i vladika žički poslali pismo Draži Mihailoviću polovinom marta 1945. Draža se nalazio u Bosni. Tom prilikom, dobio je i jednu ikonu Majke Božje na blagoslov od svetog Nikolaja Žičkog. Draža je 18. marta 1945. poslao poruku u kojoj je izrazio želju da srpski arhijereji odu u SAD, gde bi se borili „za našu nacionalnu stvar“. Nikolaj će tim putem i krenuti, čim bude mogao, dok će se Gavrilo vratiti u Srbiju da tamo ponese krst, skupa sa svojim mnogostradalnim narodom.
Patrijarh Gavrilo i vladika Nikolaj su, odmah po izlasku iz Dahaua, pokušali da stupe u vezu sa đeneralom Mihailovićem i ohrabre ga. Tako je vojvoda Jevđević od Gavrilovog sekretara, dr Mitra Džakovića, primio poruku za Dražu (17. decembra 1944) da će Gavrilo ostati „i u dobru i u zlu“ sa đeneralom, kome čestita nastupajuće Hristove praznike.
U to vreme, Nojbaher je nastojao da patrijarha srpskog i vladiku žičkog angažuje za potrebe Nemačke. U telegramu upućenom januara 1945. ministru Ribentropu, Nojbaher kaže: „Za nas je od prevashodne važnosti da srpskog patrijarha pridobijemo za aktivno angažovanje protiv komunizma“. Nojbaher je želeo da Nedića, Ljotića i Dražu poveže sa patrijarhom radi „srpske nacionalne akcije protiv sovjetske politike na Balkanu“.
III
1. Ilić tvrdi da patrijarh Gavrilo i vladika Nikolaj nisu odvedeni u Dahau da bi bili mučeni i ubijeni, nego da bi ih Nemci sklonili od sovjetskih trupa i Titovih partizana, koji bi mogli da ih oslobode i to iskoriste u propagandne svrhe protiv nacista. Takođe, nacisti su se nadali da će patrijarha Gavrila pridobiti za borbu protiv Titove NOV i Sovjetskog Saveza, kao i Nikolaja. Trudeći se da to urade, uzdali su se u to da će „naterati patrijarha Gavrila i episkopa Nikolaja – poznate kao velike protivnike komunizma – na saradnju sa nacističkim Trećim rajhom, odnosno sa kvislinškim i kolaborantskim političkim snagama u Srbiji i Jugoslaviji“.
Šta bi se desilo s patrijarhom Gavrilom i vladikom Nikolajem kad bi ih oslobodili crvenoarmejci i titovci – veliko je pitanje. Pogotovu za vladiku Nikolaja, koji je komunističkim uzurpatorima bio „krv na očima“. Može biti da bi utamanili, posle mučenja, kao što su učinili sa mitropolitom crnogorsko-primorskim Joankijem; a možda bi ga opet utamničili, kao što su učinili sa sveštenoispovednikom Varnavom i kasnije mitropolitom crnogorsko-primorskim Arsenijem Bradvarevićem. Činjenica da su hitlerovci računali na Gavrila i Nikolaja kada su želeli da ih iskoriste za antikomunističku konferenciju „evropskih crkava“ nije ništa manje činjenica od fakta da su Gavrilo i Nikolaj to odlučno odbili.
2, 3. Gestapo jeste izvršio deportaciju Gavrila i Nikolaja u Dahau, ne konsultujući Nojbahera, inače prilično razumnog diplomatu Trećeg rajha. Deportovanje staraca bilo je pravo mučenje – oni su voženi do Dahaua pod teškim ratnim uslovima, vrlo narušenog zdravlja.
4. Patrijarh Gavrilo i sveti Nikolaj Žički nisu bili dugo u Dahau, ali su bili, i to upravo u Dahau. Oni su, pored pastora Martina Nimelera, najugledniji hrišćani – antinacisti koji su u tom logoru bili. Greške u ranim biografijama Nikolajevim uglavnom potiču iz nemogućnosti da se dođe do validne istorijske građe i surove zabrane Titovog režima da se Nikolaj, kao „ratni zločinac“, u javnosti uopšte pominje (godine 1978. zvanično je zabranjeno unošenje njegovih dela u SFRJ). Ove greške nisu posledice zle namere, nego „istoriografije pod nadzorom“ (Ljubodrag Dimić), gde su razne udbaške kreature na sebe uzimale ulogu sudija i dželata značajnim istorijskim ličnostima srpskog naroda. Manje opravdanja ima za one koji su se, od početka devedesetih godina 20. veka, bavili Nikolajevom biografijom. Oni su morali da budu mnogo ozbiljniji jer su, zbog svoje površnosti, dali povoda za tvrdnje kako se o Nikolajevom mučeništvu stvarao „mit“.
5. Patrijarh Gavrilo i vladika Nikolaj nisu bili na smrt mučeni u Dahau zato što nacistima nisu bili potrebni mrtvi, nego živi. Ali oni su doživeli stradanje, o čemu se jasno vidi iz Nikolajevog teksta „Patrijarh Gavrilo“.
6. Gavrilo i Nikolaj su, na intervenciju Nojbahera, koga su podržali Nedić i Ljotić, pušteni iz Dahau, ali nisu oslobođeni iz nemačkog ropstva.
7. Oporavak Gavrila i Nikolaja u banji Šlirze bio je samo fizički. Oni su i dalje bili izloženi psihičkom maltretiranju gestapovaca, koji su ih primoravali na saradnju.
8. Patrijarh Gavrilo i sveti Nikolaj Žički nisu pristali ni na kakav nacistički plan o „ujedinjenju preostalih srpskih antikomunističkih, kvislinško-kolaboracionističkih snaga u Srbiji i van nje“, nego su otišli da u Sloveniji blagoslove nacionalne trupe pod vrhovnom komandom đenerala Mihailovića. Ove trupe su htele da se ujedine sa slovenačkim antikomunistima projugoslovenski orijentisanim radi borbe protiv Titove okupacije Jugoslavije i pozivanja kralja Petra II na slobodnu teritoriju Slovenije, odakle je trebalo da otpočne, uz pomoć zapadnih saveznika, restauracija Kraljevine Jugoslavije kao slobodne države. Plan nije uspeo jer su Čerčil i Ruzvelt Jugoslaviju prepustili krvoloku Staljinu i njegovom vernom slugi Josipu Brozu. Patrijarh i vladika žički su u Sloveniji pokazali krajnju uzdržanost; blagoslovili su trupe, a Nikolaj je održao govor nad Ljotićevim odrom iskazujući zadovoljstvo zbog udruživanja srpskih nacionalnih trupa pod komandom đenerala Draže i zahvalnost Ljotiću zbog pomoći oko puštanja iz Dahau (toliko im je bilo „lepo“ u Dahau da Ilić kaže da su srpske vladike „uživali redovnu zdravstvenu zaštitu“ i „relativno slobodno šetali po dvorištima oko ’Bunkera’“).
9. Boravak Gavrila i Nikolaja u hotelu „Grand“ u Kicbilu za Ilića je opet „počasni tretman, koji su uživali M. Nedić i drugi poznati srpski i balkanski saradnici nacističkog okupatora“ (obratimo pažnju na ton iskaza, i ko tu još treba da bude pridružen spisku srpsko-balkanskih kolaboracionista Hitlera). Nisu maltretirani, nego počasno tretirani, smatra Ilić.
10. Patrijarh Gavrilo se u Srbiju vratio da se stavi na čelo SPC, surovo gonjene pod Titom, kad je procenio da mu život neće biti neposredno ugrožen; Nikolaj je bio svestan da bi ga Tito i njegova OZNA zatočili ili ubili i zato je ostao u Americi, pomažući Srbima koji su stenjali pod brozomorom.
11. Ilić tvrdi da su patrijarh Gavrilo i sveti Nikolaj Žički lično krivi za mistifikacije vezane za njihov boravak u Dahau jer nikad nisu pisali i govorili o tome. To nije istina: Nikolaj je napisao tekst o uslovima njihovog života u Dahau, koji je u Srbiji bio nedostupan jer je objavljen u „četničkom“, „velikosrpskom“, „Amerikanskom Srbobranu“, a nedostupan je bio upravo zbog vernih slugu UDBE. Gavrilo i Nikolaj nisu bili komunistički narodni heroji koji se hvale svojim podvizima u stilu „Otpisanih“ i Bate Živojinovića; ali, ko je hteo, mogao je da dođe do njihovih svedočenja o stradanju.
12-14. Najveću odgovornost za nesporazume oko Nikolajeve biografije snose Titove sluge i policajci, koji su mu oduzeli državljanstvo i proganjali ljude koji su izdavali njegova dela (poput episkopa šabačko-valjevskog Lavrentija); oni, kao BIA, i dalje sprečavaju pristup tajnim arhivama Titovih režima i još nisu dali uvid u dosije tajnog praćenja svetog Nikolaja Žičkog. Crkveni i svetovni istoričari pet decenija nisu mogli slobodno da se bave Nikolajem, a od početka devedesetih godina 20. veka inercija prošlog vremena i zaplitanje u površnosti su ih takođe sprečavali u tome.
Najveća Ilićeva neistina je da „komunistički režim u Jugoslaviji nije podsticao istraživanje ovog pitanja da bi bio u dobrim odnosima sa SPC“. Ne, nego je cilj komunističkog režima bio da se Nikolaj zauvek oblati kao „hitlerovac“ i „dražinovac“ (a Draža je, zna se, takođe „hitlerovac“) koji je isto što i Stepinac.
Oštrina? Razlozi
Jedan od osnovnih razloga mojih oštrih reči na račun Ilića (pre no što smo se sreli) jednostavan je:
Ilić je radio u SDB, i to u odeljenju koje je pratilo verske zajednice… Ilić je tu, kako sâm reče na skupu u Rige od Fere, bio od 1972. do 1980. godine, u najzloćudnije vreme, pred Titovu smrt, kada je borba komunističkog režima protiv „kleronacionalizma“ i klerofašizma“ bila najžešća moguća.
Komunistički režim Josipa Broza bio je surovo bogoborački: u svojoj prvoj fazi taj režim je ubijao sveštenike (sto dvadeset sveštenih lica masakrirali su komunisti samo u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, skupa s mitropolitom Joanikijem Lipovcem); u drugoj fazi, episkopi i sveštenici su gonjeni i zatvarani (vladike Arsenije i Varnava surovo su, na robiji, mučeni i ponižavani, a sveštenomučenik Varnava, po svemu sudeći, ubijen je.) Srpska crkva je uvek bila „unutrašnji neprijatelj“ Titovog režima. Još je živ sveštenik Savo Jović (sada sekretar Sinoda SPC), koji je pet godina proveo u zeničkoj tamnici (zbog „neprijateljske propagande“, koja se, između ostalog, sastojala u pozivima narodu da se krštava i venčava). On je svoje stradanje od udbaša (SDB-ovaca, svejedno), opisao u knjizi „Anđeli zverinje kuće“. Još je živ sveštenik Stepković, koji je dobio dve godine zatvora jer je u vojsci hvalio vladiku Nikolaja. U manastiru Voljavči, u selu Bresnica kod Čačka, počiva prota Sava Banković, koji je, u dva navrata, robijao devetnaest godina zbog svog odlučnog srpskog pravoslavnog držanja (njegova knjiga U predvorju pakla zaslužuje svaku pažnju.) Još ima ljudi koji su tučeni zato što pomažu manastirima i koji su robijali jer su išli u zabranjene litije…
A posao UDBE (SDB) u izazivanju raskola SPC u Americi? A Rankovićevo mešanje u izbor srpskog patrijarha? A uloga UDBE u ubijanju srpskih emigranata?
Jednom rečju, Ilić je pripadao organizaciji koja je Srpskoj crkvi i narodu nanela mnogo zla. To ne znači da je on lično zločinac, nego da je bio zaposlen u organizaciji koja je činila zlo. I zato je njegova odluka da se bavi izučavanjem sudbine Nikolaja u Drugom svetskom ratu nešto što, kod većine pravoslavnih, u najmanju ruku izaziva podozrenje. Pogotovo ako se zna (a to je obelodanio sveštenik Velibor Džomić) da je dosije UDBE o Nikolaju negde nestao, a da ga je, u svom radu, pre nestanka, koristio Ilić.
Ilićeva knjiga se, po svemu sudeći, pojavila u „nezgodno“ vreme, bar što se tiče pravoslavnih publicista koji se bave Nikolajevim životom: izašla je posle niza kontinuiranih napada na njega kao kriptohitlerovca i antisemitu (od „Pisma upozorenja“ grupe intelektualaca 2002, preko izveštaja Međunarodne krizne grupe, nastalog posle smrti premijera Zorana Đinđića, do studije Jovana Bajforda „Potiskivanje i poricanje antisemitizma“). I ona se, na svoj način, uklopila u opštu shemu: Nikolaj antisemita, govorio pohvalno o Hitleru pre rata, i čak, primio Hitlerov orden, bio zatočen u počasnom bunkeru u Dahau.
Ilić je, na skupu u Rige od Fere, ostao pri svojoj tezi da su Nemci bili blagi prema Gavrilu i Nikolaju. Koliko su Ilićeve teze tačne u odnosu na pravo stanje stvari, govori njegova tvrdnja da je „režim zatočeničkog boravka u Vojlovici bio vrlo liberalan“, pri čemu taj „liberalizam“ podrazumeva da su zatočenici mogli da se sastaju i razgovaraju među sobom, čitaju i pišu i da se mole Bogu; uzimali su knjige iz biblioteka, imali su hartiju i pribor za pisanje. Nisu smeli ni s kim da se dopisuju, ali su to ilegalno radili, a hranili su se „više nego dobro, iz manastirske kuhinje“.
Evo kako je to zaista izgledalo, po svedočenju jeromonaha Vasilija (kasnije episkopa banjalučkog i žičkog), koji je s Gavrilom i Nikolajem bio u Vojlovici:
1. Nemci su od prvih dana okupacije saslušavali Nikolaja u vezi sa njegovim učešćem u puču 27. marta 1941. Saslušavali su ga ili u žičkom konaku, ili u šetnjama po žičkoj porti, i sve vreme ga držali pod stražom;
2. Okupator je naterao Nikolaja da napusti žičku katedru i bira mesto konfinacije. On je odabrao Ljubostinju, odakle, po Kostiću, „nigde nije smeo da ide“ i gde ga je često „saslušavao šef Gestapoa za Balkan, Tajhman“. On nikad nije pristao da se preko radija obrati Srbima i pozove ih na pokornost okupatoru.
3. Na Preobraženje 1941, nemački vojnici upadaju u crkvu i vrše pretres celog manastira, hapse vladiku Nikolaja i odvode ga u Kruševac, gde ga jedan nemački general saslušava do ponoći. Iako je vladika bolestan, general mu ne nudi ni da sedne. Vladika je uhapšen zbog pretpostavljene veze s četnicima.
4. Od 9. do 14. oktobra 1941. vladika je, u pratnji oca Vasilija (Kostića), došao u Kraljevo da moli da se njegov narod poštedi streljanja. Major Alfonz Maucijević je tražio pritvor za vladiku, strogo se odnoseći prema njemu i preteći mu. Nikolaj mu je rekao da mu Bog neće ostati dužan zbog takve surovosti. Pošto je Nikolaj hteo da moli četnike i partizane da prestanu da napadaju Kraljevo da Nemci više ne bi ubijali nevin narod, Maucijević je, nakon razgovora sa pretpostavljenima, oterao Nikolaja natrag u Ljubostinju, nazivajući ga „anglofilom i najvećim germanofobom“.
5. U sredu, 16. decembra 1942, nemačka vojska ulazi u Ljubostinju i hapsi Nikolaja. Uslovi života u Vojlovici, gde je odveden, bili su skoro zatvorski – sloboda kretanja mnogo manja nego u Ljubostinji i stalni nadzor: „Vrata od naših soba morala su biti otvorena u toku noći. Tako je straža naredila radi kontrole. Preko noći dvaput su obilazili sobe“ (u početku).
I još: „Ne daje nam straža nigde iz sobe, te sve vreme provodimo u sobi. Tu vršimo i molitve jer se u crkvu ne sme. Vladika često plače. Pominje mati Saru i ostale sestre u Ljubostinji.“
Kad idu u crkvu, prati ih stražar pod oružjem. Vladika želi da umre, gledajući stradanje svog naroda.
Nemačke mere bezbednosti podrazumevale su uklanjanje svih mlađih monaha iz manastira i sprečavanje okolnog naroda da dolazi u hram na službe. Zabranjeno je da bilo ko od monaha bude u oltaru kad služi jeromonah Vasilije da ne bi mogao da predaje poruke za spoljni svet.
6. Bilo im je i hladno; recimo, 9. januara 1943, na treći Božić, otac Vasilije beleži: „Duva i jak vetar, koji nanosi sneg kroz nesigurne prozore u naše sobe, naročito u vladičinu. Ona je najhladnija.“ Sedelo se i u mraku, bez osvetljenja (14. april 1943).
7. Vaskrs 1943. dočekan je ovako: „Služimo najradosniju službu, službu Vaskrsenja, a vladika svojim suzama kvasi antimine na prestolu. Cela eparhija i ceo srpski narod očekuju od njega danas duhovne hrane, a on, stešnjen i pritešnjen ovde, nema s kim ni službu ljudski da služi.“
8. Odnos pojedinih agenata i stražara prema zatočenicima: „Smenjen je danas i agent Živković. Kinjio nas je skoro pet meseci. Ovakav nečovek teško se može naći u bilo kom narodu.“ (27. maj 1943)
9. U zatvoru je bilo stenica. (15. septembar 1943)
10. Zbog psihičkih trauma koje je trpeo, vladiki Nikolaju su oslabili živci. (23. novembar 1943)
11. Nedić i Jonić su često navraćali kod patrijarha Gavrila i vladike Nikolaja (očito, želeli su da ih privole na saradnju, ali im to nije polazilo za rukom).
Režim zatočenja je katkad bio stroži, katkad blaži (Nemci su donosili srpskim arhijerejima darove iz manastira, pre svega hranu), ali oni nikad nisu mogli da izađu van manastirske porte i da slobodno opšte sa spoljnim svetom. Jednom rečju, bili su u kućnom zatvoru, no ništa manje u zatvoru.
Što se Dahaua tiče, Gavrilo i Nikolaj su u njemu živeli kao ljudi bez slobode, izloženi bombardovanju saveznika i šikaniranju od strane nacista, koji su patrijarha Gavrila, obolelog od crvenog vetra, primoravali da svaki čas ustaje iz postelje i ide u sklonište (što je on odbijao), a Nikolaja, zbog jasnog izražavanja otpora takvim postupcima prema Gavrilu, između ostalog, zatvarali i u samicu. Oni nisu imali nikakvu poslugu sastavljenu od običnih logoraša, kako insinuira Ilić, nego je Nikolaj usluživao Gavrila. (O tome piše Nikolaj u svom tekstu „Patrijarh Gavrilo“, objavljenom 1952.) Uostalom, sami nacisti, čije dokumente Ilić citira, znali su kako su tretirali Gavrila i Nikolaja. Izvesni doktor Bobrik u belešci od 7. novembra 1944, načinjenoj u nemačkom ministarstvu inostranih poslova, citira policajca Najhausa koji mu je rekao da „Gavrilo i Nikolaj nisu do skoro bili baš najbolje smešteni“ (očito je da Nemci svoj „počasni bunker“ u Dahau nisu smatrali nekom počašću).
Ako crkvi učiniš sva zla koja se mogu učiniti, od ubijanja sveštenika do izazivanja raskola, ne možeš biti siguran da kao pripadnik ideologije koja je ta zla proglasila moralno opravdanim (komunističke) i tajne službe koja je toj ideologiji služila (SDB), prilikom razgovora sa ljudima koji žive u toj crkvi, nećete doći ni do takve teme. Pogotovo ako si ostao na istim ideološkim pozicijama i ako je đeneral Draža za tebe i dalje kvisling i kolaborater, a NOV i KPJ „pozitivci“ Drugog svetskog rata na teritoriji bivše Jugoslavije.
Ipak, dijalog je počeo. Ulica Rige od Fere svedok je tog velikog početka, a Predrag Ilić zaslužuje da mu se oda priznanje na spremnosti da svoju knjigu pruži kao povod za dijalog. Ako dijaloga ne bude, ugušićemo se u monologu. Ideološkom, svakako. A to je, na ovim prostorima, deja vu.
(Autor je pisac knjige Oklevetani svetac – vladika Nikolaj i srbofobija i učesnik okruglog stola posvećenom knjizi Srpska pravoslavna crkva i tajna Dahaua Predraga Ilića, koji su 09. juna 2007. organizovali NSPM i Udruženje za političke nauke.)
Ajjaj,odlicno,brate Vlado…
Samo,cemu i pominjati uopste Vudija Alena,tu moralnu i fizicku nakazu,pa ga jos i citirati u clanku o nasem svetom Deda Vladiki?!Pa jos na samom pocetku clanka!?
Radi se o teskom kriminalcu i osudjenom pedofilu-manijaku,bolesnom jevrejskom patuljku,opsednutim telesnim fisioloskim potrebama…Reziseru i glumcu koji je licno Antihrist,propagator svakog nemorala,judejske „nauke“-frojdizma sa svim svojim
„neurozama“ i seksualnim izopacenostima…
A nas vladika Nikolaj je citav zivot posvetio molitvi i
ljubavi prema Hristu, ljubavi prema nezahvalnom i sumasedsem narodu svojem…
Nemojmo vise,i Bogu i mamonu!
Na cinjenice treba da se odgovara cinjenicama.
To sto ponavljate svoje napade na lucnost pisca samo potvrdjuje da nemate nikakve cinjenice.
Dogadjaji pre 65 godina se lako mogu utvrditi i sve bez greske, ali samo cistom naukom( fizickom i materijalistickom).
pesnici i sanjari tu ne mogu pomoci.
Sadasnjost bi trebala da Vam bude dobar savet jer je ocigledna i sa pomracenom svescu je mozete sagledati.
Udba,Udba svuda oko nas…
Cak i udbasi poceli da se bave istorijskom naukom!
n…… smo!
Postoje brojni dokumenti,izdate knjige,a i jos uvek zivi ucesnici i ocevidci stvaranja Slobodne Jugoslovenske Teritorije u Sloveniji gde su pored Srba i Slovenaca ucestvovalo i manji deo Hrvata.Ideju o Slobodnoj Teritoriji je stvorio rezervni pukovnik (ili major) Dimitrije Ljotic i to jos u Srbiji pre povlacenja i kraha nemackih snaga.Srpske Dobrovoljacke jedinice se mahom prevezene vozom preko Zagreba za Sloveniju.Manji deo je prevezen i u Bec.Tada je Dimitrije Ljotic uputio poziv i objavio ideju o Slobodnoj Teritoriji u Sloveniji koja je ne samo teoretski, bila ostvarljiva.Odmah su mu se pridruzili cetnici Dobrosava Jevdjevica,Momcila Djujica,manji deo hrvata koji su bili pod komandom Draze Mihajlovica i sve nacionalne snage Slovenaca.
General Mihajlovic ga nije odmah poslusao kao ni vojvoda Djurisic pa su isti mahom stradali u Bosni.
Vrlo malo Srba iz Crne Gore su uspeli da se probiju do Slovenije kroz ustaski obruc.Takodje je jedan deo Srpskih Dobrovoljaca iako pod zastitom nemaca stradao od ustasa u Zagrebu.
Nemci su isto tako sto vozom,a najvise kamionima prevezli u Bec takozvani Omladinski Ravnogorski stab 501. Oni nisu zeleli da idu u Sloveniju vec su vecina presli u Svajcarsku i dalje…Uostalom nisu se odazvali ni Drazi kada ih je pozvao kao i sve ostale u Bosnu.
Nemci su ideju o Slobodnoj Teritoriji pomogli iz jednostavnog razloga jer su mislili da ce tako lakse da izbegnu zarobljavnje od Zapadnih saveznika.Zato su otvorili magacine sa oruzjem da bi snabdeli nacionalne snage u Sloveniji.Dokaza za to ima na pretek,cak i jednu original fotografiju iz tog vremena koju posedujem gde su u Sloveniji na slici D. Ljotic, D. Jevdjevic,M. Djujic sa jos par Srba i na sredini slike nemacki oficir sa pistljem o pojasu.
Kada su Patrijarh Gavrilo i vladika Nikolaj pusteni,prvi nije hteo da se pridruzi nacionalnim snagama u Sloveniji, dok je vladika Nikolaj dosao u Sloveniju i uzeo punog moralnog maha da pomogne u stvaranju Slobodne Teritorije.
Znaci nisu tacne tvrdnje gornjeg pisca da vladika Nikolaj nije hteo da se u to mesa. Ne samo posmrtna beseda prilikom sahrane D. Ljotica vec i u svakom njegovom momentu prisustva u Sloveniji bio je srcem i dusom sa nacionalnim borcima i za to ima brojnih dokaza.
Pogibaju Dimitrija Ljotica umrla je i ideja o Slobodnoj Teritoriji.Oni koji su poznavali ili upoznali licno Dimitrija Ljotica kazu da je imao neki magnet,da su ljudi pa i njegovi protivnici onda dobijali o njemu sasvim drugo misljenje kada su ga licno sreli i sa njim razgovarali…Izgleda da posle njegove smrti niko nije imao taj magnet i tu karizmu da nastavi taj posao,da se stvori Slobodna Teritorija koja bi sigurno izmenila mnogo sta,pa i ovo maloumlje koje danas vlada sirom bivse Jugoslavije.Mozda bi sve danas bilo drugacije,Mozda!
Treba takodje naglasiti da su u Sloveniji Srpski Dobrovoljci zvanicno potpali pod komandu generala Draze Mihajlovica i u znak pomirenja i postovanja Draza je D. Ljoticu poslao na dar svoju cetnicku subaru koja se danas nalazi u Chikagu kod udovice D. Ljotica Ivke,tj. posle njene smrti najverovatnije kod njenog sina Nikole Ljotica.
Splet brzih dogadjaja,nemanje pravog vocstva i nadir partizana podpomognutih sovjetima stvorio je paniku medju nacionalistima koji su se povlacili mahom preko Soce za Italiju.U jednom momentu nacionalne snage su bile opkoljene.Spasio ih je jedan Hrvat koji je bio sa Srpskim Dobrovoljcima i verovatno bio predratni Zboras.
Digao je minama most i tako zajedno sa mostom odleteo u vazduh.
O ovome Srpska emigracija uopste ne pise,a narocito ne oni koje je on spasio i koji danas kao i njihovi potomci zive od Evrope do Amerike i Australije…
Valjda zato sto je bio HRVAT!
… [Trackback]
[…] Read More to that Topic: novinar.de/2007/10/25/nesto-o-knjizi-predraga-ilica-nakon-susreta-sa-njim.html […]