Вести

Hronološki prenosimo pisanje crngorskih dnevnih novina „Vijesti“ o mitropolitu Amfilohiju. Za ove dnevne novine, javnost u Crnoj gori tvrdi da su glasilo sadašnje vladajuće koalicije. Ono što je vidljivo iz svakog javnog obraćanja mitropolita Amfilohija je, da on skoro uopšte ne upotrebljava pridev „srpski“ ili reči koje asociraju na Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu. Zanimljivo, mislim se nešto… Da li je dobro da se i pravoslavna crkva, po ugledu na Vatikan bavi politikom?

28.05.2007
AMFILOHIJE TVRDI DA GA NE INTERESUJE MJESTO PATRIJARHA SPC I DA JE U CRNOJ GORI I GROB PRIPREMIO

Neće me se lako Crnogorci ratosiljati

Zamoljen da prokomentariše spekulacije beogradskih, a i domaćih medija da je on najozbiljniji kandidat za 45. patrijarha Srpske prvoslavne crkve i jedan od onih koga bi srpski premijer Koštunica volio da vidi kao Pavlovog nasljednika, Amfilohije je kazao: „Ja sam mitropolit crnogorsko – primorski i neće se tako lako mene Crnogorci ratosiljati. Ovdje sam ja i ostaću ja ovdje uz pomoć božju. Već sam ja i grob svoj spremio. Tako da neka ne brinu oni koji su zabrinuti“.

Vuk LAJOVIĆ

——————————————————————————–
NA PRIMORJU VEĆ PODIGNUTE DVIJE, A U PLANU JOŠ DVIJE RUSKE CRKVE
I bogomolje pričaju ruski

Budva – Uzrečica „nas i Rusa trista miliona“, kojom su se često Crnogorci voljeli pohvaliti u dugoj bratskoj istoriji dva naroda, sada dobija na aktuelnosti, jer sve više državljana najveće pravoslavne zemlje želi da se stalno nastani u Crnoj Gori. Stoga ne čudi ni činjenica da je prva ruska crkva upravo izgrađena na Budvanskoj rivijeri, na području, gdje Rusi najviše vole da kupuju nekretnine.
Pravoslavna crkva u rusk-om stilu, podignuta je uz ženski manastir Rustovo u selu Čelobrdo iznad Svetoga Stefana.
Samo tokom ljeta Crnu Goru posjeti više od 80.000 ruskih gostiju, koji predstavljaju najborninije inostrane goste, koji svakako žele da posjećuju svoje pravoslavne bogomolje. Dosta ruskih građana, takođe, se preselilo i trajno nastanilo u Crnoj Gori, a najviše njih živi na području budvanske opštine. Samo u budvanskoj osnovnoj školi više od 10 ruskih đaka pohađa nastavu, a nekoliko njih uči i u srednjoj školi.
Rusi postaju građani Budve, a to je uočljivo i po tome što se na svakom koraku u prodavnicima, kafeima i institucijama, ruski jezik može čuti svakodnevno.
Područje Paštrovića Ruse privlači i zato što se u tom kraju nalazi sedam značajnih manastira.
Pravoslavna crkva u ruskom stilu, izgrađena je i na ruskom groblju u Herceg Novom, i tek treba da bude osveštana, a u planu je izgradnja još dva hrama u Budvi. Sve te crkve u ruskom stilu pripadaju Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, a mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije potvrdio je da je već sagrađen hram u ruskom stilu kod manastira Rustova i osveštan prošle godine.
– Hram je posvećen carskim ruskim strastoterpcima Romanovim caru Nikolaju, carici Aleksandri, njihovim ćerkama i prestolonaslijedniku Alekseju. Ako Bog da, nadamo se da će u Budvi biti podignut i hram ruskoga stila posvećen prepodobnom Serafimu Sarovskom. Već imamo plac i očekuje se samo dozvola koja bi trebalo da se dobije od nadležnih u Budvi. Treći hram koji je posvećen ruskom svetitelju Teodoru Bušakovu, ruskom carskom generalu koji je proglašen za svetitelja, je već podignut u Herceg Novom na ruskom groblju. Još nije osveštan, ali je moguće da će biti ove godine. To je urađeno u saradnji sa ruskom Dumom – kazao je mitropolit za „Vijesti“. On je pojasnio da se hramovi nalaze u kanonskoj oblasti Mitropolije crnogorsko-primorske.
– Hramovi mogu da budu ruskoga stila. U tim hramovima mogu da služe ruski sveštenici sa blagoslovom mitrpopolita crnogorskog i moskovskog patrijarha . Ali to su hramovi koji pripadaju Mitropoliji crnogorskoj. To je svuda tako. Hram koji se nalazi na prostoru jedne pomjesne crkve, kao što je to sada slučaj ovdje, pripada toj pomjesnoj crkvi, a tu mogu služiti i Rusi i Grci i svi oni koji su istinski pravoslavni. Ima takođe želja naše braće Rusa da se podigne jedan veliki hram Svetog Jovana Krstitelja . Ta želja se pojavila naročito prošle godine, nakon prolaska ruke Svetog Jovana Krstitelja kroz Rusiju. Poslije toga Rusi masovno dolaze na cjelivanje ruke Svetoga Jovana Krstitelja na Cetinje i postoji želja da se ovdje negdje podigne hram u njegovu čast. Naravno sve to biva sa dozvolom mitrpolita i uz blagoslov ruskog patrijarha – naglasio je mitropolit Amfilohije.
Liturgiji posvećenoj slavi grada Budve – Trojičin danu održanoj u starogradskoj crkvi Svete trojice, juče je prisustvovalo više od stotinu ruskih državljana, a zamoljen da prokomentariše činjenicu da sve više Rusa posjećuje hramove crnogorske mitropolije, Amfilohije je uz smješak odgovorio da je „Budva već postala ruski grad“
Rusi su se, nakon komunističke diktature, naglo vratili pravoslavnoj tradiciji, a o poštovanju iskonskih pravoslavnih običaja i Budvani su se juče mogli uvjeriti tokom liturgije, gledajući na koji način se ruski pravoslavci odnose prema bogomoljama.

Vuk LAJOVIĆ
 

16.06.2007
NA CETINJU SINOĆ POD POKROVITELJSTVOM PREDSJEDNIKA VUJANOVIĆA OSNOVANA FONDACIJA ZA SVETILIŠTE

Mugoša daje 300.000 Knežević sto hiljada

Cetinje – Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović izrazio je uvjerenje da će svi oni koji su sada protiv izgradnje hrama Svete trojice na kraju ipak podržali ovu ideju.
– Želim da iskažem uvjerenje da su svi oni koji nemaju razumijevanja za ovaj projekat u zabludi o mnogim činjenicama i da su bez prave informacije, te da će, kako to u mnogo slučajeva biva u Crnoj Gori, velika ideja na samom kraju dobiti svoju opštu potvrdu – rekao je Vujanović na sinoćnjoj svečanoj promociji osnivanja fondacije za izgradnju svetilišnog hrama Svete trojice na Cetinju.
Vujanović je izrazio zadovoljstvo što su Mitropolija crnogorsko-primorska i Narodni muzej postigli saglasnost o ponovnom objedinjavanju tri svetinje. On je rekao da je izgradnja hrama podijeljena u dvije faze i da prva predstavlja izgradnju eksterijera, koji podrazumijeva popločavanje prostora između Vladinog doma, Biljarde i manastira zatim adaptaciju pećine koja će biti pješački prolaz do svetilišta i izgradnju kolovoza do samog hrama. Vujanović je rekao da je idejno rješenje ovog eksternog projekta u potpunosti završeno, da će se vrlo brzo raspisati tender za izvođača radova, a da se tokom ljeta očekuje početak izgradnje.
– Poseban dio je pronalaženje idejnog rješenja i izgradnje samog svetilišta, a kao što je već poznato, biće raspisan međunarodni tender – kazao je Vujanović, dodajući da je bilo ideja da finansiranje ovog projekta bude iz budžeta države i da bi crnogorski budžet to mogao da podnese, ali da je „ipak odlučeno da se hram radi od donacija kako bi se povezale sve države u kojima su ove tri relikvije tokom svog istorijskog putovanja boravile“.
Kako je najavljeno, hramom će upravljati fondacija koja će vrlo brzo biti registrovana u Ministarstvu pravde. Sinoćnoj svečanoj večeri prisustvovali su predstavnici svih devet država u kojima su se ove tri relikvije nalazile: Malte, Grčke, Rusije, Srbije, Danske, Italije, Izraela, Njemačke i Francuske.

Na svečanosti su bili i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, ministar kulture, medija i sporta Predrag Sekulić, direktor Narodnog muzeja Petar Ćuković, direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika Đorđije Vušurović, istoričar umjetonsti Aleksandar Čilikov, dekani cetinjskih akademija, gradonačelnik prijestonice Milovan Janković i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša.
Na svečanoj večeri gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša kazao je da će „u ime vjere, ljubavi i nade grad Podgorica donirati izgradnju eksternog projekta sa 300.000 eura“. Svoju donaciju najavila je i Atlas grupa Duška Kneževića koja će izdvojiti 100.000 eura. Izgradnja ovog trojnog prostora svetilišta, prema procjenama Direkcije javnih radova, koštaće 560.000 eura.

D.JOVIĆEVIĆ

21.06.2007
NOVAK KILIBARDA O NAJAVLJENOJ GRADNJI HRAMA ZA TRI RELIKVIJE

Sumnjiva rabota čim je tu Amfilohije

Nikšić/Podgorica (MINA) – Činjenica da je mitropolit Amfilohije zainteresovan za gradnju hrama u kome bi bile pohranjene tri hrišćanske relikvije, sumnjiva je za interese države, a stav crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića o tom pitanju nejasan, ocijenio je juče profesor Novak Kilibarda, ističući da tri relikvije – ruka Svetog Jovana Krstitelja, čestica časnog krsta i čudotvorna ikona Presvete Bogorodice Filermose, pripadaju državi.
„Otkud sad da to bude u nadležnosti Srpske patrijaršije iz Beograda, jer je Cetinjsko-primorska mitropolija dio Patrijaršije srpske? Date su im dvije relikvije na čuvanje ali one pripadaju državi“, kazao je Kilibarda Radiju Montena.

On je rekao da narodu u Crnoj Gori još nije eksplicitno objašnjeno da su tri relikvije date na uslugu Crnogorsko-primorskoj mitropoliji i muzeju.
„Treba objasniti kako su došle do ruskog carstva, kako dolaze u Crnu Goru, pa kako ih komunisti čuvaju, kako ih vlada ostavlja, pa su bile i u Ostrogu – one su u državnim rukama i država treba da ih uzme i iz svojih fondova napravi adekvatan objekat koji će zadovoljiti vjernike iz čitavog svijeta i biti veliki izvor prihoda“, kazao je Kilibarda.
On je rekao da mu stav Vujanovića po ovom pitanju „nije jasan“.
– Ali, činjenica da je Amfilohije zainteresovan da se to uradi je sumnjiva rabota za Crnu Goru kao državu. To nije neprijateljski gest prema njemu, jer smatram da je čovjek visoke inteligencije i visoki političar i pozivam ga dao ovom problemu razgovaramo na državnoj televiziji – kazao je on. Kilibarda je kazao da je to sumnjivo za interese države jer „Amfilohije nije zvonio u 12 sati noću kada je Crna Gora obnovila samostalnost i Cetinjsko-primorska mitropolija se borila svim svojim silama da ne uspije referendum u korist države“. Omladina Socijaldemokratske partije pozvala je juče Vujanovića da odustane od pokroviteljstva ideje da tri hrišćanske relikvije pripadnu fondaciji, koju planira da gradi sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom.
„Ideja objedinjavanja tri relikvije je dobra za Cetinje i razvoj vjerskog turizma, ali one moraju ostati u državnom vlasništvu i nikako se ne smije pokloniti Mitropoliji crnogorsko-primorskoj SPC u Crnoj Gori“, stoji u saopštenju.

23.06.2007
MITROPOLIJA CRNOGORSKO PRIMORSKA TVRDI DA SU TRI SVETINJE NJENA SVOJINA

Na sud ako ne bude dogovora

Cetinje (MINA) – Pravni položaj tri svetinje – čestice časnog krsta, desnice Svetog Jovana Krstitelja i ikone Bogorodice Filermose je nesporan i one su svojina Mitropolije crnogorsko-primorske, navodi se u saopštenju Mitropolije, povodom rasprava o pravnom položaju tri hrišćanske svetinje. Dodaje se da državinu nad ikonom Bogorodice Filermose, „zahvaljujući nelegalnom aktu tajne policije“, u ovom momentu ima Narodni muzej Crne Gore.
– Ikona Bogorodice Filermose se mora sjediniti sa druge dvije svetinje u pravoslavnom hramu dogovorom sa upravom Narodnog muzeja ili pokretanjem svojinske tužbe pred nadležnim sudom, a teret dokazivanja pripada MCP – navodi se u saopštenju.
Ističe se da MCP to, na osnovu relevatnih dokumenata i protumačenih ustavnih i zakonskih normi, neće biti teško.
– U taj hram će moći da uđe svaki čovjek bez obzira na rasu, pol, naciju, vjeru, a obred i služenje, sviđalo se to nekome ili ne, jedino može biti pravoslavno – kaže se u saopštenju.
Navodi se da je povodom promocije Fondacije za izgradnju pravoslavnog hrama Svete trojice – Boga ljubavi na Cetinju u kome bi, prema zamisli, počivale tri velike svetinje, otvoreno više pitanja.
– Njihovi odgovori više su nego neprimjereno relativizovani, a sve sa ciljem da se ospori pravo svojine MCP nad tim svetinjama – navodi MCP.
Ističe se i da je posebno apostrofirana „ekumenska dimenzija“ budućeg pravoslavnog hrama.
– Iz javnih nastupa pojedinaca, pa i pojedinih državnih činovnika, nije se moglo jasno zaključiti da li su svetinje u vlasništvu naroda, države ili su „internacionalna svojina“, kako je to, nakon više od dvije hiljade godina, „utvrdila“ pseudo-naučna NVO Dukljanska akademija – stoji u saopštenju.
Ističe se da su mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i sveštenici nebrojeno puta podsjećali i podvlačili da svi hramovi, manastiri, mošti svetitelja, tri hrišćanske svetinje, kao i sve ostale svete relikvije u duhovnom smislu prvenstveno pripadaju pravoslavnim hrišćanima.
– Te svetinje niti su ikad služile niti danas mogu da služe za politiku ili trgovinu nego za molitvu i duhovnu utjehu. U kulturološkom smislu pripadaju ljudskoj civilizaciji i primaju u svoja njedra svakog čovjeka dobre volje bez obzira na pol, rasu, naciju, partiju, ideologiju, vjeru – navodi MCP.
Navodi se da nikome do sada nije zabranjeno da im pristupi, da im se pokloni, da ih vidi, da im se pomoli i zatraži duhovnu utjehu.
– I državni muzeji, galerije i slične ustanove, kao i eksponati koji se u njima čuvaju, u kulturološkom smislu pripadaju svima i svako može da im pristupi. Postoji i jedna mala razlika – ulaz u „narodne muzeje“ se plaća, a ulaz u crkve i manastire ne – kaže se u reagovanju MCP i dodaje:
– I kao što se danas ne naplaćuju ulaznice u hram Cetinjskog manastira, gdje su dvije svetinje i mošti Svetog Petra, tako se neće naplaćivati ni u budućem hramu Svete trojice. Svaki drugi odnos prema svetinjama predstavljao bi skrnavljenje njihovo i trgovinu nedostojnu Crkve i zdrave države.
Navodi se da se poštujući i predanje i pravni sistem Crne Gore mora naglasiti da su sve tri svetinje i danas vlasništvo MCP i manastira Ostrog, a da „državinu u ovom momentu nad ikonom Bogorodice Filermose ima Narodni muzej Crne Gore“.
– Mitropolija danas poštuje tu činjenicu i nikada nije pozvala svoje vjernike u „krstaški rat“ za oslobađanje ikone Bogorodice Filermose iz neprirodnog prostora koji se, iz duhovnih pozicija posmatrano, naziva „plava pseudo-kapela“. Mitropolija je strpljivo insistirala na tome da se sve tri svetinje objedine u hramu božijem koji je za njih, kao i za sve druge svetinje, jedino prirodno i dostojno mjesto – stoji u saopštenju.

——————————————————————————–

NAJVEĆI DRAGULJ POKLONJEN SUPRUZI TADAŠNJEG MOĆNIKA

U saopštenju Mitropolije ističe se da i istorijske činjenice, a posebno i neoborivo pravni dokumenti jasno svjedoče da je MCP vlasnik tri hrišćanske svetinje.
– Svima je poznato da je njihov zakoniti vlasnik bio kralj Jugoslavije Petar II Karađorđević, koji ih je ostavio u manastiru Ostrog u aprilu 1941. godine. Svetinje su u depo državne tajne policije, UDB-e, dospjele 18. septembra 1952. godine što se jasno vidi iz zapisnika o pretresu stana i kancelarije arhimandrita manastira Ostrog Leontija Mitrovića – navodi MCP.
Dodaje se da su svetinje od 1952. do 1978. godine bile smještene u kasi zamjenika republičkog sekretara za unutrašnje poslove Crne Gore.
– Ikona Bogorodice Filermose je u tom periodu oskrnavljena, jer je sa nje skinut najveći i centralni dragulj i poklonjen je za ogrlicu supruzi jednog tadašnjeg moćnika što jasno svjedoči da „odgovorni“ predstavnici tadašnje državne vlasti u tom periodu nijesu čuvali nego skrnavili, iskorišćavali i pljačkali svetinje – saopšteno je iz MCP.

05.07.2007
AMFILOHIJE ZAPANJEN STAVOVIMA SVETOZARA MAROVIĆA O PRAVOSLAVNOJ CRKVI U CRNOJ GORI

Zašto je SPC na udaru a Vatikan nikome ne smeta

Podgorica – Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije izrazio je juče čuđenje što je od svih vjerskih zajednica u Crnoj Gori samo njegova Mitropolija „na udaru“ zbog zavisnosti od svog centra u Beogradu, poručivši da je zapanjen što ga je potpredsjednik DPS-a Svetozar Marović „ponizio“ kao priznatog teologa.
„Albanac sa Kosova u Baru, Hrvat iz Bosne u Kotoru mirno sjede, i neka sjede, u Crnoj Gori, na čelu Vatikanu direktno podložnih dijeceza, a mitropolit Crnogorski iz Morače, čiji su preci, svi do jednog, ugradili svoje kosti u stvaranje i odbranu Crne Gore, proglašava se okupatorom i izdajnikom, čovjekom koji dovodi ljude „iz drugih zemalja“ da ovu zemlju porobe i opustoše“, poručio je mitropolit SPC u Crnoj Gori Maroviću u otvorenom pismu povodom njegovih stavova u prekjučerašnjem intervjuu „Vijestima“.
Marović je rekao da se boji da je nemoguće zaustaviti „dijeljenje pravoslavlja“ u Crnoj Gori, a da bi Amfilohije trebalo da se oglasi i kaže da je „ovo pravoslavna crkva u Crnoj Gori, ona može da ima sestrinske odnose sa svim pravoslavnim crkvama, ali je ovo crkva i za Srbe i za Crnogorce i za sve pravoslavne vjernike“.
„Hoću da znam da li je to crkva koja služi zemlji u kojoj će živjeti moj sin. Ili će biti crkva u koju će dolaziti ljudi iz drugih zemalja sa željom da ova zemlja bude organizovana po njihovim političkim zamislima“, rekao je Marović u intervjuu „Vijestima“
Amfilohijevo pismo Maroviću „Vijesti“ objavljuju u cjelini:
„Zahvaljujem Vam na izjavi da me Čveoma cijeniteČ, uvjeren da znate da prema Vama gajim ista osjećanja. No, baš zbog toga, dozvolite da izrazim svoju krajnju zapanjenost Vašim ponižavanjem mene kao pravoslavnog teologa, poznatog, a čini mi se i priznatog, u savremenoj Pravoslavnoj crkvi, pa i šire. Ovo ukoliko je Vaša izjava vjerno prenijeta. Da li me ikada neko čuo ili pročitao moj tekst kojim poistovjećujem Pravoslavnu crkvu sa bilo kojom nacijom? Nasuprot tome, u bezbroj svojih propovijedi, naučnih tekstova i izjava neprekidno sam ponavljao i ponavljam izvornu biblijsku istinu da Ču Crkvi nema Grka ni Jevrejina roba ni slobodnjakaČ, Kineza, Srbina, Crnogorca ili Afrikanca, nego su Čsvi jedno u Isusu HristuČ! Da li ima igdje drugačijeg mog potpisa kao mitropolita osim Pravoslavnog crnogorsko-primorskog mitropolita? Da li se Mitropolija na čelu koje stojim nazvala drugačije sem Crnogorske mitropolije, onako kao što se zvala u vrijeme Kraljevine Crne Gore, a prije nje u doba Petrovića? Naziv ČPrimorskaČ je dodat između dva rata kada je u njen sastav ušla Bokokotorska Eparhija i Primorje. Njen kontinuitet se nije prekidao od 1219. g. do danas, njena imovina i imovina njenih jedinica nikada nije promijenila svog titulara, izuzev u posleratno besudno vrijeme kada je dio njene imovine oduziman i nacionalizovan od strane revolucionarne vlasti; opljačkane imovine koju sadašnja Vaša vlast ne želi da vrati.
Kao odgovor na Vašu nedoumicu, g. Maroviću, u vezi naziva Crkve u Crnoj Gori, slobodan sam da Vas uputim na moj dopis predsjedniku Skupštine Crne Gore, pokojnom Ristu Vukčeviću, gdje sam na njegov zahtjev za mišljenje predložio da se Crkva u Crnoj Gori imenuje kao ČPravoslavna crkvaČ što i stoji u Ustavu od 1992. g. Takav isti predlog stoji i u dopisu Episkopskog Savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori predsjedniku Republike i Vlade Crne Gore za novi ustav Crne Gore koji je u pripremi.
Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, g. Maroviću, se ne dijeli. Postoji nacionalistička vjersko-ideološka grupacija, prvi put osnovana, kako se kaže u policijskom aktu, 17. januara 2000. g. pod nazivom Čvjerska zajednica CPCČ. Ona kao novoformirana vjerska zajednica, kao i svako udruženje i NVO, može da postoji po zakonu (premda je i taj zakon iz 1977. g. bio ukinut u vrijeme njenog osnivanja) od dana svog formiranja, da stiče svoju imovinu i sl. Priznavanje toj vjerskoj zajednici, nepostojećoj za Pravoslavnu crkvu u svijetu, prava na ime, imovinu i dostojanstvo osmovjekovne Zetske odnosno Crnogorske mitropolije ne bi se moglo dogoditi ni u najbesudnija vremena, a kamoli u Crnoj Gori našeg vremena koja bi htjela da bude evropska država.
Ako se tako nešto može naći u glavama kojima je zakon Čono što im srce žudiČ i koji ne znaju ni šta je Crkva ni šta je pravo i pravda, zaista je neshvatljivo za zdrav razum da Vi kao kršten čovjek i čovjek koji se već duže vremena bavi državnim i pravnim pitanjima, prihvatite jednu takvu Čludost za praviloČ (Njegoš)! Takav poziv nije poziv na Čreformu CrkveČ već na nasilje nad njom i njeno razaranje, uz gaženje svih božjih i ljudskih zakona. Iskreno, to mi ne liči na Svetozara Marovića koga poznajem i poštujem. Pitam Vas: Da li je takvu podjelu imovine prihvatio Vaš DPS u odnosu na stranke nastale iz njega i iz istog korijena Komunističke partije Crne Gore? Da li biste Vi prepisali imovinu Vašeg oca u Krimovicama nekom doseljeniku koji bi imao takve zahtjeve?
Između ostalog treba i to reći: Ovakav odnos prema Crkvi, njenom vjekovnom ustrojstvu i kanonskom poretku predstavlja poziv na direktno miješanje države u unutrašnja pitanja i poredak Crkve. Začudo, niko u Crnoj Gori ne postavlja pitanja neposredne zavisnosti rimokatoličkih biskupija od Vatikana (odnosno jedne od njih od Splita) kao ni drugih vjerskih zajednica od svojih centara u svijetu. Samo je vjekovna zajednica pravoslavlja u Crnoj Gori sa Pećkom-Beogradskom patrijaršijom, odnosno Pravoslavnom crkvom srpskom, i preko nje sa svim Pravoslavnim crkvama u svijetu, na neprekidnom udaru, uz pojavu i njegovanje kod pojedinih krugova iracionalne patološke mržnje protiv Crkve. Albanac sa Kosova u Baru, Hrvat iz Bosne u Kotoru mirno sjede, i neka sjede, u Crnoj Gori, na čelu Vatikanu direktno podložnih dijeceza, a mitropolit crnogorski iz Morače, čiji su preci, svi do jednog, ugradili svoje kosti u stvaranje i odbranu Crne Gore, proglašava se okupatorom i izdajnikom, čovjekom koji dovodi ljude Čiz drugih zemaljaČ da ovu zemlju porobe i opustoše! O vremena, o običaja!„.

M.J.

——————————————————————————–

AMFILOHIJE OČEKUJE NOVI PROGON

Očevidno, uvaženi g. Maroviću, ako ste čak i Vi postali podržavalac ovog i ovakvog bezakonja i vjerskih dioba u Crnoj Gori, ovaj „oltar pravi na kamen krvavi“ očekuje nova nasilja i nova gonjenja, nezapamćena ni u prošla totalitarna vremena. No, krst nositi nama je suđeno. Crkva je izdržala u svojoj dugoj istoriji i teža iskušenja.
 

06.07.2007
MAROVIĆ TRAŽI OD AMFILOHIJA POJAŠNJENJE STAVA DA NJEGOVA MITROPOLIJA NIJE NACIONALNA

Zašto je na crkvama srpska a ne i crnogorska zastava

Podgorica – Potpredsjednik DPS-a Svetozar Marović zahvalio se juče mitropolitu Crnogorsko-primorskom Amfilohiju što je potvrdio da Mitropolija nije „ni srpska ni crnogorska“, ali je naglasio da je teško objasniti zašto na vratima njenih crkava nema i crnogorske zastave, već samo srpska.
U odgovoru na jučerašnje Amfilohijevo otvoreno pismo, u kojem mitropolit tvrdi da ga je Marović ponizio i da je poznat njegov stav da crkva u Crnoj Gori treba da se zove „Pravoslavna crkva“, Marović je naglasio da nije želio ničim da povrijedi Amfilohija i poručio da s riječi treba preći na djela.
Marović je u srijedu, u intervjuu „Vijestima“, tražio od Amfilohija da se izjasni da li će MPC služiti Crnoj Gori ili će to biti crkva u koju će „dolaziti ljudi iz drugih zemalja za željom da ova zemlja bude organizovana po njihovim političkim zamislima“.
Odgovor Marovića na Amfilohijevo pismo „Vijesti“ objavljuju u cjelini:

„Poštovani gospodine Mitropolite, hvala Vam na pažnji koju ste posvetili mojoj skromnoj ljudskoj nedoumici i za Vas vjerujem manje važnoj političkoj izjavi i mišljenju, hvala Vam na izrazima uvažavanja koje su naši odnosi izgradili i slobodi, koju mi vjerujem dopuštate, da kažem šta mislim, pitam šta ne znam i molim za ono što želim, sebi i drugima, najbližim svojim.
Ostajem Vam zahvalan gospodine Mitropolite što ste u svom javnom odgovoru koji sam nezasluženo izazvao, potvrdili da pravoslavnu crkvu ne treba poistovjećivati sa bilo kojom nacijom. To znači da i Crnogorska mitropolija na čijem ste Vi čelu nije ni srpska ni crnogorska, nego Hristova i jedna. U to sam čitavo vrijeme iskreno vjerovao slijedeći, grešan, dio biblijskih istina. Zato sam se i zalagao iako mi je uvaženi gospodine mitropolite bilo teško objasniti ljudima koji se u Crnoj Gori osjećaju Crnogorcima zašto se u toj i njihovoj Crkvi na vratima mogu više sresti simboli i zastave koje običan vjerski laički svijet više doživljava kao nacionalno srpske. I zašto tamo nema mjesta i za zastavu Crne Gore, onu koju bi Vi, osim zastave sa četiri ocila, četiri S, izabrali kao mitropolit crnogorski iz Morače „čiji su preci svi do jednog ugradili svoje kosti u stvaranje i odbranu Crne Gore“.
Uvaženi gospodine Mitropolite,
Siguran sam da Vam nije uvijek lako da svoje hrišćanske ciljeve i vrline sprovedete do kraja, jer Vi znate da su djela važnija od riječi i da su mnogi poput i ovog Vašeg, ne samo javnog sagovornika, odavno željeli da u Crnoj Gori vide upravo takvu pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori koja će pomiriti naš narod pravoslavni i crnogorski od „raznih nacionalističkih vjerskih ideoloških grupa“. Onih koji u Crkvu ne ulaze skrušeni pred bogom tražeći skrovište za svoju dušu nego u njoj vide više čuvara jednog nacionalizma ili neprijatelja drugom nacionalizmu.
Crkva, oprostite na slobodi jednom običnom krštenom čovjeku, treba da okuplja i sabira i poziva sve pravoslavno vjerujuće da budu zajedno u odbrani vrijednosti hrišćanskog života, molitvi za napredak i uspjeh Crne Gore, države u kojoj svi mi živimo, miru i toleranciji sa drugim religijama i vjerskim osjećanjima u njoj. I zato su potrebna djela ne samo riječi, djela koja će jasno pokazati da Pravoslavna crkva u Crnoj Gori postoji ne samo u dopisima i papirima nego u životu koji će ljudi svakodnevno osjetiti jer papire ne moraju ni naći ni pročitati.
Gospodine mitropolite, Vi znate da ja nijesam želio ničim da Vas povrijedim, a još manje ponizim. Želio sam da, nedovršen u svojim znanjima i moćima, pomognem da se svi skupa spasimo novih podjela, bratskog udaljavanja i mržnje. Poziv na poštovanje realnih razlika nije poziv na diobe. Takve „diobe“ se ne mogu pobijediti tako da sve bude jedno ili da bude po jednome, da svi budu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ili da svi budu protiv, da svi budu Srbi ili da svi budu Crnogorci, da svi budu vjernici ili da svi moraju biti ateisti. Razlike se moraju uvažavati i nastojati pomiriti vizijom, dijalogom, sporazumom i kompromisnom žrtvom.

Nđ.R.

——————————————————————————–

NIJE DOVOLJAN NAZIV, VAŽNO JE I ŠTO RADITE

Znam da mojoj ulozi ne pripada da tražim odgovore sam, zašto jedan dio vjerujućih ljudi u Crnoj Gori Crnogorsku mitropoliju doživljava kao Srpsku crkvu, zašto drugi dio manje vjerujućih u Crkvu ide više zbog nacionalnog osjećanja srpstva nego zbog vjere i boga ili zašto jedan dio ranijih ateista danas traže spas u izboru svoje Crkve, ali ono što ja i Vi znamo jeste da su vjerske slobode temelj svakog demokratskog društva baš kao što je svako slobodno društvo nemoguće bez slobode nacionalnog osjećanja, slobode mišljenja i govora.
Zato gospodine mitropolite, ne strahujte da sam postao podržavalac bilo kakvog bezakonja ili nasilja, vjerskih dioba, osim što iskreno i do kraja dobronamjerno ostajem protiv svakog nasilja nad slobodom ljudskog izbora, slobodom vjere i molitve. Protiv svakog pokušaja da se uzme tuđe ili zakonski ne brani svoje. Ostajem do kraja privržen svima onima da naš spas i budućnost leži u poštovanju svih božjih i ljudskih zakona.
U odbrani takvih vrijednosti računajte gospodine mitropolite na moje angažovanje i Vi i oni koji misle drugačije od Vas. Ali Vas molim da se zapitate da li ste baš sve uradili kao i mi ostali i šta možete i morate uraditi još više da crkva Pravoslavna u Crnoj Gori bude upravo takva kako Vi kažete Crnogorska mitropolija i da bude takva kakva se zvala i u Kraljevini Crne Gore, kako Vi kažete. No, ne samo takva po nazivu , nego takva po svojoj sadržini misije i osjećanju pripadnosti Crnoj Gori.

 

07.07.2007
ART
VIŠE OD RIJEČI

Mitropolit

Piše: Balša BrkoviĆ

U ovim vrelim vimbldonskim danima jedan je duel zasjenio čak i spektakularne susrete najboljih svjetskih majstora… Uzbudljiva i precizna igra Federera, Nadala, Đokovića, Rodika… blijedi pred savršenim bekendima i forhendima koje demostriraju dva crnogorska majstora igre. I, kao pravi vimbldonski meč, i ovaj susret traje već nekoliko dana. Nadal i Soderling su se nadmetali pet dana, Đoković i Kifer – tri, a prebacivanje preko mreže između Sveta Marovića i Amfilohija Radovića ulazi u četvrti dan… A još se ništa ne zna, još se niko ne može snaći – i odgonetnuti ko je bliži pobjedi i prolasku u sljedeći krug.
U istoriji duela ovaj će ostati upamćen kao – „Meč dvojice mitropolita“. Jer, mitropolit SPC i mitropolit DPS imaju sličan status u svojim matičnim organizacijama. Oba važe za „mudrace“, za ljude za posebno osjetljive intelektualne zadatke. U svojim partijama cijene ih kao ljude verbalno vješte, sposobne da baš sve opravdaju praznim riječima, a to je zanat koji se u organizacijama koje žive od manipulisanja ljudima (partije jednako kao i crkve) posebno cijeni. Opet, oba su vrsni teolozi (iako je jedan prošao silne škole, a drugi tek dopisnu varijantu), pri čemu je Sveto makar na tren bio bliži Bogu. Posredstvom jedne pčele, doduše, ali, kao što znamo, Bogu su sva stvorenja jednako mila.
Naravno, njihova posvećenost teološkim pitanjima ih, dakako, ne sprečava da se iskazuju i na nekim drugim poljima. Postoje stanovite nijanse razlike u odabiru prijatelja. Recimo, Amfilohije je dočekivao i gostio Arkana, a Sveto – Caneta. Tako da je sasvim jasno da je mitropolita SPC više fascinirala konkretnost i oružje njegovog pulena, dok je, u slučaju mitropolita DPS, veća fascinacija međunarodnim poslovnim vizijama i postignućima njegovog štićenika.
Sam meč je nezgodan, posebno za mitropolita DPS. Naime, sukob sa kolegom iz SPC je pun zamki. Sa Amfilohijem se u pitanjima vjere i srpstva Svetu nije lako nadmetati, a teško da će igru prebaciti na teren koji njemu odgovara – retoriku o građanskim pravima i reformama… Amfilohija, naprosto, te stvari ne zanimaju. Čak je voljan i vješt u zbunjivanju publike – naime, svi katolici ovoga svijeta su podređeni Vatikanu, budući da je organizaciona struktura katoličke crkve takva, da ona postoji samo kao univerzalna, a ne i kao državna ili nacionalna crkva. Amfilohije previđa tu činjenicu koja mu je, jasno, kao bivšem katoličkom đaku (školovanje u Rimu) veoma dobro poznata. Sa pravoslavljem je drugačiji slučaj. Ono već vjekovima funkcioniše u državnim, a ne nad-državnim okvirima, tako da činjenica da je mitropolit SPC u Crnoj Gori podređen crkvenom centru iz druge, ma koliko bliske države, ima određenu specifičnu težinu, koliko god se Amfilohije pravio nevješt ovim nijansama… A Sveto, kako sam dirljivo kaže, „nedovršen u svojim znanjima i moćima“, ne želi da se upusti u ovakva pojašnjenja. Ignoriše čak i smiješno Amfilohijevo sakrivanje iza imena mitropolije, iako iza toga imena, jasno je, ne stoji i takav sadržaj.
No, i pored razlika između ova dva mitropolita, tu su i brojne sličnosti. Oba su, na primjer, od rođenja obilježeni bogougodnim imenima. Sveto i Risto. Nisu baš iste godine „svi bili rođeni“, ali su im slično tekli školski dani. Sjećamo se i da su – na iste svečanosti zajedno išli… U prvi red, uz osobito srdačne prigodne dijaloge. Vjerovatno ih je malo ko iz okoline uopšte razumio, ali, kod puka to je, zasigurno, samo pojačavalo njihove „mudračke“ oreole. Takođe, tu je još jedna važna sličnost. Iako sa kraljevskim ovlastima u svojim eparhijama, oba imaju svoje patrijarhe kojima su bezuslovno vjerni.

I dok Amfilohijev patrijarh živ neće da siđe sa vlasti, ali se, navodno, ni o čemu ništa ne pita, ovaj Svetov je, navodno, sišao sa vlasti, ali i dalje o svemu odlučuje.

Tako da će, po svemu sudeći, ovo javno ogledanje, ovaj vimbldonski duel mitropolita (jednog tzv. crnogorskog i jednog primorskog) pokazati da u Crnoj Gori i nema druge do li – SVETOv(n)e vlasti.

 

07.07.2007
AMFILOHIJE ODGOVORIO MAROVIĆUTo je trobojka, a ne srpska zastava

Cetinje (MINA) – Trobojka sa krstom i oscilima je crkvena zastava, a Crkva po Ustavu odvojena od države i nije u obavezi da ističe bilo čiju državnu zastavu, ocijenio je sinoć mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije.
ŃPo meni, ko hoće da istakne tek komponovanu državnu zastavu, neka je istakne, a ko želi da istakne crkvenu i narodnu – zar je to prestup“, naveo je Amfilohije.
On je reagovao na izjavu potpredsjednika DPS-a Svetozara Marovića koji je kazao da je teško objasniti zašto na crkvama Mitropolije nema i crnogorske zastave, već je samo istaknuta srpska.
ŃVeksilologija kao pomoćna istorijska nauka koja se bavi istorijatom i proučavanjem zastava kaže da trobojka ili trikolora nije isključivo ni srpska ni crnogorska, već je kao simbol slobode prihvaćena poslije Francuske revolucije u mnogim državama Evrope“, naveo je Amfilohije.
Prema njegovim riječima, danas je trobojka, u raznim kombinacijama boja i njihovom rasporedu, najrasprostranjenija zastava u svijetu.
ŃKrst sa ocilima na zastavama nije izum ni Srbije, ni Crne Gore, već je pravoslavno vizantijsko nasljeđe, vremena dinastije Komnena iz 11. vijeka. Ocila to ustvari nijesu, nego četiri slova V (ćirilično) koja znače – Vasilev vasileon voitha vasili = Care careva pomaži caru“, kazao je Amfilohije.
On je dodao da ne treba izgubiti iz vida da su jedino Crnogorci Ńu svijetu taj krst sa takvim ocilima nosili, a neki to čine i danas, na kapi i svojoj glavi“
ŃReplika prve zastave Crne Gore iz vremena Crnojevića upravo se može jedino vidjeti na središtu Mitropolije crnogorsko-primorske, Cetinjskom manastiru – duhovnom ognjištu Crne Gore. Za one koji ne znaju ta zastava je bila crvena sa bijelim dvoglavim orlom sa grba na Cetinjskom manastiru“, objasnio je Amfilohije.
On je naveo da je zastava iz vremena duhovnih i svjetovnih vladara, mitropolita Petrovića, bila krst na bijeloj podlozi, a državna iz vremena Knjaževine i Kraljevine Crne Gore trobojka.
ŃPred trobojkom, bez ili sa petokrakom, ste i Vi gospodine Maroviću do juče salutirali i klanjali, kao pred državnom i partijskom zastavom. Inače, trobojka sa krstom i ocilima je postala i do danas ostala crkvena zastava“, rekao je Anfilohije.
ŃS obzirom da Crkva nije kao partije, to i sami znate, da bi mijenjala kape i zastave, kako koji vjetar dune, nije nikakvo čudo što je Vaši Grbljani, a ne samo oni, i danas najviše vole i ističu na svojim hramovima. To raspravite sa njima, a ne sa mnom, jer niti sam im zabranio, niti naredio koju će zastavu istaći“, poručio je on.
Amfilohije tvrdi da se može reći da je trobojka sa krstom i ocilima najduže bila duhovni simbol Crne Gore.
ŃTrobojka kao simbol slobode, krst kao simbol vjere i ocila kao simbol vizantijskog i carskog pravoslavnog nasljeđa, teško da mogu pravoslavnim vjernicima smetati. Čudno je da prije nekoliko godina nijednom državnom organu nije smetala albanska zastava sa nazivom nezavisnog Kosova koja je bila istaknuta na jednom od objekata Narodnog muzeja Crne Gore, a očigledno danas smeta zastava koja je u pravom smislu bila duhovni, ali i državni simbol Crne Gore, više od dva vijeka“, rekao je Amfilohije.

 

 

8.07.2007
DA LI DRŽAVNI VRH PRIPREMA TEREN DA I MITROPOLIJA CRNOGORSKO-PRIMORSKA IZAĐE IZ OKRILJA BEOGRADA

Amfilohije na putu ka vrhovnom poglavaru crnogorske crkve?

Prvo je bilo indikativno da već nešto više od godinu najviši državni zvaničnici insistiraju da se ni u oficijelnoj ni neformalnoj komunikaciji ne pominje Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori i Amfilohije kao mitropolit SPC, već isključivo Mitropolija crnogorsko-primorska (MCP). Potom je postalo upadljivo da dominantan dio državnog vrha stavlja u stranu Crnogorsku pravoslavnu crkvu i njenog mitropolita Mihaila, izbjegavajući čak i da se slikaju sa njim dok razgovaraju, a da Amfilohije zadobija sve veću naklonost države. I onda je potpredsjednik vladajuće stranke Svetozar Marović sredinom ove sedmice mitropolitu Amfilohiju postavio pitanje da li je on, zapravo, spreman da služi državi Crnoj Gori, a ne Srbiji, što se može tumačiti kao jasna ponuda – priklonite se državi i državnoj politici, polako raskidajte veze sa SPC i idite ka autekafaliji Mitropolije, a država će učiniti što je do nje da budete vrhovni poglavar pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Marovićev istup na sličan način doživljavaju i u Mitropoliji, a da se možda već duže priprema strategija pomirenja sa MCP i njenog promovisanja u autokefalnu crnogorsku crkvu sugerišu i činjenice da je država, dok se u javnosti dizala prašina zbog postavljanja metalne crkve na Rumiji u avgustu 2005, sa Amfilohijem i Ruskom crkvom pripremala sabor pravoslavlja na Cetinju. Metalna crkva, koja je shvaćena u dijelu javnosti kao remećenje međuvjerskog sklada, još je na Rumiji.
Onda se Amfilohije uoči referenduma nijednom nije oglasio jasnim i glasnim pozivom na očuvanje državne zajednice sa Srbijom, nijednom nije progovorio protiv crnogorske nezavisnosti nakon referenduma, a nedavno je postao glavni partner države u projektu izgradnje hrama na Cetinju u kojem će biti izložene tri hrišćanske relikvije – čestica časnog krsta, ruka Jovana Krstitelja i ikona Bogorodice Filermose.
I dok predsjednik Republike Filip Vujanović poručuje da Mitropoliju crnogorsko-primorsku nikad nije doživljavao kao Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, već da se „u jednom vremenu, koje je bilo prilično dugo, stvarao utisak da je ona SPC u Crnoj Gori“, iz Mitropolije se isto tako ljute kada je u medijima krste kao SPC u Crnoj Gori. Prema informacijama „Vijesti“, ljute se i na čelnike Srpske narodne stranke, između ostalog i zato sto ih tako nazivaju, dok u SNS-u pojedine predstavnike MCP, kako tvrde u neformalnim razgovorima, ne mogu da podnesu.
Rano je prognozirati ishod „pregovora“ između države i crkve, ali ako bude kao i u svim nezavisnim državama gdje je većinsko stanovništvo pravoslavno, onda bi MCP mogla biti na putu da postane autokefalna crnogorska crkva.
Za razliku od katoličanstva, gdje je crkva naddržavna, pravoslavne crkve su nacionalne i nose ime po državi. Tako, recimo, i Kiparska pravoslavna crkva, bez obzira što su Grci njeni vjernici, ima nezavisnost u odnosu na Grčku crkvu.
Možda će prvi značajniji test Amfilohijeve spremnosti da se okrene Crnoj Gori biti izbor novog srpskog partijarha i njegova odluka da li da uđe u krug pretendenata na tron Svetog Save.
Jedan od vodećih promotera CPC u državnim krugovima i poslanik DPS-a Dragan Kujović ne vjeruje da je „sa ovim prvim kaluđerom srpske crkve u Crnoj Gori i sveštenstvom koje on kontroliše“ moguće od MCP očekivati da postane crnogorska crkva, nezavisna od Beograda.
– Ne vjerujem u to, znajući kako se gospodin Amfilohije odnosio prema Crnoj Gori, kako je govorio o Crnoj Gori, što je napravio na Rumiji i na Bjelasici. I meni ne bi ni imponovalo da takav čovjek, ma koliko promijenio formalni stav, bude prvosveštenik Crnogorske pravoslavne crkve. Ne vjerujem da bi njegovo biće moglo tako nešto da prihvati – smatra Kujović, koji je prvi i ušao u rat sa Amfilohijem 1998. u Grblju, kada mu je, na pitanje kada će uvesti vjeronauku u škole, odgovorio da prvo on treba da prizna CPC.
– Ukoliko bi gospodin Amfilohije razumio da on u Beogradu nema više utočište, onda bi bilo ljudski razumljivo da se on okreće prema pravoslavnoj crkvi, kako on kaže, u Crnoj Gori. Ali to ne bi bilo dovoljno ni u kom pogledu da on bude prihvaćen kao mitropolit crnogorske crkve – ističe Kujović.
Što god bude epilog državno-crkvenih javnih i tajnih pregovora, približavanje Mitropolije državi moglo bi i te kako koristiti i DPS-u. Jer, Amfilohije je po istraživanjima javnog mnjenja vrhovni autoritet za prosrpsko biračko tijelo.

Neđeljko RUDOVIĆ

 

08.07.2007
GOJKO PEROVIĆ, REKTOR CETINJSKE BOGOSLOVIJE ZA “VIJESTI”

Autokefalnost nije ništa novo i strašno

Rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović smatra da je problematično pitanje Svetozara Marovića kojoj će državi crkva služiti.
– Problematično je kada govorimo o sekularnom društvu i zagovaramo suštinsku odvojenost crkve od države. Druga je stvar da li će crkva i pojedinci koji su njeni pripadnici biti lojalni građani, da li će poštovati zakon i poredak u državi, kao što je na primjer uradio mitropolit Amfilohije ustajanjem na himnu u Budvi – kaže Perović za „Vijesti“.

Napominjući da je svakom istinskom hrišćaninu svaka država jednako draga i dobra ako u njoj može da propovijeda Hristovo vaskrsenje, on je rekao da bi bilo jako opasno crkvenu strukturu i njeno ponašanje podešavati prema vizijama bilo koje političke vlasti.
– Pa i ove u Crnoj Gori jer su upravo njeni eminentni predstavnici proteklih godina demonstrirali jednu zaista široku lepezu promjenljivih stavova i gledanje na crnogorsku državnost. Što nas čeka kroz koju godinu ako se dosjete neke bolje vizije o državi Crnoj Gori u njihovom nekom gledanju na stvari – zapitao se Perović.
ą Što biste Vi odgovorili na pitanje kojoj državi služi Mitropolija crnogorsko-primorska?
– Sada je prilika da afirmišemo vrijednosti građanskog društva i da se ne hvatamo u maglu definicija da crkva služi nekoj državi ili ne. Mitropolija služi svim pravoslavnim vjernicima na teritoriji Crne Gore, bez obzira koje su nacije i partije.

Polemika između mitropolita Amfilohija i gospodina Marovića otvara poziv svima da se za dobrobit sekularnog društva u Crnoj Gori još više međusobno upoznajemo, da izučavamo strukturu crkve, njen istorijat, a da se vjernici edukuju u pravcu shvatanja šta znači građanska država. Tako će biti najbolje.
ą Postoji li ijedna većinski pravoslavna država u Evropi koja nema svoju pravoslavnu crkvu?
– U Bjelorusiji, Moldaviji i Ukrajini – njihove crkve nijesu u potpunosti autokefalne u kanonskom smislu. Ali, nacionalne odrednice pravoslavne crkve su iz 19. vijeka i sada se već polako prevazilaze. I one nijesu stvarane po imenu država, nego imenu naroda ili nacija, kako su one shvatane u 19. vijeku. Sada ne bi trebalo da padamo u zamku nečega što u životu crkve prepoznato kao ometajući faktor za međusobnu komunikaciju među crkvama. Ono što je vjekovno je da se crkve zovu Moskovska patrijaršija, Atinska arhiepiskopija, Cetinjska mitropolija, Pećka patrijaršija, a ne srpska, rumunska ili neka druga crkva.
Ali, zvanično postoji Srpska pravoslavna crkva i Mitropolija kao njen dio, pa ruska, rumunska i sve ostale?
– Da, ali to se shvata kao nešto što ometa život pravoslavnoj crkvi. Drugo pitanje je da li je u nekoj samostalnoj državi crkva autokefalna, ali tu ne može biti politički faktor preovlađujući da on to presudi. Naravno, ne možemo reći da nas ne zanima da li je država nezavisna, samo kažemo da tu politički faktor ne može da bude presudan. Tu moraju da sude vjerski i unutrašnji crkveni kriterijumi i ako oni ne budu saglasni sa, recimo, političkom orijentacijom, da se nađe neki kompromis.
ą Da li dozvoljavate mogućnost da Mitropolija crnogorsko-primorska u perspektivi dobije autokefalnost od SPC?
– Mitropolija je u svojoj istoriji prošla vjekove samostalnosti u odnosu na druge crkvene centre. To nije nešto novo i nešto strašno, ali, prosto, sve pripadnike Mitropolije iritira da zamajac za takve inicijative dolazi iz nekog političkog vrha. A taj vrh je sam mijenjao svoje stavove i ideologije u posljednjih deset godina.
ą Zašto Mitropolija crnogorsko-primorska insistira da se baš tako naziva, a ne Mitropolija Srpske pravoslavne crkve?
– Lično se ne osjećam kao sveštenik Srba u Crnoj Gori, nego kao pravoslavni sveštenik svih pravoslavnih Crnogoraca, bez obzira da li se oni osjećaju kao Srbi ili Crnogorci. Sve kada bi me neko i odredio kao srpskog sveštenika ja bih se organski pobunio protiv toga. Ja jesam sveštenik i Srba u Crnoj Gori, ali ne samo njih. Nijesam postao sveštenik da bih srbovao, nego da bih što više ljudi privolio vjeri da je Hristos vaskrsao i da postoji vječni život. U Moskvi i Atini se već prave naučni skupovi na kojima se govori o tome da su nacionalni nazivi crkava prevaziđeni, tako da mislim da je naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, na koji je mitropolit podsjetio u polemici i da ga je on prvi predložio, pravi naziv za prevazilaženje konkretnog problema.
ą Ako su hramovi Mitropolije otvoreni za sve, zašto je zabranjen ulazak Milu Pavloviću iz Savjeta CPC u manastir Dajbabe?
– Svaki građanin Crne Gore koji hoće da uđe u bilo koji hram Mitropolije, može da uđe. Ako se tako desilo, mislim da je to greška, ali ljudi koji nose mantije i koje ni mi, ni niko u pravoslavlju ne doživaljava kao pravoslavne sveštenike, ne mogu. A njih je svega desetak. I onaj dan ispred Cetinjskog manastira svi koji su bili krenuli u manastir mogli su da uđu osim ljudi u mantijama. Nikakav kordon tu nije bio potreban.

——————————————————————————–

MIHAILO: PRVO MORA U HAG

Mitropolit CPC Mihailo tvrdi da ne postoje šanse da Amfilohije zauzme mjesto vrhovnog poglavara crnogorske crkve.
– Ne može nikako. Prvo treba da ide pred Haški tribunal. Znate kako, bio je na Dubrovniku, bio je na ratištima, svugdje je bio. Najzad, on je Srbin. Vidite knjigu „Ko je ko u Crnoj Gori“ i vidite što je on napisao – kaže mitroplit CPC.
On dodaje da se osjeća zapostavljenim, ali ne toliko koliko prije referenduma.
– Poslije 21. maja je i država shvatila da je prisutna CPC i da ne bi dobili državu da nije bilo te crkve. Srpska mitropolija je svaki glas dala protiv nezavisne države – upozorava Mihailo.
Dragan Kujović ocjenjuje da je Svetozar Marović u polemici sa Amfilohijem postavljao logična pitanja.
– On, naravno, zastupa mišljenje da crkva u Crnoj Gori, bilo kako da se zvala, treba da poštuje državu, njene simbole, istoriju i kulturu i to je nešto što je ohrabrujuće kada govorimo o odnosima države i crkve. To je nešto što je gospodin Marović dobro promislio – kaže Kujović. On ističe da ne zna da li državni vrh nudi Amfilohiju da MCP raskine veze sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ali da mu je makar jasno ukazano kako svako ko sjedi na stolici Svetog Petra Cetinjskog treba da se ponaša prema državi u kojoj ta crkva postoji.

 

10.07.2007
REAGOVANJE PROTOJEREJA GOJKA PEROVIĆA

Ne mislim tako o autokefalnosti

Cetinje – Neprijatno sam iznenađen tendencioznošću i načinom na koji je zloupotrijebljen intervju od 8. jula ove godine koji sam dao „Vijestima“. Poštujući pravo svake redakcije, pa i redakcije „Vijesti“ na opremu teksta i način njegovog plasmana u novinama, ipak smatram da naslov teksta i njegova najava na naslovnoj stranici novina ni u kom slučaju ne odgovaraju sadržaju vođenog razgovora u kome sam iznio lični stav o pojedinim pitanjima iz života Crkve. Moje promišljenje o autokefalnosti Crkve je prilikom opreme i najave teksta sasvim neprimjereno stavljeno u kontekst koji ne zastupam kao sveštenik Mitropolije crnogorsko-primorske.

Sagledavajući način obrade ove teme i širu pažnju koju je izazvala, konstatujem da je čitava tema očevidno nekome bila potrebna sa ciljem da se pažnja javnosti skrene sa polemike koju su prethodnih dana upravo preko „Vijesti“ vodili mitropolit Amfilohije i Svetozar Marović.

Bog mi je svjedok da sam imao namjeru da svojom otvorenošću prema „Vijestima“ doprinesem boljem razumijevanju misije Pravoslavne crkve u društvu. Žao mi je što ne mogu da se otmem utisku da je sadržaj i smisao mojih riječi voljom redakcije „Vijesti“ u jednom dijelu zloupotrijebljen.

Protojerej Gojko Perović

 

13.07.2007
JUČE, NA PETROVDAN, NA CETINJSKOM MANASTIRU PROMIJENJENO ZNAMENJE

Amfilohije umjesto trobojke istakao zastavu Crnojevića

Cetinje – Na vrhu Cetinjskog manstira, umjesto dosadašnje srpske trobojke sa četiri ocila, juče je istaknuta stara crnogorska zastava crvene boje sa dvoglavim orlom, obrubljena zlatnom bojom. U Mitropoliji crnogorsko-primorskoj „Vijestima“ su kazali da je to zastava Ivana Crnojevića, osnivača Cetinjskog manastira. Kako je objašnjeno, ova zastva je replika prve zastave Crne Gore iz vremena Crnojevića. Po uzoru na nju rađena je i sadašnja zvanična državna zastava.
– Zastava Crnojevića se posljednih petnaestak godina ističe na zvonik Cetinjskog manastira za Petrovdan, Vaskrs, Božić i Bogojavljenje, kazao je „Vijestima“ rektor cetinjske Bogoslovije Gojko Perović.
Brojni Cetinjani, međutim, juče se nijesu mogli sjetiti kada su posljednji put vidjeli zastavu Crnojevića na vrhu manastira. Trobojke sa ocilima svi se vrlo dobro sjećaju.
Slijedeći već decenijsku tradiciju loženja dva badnjaka, na Cetinju su juče održane i dvije liturgije povodom Petrovdana. Prva, koju su služili mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i episkop dioklijski i iguman ostroški Jovan, održana je u devet sati u Manastiru Svetog Petra Cetinjskog. Uz prisustvo velikog broja vjernika, napravljena je litija do crkve na Ćipuru, gjde su osveštani slavski kolači. Sat vremena kasnije, drugu liturgiju, takođe povodom Petrovdana, održao je mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo u Vladičanskom domu.

D.J.

14.07.2007
OPOZICIONE STRANKE BLISKE AMFILOHIJU NE VJERUJU DA ĆE ON ZATRAŽITI AUTOKEFALNOST, DOBRILO DEDEIĆ NAJODLUČNIJI:

Ne bih bio u crkvi koja nije srpska

Podgorica – Poslanik Srpske liste Dobrilo Dedeić kazao je juče da bi napustio Mitropoliju crnogorsko-primorsku ukoliko bi postala autokefalna, što bi po njemu bilo „raskolništvo“ i cijepanje „organizma“ Srpske pravoslavne crkve.

Međutim, ni on ni predstavnici partija bliskih Mitropoliji ne vjeruju u mogućnost da ona zatraži samostalnost, uprkos tome što se neki potezi mitropolita Amfilohiju mogu tumačiti kao udaljavanje od centra u Beogradu.

Riječ je njegovom pasivnom držanju tokom referendumske kampanje, insistiranju na nazivu Mitropolija crnogorsko primorska umjesto Srpska pravoslavna crkva, dogovaranju sa predsjednikom Filipom Vujanovićem o izgradnju hrama na Cetinju, te prekjučerašnjem isticanju na Cetinjskom manastiru zastave sa dvoglavim orlom na crvenoj podlozi sa zlatnim obrubom. Ta zastava istaknuta je samo nekoliko dana nakon što je potpredsjednik DPS Svetozar Marović zamjerio Amfilohiju što je na crkvama i hramovima okačena samo srpska trobojka sa četiri ocila.

Dedeić je „Vijestima“ kazao da je riječ o zastavi iz vremena Crnojevića sa „srpskim dvoglavim orlom“ koju je i ranije gledao na Cetinjskom manastiru.

On je rekao da ne zna ko i po kom osnovu iz državnog vrha Crne Gore može nagovijestiti „nekakvu autokefalnost bilo kojeg dijela SPC“.
„Kao član SPC vjerujem svetim ocima, a ne pragmatičnom prevarantu Maroviću. To što takav Marović djeluje iz političkog podzemlja, mijenjajući više ideologija nego pošten čovjek čarapa, ne znači da će bilo ko rizikovati anatemu i teret raskolništva i cijepati organizam SPC“, kaže Dedeić.

On navodi da se „ne smije zaboraviti da Marovićevo „vjersko“ djelovanje potpuno precizno vodi u zagrljaj Rimokatoličke crkve„“.

„Poslije javne prezentacije doktrine Benedikta Šesnaestog, mogu da konstatujem da ne bih, po bilo koju cijenu, bio član crkvene organizacije koju dogmatski uređuju rimski papa i mirođija u svakom loncu Marović. Ne bih bio ni u bilo kakvoj organizaciji koja bi bila produkt cijepanja SPC-a, ma ko je činio i ma ko bio na njenom čelu, jer bi to bila prečica za realizaciju težnji onih koji žele da promijene identitet i pravovjernost nas Srba iz Crne Gore. To bih doživio kao beskrajan lični i fatalan kolektivni poraz“, rekao je Dedeić.
„Čak i da se nekome ne sviđaju, ovo su moji stavovi iz dobre i čiste namjere, Bog mi je svjedok, koje neću nikada i nipošto promijeniti“.

Prema njegovim riječima, jedino ujedinjene eparhije SPC imaju snagu da se suprotstave narastajućem prozelitizmu.

„Čak i ako postoje nekakve ponude državnog vrha, siguran sam da niko u našoj crkvi ne razmišlja o njima. Uostalom, SPC je sa obje noge u Crnoj Gori, preko Mitropolije crnogorsko – primorske, Budimljansko – nikšićke, Mileševske i Zahumsko – hercegovačke eparhije“, podvukao je Dedeić.

Poslanik SNP Vuksan Simonović podsjetio je da je njegova partija predložila da se ustavno definišu tri zastave u Crnoj Gori – narodna, državna i predsjednička.
„Vidio sam fotografiju u „Vijestima “ i zastava istaknuta na Cetinjskom manastiru u suštini predstavlja naše rješenje za predsjedničku zastavu, dakle alaj bajrak sa aplikacijom srebrnog dvoglavog orla za zlatnim obrubom“, kaže Simonović.

On je ocijenio da je na manastiru istaknuta zastava Crnojevića jer Mitropolija i Amfilohije izražavaju poštovanje prema istoriji i tradiciji Crne Gore, kao što su to i do sada činili.
„Duboko vjerujem da su priče o tome kako sada neko u samoj Mitropoliji razmišlja o autokefalnosti u odnosu na SPC spekulacije kojima neko želi izazvati zabune kod građana. Kod crkve zabune se ne mogu izazvati jer se tu jasno zna hijerarhija“, rekao je Simonović.
Upitan da li bi lično imao nešto protiv autokefalanosti Mitropolije, Simonović kaže da je „vjerujući čovjek koji do kraja poštuje kanone“.

Ni za funkcioner NS i DSS Emila Kriještorca i Ranka Kadića isticanje zastave Crnojevića na zvoniku Cetinjskog manastira ne predstavlja ništa neuobičajno jer je to rađeno i prethodnih godina.

„Ta zastava nije slična zastavi države Crne Gore. Treba samo pogledati i vidjeti da je taj simbol Crnojevića isklesan na Cetinjskom manastiru. Taj čin nema nikave veze sa prepiskom našeg mitropolita sa g. Marovićem, ako neko aludira na to“, kategoričan je Kadić. On je ocijenio „zanimljivim“ predlog da zastava Crnojevića bude državna zastava Crne Gore.

„Da narodna zastava bude trobojka, možda državna da bude zastava Ivana Crnojevića, mislim da je to predlog za razmišljanje“, rekao je Kadić.

V.ŽUGIĆ

——————————————————————————–

KRIVOKAPIĆ: DOBRO JE DA SU POGODILI BOJU

Predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić rekao je juče da je dobro što je zastava crvene boje sa zlatnim obrubom osvanula na Cetinjskom manastiru, ali i da to nije originalna zastava Crnojevića.
„Ono što me brine je to da taj orao tamo nije orao Crnojevića nego njegova prerada iz 1987. godine. Mislim da je bolje da mitropolit (Amfilohije) uzme iz Muzeja primijenjenih umjetnosti u Beogradu original – a to je zlatni orao raširenih krila sa dvije krune. Ovaj orao koji je jutros istaknut je orao gospodina Palavestre“, rekao je Krivokapić.
On je ocijenio da je dobro što se zastava državne boje zavijorila na Dan državnosti na Cetinjskom manastiru. „Cetinjski manastir je mjesto odakle se vladalo Crnom Gorom, to nije samo manastirski kompleks, to je državni kompleks, tako da je dobro da je na dan državnosti Crne Gore krenulo barem sa dobrom bojom“, rekao je Krivokapić.

Br.M.

——————————————————————————–

AUTOKEFALNOST NIJE NEPRIRODNA

„Dobijanje ili davanje autokefalije je bilateralni akt koji se tiče samo crkve – Majke, u konketnom slučaju Beogradske patrijaršije, i crkve koja dobija autokefaliju, odnosno Mitropolije crnogorsko-primorske. Način na koji se stiče autokefalija je normiran u crkvenom i kanonskom pravu, i nije nepoznanica, niti nešto neprirodno za crkvu. Ako crkva na nekoj teritoriji stvori preduslove i u nekom istorijskom trenutku osjeti da može uspješno da vrši svoju misiju i kao samostalna crkvena organizacija, za pravoslavnu crkvu to nije problem, niti ga je ikada bilo. Najmanji će to biti problem za Beogradsku patrijaršiju“, rekao je funkcioner NS Emil Kriještorac komentarišući mogućnost da Mitropolija stekne autokefalnost.

Međutim, on je rekao da „to nije, niti smisao, niti suština misije crkve“. „Niti se neko u crkvenoj hijerarhiji u Crnoj Gori osjeća ugroženim što je pod jurisdikcijom Beogradske patrijaršije, a još manje je zbog toga hendikepiran u svojoj revnosti i služenju Bogu i vjernom narodu. To je prosto stvar crkve, njene hijerarhije i vjernika“, rekao je Kriještorac.

Prema njegovim riječima, problem na relaciji država – crkva prisutan u Crnoj Gori, nije ništa novo u hrišćanskom, odnosno pravoslavnom svijetu.

„To je prosto višemilenijumsko iskustvo kako crkve tako i države. Cijeli odnos možemo svesti na jedno: država nikada nije uspjela do kraja da prizna crkvu kao zajednicu koja se od nje ontološki razlikuje. Za crkvu postoje samo dvije vječne i apsolutne vrijednosti – Bog i čovjek. Sve ostalo, uključujući i državu, za crkvu je privremeno i po svojoj prirodi, i po tome što do kraja pripada samo „ovome svijetu“. S druge strane država, uz svu svoju moguću hristijanizaciju, nikada se ne može odreći mišljenja da je ona apsolutna vrijednost ili čak da je ona ta koja treba da da identitet crkvi“, rekao je Kriještorac.
Stav NS o ovom pitanju, naveo je Kriještorac, korespondira sa stavom većine savremenih teologa i državnika „slobodna crkva u slobodnoj državi“.
 

14.07.2007
ART
RAZGOVOR: NOVAK KILIBARDA O SVOM NOVOM ROMANU KOJI NOSI PODNASLOV „JEVANĐELJE PO AMFILOHIJU“

Amfilohijeva politika podgrijava mržnju prema nesrpskim narodima

Novi roman Novaka Kilibarde „Epilog crnogorske hronike“ nosi podnaslov „Jevanđelje po Amfilohiju“. Ne tako davno profesor Kilibarda, osnivač i prvi predsjednik Narodne stranke, objavio je u „Vijestima“ vrlo oštar feljton o mitropolitu SPC u Crnoj Gori. No, pažljiv čitalac Šćekićeve knjige („Kilibarda: Ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore“) mora se sjetiti mjesta gdje Kilibarda opisuje kako je na Vračaru, u sjenci Svetosavskog hrama koji je tada nicao, upravo on nagovarao Amfilohija da se prihvati vladikovanja u Crnoj Gori.
Na početku razgovora za „Vijesti“ Kilibarda ovako komentariše vremenski luk između ovih događaja:
To je bila moja velika zabluda. Ponijet talasom antititoizma, i oduševljen nastupanjem višepartizma u tadašnjoj Jugoslaviji, povjerovao sam da gospodin Amfilohije Radović ima vrhunske kvalitete da sjedne na mitropolitski tron Crne Gore. Te sam njegove kvalitete posmatrao kroz kriterijum pravoslavnog crnogorskog puka, a ne, pak kroz vizuiru koju sam ja definisao. Naime, plemensko-bratstvenički mentalitet našao je u ovoj ličnosti sve što je za pohvalu. Risto Kirov potiče iz prestižnog plemena i junačnoga bratstva, velike škole završio i doktoratom ih krunisao, sve jezike velikih naroda naučio, svijet obišao, u episkopa prerastao, profesorom univerziteta nastanuo. A pošto sam ja predvodio političku partiju čije su korake pratile pjesme Radovana Bećirovića uz zvuke gusala, proračunao sam da će mi vladika Amfilohije Radović, kao mitropolit crnogorski, značiti za glasačku masu koju predvodim ono što je bio Karl Marks za partizanske ustanike koje je predvodio najveći sin naših zbratimljenih naroda – Josip Broz Tito. I bio je, amanati! Govor g. Amfilohija, mitropolita crnogorskoga, brdskoga, zetskoga, skenderijskoga i egzarha Svetoga trona pećkoga, njegov govor na kongresu Narodne stranke u Nikšiću, uvrnuo je u moju partiju veliki broj članova. Posebno su mi željno pristupale ličnosti iz prigradskih, prigraničnih i ruralnih naselja. Dakle, moje vračarsko nagovaranje banatskog episkopa Amfilohija da sjedne na stolicu Svetoga Petra Cetinjskoga bilo je, na prvom mjestu, motivisano mojim praktičnim smjerom političara, ali i izvjesno, i mojom romantičarskom iluzijom da Srbija novoga doba neće poistovjećivati crnogorsko slobodarsko-istorijsko srpstvo sa srijanskim etničko-unitarnim srpstvom garašaninovskoga smjera. Tako će se dogoditi nešto perpendikularno na relaciji saradnje g. Amfilohija (zvanično mitropolita, a imenentno velesrpskog političara) i Novaka Kilibarde (profesionalno profesora a hobično političara). Naime, pod Amfilohijevim uticajem narastaće Narodna stranka kao uskvaslo tijesto, a hladnjeće Amfilohijev odnos prema Novaku i Novakov odnos prema Amfilohiju. Mitropolit je uvidio da ja strogo razlikujem njegoševsko-obilićevsko srpstvo, koje je vladika Rade forsirao kao oslobodilačku, dnevnopolitičku ideologiju, od crnogorskoga etnosa koji se kretao koracima dinastija: Vojislavljevići, Balšići i Crnojevići. Od crnogorskoga etnosa koji se iskazao u „Ljetopisu popa Dukljanina“, u Obodskoj štampariji, u poeziji koju reprezentuje Starac Milija, u „Poslanicama“ Petra Prvog, u Ljubišinim pripovijetkama. A ja sam ubrzo uvidio da je dosanjani crnogorski mitropolit ustvari svetosavski doktrinarac koji na Crnu Goru gleda kao na jednu od administrativnih jedinica Velike Srbije, ili, ako, ako Bog da, obnovljenog carstva Dušanova. G. Amfilohiju upitomile bi se oči kad na kakvom srpsko-svetosavskom skupu klikne guslar Bećirovićeve zavjetne stihove – „Gusle bjehu u pomoć Dušanu / kad osvoji Balkan na megdanu“. Ja, iako agnostik, išao sam na mnoge okupe gdje g. Amfilohije odgovarajuću službu izvodi i tamo stalno uviđao kako naš novi mitropolit pretvara vertikalu crnogorskoga pravoslavlja u svetosavsku horizontalu velikosrpske politike. Za njega je sve što srpskoj unitarnoj politici služi svetosavski čisto i moralno uzvišeno. Dakako, g. Anfilohije, kao praktični srpski političar sa krstom, vjerni je nasljednik vladike Nikolaja Velimirovića koji je pozdravio i Hitlerov dolazak na vlast jer mu je imponovala Firerova preduzimljivost u korist naroda koji vođa predvodi. Tekuće devastiranje, odnosno posvetosavljenje, crnogorskih pravoslavnih hramova jeste zaista unitarno firerovski posao prvoga reda. Odista, treba naglasti da je, na političkoj trasi koju slijedi, g. Amfilohije nenadmašni nasljednik i Milutina Garašanina i Nikolaja Velimirovića i Nikole Pašića! Nikad se u istoriji Crne Gore nije njenim putevima i besputicama kretala politički žonglerijska ličnost nego što je g. Amfilohije Radović. Njegoš je kosovski žrtvenički kult i Obilića legendu importovao u kolektivnu svijest boračkih Crnogoraca kao ideološko-političko sredstvo za protjerivanje turske vlasti. G. Amfilohije importuje svetosavlje u svijest crnogorskih građana da bi se zatrlo nacionalno sjeme crnogorsko.Vojnički sedmi bataljon otišao je u istoriju sa Slobodanom Miloševićem, a osma popovsko-kaluđerska legija g. Amfilohija šervani po ostrvlju Skadarskoga jezera. Dakle, moja treća knjiga „Crnogorske hronike“, upravo „Epilog crnogorske hronike“ ima podnaslov „Jevanđelje po Amfilohiju“ zato što je tematika te knjige crnogorska stvarnost od silaska s vlasti titovskog jednopartizma do sadašnjega trenutka. U taj protok crnogorskog društvenog vremena upletena je, jarko prepoznatljivim koncem, Amfilohijeva politika koja stalno podgrijava mržnju prema nesrpskim narodima u Crnoj Gori i prema nesvetosavskim vjerama. Teško je naći amfilohijevskog sveštenika u Crnoj Gori koji na sahranama ne drži političke govore unitarno i anticrnogorski usmjerene. Pod svetosavskom egidom g. Amfilohija dešava se upravo ono što je danas nezamislivo demokratskom svijetu. U jednoj Francuskoj, Engleskoj, Italiji ili nekoj drugoj zemlji Evrope, zamislivo je da župnici na sahranama izgovaraju političke tirade koliko je zamislivo da se g. Amfilohije nacionalno odredi kao Crnogorac i da javno kaže da Crnogorci imaju pravo da jezik u svom Ustavu nazovu svojim imenom.
Vaš novi roman nastavlja, sada već možemo reći, ciklus nastao iz „Crnogorske hronike“. Imali smo „Mozaik crnogorske hronike“, a sada i „Epilog crnogorske hronike“. Smatrate li „Crnogorsku hroniku“ svojim životnim djelom…
– Smatram da je pisac ponajmanje priličan da kaže koja mu je knjiga životno djelo. Pisac odgovor na to pitanje treba da povjeri čitaocima i književnoj kritici. Neki vrlo ugledni književni kritičati, i naučnici, smatraju da je moja antejska priraslost za pripovijetku, a najčitanije moje djelo je roman „Crnogorska hronika“. Znam samo to da je moja duhovna potreba pripovijedanje, i kad biste me pitali čiji sam ja alter ego, na putu s trista raskrsnica, morao bih reći da je to Šeherezada iz „Hiljadu i jedne noći“. Šeherezada je zabavljala Šahrijara da bi izbjegla smrt, a ja pripovijedam sebi da produžim svoje trajanje. Ipak, oprosti, Šeherezado, što se smatram tvojim nasljednikom. Čini mi se da smo ja i Šeherezada samo jednaki u strahu od nestanka priče, odnosno života.
Da li riječ „Epilog“ u naslovu znači da je taj ciklus zaključen?
– Znači, a evo zašto. Prvi dio trilogije obrađuje, uslovno kazano, klasične vjekove crnogorske istorije, posebno period dinastije Petrovića. Ističem, ne kao pohvalu samoga sebe nego kao činjenicu, da je moja „Crnogorska hronika“ prvo djelo u istoriji crnogorske književnosti koje je svakoga vladara iz dinastije Petrovića – Njegoša književno uobličilo. U drugom tomu „Hronike“ obuhvaćena su, opet uslovno kazano, dva svjetska rata, s posebnim osvrtom na pojave bez njihove prethodnosti u crnogorskoj istoriji – seljačke zadruge, informbirovska događanja. Prema tome, „Crnogorsku hroniku“ ne mogu nastavljati, a neobrađenog tematskog materijala za pojedinačne pripovijesti imam koliko i Šeherezada, samo ne znam koja će biti posljednja noć moga pripovijedanja.
U novom romanu pribjegli ste svojevrsnom travestiranju aktuelne (političke) stvarnosti. U dijalozima Vaših junaka, među probranim „izdajnicima srpstva“ nije teško prepoznati i autora Novaka Kilibardu. Da li ste ikada sebe doživljavali „izdajnikom srpstva“. I, da li bi Novak Kilibarda iz 1991. Novaka Kilibardu iz 2007, pisca „Epiloga crnogorske hronike“ smatrao – izdajnikom srpstva, što god to značilo?
– Da bih književno odslikao vrijeme kome sam vrlo aktivno pripadao, morao sam književno obraditi i svoj lik. Kao što ste vidjeli, u „Epilogu“ pričalac Jakov Komarić, opsjednuti apologeta Amfilohijeve svetosavske i velikosrpske politike, daje opise i karakteristike velikih Srba i velikih srpskih izdajnika. Taj pričalac Jakov, penzionisani učitelj i otac jednoga sina koji mu je, kao šešeljevski borac, poginuo za srpstvo i pravoslavlje, neće da pomene moje ime i prezime da ne bi oprljao svoja srpska usta. On me naziva sramnim Nepomenikom i daje mi lični opis koji je lako prepoznati. A sada da vam direktno odgovorim na pitanje da li u bilo kom vidu sebe smatram izdajnikom srpstva. Prvo, da naglasim sljedeće. Moja pokojna majka bila je nepismena žena, ali inteligentnija i rječitija od mene. Tako rječita i razborita žena nije u svome rječniku imala izraze pravoslavna, muslimanska i katolička vjera, nego srpska, turska i latinska vjera. Pa, zaboga, zar se i u naše vrijeme po trgovima, uz Amfilohijevo prisustvo ne proslavlja Srpska nova godina! Dakle, da se može mojoj majci dokazati na onome svijetu šta joj je ojađeli sin urdio kad se razišao sa Amfilohijem, ona bi me smatrala srpskijem izdajnikom od koga treba jednako da se stide i bratstvo Kilibarde u Banjanima i njena rodbina – vojvodska kuća Vukalovića na Hercegovini. Hvala Bogu što joj se, pokojnici, takav bol ne može nanijeti. Prema tome, mene opravdano smatraju izdajnikom srpstva političari, kakvi su dr Koštunica i dr Amfilohije Radović i cijenjeni građani obrazovnog nivoa moje pokojne majke koja je vjerovala da srpski Car Lazar sjedi na Nebeskome prestolu, i da je Miloš, „prezirući tmuše azijatske“ rasporio na Kosovu polju krvavome onoga pasjega sina čije tursko ime usta srpska ne treba ni da izgovaraju!
Da li Vam je Andrić uzor? Branili ste ga, i to vrlo ubjedljivo, u Bosni. Bavili ste se i diplomatijom, napisali ste i Vi jednu „hroniku“… Ko su, po Vama, najveći južnoslovenski pisci XX vijeka?
– Kad bi, kao u mitologiji, bilo moguće da zamijenimo prozna djela, ja i neki pisac iz istorije svjetske književnosti, bez razmišljanja trampio bih se sa Ivom Andrićem. Moje zaljubljenje u njegovu višegradsku hroniku „Na Drini ćuprija“ odvelo me, poslije diplomiranja na Filozofskom fakultetu u Beogradu, u Višegradsku gimnaziju. A đavoli ga znali, možda me ista ljubav odvela i na diplomatsku dužnost u Bosni. Ne uobražavam da se kao prozni hroničar približavam Andriću, ali milo mi je što nijesam njegov epigon. Kao što rekoh, moje pripovijedanje bliže je Šeherezadi nego Andriću. Moja opširna rasprava „Andrić – apologeta mudrosti i ljepote“ objavljena je u sarajevskom nedjeljniku „Ljiljan“, i niko od nauke i pera nije negativno reagovao na moju odbranu Andrića od zlobnih i neznavenih napadača. Eto, tako se dogodilo da sam svoj službenički vijek počeo i završio u Andrićevoj Bosni. Ponosan sam na to.
Ko su najveći južnoslovenski pisci XX vijeka? Teško pitanje, ali treba odgovoriti, razumije se – aperceptivno. Žive pisce ovom prilikom neću da spominjem. Andrić je nedostižan na južnoslovenskim prostorima. U književnosti Srbije niko nije nadmašio „Nečistu krv“ i „Koštanu“ Bore Stankovića. Mak Dizdar u svom „Kamenom spavaču“ stegao je vjekove bosanske duhovnosti i, kao Marko iz suve drenovine, iscijedio mlaz poezije koji je zacementirao temelje bošnjačke nacije. Istorijski rad Muhameda Filipovića o bošnjačkom duhu u književnosti prvenstveno se temelji na Makovom „Spavaču“. Miroslav Krleža je vulkanska erupcija u duhovnom žaru Hrvata. Veliki mednici u književnosti svojih naroda su Ranko Marinković i Meša Selimović. Mihailo Lalić je crnogorska prozna rijeka kojoj često zazuji matica stisnuta uskoćom jedne ideologije. Blaže Koneski, kao i Mak Dizdar, utemeljuje svoju naciju. Kao što vidite, ja od književnika tražim da prvo bude na polzu svojega roda i jezika, a onda i čovječanstva. Neko je rekao da je Dostojevski najuniverzalniji pisac čovječanstva, ali i velika polifonija strasti ruskoga čovjeka. Valjano književno djelo iskoračuje u svijet pro domo sua.
Vaša proza insistira na crnogorskom leksičkom bogatstvu. Kako Vi nazivate svoj jezik, i koje bi mu ime željeli vidjeti u ustavu?
– Jednim jezikom govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, a ime jezika nije lingvističko nego društveno-političko pitanje. Razumije se, svaki narod koji ovim jezikom govori unio je i stalno unosti u tok zajedničkg jezika svoje i leksičke i stilske specifičnosti. Čini mi se da je taj specifični dodatak zajedničkom jeziku najizraženiji u Crnoj Gori. To jednako pokazuju Poslanice Petra I, Njegoševa poezija, Ljubišina proza, pa onda idemo do današnjega dana. Posebno je moja proza crnogorski prepoznatljiva, zato što ja ne pišem normiranim književnim jezikom, nego moj pričalac veze svoju priču svojim svakodnevnim govorom. Kao što Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju pravo da svoj jezik nazovu nacionalnim imenom, to isto pravo imaju i Crnogorci. Dokazivati amfilohijevski da to nije tačno, odista je zlonamjera prvoga reda. Čujte, kunem se svim videćim i nevidećim da ne bi SAD časa časile da svom jeziku daju drugo ime da im bilo kakva opasnost prijeti od Velike Britanije…

NEKO VOLI LOV, NEKO RIBOLOV, A JA POLITIKU

– Na pitanje šta pisac može naučiti u politici odgovaram: Ništa značajno. Pisac koji je ugazio u politiku kao ostvaren književnik može samo da upoređuje svoje dointuirane ljudske komplekse s sikazima koji preda nj iskrsavaju na političkom terenu kojim se on kreće. Uostalom, meni politika nije bila vokacija, nego hobi. Tokom bavljenja politikom i diplomatijom, ja nijesam napuštao univerzitetsku katedru i prozno pero. Neko voli lov, neko ribolov, a ja u svom slobodnom vremenu volim politiku…

CRNOGORSKA NACIJA MORA IMATI USTAVNU ZAŠTITU

– Crna Gora nakon jedne protekle godine svoje državnosti liči na kuću čvrstog temelja, tvrdih zidova i stabilnog krova, ali bez izgrađene infrastrukture. Ali ako se ustavno ne preciziraju neka prirodna stanja, crnogorska nacija će trajati pred svojim iskopanim grobom. Svaki drugi narod u Crnoj Gori ima, u pozitivnom značenju, duhovnu zaleđinu u svojim matičnim etnosima, samo Crnogorci imaju sami sebe i svoju veliku istorijsko-duhovnu prethodnost. Što znači da ta nacija mora imati ustavnu zaštitu, posebno i zato što ubrzano narasta era elektronike koja nije baš povoljna za uživanje čitalaca, onako kako sam ja uživao i kako, bar donekle, uživaju moji studenti čitajući Andrićeve hronike. Za deceniju – dvije, Crna Gora će biti Eldorado za biznismene, ljubavnike, turiste i sportiste, ali ako ne bude ustavnih čuvara crnogorske svijesti, naš Montenegro biće blizanac Hong – Konga, a ne produžetak duhovnosti koja je prošla Duklju, Zetu, gubitke i povratke državne samostalnosti, i ukoračila u maticu tehnizacije i elektronike. Ne treba zaboraviti da će bratska Srbija nadomještati svoju kosovsku ranu uvjerenjem da treba povratiti Srpsku Spartu koja je od nje odbjegla…

Balša BRKOVIĆ 

 

15.07.2007, Vijesti

CPC NE VJERUJE DA JE MITROPOLIT CRNOGORSKO-PRIMORSKI ISTICANJEM ZASTAVE CRNOJEVIĆA NAPRAVIO ZAOKRET

Politikantski performans

Cetinje (MINA) – Crnogorska pravoslavna crkva saopštila je juče da isticanje zastave Crnojevića na Cetinjski manastir ne znači zaokret mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija prema Crnoj Gori, već „politikanski performans“ uoči rješavanja položaja vjerskih zajednica u novom ustavu.
Mitropolija crnogorsko-primorska istakla je na Petrovdan na Cetinjskom manastiru zastavu Crnojevića, crvene boje sa dvoglavim orlom i zlatnim orubom, umjesto trobojke sa četiri ocila.
U saopštenju CPC ocjenjuje se da je Amfiohije istakao zastavu Crnojevića „pritisnut očevidnim, i svakome jasnim i neoborivim dokazima da on i Srpska pravoslavna crkva koju predvodi ne priznaju nijednu crnogorsku vrijednosti i svetinju“.
– Time je htio poslati poruku da polaže pravo na tradiciju Crnojevića iako je ona u suštini raskid sa nemanjićkim feudalno-dogmatskim i imperijalnim nasljeđem kojemu i sam neraskidivo pripada – kaže se u saopštenju.
U CPC smatraju da je isticanjem zastave Crnojevića Amfilohije želio poručiti i da „polaže pravo na Cetinjski manastir i Crnu Goru i pri tome poreći ono što je nemoguće da je SPC u crnogorskoj državi istovremeno i crkva pravoslavnih Crnogoraca“.
Navodi se da se ističući barjak Crnojevića „srpski mitropolit nije odrekao srpske crkvene trobojke sa ocilima, odnosno sa četiri slova S“.
Ocjenjuje se da je iz tih razloga jasno je da ovaj postupak „srpskog mitropolita, poznatog negatora svega crnogorskog nije promjena njegovog sistema vrijednosti, niti epohalni zaokret u njegovoj orijentaciji prema Crnoj Gori, Crnogorcima i hrišćanstvu“.
– U pitanju je nevješto plasiran politikanski peformans i providno izvedena igra koja potvrđuje da on po potrebi taktizira i koketira sa našim svetinjama ne bi li i na taj način obmanuo crnogorsku državu i javnost uoči rješavanja ustavno-pravnog i faktičkog položaja i statusa vjerskih zajednica u našoj Republici – zaključuje se u saopštenju CPC.