logo logo logo logo
Рубрика: Политика, Друштво    Аутор: Srebrenica Historical Project    пута прочитано    Датум: 20.07.2011    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

ИЦД ТузлаMeđunarodna komisija za nestala lica, poznata takođe kao ICMP, sistematski dezinformiše o stvarnom dometu DNK tehnologije

Историјски пројекат Сребреница, 20.07.2011

+++

kojom se u svom radu služi kako bi stvorila lažan utisak da se u njenim laboratorijama nalazi ključ za rešavanje srebreničke enigme. Predstavnici Komisije javnost vode u zabludu saopštenjima da je „5,564 slučajeva srebreničkih žrtava“ zatvoreno i da preostaje još samo „oko 1,500“ da se reši. („Oslobođenje,“ 11. juli 2011, s. 3, Prilog 1) Međutim takav stav potpuno je nenaučan. DNK tehnologija služi samo za identifikaciju, ona ne može da utvrdi ni način ni vreme smrti. ICMP nema načina ra razlikuje „žrtve,“ odn. pogubljene zarobljenike, od osoba koje su nastradale u borbenim dejstvima i čija smrt prema tome ne pretstavlja ratni zločin. Niti ICMP ima mogućnost da ustanovi da je smrt osoba čije ostatke identifikuje vezana za srebreničke događaje u julu 1995. Oni su mogli da poginu bilo gde, bilo kada.

Kada ICMP iznosi tezu da u svojim nepristupačnim laboratorijama postiže nešto što je naučno nemoguće, to sugeriše jedan od sledeća dva zaključka: ili je ICMP formiran da pod plaštom naučne tehnologije obmanjuje javnost i sudove, ili je to jedna šarlatanska organizacija koju bi odmah trebalo zatvoriti.

Kao što je obično slučaj, kada se radi o Srebrenici, ništa nije onako kako na prvi pogled izgleda. Navodni podaci ICMP su veoma nepouzdani i, što je najvažnije, oni su – sasvim neproverljivi.
Dokazi ICMP su nedostupni i neproverljivi. Na sudskim procesima, prilikom utvrđivanja činjenica vezano za Srebrenicu, na temu DNK do sada nikada nije bilo iscrpne i transparentne rasprave. Na primer, DNK dokazi bili su predočeni pred MKTBJ u predmetu Popović, ali – na zatvorenoj sednici. Pa čak i to dogodilo se pod krajnje neravnopravnim uslovima koji timovima odbrane nisu dopuštali ni vremenske ni materijalne mogućnosti da ponuđeni DNK materijal svestrano i stručno ispitaju. Objašnjenje za tu tajanstvenost bilo je da bi uvid javnosti u te podatke predstavljalo „bezosećajan“ čin čime bi se navodno povredilo dostojanstvo žrtava, i da bi to čak moglo naneti veliku bol njihovim preživelim srodnicima. Osećanja i interesi pojedinaca i zajednica koji bi – usled prihvatanja ovakvih dokaza – mogli biti opterećeni višedecenijskim kaznama i ljagom genocida, očigledno, nisu igrali veliku ulogu u razmatranju sudskog veća. Na svaki zahtev privatnih lica ili zainteresovanih organizacija da se uzorci DNK analiza koje je uradio ICMP dostave na uvid radi nezavisne provere, učtivo se daje uvek isti odgovor: to je nemoguće bez pismene saglasnosti rodbine žrtava, opet pod izgovorom zaštite „privatnosti.“ Takvu pismenu saglasnost još niko nikad nije dobio.

Izgleda, međutim, da ta zaštita privatnosti ide predaleko, čak do apsurda, zato što se ona proteže i na samo Tužilaštvo Haškog tribunala. Imamo razloga za osnovanu predpostavku da ni Tužilaštvo nije pregledalo DNK dokaze koje ICMP preko njega sudskom veću nudi kao materijalnu potporu za donošenje zaključka da je u Srebrenici zaista bio počinjen genocid masovnih razmera. Kako drugačije protumačiti izjavu tužiteljice Hildegard Erc-Reclaf [Hildegard Uertz-Retzlaff], koja je u odgovoru na zahtev optuženog Karadžića, da mu se omogući da te dokaze pregleda, veću izjavila sledeće: „ICMP nije ni nama dostavio DNK nalaze. Tako da nije tačno da su ga oni dali nama, ali ne drugima.“[1]
Zloupotrebe u predmetu Karadžić. Pažljivo čitanje odluke Karadžićevog veća, kojom se odbrani nagoveštava mogućnost da proveri relativno mali broj uzoraka (300 od preko 6.000), a što je bilo brzopleto pozdravljeno kao važan pomak u odnosu na prethodno stanje, otkriva da je i taj mali ustupak vrlo uslovljen i da je u njemu ugrađena mogućnost da odbrana na kraju ne dobije ništa. Jer, pre svega, veće nije načelno odbacilo stav ICMP da se pokazivanje DNK analiza može dozvoliti samo uz pismenu saglasnost rodbine. Implicitno usvajanje takvog stava, kojim se odbrana u svakom srebreničkom predmetu potencijalno lišava mogućnosti da proveri jedan od najvažnijih elemenata dokaznog materijala koje tužilaštvo predočava protiv optuženog, predstavlja prvorazredni skandal i ozbiljnu povredu procesnih prava optuženog. Zatim, u rešenju Karadžićevog veća stoji da je „ICMP pristao da pribavi dozvole od približno 1.200 srodnika koji su dali uzorke koji se odnose na 300 slučajeva koje će odabrati optuženi, kako bi stručnjaci optuženog mogli da obave neophodnu analizu.“[2] Šta ako tih 1.200 srodnika, ili veliki broj njih, jednostavno odbiju da neophodnu dozvolu potpišu? Ako pođemo od načelnog stava da njihova dozvola jeste potrebna,[3]onda moramo prihvatiti i mogućnost njihovog odbijanja da je daju. Odbrana bi se tada vratila na polaznu tačku i navodni „pomak“ u njenu korist pokazao bi se kao ono što stvarno jeste – još jedna iluzija.

Ako u odnosu na ove dokaze, za koje se tvrdi da predstavljaju poslednju reč nauke, čak i Tužilaštvo operiše na slepo, šta se onda može reći za sudsko veće, od koga se očekuje da na osnovu neviđenih i kritički ne proanaliziranih dokaza donosi vrlo značajne i dalekosežne pravne zaključke? Ili za odbranu, koja je lišena mogućnosti da predočene dokaze podvrgne stručnoj analizi? Ili za svetsku javnost, kojoj će rezultati takve «ekspertize» ove humanitarne nevladine organizacije biti servirani kao neprikosnovena naučna istina?

ICMP je radio i delimično još uvek radi bez profesionalnog sertifikata. Stepen do kojeg se laboratoriji ICMP gleda kroz prste po ključnim pitanjima stvarno je neverovatan. Tokom suđenja u Hagu u predmetu Popović, na videlo je izašla činjenica da je godinama, sve do oktobra 2007, ICMP radio bez sertifikata međunarodne agencije koja odobrava rad DNK laboratorijama, a koja se zove GEDNAP.

[4]Direktor ICMP za forenzičke studije, Tomas Parsons, na unakrsnom ispitivanju tu činjenicu je otvoreno priznao.[5]

Međutim, čak ni tada, ni pod zakletvom, predstavnik ICMP nije rekao celu istinu. Naša NVO «Istorijski projekat Srebrenica» uputila je 20. jula 2010. godine prof. Berntu Brinkmanu, tadašnjem direktoru GEDNAP-a, upit da li ICMP od te organizacije ima licencu za profesionalan rad i da li je kod njih registrovana. Odgovor prof. Brinkmana se nalazi u Prilogu 2 i on glasi:

«Laboratorija ICMP u Tuzli se ne nalazi na našem spisku učesnika u GEDNAP-u. To znači da je laboratorija u Tuzli nepoznata organizatorima Gednapovog profesionalnog testiranja.»

Profesor Brinkman zatim dodaje detalj koji razotkriva celu igru:

«Međutim, postoje dve ICMP laboratorije koje učestvuju u Gednapovom programu testiranja, u Sarajevu i u Banja Luci.»

U Sarajevu se nalaze administrativne prostorije ICMP, a u Banja Luci se nalazi jedan objekat skromnog operativnog kapaciteta, specijalizovana laboratorija koja se bavi nekim složenijim zadacima, i koja je tu locirana najviše iz političkih razloga, da bi se moglo reći da nečega ima i na teritoriji Republike Srpske. Inspekcija predstavnika Gednapa na ta dva mesta nema nikakvog praktičnog značaja zato što se skoro sav posao vezan za DNK analizu obavlja u tajanstvenoj laboratoriji u Tuzli, i u prostorijama Projekta Podrinje koji se takođe tamo nalazi, ali gde pristupa nemaju ni haške odbrane, ni haški tužioci, ni inspektori svetskog tela koje licencira DNK laboratorije i koje im daje odobrenje za profesionalnu delatnost. To znači da sa profesionalnog stanovišta glavni objekat ICMP radi i dalje bespravno i na divlje, kao što je to bio slučaj sa svim objektima ICMP do oktobra 2007. godine.

Najveći deo značajnog posla koji obavlja ICMP, a to su hiljade navodnih DNK uparivanja na koje se ICMP pred javnošću i pred sudovima poziva – navodni dokazni materijal koji se koristi pred Haškim tribunalom i Sudom BiH kao osnova za presude o masovnim pogubljenjima genocidnih razmera – odvija se u svima nepristupačnoj laboratorijama ICMP u Tuzli. Taj u operativnom smislu jedino značajan objekat nikada nisu mogli posetiti međunarodni inspektori niti su mogli proveriti način i rezultate rada na tom mestu, a što je najbitnije oni mu nisu izdali neophodni sertifikat da bi se mogao baviti tom delatnošću, što znači da ta laboratorija radi na ivici profesionalne legalnosti.

Jednostrani sastav osoblja. Prema izveštaju londonskog «Fajnenšel Tajms-a» od 11. decembra 2007. godine, 93 odsto osoblja ICMP su – Bošnjaci. (Prilog 3) Da bi se upotpunila slika, što se rukovodstva tiče predsedavajući ICMP je Tomas Miler, bivši ambasador SAD u Bosni i Hercegovini,[6] direktorka Katrin Bomberger takođe je iz SAD, a njen pomoćnik Adam Bojs je iz Velike Britanije. Kada će drugi konstitutivni narodi BiH dobiti po svoju trećinu u sastavu osoblja Međunarodne komisije za nestala lica? Kada će predstavnici drugih zemalja iz međunarodne zajednice – a ima ih oko 190 – dobiti priliku da učestvuju u radu ICMP na rukovodećem nivou? Zašto predsedavajući ne bi mogao da bude iz Argentine, direktorka iz Etiopije, a njen prvi pomoćnik iz Indije?

Naš izazov ICMP. NVO «Istorijski projekat Srebrenica» baca rukavicu u lice organizaciji ICMP i u ime javnosti postavlja joj sledeća pitanja na koja očekuje hitne odgovore:

[1] Da li je tačno da je najviše što se DNK analizom može utvrditi samo identitet posmrtnih ostataka i da se može obaviti reasocijacija delova istog tela, ali da DNK ne može da pruži informaciju o načinu i vremenu smrti, što je ključno za sprovođenje validne kriminalističke istrage? Ako to jeste tačno, onda su identifikacije i nalazi ICMP, osim za porodice, irelevantni zato što, za razliku od klasičnog autopsijskog izveštaja, DNK analiza ne razlikuje da li je osoba bila streljana ili je poginula u legitimnim borbenim dejstvima i zato što ona ne može da odgovori na pitanje, da li je smrt nastupila u julu 1995. u okviru operacije Srebrenica, ili u nekom drugom periodu pre ili posle toga?

[2] Bez obzira na odgovor na gornje pitanje, zašto ICMP krije imena i prezimena osoba koje je navodno identifikovala? Objavljivanjem njihovih imena bar bi se omogućilo da oni budu skinuti sa spiskova nestalih lica.

[3] Kada će ICMP svoje uzorke ustupiti nezavisnim laboratorijama kako bi rezultati tih analiza mogli biti nezavisno provereni i da javnost i sudovi više ne bi morali da ih primaju na veru, kao što je to bio običaj sa dogmama u srednjem veku?

[4] Kada će ICMP svoju laboratoriju u Tuzli otvoriti međunarodnim inspektorima da bi oni mogli proveriti kvalitet njenog rada i izdati joj profesionalni sertifikat bez kojeg ni jedna DNK laboratorija na svetu ne bi smela da funkcioniše?

[5] Kada će ICMP prestati da se igra sa terminom «nestali» i da ga zloupotrebljava kao da je njegovo značenje isto što i «pogubljen»? (Vidi Prilog 1, saopštenje ICMP od 11. jula 2011, koje je objavljeno u sarajevskom «Oslobođenju».)

Zašto ICMP, a to znači komisija za «nestala lica», stvara lažan utisak da se DNK tehnologijom može postići nešto više od puke identifikacije posmrtnih ostataka i zašto ICMP javnost i sudove vodi u zabludu da se pomoću DNK mogu utvrditi i način i vreme smrti, kada je to nemoguće?

A ako to jeste nemoguće, zašto ICMP podržava lažan utisak da je njegovom tehnologijom moguće ustanoviti da su navodno identifikovana lica bila streljana i da se to dogodilo baš posle 11. jula 1995. u okolini Srebrenice?

[1] ICTY, Prosecutor v. Karadžić, Status conference, 23 juli, 2009, p. 364, 21-23. Mada se veće u predmetu Karadžić obavezalo da odbrani omogućiti proveru 300 DNK izveštaja, ono i dalje uvažava načelni stav ICMP da je nezavisna provera nedopustiva bez pismenog odobrenja svakog člana porodice koji je dao uzorak: „NOTING that the ICMP has stated that it cannot provide its entire database of genetic profiles obtained from blood samples taken from family members of missing persons to the Accused without obtaining the consent of each family member who provided such a sample, and that this process would take significant time in view of the volume of samples taken“, videti ICTY, Prosecutor v. Karadžić, “Order on selection of cases for DNA analysis,” 19 mart, 2010., s. 2.

[2] ICTY, Prosecutor v. Karadžić, “Order on selection of cases for DNA analysis,” 19 mart, 2010., s. 2

[3] To, naravno, uopšte nije tačno. Sud ima potpunu nadležnost nad celokupnim dokaznim materijalom koji se razmatra, kao i obavezu da taj materijal u celosti stavi na raspolaganje optuženom ukoliko će on biti korišten protiv njega.

[4] Kontakt informacija:
Prof. Dr. Peter Schneider
Institut für Rechtsmedizin zu Köln
Melatengürtel 60-62 D-50823 Köln
Tel.: +49 221 478 88345
Fax: +49 221 478 88370
eMail: peter.schneider@uk-koeln.de

[5] Suđenje Popoviću i ostalima, 1. februar 2008, Transkript, s. 20872.

[6] http://www.ic-mp.org/press-releases/ambassador-thomas-miller-appointed-new-chairman-of-the-international-commission-on-missing-personsambasador-thomas-miller-imenovan-za-novog-predsjedavajuceg-medunarodne-komisije-za-nestale-osobe-icmp/

ИСТОРИЈСКИ ПРОЈЕКАТ СРЕБРЕНИЦА
Postbus 90471,
2509LL
Den Haag, The Netherlands
+31 64 878 09078 (Холандија)
+381 64 403 3612 (Србија)
E-mail: srebrenica.historical.project@gmail.com
Web site: www.srebrenica-project.com





Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
Писанија Грешног Милоја
Проф. Др. Миодраг Петровић

Проф. Др. Миодраг Петровић

КРОТКИ ЛАФОВИ!
Антиекуменистички сајт

НОВИ Антиекуменистички сајт

„СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ“
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo