Uvod. Odluka Vrhovnog Suda Grčke Areopaga iz jula prošle godine, o odbijanju zahteva Srbije za izručenje Arhimandrita Simeona,
Eparhija raško-prizrenska i kosovsko-metohijska u egzilu
+++
sa obrazloženjem da se radi o verskom i političkom progonu, odjeknula je kao grom u krugovima Sinodalaca i njihovih pristalica. Takav šamar, i to od strane najviše Sudske instance jedne strane države, zapravo nisu očekivali. Time je na zvaničan, odgovoran i autoritativan način u potpunosti razobličen montirani proces Sinoda i podzemni metodi rada Sinodalaca, i čitavoj javnosti prikazani pravi motivi ovoga progona, otkrivajući svu prljavštinu i rugobu koja se skriva iza decenijama vešto građenih obrazina tobožnje pobožnosti, predanjskog lika, iskrenosti, pravoslavnosti, Nepogrešivih teoloških autoriteta, moralnosti… Razotkrila se svima dekadencija u kojoj pluta „vrh“ Srpske Crkve.
Usledile su odmah ishitrene, nepromišljene i plitke izjave Patrijarha Irineja, nova salva kleveta i laži bivšeg Episkopa A. Jevtića, užurbana, neubedljiva i kontradiktorna Saopštenja za javnost g-na Bulovića, ne bi li nekako prikrili svoju golotinju i truležnost i odvratili pažnju javnosti na drugu stranu, izmišljajući nove krivice i optužbe.
Poznati nedeljnik NIN zatražio je tada intervju od Arhimandrita Simeona, dostavivši mu pitanja na koja bi trebalo da odgovori.
Intervju zatim nije objavljen. Značajan deo intervjua sadrži i osvrt na bolno pitanje predaje srpske duhovne baštine na Kosovu i Metohiji u šiptarske ruke.
Povodom godišnjice od suđenja pred Areopagom, i smatrajući da intervju i danas ima svoju aktuelnost, donosimo ga u nastavku.
Uredništvo, sreda, 06 jul 2011 08:52
+++
+++
+++
1. Posle odluke Crkvenog suda da Vas liši svešteničkog i monaškog čina, kako se vi osećate – kao Simeon ili kao Dejan?
Dilema koja je postavljena u pitanju – ne postoji! Crkvenim jezikom govoreći, dilema koja je izražena u pitanju suštinski i ontološki ne može postojati – jer je Dejan umro pre 20 godina, činom monašenja u manastiru Crna Reka koje je obavio Episkop Artemije (to je bilo prvo monašenje koje je Episkop Artemije obavio nakon hirotonije za Episkopa), na praznik svetog Arhangela Mihaila. Monašenje je Sveta Tajna Crkve i ono je nepovratno, ne može se vratiti u nazad, ne može se ukinuti, ne može se poništiti, kao što se ni Sveta Tajna krštenja ne može ukinuti nikakvim činom niti odlukom. Zapravo, razmonašenje i vraćanje monaha u čin laika trebalo bi smatrati nagradom – jer bi ga takav postupak oslobodio monaških zaveta koje je dao Bogu, obaveza koje je preuzeo, duhovne borbe koju je prihvatio! Samim tim razmonašenje kao pojam ima anti-kanonski, anti-predanjski, pa i anti-crkveni karakter.
2. Jedni su mišljenja da su vas optužili da bi osudili vladiku Artemija, drugi su, pak, mišljenja da su optužili vladiku Artemija da bi vas osudili… A šta vi na to kažete?
Odgovor na to pitanje bolje bi dali nepristrasni posmatrači sa strane, koji uz to dobro poznaju sve okolnosti našega života i rada poslednjih godina. Uostalom, vremenska distanca od nekog događaja daje najbolje preduslove za ispravnu ocenu i procenu samoga događaja. Prema tome, moglo bi se reći – vreme će pokazati.
3. Vi i vlasnik građevinskog preduzeća „Rade Neimar“ Predrag Subotički osumnjičeni ste da ste, navodno, proneverili 350.000 evra iz fonda Eparhije raško-prizrenske namenjenih rekonstrukciji manastira na Kosovu i Metohiji. Šta je sa tim novcem?
Novac koji pominjete potrošen je regularno, bez ikakvih zloupotreba, na radove koji su bili planirani, tj. tim novcem je podignut konak u manastiru Svetih Arhangela kod Prizrena 2004. godine (osim toga deo novca utrošen je i za radove na drugim lokacijama, ali preciznije podatke o tome poseduju nadležne službe Eparhije raško-prizrenske koje su bile zadužene za rad sa novcem). Zahvaljujući tom, slobodno se može reći podvigu Eparhije raško-prizrenske i dalekovidoj odluci Episkopa Artemija, monasi Svetih Arhangela kojima je u Pogromu marta 2004. godine konak spaljen i u potpunosti izgoreo, i koji su se nakon Pogroma odmah, ne želeći da ostave manastir prazan i tako doprinesu ispunjenju šiptarskih namera, vratili u spaljeni manastir na ruševine i nastanili u kontejnere, provevši u kontejnerima čitavo leto i jesen, ali ne napuštajući pritom svakodnevno bogosluženje i molitvu (što je osnovni smisao i misija manastira), krajem 2004. godine uselili su se u novi konak koji je podignut kao privremeno rešenje, do potpune obnove velikog konaka izgorelog u plamenu tokom martovskog Pogroma.
U krivičnoj prijavi koju je podneo sveti Sinod SPC navodi se da je novac utrošen za fiktivne radove. Ali, međutim, radovi koji su izvedeni navedenim novcem postoje na terenu i objekti su u upotrebi. Čitava krivična prijava sa optužbama koje sadrži je besmislena, alogična, nečuvena! Iz čitavog konteksta krivične prijave i svih činjenja koje su nakon nje usledila, neizbežno se nameće nesporan zaključak, da je cilj bio – staviti arhim. Simeona u zatvor, tako ga odvojiti od Episkopa Artemija (što su pojedini Episkopi uporno tražili od Vladike Artemija godinama) i onemogućiti mu svako delovanje, svako pisanje, govor…
Da bi se taj cilj ostvario potrebno je bilo podneti krivičnu prijavu, a ostalo je bilo stvar nadležnih državnih organa. To se vidi i iz načina kako su državni organi vodili proces do sada, uz sva kršenja postupaka i procedura Zakonom utvrđenih.
U našem višegodišnjem dosadašnjem radu u Eparhiji raško-prizrenskoj nikakvih pronevera novca nije bilo, nikakvih zloupotreba, naprotiv, bilo je savesnog i odgovornog gazdovanja novcem i resursima koji su bili na raspolaganju, u teškim uslovima, u besparici, bez redovnih i stabilnih izvora prihoda (pri tome sa velikim i specifičnim potrebama sa kojima se Eparhija suočavala), u velikom radu, naporu, trudu i muci.
Doista postoji segment koji se izmakao kontroli Episkopa Artemija – poslovanje man. V. Dečani i milioni evra koji prelaze preko njihovih računa. Da li je tu uredna dokumentacija, knjigovodstvo, plaćanje poreza i dažbina…? Šta je sa biznisom sveća, koji se vodi preko porodične kuće vikarnog Episkopa Teodosija Šibalića i njegove familije?
Eparhijski Centar Rade Neimar je učinio velika dela u veoma teškim okolnostima i uslovima rada na Kosovu i Metohiji, radeći požrtvovano, savesno i sa ciljem dobrobiti Eparhije raško-prizrenske i srpskog naroda na tim prostorima. O tome svedoče mnogobrojna i raznovrsna dela koja su postignuta u relativno kratkom periodu od svega nekoliko godina u skoro ratnim uslovima.
Eparhija raško-prizrenska je u prethodnim godinama ustrojila i razvila, i formalno-pravno, model obnove srpskih svetinja na Kosovu i Metohiji, koji odgovara srpskim interesima i na najbolji način brine o srpskoj duhovnoj i kulturnoj baštini na KiM, u uslovima kada su institucije države Srbije prognane sa KiM, a šiptarske institucije iz Prištine zajedno sa raznovrsnim međunarodnim organizacijama istovremeno bespoštedno jurišaju na srpsko nasleđe sa ciljem da ga preotmu, preimenuju, unište, i liše svakog elementa koji bi ukazivao da je u pitanju srpsko nasleđe. Jedan od organa koji je u tom cilju osnovan i koji je uspešno delovao u prethodnim godinama bio je i Savet za obnovu i izgradnju hramova Eparhije raško-prizenske, čiji su članovi bili ugledni profesori univerziteta i poslenici u domenu zaštite kulturne i duhovne baštine. Takođe, neophodno je pomenuti i rad Kancelarije za baštinu, koja se sučeljavala sa delovanjem mnogobrojnih međunarodnih organizacija u oblasti zaštite kulturne baštine na Kosovu i Metohiji.
Nasuprot tome postoje modeli obnove koje su nametali stranci i koji u krajnjoj konsekvenci idu na štetu srpskih nacionalnih i crkvenih interesa, što se u dosadašnjem radu više nego jasno pokazalo – dovoljno je pogledati inicijative Saveta Evrope i Memoranduma kao modela obnove koji su oni nametnuli, zatim Uneska, OSCE-a, i raznih drugih manje poznatih međunarodnih organizacija specijalizovanih za delovanje u oblasti zaštite kulturne baštine, kao što su ChwB, Europa Nostra, itd.
Treba pogledati i najnovije inicijative koje, u saradnji sa nelegitimnim šiptarskim institucijama iz Prištine, preduzima međunarodna zajednica u oblasti zaštite kulturne baštine na KiM (osnovano bi ovde bilo postaviti pitanje – a gde su inicijative koje preduzima država Srbija, preko svojih institucija, u domenu zaštite svoga vekovnog i prebogatog nasleđa na Kosovu i Metohiji; zar treba samo čekati inicijative od drugih, i uključivati se u njih, u meri u kojoj nam to nosioci tih inicijativa omoguće?), i videti da se trend nasrtaja na srpsku kulturnu baštinu, sa konačnim ciljem potpunog rasrbljavanja pomenutih svetinja, nastavlja.
Ovde može biti pomenuta najnovija inicijativa Evropske Komisije o imenovanju specijalnog predstavnika za srpsku kulturnu baštinu na Kosovu i Metohiju, koji ima zadatak da posreduje i koordinira zajednički rad predstavnika bezakonih šiptarskih institucija iz Prištine i SPC tj. Eparhije raško-prizenske, bez učešća, dakle predstavnika države Srbije (bez učešća predstavnika države Srbije, o čijoj se baštini radi i na čijoj teritoriji se nalazi ta baština, ali zato sa učešćem predstavnika bezakone države Kosovo, koju Srbija nije priznala! Da li ju je SPC priznala, s obzirom da sa njima već duže vreme, i u drugim inicijativama, učestvuje zajednički u zaštiti srpske kulturne baštine na KiM? I da li predstavnici Srbije možda učestvuju u zaštiti otomanske baštine na teritoriji svoje države – KiM, ili im je tu pristup onemogućen i prepušten nelegitimnim institucijama iz Prištine? Kada su predstavnici države Srbije podigli glas protiv ovih nepravilnosti, nepravdi i flagrantnog kršenja domaćeg i međunarodnog prava!?). Najnovija inicijativa Evropske Komisije kroz imenovanje specijalnog predstavnika u liku Dimitrija Moshopolusa (šefa grčke Kancelarije u Prištini), je još jedan model obnove srpske baštine štetan i protivan srpskim interesima, ali pri tome još pogubniji od prethodnih, poput navedenog Memoranduma. Ali to ne smeta Patrijaršiji u Beogradu da zdušno podržava navedenu inicijativu i model obnove, šaljući poruke podrške i hvale upućene nosiocima i učesnicima u ovoj inicijativi (o ulozi manastira Visoki Dečani, vikarnog Episkopa Teodosija, protosinđela Save Janjića, Episkopa Atanasija Jevtića, ne treba ni govoriti).
Ili, još jedna inicijativa pokrenuta takođe od strane Evropske Komisije februara 2010. (nesumnjiva je ovde povezanost sa uklanjanjem Episkopa Artemija sa uprave Eparhije raško-prizrenske), izražena i u zvaničnom dokumentu EK, kojom Evropska Komisija započinje proces obučavanja Šiptara i formiranja šiptarskih kadrova i institucija na Kosovu i Metohiji koji će biti obučeni za brigu o srpskoj Pravoslavnoj kulturnoj baštini. Jedan od najvećih problema do sada je bio upravo potpuna nespremnosti i neosposobljenost Šiptara za brigu o hrišćanskoj pravoslavnoj baštini (ali ni to, kao što smo videli nije smetalo predstavnicima SPC u Memorandumu da odlično sarađuju sa Šiptarima na obnovi i tako im omogućuju da stiču reference, kako bi nam sutra potpuno preuzeli iz ruku srpsku baštinu), na šta su predstavnici međunarodnih organizacija (SE, Unesko) često ukazivali u svojim izveštajima prethodnih godina. Evropska Komisija donosi, dakle, februara 2010. zvaničan dokument kojim započinje proces formiranja muslimanskih kadrova za brigu o hrišćanskoj baštini, preuzima na sebe pravljenje programa, obezbeđenje finansijskih sredstava, pronalaženje potrebnog nastavnog kadra…
Ali, strašnije od tih inicijativa je činjenica da u svima njima aktivno učestvuju i podržavaju ih predstavnici SPC, pre svega iz manastira Dečani (episkop Teodosije i Sava Janjić). Zašto u svim stavovima, izjavama, modelima obnove baštine, ulozi stranih institucija na KiM, koji idu na štetu srpskih nacionalnih interesa – glavnu ulogu ima Sava Janjić i za njim Episkop Teodosije?
Ali nije ni to najstrašnije pitanje. Još strašnije od toga je – zašto ta i takva aktivnost ima stalnu podršku Sinoda, tj. stalnih članova „proširenog Sinoda“ (Mitropolita Amfilohija, Episkopa Irineja Bulovića, Episkopa Atanasija Jevtića)? Zašto se i novi Patrijarh Irinej tako zdušno i požrtvovano uključio u tu pogubnu, antisrpsku kampanju, koju vodi vrh SPC na Kosovu i Metohiji?
Pa imali su Episkopa Artemija – koji je im je godinama govorio, ukazivao, objašnjavao, molio. I nisu hteli nikada da ga čuju – naprotiv, proglasili su ga sklerotičnim, da ne vlada sobom, da ne zna šta radi, da drugi upravljaju njime… A on je bio i jeste i danas savest Srpske Crkve, kao što je to nekada bio arhim. Justin Popović. To nedvosmisleno pokazuje i stav naroda o njemu, ne samo u Srbiji, nego i u Grčkoj, koji Episkopa Artemija priznaju kao istinskog i autentičnog čuvara Predanja.
4. Na posebno veliki odjek zimus su naišle optužbe da je proneveren i novac koji je, putem SMS poruka, prikupljan za gladne na Kosovu i Metohiji…
Nisu tačne optužbe da je proneveren ijedan dinar od novca koji je putem SMS poruka prikupljan za gladne na Kosovu i Metohiji. Novac je trošen savesno, odgovorno, sa punom svešću o tome koja je njegova namena i značaj. Naravno, treba naglasiti da se ova tvrdnja odnosi samo na Episkopa Artemija i njegove bliske saradnike koji su optuženi za zloupotrebu toga novca. Ne odnosi se, međutim, na neposrednog korisnika toga novca, Nevladinu organizaciju „Majka Devet Jugovića“, preko koje je novac plasiran kuhinjama, i čija kontrola rada je od strane eparhijskih službi upravo bila započela u tom periodu, i došlo se do nekih saznanja (neočekivanih?), ali je nasilni upad u Eparhiju od strane nove uprave, moglo bi se skoro reći puč, tu kontrolu prekinuo i sve je očigledno nastavilo po starom.
Postavlja se, međutim, pitanje, zašto se na sajtu Eparhije raško-prizenske, koji deluje pod upravom administratora Eparhije, objavljuju informacije „da je nenamenskim trošenjem sredstava za gladne na Kosovu od strane prethodne Eparhijske uprave, posebno Simeona Vilovskog, došlo do ozbiljnog manjka u finansijskim sredstvima“ a razlog tome je „krađa koju je izvršio Simeon Vilovski i zato pobegao u Grčku“ (16. aprila 2010), kada je nova uprava imala potpuni uvid u finansijsko stanje Eparhije i samim tim je znala da u fondu za narodne kuhinje postoji dovoljno novca za normalno funkcionisanje narodnih kuhinja, da nikakav manjak ne postoji i da nikakva krađa od strane Simeona nije izvršena? Kakva je to Eparhija, kakvi su to Episkopi, kakvi su to klirici koji tako otvoreno krivotvore istinu i kleveću „otkrivene glave“? Kojim interesima oni služe? Odgovor na to pitanje povezan je sa odgovorom na prethodno Vaše pitanje.
5. Šta je, po vama, razlog za tako teške optužbe koje su iznošene protiv vas, a onda, preko vas, i vladike Artemija?
U pozadini progona kojem sam podvrgnut, a takođe i Vladika Artemije, nalaze se politički razlozi i naša verska ubeđenja. O tome nedvosmisleno govori i nedavna Odluka Vrhovnog Suda Grčke o mom neizručenju Srbiji. Grčko Sudstvo je prozrelo prave razloge gonjenja Episkopa Artemija i mene kao njegovog prvog saradnika, navevši u svojoj Odluci da u pozadini progona stoje politički razlozi i verska ubeđenja, uvidevši istovremeno i potpunu neosnovanost, pa čak i nelogičnost iznetih optužbi protiv mene, te je stoga i nepristrasno donelo navedenu Odluku.
Episkop Artemije bio je svojim prisustvom i delovanjem na Kosovu i Metohiji velika brana i prepreka ispunjenju planova koje je Zapad planirao da ostvari stvaranjem nove države Kosovo. Mi, njegovi saradnici, u potpunosti smo delili njegove stavove i svim svojim silama pomagali smo mu u borbi koju je vodio za očuvanje Kosova i Metohije u okviru Srbije, i za očuvanje Srpstva i Pravoslavlja na Kosovu i Metohiji.
O političkim povodima za smenu Episkopa Artemija svedoči, između ostalog, i nedavna izjava Pitera Fejta (čiji je zadatak sprovođenje Ahtisarijevog plana i što brže ustrojenje novoproglašene „države“ Kosovo), koji je pozdravio promenu stava SPC prema svojoj južnoj srpskoj pokrajini. Govoreći o stanju na Kosovu i Metohiji pred Međunarodnim Odborom Evropskog Parlamenta 22.6.2010, Fejt je izjavio: „Tranzicija SPC prema umerenijem pristupu na Kosovu je takođe još jedan pozitivan pomak“ (http://www.eusrinkosovo.eu/?id=20&n=39). O tome svedoči i ne tako davna poseta (19. februara 2010, odmah nakon uklanjanja Episkopa Artemija sa uprave Eparhijom raško-prizrenskom) najvišeg predstavnika EU za spoljnu politiku Katrin Ešton Beogradu i manastiru Visoki Dečani, koja je tokom posete prenela poruku da ulaz Srbije u EU nije moguć bez prethodnog priznanja Kosova kao nezavisne države od strane Beograda. Ne treba smetnuti s uma susrete koje uprava manastira Visoki Dečani ima sa visokim predstavnicima NATO-a poslednjih meseci, šaljući tako prikrivenu poruku o blagotvornosti saradnje sa NATO-m i nekrotizujući svest srpskog naroda, koji se snažno i opravdano protivi ulasku Srbije u NATO alijansu.
Ključnu ulogu u progonu koji je nedavno započet protiv nas od strane svetog Sinoda SPC imaju svakako naša verska ubeđenja tj. neprikriveni anti-papizam i otvoreno govorenje o svim zabludama u koje je zapala tzv. Rimska „Crkva“, kao i antiekumenistička borba kojoj smo predani poslednjih godina, što podrazumeva zastupanje stava o potrebi istupanja SPC iz Svetskog Saveta Crkava, borba protiv religioznog sinkretizma itd.
6. Mnogo krupnih reči, pogotovo od pojedinih vladika, izneto je na vaš račun. Kako ste ih doživeli? Nameravate li da na njih nekako odgovorite?
Uputstvo kako da se postavimo i ponašamo u takvim situacijama nedvosmisleno je dato u Evanđelju od samoga Hrista: „Blaženi ste kada Vas sramote i progone i lažući govore protiv Vas svakojake rđave reči, zbog mene. Radujte se i veselite se, jer je velika plata Vaša na nebesima“ (Mt. 5, 11-12). To je ideal kome težimo i za koji se borimo, da dostignemo to Blaženstvo, kao i ostala koja je Hristos izneo u svojoj propovedi na Gori. Koliko, pak, u tome uspevamo, to je Božije da o tome dade pravedni sud i ocenu.
Da li će biti odgovora na mnogobrojne optužbe? To zavisi od situacije, kako se bude razvijala, od izazova koje život bude donosio. Do sada, kao što vidite, skoro da i nismo odgovarali na mnogobrojne optužbe i klevete iznošene protiv nas. Sada se nametnula potreba da nešto kažem, da se oglasim, što i činim. Tako će biti i ubuduće.
7. Osećate li se vi za šta krivim?
Za sebe mogu da kažem da sam radio po savesti, sa punom odgovornošću, svestan situacije u kojoj se nalazimo na Kosovu i Metohiji, dugogodišnjeg stradanja naroda, uzurpiranja i uništavanja srpske kulturne i duhovne baštine, srpske imovine, uništavanja i proganjanja svega što je srpsko i Pravoslavno. Za 10-ak godina od dolaska međunarodnih snaga na Kosovo i Metohiju, tamo je podignuto oko 500 novih džamija, a ubrzano se podižu i novi rimokatolički hramovi, pod budnim nadzorom Vatikana – indikativan je u tom slučaju primer Đakovice. Menja se slika Kosova i Metohije, nasilno, planski, tendenciozno. Pitanje je, međutim, zašto se Srbi sa tim saglašavaju, pa često u tome i učestvuju? Zašto čak i SPC preko svojih predstavnika u tome danas učestvuje? SPC danas, nažalost, kao da prednjači u „mekom“ priznavanju nezavisnosti Kosova i Metohije, i time stvaranja uslova za što brži i nesmetani ulazak u EU.
Mi u Eparhiji raško-prizrenskoj smo imali pred sobom primer uzornog Jerarha i istinskog pastira Crkvi u liku Episkopa Artemija, i trudili smo se da sledimo njemu, kojemu je osnov života bio život po Evanđelju.
Nije bilo ni pomisli, a pogotovu ne namere ili želje za nekom zloupotrebom, proneverom, malverzacijama…
8. Kako ste doživeli odluku Vrhovnog suda Grčke da vas ne izruči pravosudnim organima Srbije?
Raduje me činjenica da u Grčkoj postoji nezavisno Sudstvo, dok je pitanje da li se to može reći za Srbiju, gde je, nažalost, izgleda Sudstvo čvrsto politički determinisano. Mislim da se u slučaju mog progona to može sasvim jasno očitati: neprihvatanje od strane Suda u Beogradu mog advokata, nego naprotiv nametanje službeno određenog advokata od strane Suda; neosnovano raspisivanje međunarodne poternice, bez postojanja pravih razloga za to, naprotiv; u dosadašnjem postupku istrage, za proteklih 5 meseci, Sud jedino što je uradio bilo je saslušanje 4 svedoka (od kojih su nas svi oslobodili svake krivice, čak i svedok optužbe) i ništa osim toga ne čini, niti je do sada prikupio bilo kakve dokaze protiv Predraga Subotičkog i mene, ali i pored toga njega sve do sada drže u strogom zatvoru; itd.
Na grčko Sudstvo su bili primenjeni strahoviti politički pritisci sa zahtevom da budem izručen Srbiji, i zato je uvredljivo pre svega za grčko Sudstvo, ali i za tron sa koga dolazi, kada Njegova Svetost Patrijarh Irinej izjavljuje da je moje oslobođenje od strane Vrhovnog Suda u Grčkoj rezultat „intervencija“! Pa, Simeon se mesecima nalazio u pritvoru, kako je mogao da vrši „intervencije“!? I ko je Simeon da bi mogao da vrši intervencije na tako visokom nivou? Nasuprot tome, oni koji imaju funkcije i koji su započeli i vodili gonjenje Vladike Artemija i mene, bili su u poziciji da vrše „intervencije“.
I znamo da su „intervencije“ vršene – jedan od primera za to je slučaj Mitropolita pirejskog Serafima, koji je pritiscima i klevetama doveden u zabludu, da bi onda, navodno, vratio moja dokumenta nazad u SPC. Da li otuda proističe potreba da se i u drugima vidi sklonost ka istom načinu delovanja?
Uostalom, pomenuta izjava Patrijarha Irineja je gruba uvreda i optužba grčkog Sudstva, i u Grčkoj je naišla na zgražavanje.
9. Sada živite u Grčkoj, a hoćete li se odazvati na sudski poziv iz Srbije, ako posle iznetih optužbi, protiv vas bude podignuta optužnica?
Da sačekamo da vidimo najpre da li će biti podignuta optužnica, jer do sada nikakvi dokazi nisu prikupljeni niti postoje. Čak je i svedok optužbe, sveštenik Čolaković, izjavio na Sudu da nema dokaza, ali da je on ipak za nastavak krivičnog gonjenja!
S pravom se tada postavlja pitanje, kako su mogli pojedini Episkopi, koji su i članovi svetog Sinoda SPC, da 11. februara 2010, samo dan nakon posete sinodske Komisije Eparhiji raško-prizrenskoj, javno izjave kako su pronađene velike finansijske malverzacije, te da zbog toga odmah preduzmu drakonske mere – bezakono i nekanonsko, inače, uklanjanje Episkopa Artemija sa uprave Eparhije, i podnošenje krivične prijave protiv arhimandrita Simeona, a da zatim nakon 2,5 meseca istrage svedok optužbe na Sudu izjavi da nema nikakvih dokaza! A šta je sa dokazima koji su navodno pronađeni još 2006, tokom posete famozne sinodske Komisije koju je tada predvodio Episkop Atanasije Jevtić, i o kojima toliko bučno i neumorno od tada „trubi“ već godinama?
Uostalom, ni do sada nisam bio pozivan niti obaveštavan od strane Suda u Beogradu ni na koji način, pa se zato i postavlja pitanje kako je Sud utvrdio da sam „pobegao u Grčku“? Sigurno je da nisam „pobegao u Grčku“, a pogotovo ne „kao lopov u noći“, kao što pojedini neodgovorno tvrde.
Juli 2010.
izvor: Eparhija raško-prizrenska i kosovsko-metohijska u egzilu
Да би сте послали коментар морате бити улоговани