Вести

U Zadru je u petak osnovana takozvana hrvatska pravoslavna crkva za „hrvatske pravoslavce“ koji ne žele da se poistovećuju sa Srbima?!

+++

Jedan od incijatora osnivanja „nove crkve“, izvesni „iguman Jelisej“ izrazio je nadu da će hrvatska država i celokupna javnost obnavljanje „hrvatske pravoslavne crkve“ doživeti kao „duhovnu potrebu dela svojih žitelja i priznati je kao primarnu i glavnu pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj“.

Kako je portal Vesti-online.com već pisao, još krajem prošle godine u Ogulinu i Zadru se okupila grupa ljudi sa idejom da osnuje hrvatsku pravoslavnu zajednicu. U Hrvatskoj je, prema poslednjem popisu stanovništva, oko 15.000 „hrvatskih pravoslavaca“, ističu pokretači tog projekta.

„Pomoć“ srpskim Zadranima

Od 3.000 Zadrana srpske nacionalnosti nijedno dete ne pohađa pravoslavnu veronauku, što su pokretači te incijative protumačili kao njihovu potrebu da im se ponudi alternativa u vidu „hrvatske pravoslavne crkve“.

Zadranin Ivo Matanović ranije je izjavio da u „Hrvatskoj živi veliki broj pravoslavaca koji ne žele da se poistovjećuju sa Srbima, zbog čega žele da osnuju autokefalnu pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj“.

Prethodno su, kako su i nameravali, osnovali takozvanu hrvatsku pravoslavnu zajednicu, s ciljem da u nju uključe što više Hrvata i Hrvatica, koje su u proglasu pozvali da „svojim razumom procene nasušnu potrebu za postojanjem takve organizacije“, podsećajući na „bratske hrišćanske narode koji su živeli u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“.

Osnivači su se pozvali i na podatke Kancelarije za prosvetu Zadarske županije, prema kojima od gotovo 15.000 učenika osnovnih škola na području županije časove pravoslavne veronauke pohađa samo njih 64.

12. 03. 2010. 13:45h izmena vesti 15:20h | Srna, Vestionline

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=UCMsZyK-OOM]

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=mNyLUEFvo6k&]

+++

+++

+++

PETICIJA ZA ZABRANU DJELOVANJA SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI U HRVATSKOJ I OSNIVANJE HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Poštovani,

vrijeme je da Hrvatski narod pokrene inicijativu za zabranu djelovanja Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj, te započne osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.

Svećenstvo Srpske pravoslavne crkve često po Hrvatskoj slavi velikosrpstvo i umjesto da poziva Srbe na mir i dostojanstvo, ponovno ih poziva na bunt i neku vrstu ustanka!

SRBI PONOVNO PRIJETE RATOM HRVATSKOJ, A PREDVODI IH SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Kako nas izvještava današnji tisak (09.03.2008.)(SD), protonamjesnik SPC-a u Zagrebu Milenko Popović upozorava da Hrvatska u slučaju da prizna Kosovo, ne bi ostala u AVNOJ- skim granicama. Oni Hrvatsku čak upozoravaju da ne prizna Kosovo „barem ne prije nego što to učini Srbija!“ Istim četničkim ucjenama se pridružuje i M. Pupovac koji čak najavljuje i istupanje iz koalicije ako Hrvatska brzo prizna Kosovo. Nešto slično prije njega je također sugerirao i drugi Srbin u Vladi RH g. Uzelac. (dr. Franjo Jurjević)

Srpska pravoslavna crkva je od 1991. godine otvoreno podupirala Miloševićev rat u Hrvatskoj, a zatim i bosanske zločince Mladića i Karadžića.

SPC je osnovala u »oslobođenoj« istočnoj Slavoniji novu episkopiju sa sjedištem u Dalju, poprištu okrutnog četničkog pokolja nad hrvatskim stanovništvom. A iste te godine srpski episkop Danilo optužuje u Ženevi Papu za križarski pohod protiv Srba. Odnos SPC-a prema četnicima i njihovim zločinima isti je danas kao i prije 50 godina.

Srpska pravoslavna crkva širi MRŽNJU i nacionalnu netrpeljivost.

Hrvatska pravoslavna crkva potrebna je za spriječavanje daljnjeg djelovanja produžene četničke ruke u Hrvatskoj, te kako bi se spriječilo huškanje Srba od popova SPC na Hrvate koje je OPET započelo.

Svi oni koji se slažu sa gore navedenim i žele ukidanje SPC i osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve neka potpišu ovu peticiju koja će biti dostavljena hrvatskim parlamentarnim strankama i drugim institucijama.

Sincerely,

The Undersigned

http://www.petitiononline.com/banspc/petition.html

+++

+++

+++

ХРВАТСКА ПРАВОСЛАВНА ЦРКВА (сиц! наслов посрбио С.М.)
Izvor: Wikipedija

Godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), u nastojanju da se popravi odnos sa srpskom manjinom unutar granica i istovremeno onemogući vezivanje sa Beogradom putem Srpske pravoslavne crkve, zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića formirana je, 6. lipnja 1942., Hrvatska pravoslavna crkva, a temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942.

Prema popisu stanovništva iz 1931. godine, na području koje je pripalo NDH bilo je 6,042.306 stanovnika, a od toga 1,845.340 (ili 30,5%) pravoslavnih.[1] Većina njih bili su Srbi, a manji broj Rusi, Ukrajinci, Bugari idr. Svi oni bili su pripadnici Srpske pravoslavne crkve. Propašću jugoslavenske države i uspostavom NDH, proglašeno je da njena nadležnost na području NDH prestaje, po načelu da je pravoslavna crkva organizacijski vezana uz državu. Ministarskom naredbom od 18. srpnja 1941. dokinut je naziv srpskopravoslavna vjera i zamijenjen nazivom grkoistočna vjera, koji se upotrebljavao prije godine 1918. S danom 5. prosinca 1941. dokinut je na području NDH i julijanski kalendar, koji i danas koriste neke pravoslavne crkve (umjesto gregorijanskog, koji je u općoj upotrebi). Provođena je i akcija prisilnog prevođenja Srba na katoličku vjeru. (Vidi: Srbi u NDH – Prisilni prijelazi u katoličanstvo.)

U prvim mjesecima 1942. postalo je međutim jasno da prvobitna žestoka represija prema Srbima ne donosi željeni rezultat. Na područje talijanske okupacijske zone ušla je talijanska vojska, te četnicima dala status pridruženih snaga (milicije). Na području njemačke okupacijske zone bili su također aktivni četnici i partizani, pa su i Nijemci i Talijani vršili pritisak na Pavelića da ublaži represalije koje izazivaju otpor i poboljša odnos sa Srbima.

Tako je nastojanje ka prisilnom pokatoličivanju (uz masovne pokolje i protjerivanje u Srbiju) zamjenjeno osnivanjem nacionalne pravoslavne crkve. Za to je bilo argumenata, jer pravoslavne su crkve svuda vezane uz državu, po načelu prihvaćenom još na ekumenskom koncilu u Halcedonu 451. g. Tijekom povijesti, zavisno o političkim promjenama, više su puta osnivane i ukidane autokefalne pravoslavne crkve (nezavisne od ekumenskog patrijarha u Carigradu) u Bugarskoj, Makedoniji (Ohridska arhiepiskopija), Srbiji idr, a trajno u Rusiji od 1448. Nakon što su se balkanske države u XIX. st. oslobodile vlasti Turskog carstva, bile su formirane samostalne nacionalne crkve: grčka, srpska, bugarska i rumunjska; svakoj je na čelu patrijarh, koji je formalno ravnopravan carigradskom i moskovskom patrijarhu (rimski papa, kao ostatak nekadašnjeg crkvenog zajedništva, sve do 2006. nosio je naslov patrijarh zapada). U XX. st. (1937.) osnovana je i autokefalna Albanska pravoslavna crkva.

Ante Pavelić je osnivanje autokefalne pravoslavne crkve najavio u svojem govoru u Hrvatskom državnom saboru 28. veljače 1942. »U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve. (…) Ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo nacionalna hrvatska, onda može biti samo takva, kja u svome duhovnom životu vrši i uživa potpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti, ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti.« (cit. u:Matković, str. 115-116)

U ožujku 1942. započeli su pregovori o osnivanju autokefalne crkve. Vlasti NDH nisu htjele neposredno razgovarati s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve, pa je veza uspostavljena preko posrednika Miloša Obrkneževića, ranijeg dugogodišnjeg službenika i pravnog savjenika SPC u Srijemskim Karlovcima (u doba NDH preimenovani u „Hrvatski Karlovci“).

Njega je u funkciji pregovarača triput primio i sam Pavelić. U tim razgovorima prihvaćen je prijedlog Ustava Hrvatske pravoslavne crkve, napravljen prema predlošku Ustava SPC, te prijedlog kandidata za najviša mjesta u crkvenoj hijerarhiji. Oba prijedloga stupila su na snagu poglavnikovom odredbom. Ustav HPC stupio je na snagu 6. lipnja 1942..

Na čelo Hrvatske pravoslavne crkve postavljen je bivši mitropolit Novomoskovski Germogen (1861-1945), emigrant iz SSSR-a. Po Ustavu HPC na njenom čelu trebao je biti patrijarh postavljen i posvećen u suglasnosti s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu. Kako to zbog ratnih okolnosti nije bilo moguće izvesti, Germogen je došao na čelo HPC u dostojanstvu mitropolita. O Ustavu HDP i imenovanju mitropolita Germogena bio je obaviješten patrijarh SPC Gavrilo Dožić (kojeg su Nijemci internirali) i njegov zamjenik u Beogradu mitropolit Josif Cvijović. Mitropolit Germogen ustoličen je 7. lipnja 1942. u pravoslavnoj Crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu.
Uz Zagrebačku mitropoliju osnovane su brodska, sarajevska i petrovačka eparhija . Na upražnjene parohije upućeni su mladi pravoslavni svećenici iz Srijema. S obzirom na nedovoljan broj svećenika, ubrzan je završetak školavanja bogoslova koji su bili pred završetkom studija, pa su i oni upućeni u parohije po NDH. Njihov razmještaj bio je u isključivoj nadležnosti hijerarhije Hrvatske pravoslavne crkve. Tada se počeo tiskati Pravoslavni kalendar i knjižice molitava u kojima nije bilo političkih tekstova.

Vrijedni crkveni predmeti (ikone, ikonostasi) i namještaj iz oštećenih ili porušenih pravoslavnih crkava sklonjeni su, zaštićeni i sačuvani u Muzeju za umjetnost i obrt (skrblju njegova osoblja).

Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove, tolerantnije politike prema Srbima, s ciljem da se oslabi njihov otpor NDH. (Vidi poglavlje Pokušaj ublažavanja politike progona u članku Srbi u NDH.) Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.

Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li „omela“ daljnje proganjanje pravoslavaca, ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima, a progoni (za koje su okrivljavani tzv. „divlji ustaše“) su nastavljeni. (Mužić, str. 52-54)
Ustrojstvo [uredi]

Temeljem Ustava HPC, kojeg je 5. lipnja 1942. potpisao poglavnik.
Svečano ustoličenje je bilo u crkvi Sv. Preobraženja na Preradovićevu trgu u Zagrebu, u nedjelju 7. lipnja 1942..

Patrijarh HPC-a je arhiepiskop Grigorij Ivanovič Maksimov, redovničkog imena Germogen.
Patrijarh je čelna osoba HPC-a, a ujedno je i mitropolit zagrebačke mitropolije.
Naslov kojeg nosi patrijarh je: mitropolit zagrebački i cijele Hrvatske

1. HPC je samosvojna (autocefalna) i jedina, za nju ne vrijede dogmatska i kanonska načela SPC-a.
2. Grb HPC-a je 25 naizmjeničnih bijelih i crvenih pačetvorinskih polja u pet redova, a početno je bijelo polje. U sredini poluštita je križ modre boje.
3. Zastava je crveno-bijelo-plava trobojnica (vodoravne pruge) s jednokrakim zlatnim križem na bijelom dijelu.
4. Službeni jezik je hrvatski, a slova su hrvatska.

Crkveno-hijerarhijski organi su:

* patrijarh, sveti arhijerejski sabor i veliki crkveni sud
* episkop i eparhijski sud
* nadžupnik (arhijerejski namjesnik)
* župnik (paroh)
* crkveno-općinski upravni odbor

Patrijarha se bira između episkopa na način da:

* izborni sabor (saziva ga poglavnik) bira tri osobe među episkopima
* od te trojice, jednoga Ministarstvo pravosuđa zapisnički predlaže poglavniku na imenovanje

Sabor HPC-a se sastoji od ovih osoba: episkopa, nadstojnika pravoslavnog odsjeka u Min.pravosuđa i bogoštovlja, dekana Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i od petorice promjenljivih članova pravoslavne vjere.

Episkopati su u Zagrebu, Brodu na Savi, Hrvatskom Petrovcu i Sarajevu.
Zanimljivosti [uredi]

Alojzije Stepinac je jednom prigodom rekao, sa smiješkom, kustošijanskom župniku Vilimu Cecelji, povodom svečanog dočeka arhiepiskopa Germogena kod poglavnika Pavelića, pred uspostavu HPC-a: „Vidiš, mene nitko nije dočekao… koji puta su me vojnici i htjeli pretražiti… A Patrijarha dočekivaju s počasnom četom….A kada sam ja predlagao osnivanje hrvatske pravoslavne crkve, onda nije valjalo…“.1

1Ivan Košutić „49 mjeseci NDH“, SiP, Zagreb, 1997., str. 335.

(Ovaj je prikaz načinjen uglavnom prema dolje navedenoj knjizi Hrvoja Matkovića)
Izvori [uredi]

1. ↑ Matković, Hrvoje: Povijest Nezavisne države Hrvatske, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002., ISBN 953-6308-39-8, str. 48

Ostala literatura [uredi]

* Košutić, Ivan: 49 mjeseci NDH (izašla je samo 1. knjiga od dvije!), 1997., SiP, Zagreb
* Mužić, Ivan: Pavelić i Stepinac, Split: Logos, 1991.
* Petar Požar (prireditelj) Dokumenti ustaša, Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1995.