Вести

Negdje 1990 godine kada se komunizm takoreći otopio i gotovo potopio, tek što sam stigao u svoj rodni grad Sarajevo posle nekoliko godina odsustva,

za novinar.de Svetislav Kostić, 27.01.2010

+++

odem do knjižare Svjetlost u M. Tita ulici i već s vrata zatražim sve što je napisano protiv Tite (Josip Broz). Jer iako je već gotovo deset godina pod zemljom, moja mržnja prema njemu i sve što je on simbolisao, nije ni trunke jenjala. I nisam mogao zamisliti da bih mogao da mrzim više od Tite bilo kojeg političara ili politikanta posle Drugog svjetskog rata. Te iako se uskoro “pružila prilika” za nove subjekte mržnje, na pr. Franjo Tuđman, Izetbegović – ni jedan od njih nije mi postao omrznut u jednoj tolikoj mjeri kao Tito ranije, jer sam moj gnjev na te zlotvore mogao da kompenzujem svojim intenzivnim dopisničkim radom za SRNU na Palama, odlascima u Republiku Srpsku najčešće sa novinarskim ili TV ekipama iz Njemačke. Njih sam prethodno ispitao u dlaku.

Uglavnom na osnovu njihovih izvještavanja o Ratu u BiH ali i ličnim telefonskim kontaktima, mene politički teško ombaniti. A događalo se itekako da se na njemačkom govornom području objave i sasvim objektivni prilozi, posebno u stručnim vojnima časopisima, inače nedostupnim široj javnosti, sem u vojnim bibliotekama gdje pristup za građane sa Ausweis-om slobodan. Trebalo je samo da se svakodnevno prate na desetine dnevnika, časopisa, mjesečnih i tromjesečnih stručnih izdanja, koji, iako pisanih od uglednih publicista i eksperata, nisu imali uticaj na formiranje javnog mnjenja kao napr. jedan masovni Tabloid “Bild” ili “ozbiljni” Die Welt, odnosno još “ozbiljniji” Frankfurter Allgemeine Zeitung itd., itd.

Ali bitno je bilo da se u mojim svakodnevnim izvještajima u vijestima SRNE i pogotovo na TV Republike Srpske sa Pala iznosi – šta se sve pratilo i sa muslimanske strane – navode tačni i precizni izvori i njihova mržnja a u izvjesnoj mjeri i faktor demoralisanja, pomagali meni da moj gnjev bude efikasno kanalisan u smjeru subjekata moje vlastite mržnje.

A gdje poenta? Sve prethodno bio samo u vod u poentu, a ona je u nekoliko riječi, moja bezgranična mržnja na Tadića, a duboki prezir prema svim redakcijskim saradnicima listova ili TV u Srbiji koji ucestvuju u promociji jednog plitkoumnog politikanta Tadića. Moj prezir i osjećaj gađenja predmet su i svi oni Srbi u Srbiji, koji čak i na poslednjim, i to doslovno poslednjim, koliko toliko slobodnim izborima, svoje glasove dali, ne samo za Tadića, nego i za one stranke koje sarađuju sa Tadićem i vladaju u koaliciji sa njim.

Moja mržnja prema vladajućim strukturama u Srbiji i nemogućnost bilo kakve aktivnosti protiv tih izroda srpskog naroda uopšteno, moj gnjev može samo da bude preusmjeren prema onim ljudima u Srbiji koji su ukazali svoje povjerenje jednoj politikantskoj bandi i njihovom poglavniku Borisu Tadiću. Mene ne mogu da utješe ni nemali broj kritičnih čitalačkih napisa na pr. u beogradskoj Politici. Jer kao prvo, oni na vlasti i u redakciji Politike već se staraju za neuravnoteženo izvještavanje, koje već izabranim naslovima manifestuju, pa i odredjuju ideološki i politički smjer. Beogradska Politika pruža, doduše, kritičarima da se malkice izduvaju, ali to sve ostaje bez bilo kakvog efekta sem da se drugi sa srodnimm političkim opredeljenjima osjete potvrđeni. Međutim, što kritika oštrija i pothranjena konkretnim argumentima, to sve veća vjerovatnoća da ne bude objavljeno.

Druga stvar, učesnici debate svoje blage kritike formulišu u jednom tonu, kao da uopšte i nije riječ da su Tadiću ili Šutanovcu itd., srpski nacionalni interesi poslednja rupa na svirali, a našu Republiku Srpsku vide pre kao remetilački faktor. I što do pre koju godinu za mene bilo još neshvatljivo, da jedan izvjestan broj Srba iz Srbije o tome i otvoreno pišu, naime o RS kao faktoru koji Srbiji stoji na putu u EU, pa i u NATO. I da na kraju pomenem još jednu zamjerku, da se čak i u ponekom kritičnomm tekstu Tadića i ostale političare oslovljava sa “naši” političari, ovi “naši” političari, “naš” predsednik i sl. To govori u najmanju ruku o jednom uspješnom procesu pranja mozgova Srba u Srbiji.

A posljedica je, da ni Titi i njegovim nije pošlo za rukom da u jednoj toliko drastičnoj mjeri podvoje i razdvoje Srbe sa jedne i sa druge strane Drine, kao što su to uspjeli petooktobraši u jednom relativno kratkom vremenu. Neka budu čiji god hoće, ali moji nisu. i neka takvima daleko kuća. I ne zna se koje zlo je veće; ono što zasjeda u muslimanskom Sarajevu ili ono Tadićevo zlo u Beogradu.

Svetislav Kostić