U iznenadnom „unijatskom gambitu“ poglavar Katoličke crkve, Papa Benedikt šesnaesti, krenuo je prošle sedmice da – kako cene u Londonu – poravna račune između
Za „Pečat“ iz Londona DEJAN LUKIĆ
+++
„dve najstarije evropske političke institucije“ katoličke i protestantske (anglikanske) crkve.
Anglikanstvo je zvanična vera Ujedinjenog Kraljevstva, čiji je nominalni vrhovnik nosilac britanske krune (trenutno kraljica Elizabeta Druga), a duhovni predvodnik Crkve, arhibiskup Kenterberija.
Prošle sedmice Papa je, na veliko iznenađenje samog nadbiskupa Kenterberija, Raona Vilijamsa, pismenim putem objavio kako je spreman na koncesije kako bi se anglikanci „vratili kući“ i konvertovali u katoličanstvo. Bio je široke i blagonaklone ruke, pa je potencijalnim preobraćenicima otvorio mogućnost da sa sobom u vatikanske skute ponesu i deo svojih protestantskih obreda i tradicije. Tako bi, primerice, anglikanski sveštenici mogli da postanu katolički sveštenici, iako su u protestantskom životu bili oženjeni – nešto što je u oštroj suprotnosti sa vladajućim celibatom u katoličkom poretku vere.
Potez Pontiva, onako kako je sročen, plasiran i vremenski tempiran, očigledno je sračunat, jer pada na već ranjivo tkivo anglikanske crkve, podeljene u poslednje vreme na seriju dogmatskih i organizacionih pitanja, i već je izazvao bojazan i predviđanja da bi znatan broj anglikanskih sveštenika mogao da zagrize udicu.
ALTERNATIVNI BOG
Kompletan anglikanski vrh u V. Britaniji bio je zatečen papinim potezom. Do te mere da je sam kenterberijski arhibiskup Vilijams, na brzu ruku napisao cirkularnu poslanicu svom sveštenstvu, u kome, između ostalog, stoji: „žao mi je što, budući da do poslednjeg trenutka nisam ništa znao, nije bilo prilike da vas unapred obavestim i da o ovome debatujemo“.
Broj vernika u Britaniji, pogotovo praktikanata, rapidno opada. Podele u svešteničkom vrhu mnoge Britance dodatno su udaljile od oltara i podstakle da potraže „alternativnog boga“. Javni sukobi u vrhu Crkve na svim nivoima preselili su se u medije, naročito oni sa „koloritnim“ sadržajem, kao što je bio disput oko uvođenja žena u svešteničke funkcije ili, još više, sukob između „ortodoksnih“ i „liberala“ oko (ne)prihvatanja homoseksualaca u svešteničkoj hijerarhiji.
Benedikt šesnaesti je odabrao da odigra svoj gambit upravo u vreme obeležavanja 500-godišnjice od odluke engleskog kralja Henrija Osmog da raskine sa Vatikanom. Henri je faktički rodonačelnik anglikanske crkve i šizme u do tada jedinstvenoj crkvi pod apsolutnom jurisdikcijom Rima. Današnji poglavar Katoličke crkve, koja broji „duboki senzibilitet za istorijski trenutak“ (Miror), nije mogao da izabare bolji istorijski „senzibilni“ momenat kako bi zalutalu ovcu vratio u stado.
Istoričari vere u Londonu skreću pažnju da je Vatikan faktički već godinu dana pripremao ovaj udar, i da on nije problem samo anglikanaca u Britaniji nego deo vatikanske strategije unijaćenja. Ove godine Papa je, na primer, odabarao baš 24. jun, dan krunisanja Henrija Osmog, dauz pompu objavi jedan ekstremno simboličan dokument iz vatikanske arhive. Reč je o Peticiji koju je u vreme Henrija grupa engleskih vitezova uputila Vatikanu. U tom dokumentu, potpisanom od strane 83 plemića, moli se tadašnji Papa, Klement Sedmi, da izađe u susret molbi kralja Henrija Osmog, i da mu Sveta stolica dozvoli razvod od supruge, Katarine od Aragona, kako bi mogao da oženi novu ljubavnicu, En Bolin. Papa je odbio da mu odobri razvod i, sa malom dozom cinizma rečeno, iz ovog sukoba engleskog sladostrasnika i rimskog Pontiva oko jedne suknje, krenula je najveća šizma i raskid dotadašnje engleske Katoličke crkve sa patronatom Rima.
Dejvid Starsi, britanski istoričar, skreće pažnju na višedimenzionalni karakter gambita pape Benedikata. „Puštanje u opticaj superluksuzno opremljenog dokumeta iz tame vatikanskog arhiva pokazalo je da Vatikan ima visoko razvijen osećaj za politički oportunizam. Ovo je jasan signal da je Papa, očigledno, odlučio da se Va-ikan kao najstarija evropska politička institucija, obračuna sa drugom najstarijom političkom institucijom – britanskom monarhijom“.
VIRUS GLOBALIZMA
Afera je, po većini britanskih analitičara, izašla iz puke religiozne sfere i ušla u široko polje globalne politike i društva. Pokušaj da se, ne samo crkva protestantizma, nego i države protestantizma, vrate u jednu crkvu pod dominacijom jednog centra, nisu nova stvar, nego istorija puna sukoba, krvi i diplomatije.
Engleska je (pre nastanka Velike Britanije) bila prostor žestokog nacionalnog fanatizma, idealno tlo za novi brend nacionalne crkve. Takva Engleska je u doba Henrija, pa nadalje, bila (po mnogo čemu i danas) „kolevka rasnog, krvnog i lokalnog patriotizma“ (Tajms). Agresivna „engleština“ tokom vremena je gušena, počev od stvaranja britanske unije sa Škotskom (kasnije i Velsom) a, zatim, prilivom velikog broja imigranata u poslednjim decenijama. I suprotno, na primer, Francuskoj, gde je imigracija stranaca, naročito muslimanske manjine, ojačala osećaj francuskog identiteta, Britnija je duboko zagazila u vode površne multietničnosti.
Brojna upozorenja istoričara i sociologa da je nemoguće imati nacionalnu crkvu bez nacionalnog identiteta, ignorisana su od političkih elita u poslednje vreme. A sve to sa lažnim predznakom multietničnosti, multikulturalizma i – u krajnjoj konsekvenci – globalizma. Tako, danas na Ostrvu stalno teče kontroverza o tome šta znači biti Britanac, a konsenzusa nema. Bez defincije britanskog identiteta u uslovima trenutne socijalne i demografske slike u zemlji, i Anglikanska crkva je počela da gubi identitet, pa se rastače pod udarcima virusa globalizma.
Papina ofanziva
O želji Benedikta šesnaestog da proširi uticaj katoličanstva, ne samo u protestantskim, nego i pravoslavnim zemljama Evrope, može da svedoči i najava Vatikana da bi Papa mogao da poseti Srbiju 2013. godine. Naime, papa je, prilikom posete beogradskog nadbiskupa Stanislava Hočevara Svetoj stolici (u delegaciji su bili i pojedini članovi Svetog sinoda SPC), rekao kako bi želeo da za vreme centralne proslave 17 vekova „Milanskog edikta“ (usvojenog 313. godine) poseti Niš. Inače, „Milanskim ediktom“ hrišćanstvo je postalo zakonska religija, a taj akt doneo je rimski imperator Konstantin Veliki (272-337), koji je rođen upravo u Nišu.
Prošle sedmice Vatikan je u takav pejzaž ispalio svoj projektil prividno verskog, ali u suštini političkog globalizma u sakralnoj odeći. Reč je o globalizmu i „centričnosti“ za koji je politička elita u Velikoj Britaniji u poslednje dve decenije pripremila plodan teren, rastakanjem tkiva nacionalne države.
Multinacionalne kompanije, članstvo u NATO-u i posebno, Evropska unija u kojoj se sve više otuđuju atributi nacionalne države, deo su te opšte slike u kojoj je aktuelni Papa našao neponovljivu priliku da izvrši imperijalni udar.
Samo na površini taj udar sugeriše fleksibilnost, čak privid koncesije i velikodušnosti. Tako da pučko gledanje ima utisak kako Pontiv nudi, sa katoličkog stanovišta bolnu reformu, menja deo dosadašnjih pravila i kanona, pa sada cela anglikanska zajednica (kost u grlu Vatikana), a ne samo deo njenih pokolebanih sveštenika, ima istorijsku šansu da se vrati u pravu veru, jer, eto, može i deo svoje liturgije i tradicije sa sobom poneti u Rim.
Istoričari društva i religija u najvećoj meri slažu se da Engleska ne bi nikada postala tako velika sila u 18. i 19. veku da je ostala zemlja katoličanstva sa njegovim rigidnim, dogmatskim i statičnim gledanjem na svet.
„Reforma je u svojoj sublimnoj suštini, bila dobra stvar; bila je pokretački duh stvaranja nacionalne države i nacionalne svesti“, piše pomenuti Starki u poslednjem broju „Sandej tajmsa“. Kaže da su u Engleskoj 18. stoleća, crkve bile pune vernika i da je, zahvaljujući protestantskom duhu oslobođenom od katoličkih okova, Engleska postala kolevka industrijalizacije. Katolicizam, nasuprot, bio je ekonomska katastrofa. Arhetipske katoličke zemlje, Italija i Španija, pola milenijama su tavorile u obamrlosti.
Teza je da sada, kada je V. Britanija i dalje faktor u svetu, u Vatikanu narasta apetit da britanskog protestantskog odmetnika vrati u skute i da bi to za Rim bila „briljantna nagrada“. Bio bi to, veli Starki, politički, ekonomski i moralni dobitak. I još više: „Vatikan i Rim stolećima gaje zlu krv prema Britaniji i žive u uverenju da Reforma ne bi ni uhvatila korena da je nije bilo u Engleskoj, budući da je Engleska bila jedna od dve najveće evropske monarhije koja je prigrabila protestantizam i tako zabila nož u leđa Rimu“.
ČELIČNA ŠAKA PLIŠANOG MEDE
Realnost je, međutim, da je savremena Anglikanska crkva i sama u dubokoj krizi rastakana unutrašnjom šizmom, ali i učinkom stalnog pritiska iz Vatikana koji je uspeo da poseje seme sumnje u Lambet palati – londonskom administrativnom sedištu Crkve. „Sandej tajms“ u analizi nastale situacije posle Papinog udara, sliku opisuje prilično uznemiravajućim potezima. Umesto da ostane nacionalna institucija, Anglikanska crkva degeneriše se u razjedinjenu družinu sukobljenih hrišćanskih sekti: anglokatolici protiv protestantskih fundamentalista; mrzitelji žena (kao sveštenika) protiv mrzitelja homoseksualaca. Ali, i sama Britanija se, zahvaljujući i tome, uveliko promenila. Nestala je, i u crkvi i van crkve, karakteristična protestantska diskrecija; njeno mesto zauzela je „Dijanizacija“ – nekontrolisana pojava emocija mase, izliv masovnih histerija i svet rogobatnog blerizma; svet koji je površan poput Blera i njegove supruge (katolkinja) i koji je okrenut katolicizmu“.
Toni Bler je, za razliku od njegove supruge Šeri, fanatične katolkinje, bio protestant. Britanski nepisani ustav uslovljava da predsednik vlade bude protestant. Pod uticajem supruge, a računajući oportunistički na globalnu moć Vatikana i političke dobiti koje otuda može da ima lično, Bler je još u toku mandata krišom odlazio na molitvu u katoličke crkve da bi, kada je okončao mandat, konačno prešao u katolicizam.
U ovim danima Lambet palata u Londonu pokazuje sve znake zbunjenosti i gotovo da nema nikakvu strategiju odgovara na udar iz Vatikana, mada je, sudeći prema stavovima poznavalaca Vatikana i odnosa unutar Anglikanske crkve, Papin udar samo prva čarka u onome što tek dolazi. Prošle nedelje „Sandej tajms“ je alarmirao javnost i anglikansko sveštenstvo da je Papa do sada anglikanizam tretirao u plišanim rukavicama, ali da se treba prisetiti da je reč o Pontivu koji ima čeličnu šaku; da je bio beskompromisni uterivač „kućnog reda“ i „pancirni kardinal“ u vreme dok je još služio papu Pavla Drugog, mada je uvek odavao utisak plišanog mede. Sada kao Papa, ponovo nastupa u liku plišanog mede, ali bilo bi dobro da anglikanski sveštenički vrh što pre shvati da će im se vremenom svilena omča stegnuti oko vrata.
Izvor: „Pečat“, br.87, 30. oktobar 2009.
Preuzeto sa sajta „Borba za veru“
+++
+++
+++
ISTUPANjE IZ CRKVE
Na jesenjem zasedanju Nemačke katoličke biskupske konferencije (DBK) u drevnoj Fuldi, saopšteno je da je ispisninicu iz crkvenog članstva prošle godine zatražilo 121.155 vernika, što predstavlja znatan porast, a pristupilo ih je 14.000. Godine 2007. istupilo ih je 94.000 a prethodne 84.000. Kad neko zatraži ispis, dobija pisanu potvrdu da nije više član. Takvi nisu u obavezi da posle plaćaju crkveni porez. Najveća biskupija Bavarske, Minhen. Frajsing, ostala je bez 12.800 vernika
Predsednik DBK, nadbiskup frajburški Robert Colić (rođen u bačkom selu Filipova, danas Bački Gračac), izjavio je da se ne znaju tačni uzroci ovoj pojavi, „oni će biti analizirani“. Neki teolozi ovo objašnjavaju privrednom krizom i željom vernika da „uštede porez“. Drugi, pak, napominju da je to rezultat ubrzanog procesa sekularizacije i „moderne“, odnosno „neidentifikovanja sa instutucijom Crkve“. Rekord istupanja bio je 1992. kada je bilo 192.000 ispisa. Dok je 1950. preko pedeset posto vernika redovno odlazilo na bogosluženja, sada ih ide 13,7 posto.
DBK, koja broji 66 nadbiskupa i biskupa, razmatrala je i pitanja nasilništva kod omladine, potrebu zabrane agresivnih kompjuterskih igara, neophodnost drastičnog smanjenja oružja u privatnom posedu itd.
izvor: PRAVOSLAVLJE; Autor: Živica Tucić, Broj 1021, Rubrika Kroz hrišćanski svet
+++
U potrazi za novim vrijednostima?
nformacije o Njemačkoj | 18.06.2008; DEUTSCHE WELLE
Broj članovi dviju velikih kršćanskih crkava u Njemačkoj opada. Broj muslimana stalno raste. Tračak nade za katoličku Crkvu pojavio se 2005. Nijemac Joseph Ratzinger izabran je za novog papu: Benedikta XVI.
Pjesme poput „Ti si Crkva“ odjekuju Božjim kućama – ali sve manje ljudi u Njemačkoj pronalaze se u sloganima poput ovog. Službene brojke o članovima dviju velikih kršćanskih crkava padaju – polako, ali sigurno. Budući minhenski nadbiskup Reinhard Marx otvoreno priznaje da je broj istupanja iz crkve godinama veći od pristupanja. „Ne mogu se mazati oči pred takvom situacijom“, kaže on. Iz katoličke je crkve, primjerice, 2006. istupilo oko 85.000 ljudi. Broj novih članova zajednice iznosio je tek 15.000. Slično je i kod evangeličke crkve. Manje od dvije trećine svih građana Njemačke uopće i nisu članovi neke kršćanske vjerske zajednice. Približno 25 milijuna ljudi pripada Katoličkoj, a jednako toliko Evangeličkoj crkvi.Katedrala u KölnuBildunterschrift: Katedrala u Kölnu je najposjećenija turistička destinacija u Njemačkoj
„Ti si crkva?“
Nasuprot tomu broj muslimana – treće po veličini vjerske zajednice u Njemačkoj – posljednjih je godina stalno rastao. Godine 1060. bilo ih je tek oko dva milijuna, danas ih je više od tri milijuna. Uspostavom Koordinacijskog vijeća muslimana u Njemačkoj od 2007. godine pojavio se dugo očekivani i jedini partner kojemu se može obratiti kako bi se izborili za više prava, poput vjeronauka u školama diljem zemlje, na primjer.
Službena kršćanska crkva u nezavidnom položaju
U centralama kršćanskih crkava godinama zvoni zvono na uzbunu, budući da to istodobno znači da su i manji prihodi prikupljeni od crkvenog poreza. Katolička crkva ubire samo 4,2 milijarde eura, a evangelička tek 3,9 milijarde. To uz ostalo znači: crkve se zatvaraju, iznajmljuju ili prodaju. Brojni se Božji hramovi i župne zgrade, koji više ne trebaju, nude čak i na internetu. Bilo da je to prostor za održavanje konferencija ili su to koncertne dvorane, poslovni prostori ili restorani – mogućnosti za njihovo korištenje ima dovoljno. Jedino od čega se poglavari crkve klone su džamije, koje u ovome trenutku nastaju u mnogim njemačkim gradovima.Evangelički vjernici u Njemačkom na svom godišnjem susretu 2007.Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Evangelički vjernici u Njemačkom na svom godišnjem susretu 2007.
Efekt Benedetto
Tračak nade za katoličku Crkvu pojavio se 2005.: smrt staroga pape Ivana Pavla II., izbor Nijemca Josepha Ratzingera za njegova nasljednika a onda još i Svjetski dan mladih u Kölnu – bili su to trenuci puni emocija, koji su izazvali val religioznosti, upravo kod mladih generacija. Neki su čak vidjeli „Benedettov efekt“, ali koji se ipak nije pobrinuo za trajni porast članova zajednice. Brige oko novih članova su ostale.Franck Ribery je najpoznatiji musliman u NjemačkojBildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Francuz Franck Ribery je nogometaš minhenskog Bayerna i najpoznatiji musliman u Njemačkoj
Dani crkava u potrazi za ekumenom
I tako se vjernici drže jedni drugih: svake godine 20.000 do 30.000 ljudi dolazi na Dan evangeličke crkve ili na Dan katolika, koji naizmjence za Duhove organiziraju njihove organizacije laika. Predstavnici službene crkve doduše također sudjeluju na njima, ali tu šaroliku manifestaciju prije promatraju sumnjičavo. Jer, te priredbe manje odgovaraju slici neke konzervativne vjerske zajednice; prije naglašavaju ekumenizam, traže izravan dijalog s manjim konfesijama u Njemačkoj, kao što je islam ili pravoslavlje te propituju nove oblike religioznosti. Suvremenim tonovima, primjerice, pripadaju i političke rasprave ili okrugli stolovi o filmovima u kinima. To je baš za mlade ljude atraktivnije od bogoslužja u crkvama, koja su ozloglašena kao staromodna.
Klaus Dahmann;
izvor: http://www.dw-world.de/dw/article/0,,3421751,00.html
… [Trackback]
[…] Here you will find 92981 additional Info on that Topic: novinar.de/2009/11/04/svilena-omca-za-anglikansku-crkvu.html […]
… [Trackback]
[…] Here you will find 99871 more Info on that Topic: novinar.de/2009/11/04/svilena-omca-za-anglikansku-crkvu.html […]
… [Trackback]
[…] Read More Info here to that Topic: novinar.de/2009/11/04/svilena-omca-za-anglikansku-crkvu.html […]
… [Trackback]
[…] Info on that Topic: novinar.de/2009/11/04/svilena-omca-za-anglikansku-crkvu.html […]
… [Trackback]
[…] Read More on to that Topic: novinar.de/2009/11/04/svilena-omca-za-anglikansku-crkvu.html […]
… [Trackback]
[…] Read More Information here to that Topic: novinar.de/2009/11/04/svilena-omca-za-anglikansku-crkvu.html […]