logo logo logo logo
Рубрика: Политика, Актуелно, Друштво    Аутор: Владислав Б.Сотировић    772 пута прочитано    Датум: 14.10.2009    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

Право лице ХрватаŠtovani (iz puke uljudnosti ali ne i iz iskrenog uvjerenja), vrhovniče grada Spljeta,

Vladislav B. Sotirović, 13. 10. 2009. g., Europa

+++

obraćam vam se ovim otvorenim i javnim pismom povodom vašeg nedavno isto tako otvorenog i javnog tvrđenja hrvatskom pučanstvu da Srbi nikada nisu ništa dobroga donjeli Hrvatima. Ovo pismo vam pišem latiničnim pismenima i u regionalnom dijalektu kako biste ga bez izgovora i vi i vaši hrvatski pučani mogli pročitati i u potpunosti razumijeti.

Ovom prilikom bih vam ukazao na osnovne povijesne činjenice iz povijesnice srpsko-hrvatskih odnosa u namijeri da se razbiju vaše politizovane zablude u kojima živite i sa kojima trujete hrvatsko pučanstvo a iz kojih se jasno vidi da su upravo Srbi bili ti koji su u povijesti nekoliko puta spasavali Hrvate od nacionalne propasti i time ih vječno zadužili (kako su se Srbima Hrvati odužili na žalost poznato je iz opće novije povijesnice):

1. U ranom srednjem vijeku godine 822. poglavnik tzv. “Panonske Hrvatske” (ustvari panonskih Južnih Slavena koje je u ovom slučaju hrvatska historiografija kroatizirala) je nakon uništenja svoje države od strane armade Karla Velikog našao utočište kod Srba u Bosni (tj. “Dalmaciji” kako stoji u povijesnom vrelu) i tako spasao sebi život. Ovo je inače prvo zabilježeno spasavanje Hrvata, ili pak nekog od hrvatskih poglavnika, od strane Srba.

2. Hrvati uporno pričaju o tome kako je “hrvatski” (faktički hrvaćanski) kralj Tomislav prihvatio Srbe iz Raške. To je istina, ali je istina i da je to učinio jer je bio iz srpsko-hrvatskog braka, tj. mati mu je bila Srbkinja. Međutim, ova historička istina se dosljedno i uporno prećutkuje od strane starčevićansko-tuđmanološke kroatistike.

3. Međutim, da se vratimo na prvu već spomenutu točku, Hrvati (izvorno čakavci i samo čakavci) nikada ne pričaju o svojoj nacionalnoj sramoti kada je dalmatinski knez Borna izdao svog panonskog “Hrvata” Ljudevita Posavskog sto godina prije egzodusa Srba iz Raške (pod pritiskom slaveniziranih mongolskih Bugara). Ajnhard, franački ljetopisac iz tog vremena, ljepo, jasno i glasno (kaj bi rekel “naš” narod “crno na bijelo”) piše da su u ustanku Ljudevita Posavskog učestvovali i Srbi, pa ga čak i sklonili od potere pred franačkim oklopnicima. Dakle, dalmatinski Hrvati (čakavci) su izdali panonske “Hrvate” (nečakavce), a Srbi (štokavci) su im pomogli.

4. Austrija je pozvala Srbe iz Turskog carstva da nasele opustele hrvatske predijele, tj. oblasti bivše srednjovekovne Hrvatske, jer su Hrvati pobegli pred Turcima i 80 godina su Slavonija i Krajina bile puste pokrajne. Dakle, “herojstvo” hrvatske nacije se pred Turcima svodilo na opću bežaniju (“Za Dom (ne)spremni”) u pravcu Agrama i Kranjske a upravo su Srbi bili ti koji su došli i branili one hrvatske kmetove (hrvatski veleposjednici su bili “Za dom (ne) spremni”) koji nisu znali ni što je puška a kamoli kako se triba Hrvatska branit. Kasnije su mnogi Srbi (posebno za vreme Marije Terezije) prekrštavani u katolike i danas su to najgore ustaše, a nisu svijesni da su podrijetlom čisti Srbi. Ukratko, da nije bilo upravo i eto baš Srba da se nasele kao vojnici na prostorima Vojne Krajine od Hrvatske bi sve do danas ostalo samo ono što je i bilo nakon Krbavske bitke 1493. g. a to su “Ostaci ostataka” od nekih 3000 “odžaka” (tj. domaćinstava). Hrvatska bi i sada bila kao što je i bila u geo-političkom smislu samo do horizonta koji se mogao vidjeti sa zvonika gradske katedrale u Agramu. Ali, na poziv “Kralja Hrvatske” koji je u isto vrijeme bia i Kralj Mađarske i Car Austrije, dođoše Srbi (jer nisu htijeli ni Kinezi, ni Japanci ni Eskimi) i odbraniše i povratiše (u “Velikom Bečkom ratu” 1683.-1699. g.) granice povijesne Hrvatske mada sami Hrvati to nikako nijesu zaslužili.

5. Hrvatska ne bi uopćte ni postojala da Srbi na kraju Prvog svijetskog rata nisu pružili ruku pomirenja svojim sopstvenim krvnicima koji su im objavili rat, okupirali im zemlju i izvršili genocid kako sa ljeve tako i sa desne obale rijeke Drine. Ono što su Srbi uradili u jesen 1918. g. verovatno nebi uradio nijedan drugi narod na svijetu: umijesto da puste Italijane da okupiraju svoje sopstvene povijesne zemlje u Dalmaciji, umijesto da anektiraju  srbsku Krajinu, Slavoniju i Hercegbosnu kao vid ratne odštete, Srbi prihvataju Jugoslaviju koja je proglašena upravo u Agramu 23. 11. 1918. g. i tako ne samo što Hrvatima opraštaju genocidne grijehe iz Prvog svijetskog rata već ih prevode na stranu pobijednika. Nezaboravite da je od Saveznika Kraljevina Srbija 1915. g. dobijala granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag ali ju je na svoju sopstvenu štetu i iz gluposti odbacila radi bratstva sa Hrvatima i Slovencima. Da su Srbi tada (1915. g.) prihvatili tu ponuđenu liniju i da nisu išli na poziv i molbu Agrama u oslobađanje rimokatoličke “braće” s ljeve strane Drine (1918. g.), Srbija bi imala puno više Srba i ostvarenu ujedinjenu nacionalnu državu.

6. U novoj zajedničkoj jugoslavenskoj državi upravo su bili Hrvati kao povlašćeni narod koji je imao moć financijske eksploatacije ostataka države preko “Prve hrvatske štedionice” (čiji natpis i dan danas stoji na zgradi te štedionice u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu) i jedini narod koji je dobio tu veliku privilegiju da ima svoju sopstvenu “ujedinjenu” nacionalnu državu u Jugoslaviji što je u stvari i bila tzv. “Banovina Hrvatska” ali u okviru koje su etnički Srbi sačinjavali dobru polovicu pučanstva. Ovako veliku privilegiju datu Hrvatima, koja se ogromnim dijelom zasnivala na krađi tuđeg etnogeografskog prostora, Srbi u okviru te iste Jugoslavije nisu imali već su do kraja postojanja ove države (proglašene u Agramu a ne u Beogradu 1918. g.) ostali razjedinjeni u nekoliko banovina.

7. Što se tiče perioda Drugog svijetskog rata (kao najmračnijeg dijela srbsko-hrvatske povijesnice), većina Hrvata je bila u domobranima i ustašama, a tek od druge polovice 1943. g. ulaze u komunističku tzv. NOB kada je svima bilo jasno tko će izgubiti a tko će dobiti rat. Jasno je da je prevođenje hrvatskih koljača na pobijedničku stranu imalo za cilj verifikaciju hrvatskoga “Magnum crimen-a” nad Srbima koji je po načinu iživljavanja nad (srbskim) žrtvama ostao još uvijek do dana današnjega nezabilježen u svijetskoj povijesnici. Može se u povijesnom smislu konstatirati da hrvatsko-sadističko-genocidne radnje datiraju najmanje od prve polovice 17.-og stoljeća, tj. od vremena Tridesetogodišnje vojne (1618.-1648. g.), kada je čitava Europa molila Gospoda sloganom – “Sačuvaj nas Bože kuge i Hrvata!”. Srbi iz Hrvatske digli su “antifašistički” (tj. antikoljačko-hrvatski) ustanak u Srbu, što im se ne priznaje od strane hrvatsko-komunjarske historiografije danas, nego se uzima osnivanje tzv. “Sisačkog partizanskog odreda”, što nema nikakve veze s ustankom. Taj odred je mogao da bude osnovan i prije rata, pa bi po tome po hrvatsko-komunjarskoj terminologiji “Hrvati” (ali u suštini srbsko pučanstvo sa prostora Hrvatske) digli ustanak u predratnom periodu!

Na kraju bih vas takođe podsjetio i na dvije “osobno-nacionalne” karakteristike:

  • Jezik kojim ste iznjeli svoje besomučne laži u klasičnom starčevićansko-frankovsko-ustaškom stilu protivu srbskoga naroda je upravo srbski narodni govor koji je za Srbe i samo za Srbe standardizovao Vuk Stefanović Karadžić 1814. g. i 1818. g. Hrvati su taj jezik preko Njemca Ljudevita Gaja “pozajmili” (u balkanskoj terminologiji – ukrali) od Srba i kasnije ga preimenovali u tzv. “hrvatski književni jezik u javnoj uporabi” iz već danas nam poznatih političko-teritorijalnih razloga. O toj “pozajmici” (tj. krađi) govori (tj. priznaje) i sam Ljudevit Gaj koji kaže u svom članku “Čije je kolo?”, Danica ilirska, № 31, Zagreb, 1. avgust 1846: “Ta n.p. sav svet znade i priznaje, da smo mi (hrvatski ilirci – primijedba V.B.S.) književnost ilirsku podigli i uveli; nu nama ni izdaleka nije na um palo ikada tvàrditi, da to nije sèrbski već ilirski jezik; pače ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hervati s bratjom Sèrbljima sada jedan knjizevni jezik imamo”.
  • Nogometna (tj. bolje rečeno „stopalošutna”) udruga „Hajduk” iz Spljeta je osnovana godine 1911. kao srbski klub od strane spljetskoga Srbina koji je „balun” donia u Spljet iz Švicarske gdi je studira. Udruga je originalno imala dresove u bojama srbske nacionalne trobojnice (jer je i osnovana kao nacionalno srbsko sportsko društvo) koji su kasnije iz politikantsko-šovinističkih razloga preinačeni u „bile” dresove kako bi se zabašurilo srbsko podrijetlo stopalošutne udruge „Hajduk”. Inače, samo da vas podsjetim, sam naziv ove balunske udruge ima čisto srbski (ali nikako hrvatski etnonim) jer se tradicija hajdučije nikada nije vezivala za Hrvate već isključivo za Srbe. Stoga vam predlažem da u ime povijesno-nacionalne istine pred Gospodom pokrenete inicijativu na Poljudu da se oficijalni naslov dotične stopalošutne spljetske udruge preimenuje u „Srbski Hajduk” (kaj se mene osobno tiče može se preimenovat i u „Srbo-četničku stopalošutnu udrugu – Hajduk” – iliti SČSU Hajduk).

S nadom da ćete kako-tako uspijeti pročitat ovo pismo (bez puno pozdrava i ljepih želja),

Vladislav B. Sotirović, 13. 10. 2009. g., Europa

Владислав Б. Сотировић

Оснивач и уредник онлајн магазина

“Serbian Patriotic Front”

http://srbskipatriotskifront.webs.com





Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
РУШЕЊЕ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ
РУШЕЊЕ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ

Теорија и технологија преврата

НОВО – КРОТКИ ЛАФОВИ!
НОВИ Антиекуемнистички сајт

НОВИ Антиекуемнистички сајт

“СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ”
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo