Вести

Intervju Njegovog Visokopreosveštenstva g, mitropolita crnogorskoprimorskog Gospodina G. Amfilohija, datog uredništvu lista „Crkva“, neposredno posle osvećenja hrama Svetih Kirila i Metodija u Bernu 31. maja 2009. godine.

+++

Vaše Visokopreosveštenstvo u ime uredništva i čitalaca lista „Crkva“ dozvolite da Vam poželim srdačnu dobrodošlicu. Vaš dolazak posle toliko godina u Švajcarsku i u eparhiju srednjoevropsku koristim da Vas zamolimo za jedno poređenje ili bolje rečeno Vaš utisak, šta ćete poneti sa sobom posle boravka ovde?

Prvo, raduje me da Vaš list nosi tako sveto ime „Crkva“ i koliko ja znam, to je valjda jedini list u našoj Crkvi i u otadžbini i u rasejanju, koji ima tako kratko, ali tako sadržajno ime –„Crkva“, kao sabirno sočivo neba i zemlje. „Crkva“ kao bogočovječansko tijelo Hristovo , kao organizam Hristov u koji se sabiraju svi zemaljski narodi, među koje spada i naš srpski svetosavski narod, koji na mjestu koje mu je Bog odredio i u vremenu koje mu je podario, ostvaruje svoju hristonosnu misiju i svoje prizvanje, ugrađujući se blagodatnim plodovima i unoseći te plodove u vječne žitnice Carstva nebeskoga. Dakle, divno ime. A već kad me podsjećate na moj boravak ovdje u Švajcarskoj 1963‐1965, onda se sjećam onoga što sam pomenuo i u besjedi – male katakombe u centru staroga Berna, u kojoj su ruski pravoslavni izgnanici, posle boljševičke revolucije bili savili svoje gnijezdo. U to vrijeme tu je bio arhimandrit Petar Artjomov, pod duhovnim upravljanjem ondašnjeg arhiepiskopa ženevskog, prvog pravoslavnog episkopa u Švajcarskoj, Antonija, učenika našeg, koji je završio bogoslovske škole u Srbiji i on i njegov brat Leontije, koji je bio prije njega episkop u Ženevi. Sjećam se te katakombe, ali se sjećam i nečega drugoga, a to sam negdje i zapisao: to je ona nesrećna 1963. godina, kada je došlo do raskola u našoj Crkvi i sjećam se tih nesrećnih raspri, koje su se bile raširile po našem rasijanju, ne toliko u Evropi koliko u Americi i u Australiji. U Evropi onda i nije bilo toliko naroda, koliko ga ima danas, ali se to sjeme raspre bilo rasijalo i po Evropi. Sjećam se u Engleskoj, tamo je bila jedna grupa, koja je odbijala jedinstvo sa našom Patrijaršijom, a u isto vrijeme nije prihvatala ni Dionisija. To je ovako tipični srpski fenomen. Sjećam se da su tada pisali protiv jednog sveštenika, ako se dobro sjećam bio je Rus, koji im se nije dopadao, pa je jedan, koji je bio urednik jednog našeg lista u Engleskoj kazao: pošto je narod saboran, mi smo saborno odlučili da sveštenik mora da ide napolje. Dakle njihovo tumačenje, naravno, nikakve jevanđelske osnove nema, da pojma sabornosti Crkve nema (saborna ne znači skupštinska), kao da je to neka demokratija ovoga svijeta, a ne Crkva koje je nezamisliva bez episkopa, bez sveštenika, bez đakona i naravno bez naroda. Sjećam se da je onda u Bernu bilo samo nekoliko naših ljudi. Bio je Gospodin Kuburović, bio je jedan oficir, koji je veoma često dolazio u crkvu. Bilo je još nekolicina, ali oni su bili prestrašeni od komunizma, vezani za ondašnju komuniziranu ambasadu. Niti su smjeli iz ambasade tada dolazili u Crkvu, niti smo pak mi išli u tu ambasadu. Hvala Bogu vremena su se promijenila, pa više nemamo takvu ambasadu, a hvala Bogu i stanje ovdje je sasvim drugačije. Evo svjedoka ovoga divnoga hrama Svetih Kirila i Metodija, koga smo danas osvetili. Veliko znamenje i veliki događaj za našu Crkvu, plod revnosti i vjere našeg naroda koji ovdje živi, na čelu sa svojim sveštenikom o. Stankom i sa rukovođenjem Preosveštenog episkopa srednjoevropskog G. Konstantina.

Sledeće pitanje, vezano je za kraj Vašeg odgovora, a to je gradnja hramova u dijaspori. Naime, još uvek neki naši vernici, pogotovo oni iz prve generacije smatraju, a naša dijaspora ovde je još uvek relativno mlada, da hramove ovde ne treba graditi zato što smo mi ovde privremeno. Kakva je Vaša poruka i mišljenje?

Prije svega nikada ne treba zaboraviti da smo, po biblijskoj riječi, prolaznici i privremenici na ovoj zemlji ma gdje živjeli, ma gdje se nalazili. Sve je na ovoj zemlji privremeno i prolazno. Tako da i ovo što se sada kaže, da ste privremeno ovdje ‐ ponekad to privremeno bude dugoročno i stalno. Mi smo privremeno bili došli i na Balkan u 6. i 7. vijeku i siguran sam da su naši preci računali da je to samo privremeni pohod na te balkanske nepoznate prostore, pa evo ostadosmo tamo već 1500 godina. Tako i ovdje, ovaj dolazak u Evropu za nekog tjelesno će sigurno biti privremen, ali meni se čini da će jedan dobar dio našeg naroda, pogotovo mladog odn. već drugo, treće pokoljenje ovdje ostati. Naročito iz razloga, što dolazi do društvenog ujedinjenja Evrope, što i naš narod evo po prvi put na takav način, integriše u evropsku zajednicu, a to nije bez osnova, kao što nije bez osnova i činjenica da je Crkva prva počela da se integriše prateći svoj narod i da gradi svoje hramove, koji su znak stamenosti i postojanosti, prema tome hramovi i ovi ovdje i posvuda sjedoče o tome. U svakom slučaju, hram je mjesto sabiranja za vječnost. Ja se iskreno nadam da će ovi hramovi koje vi gradite biti takvi i bitno je napomenuti da se pravoslavni hramovi ne grade prvi put po Evropi. To mnogi naši zaboravljaju, ovdje su svi hramovi koji su građeni do 11. vijeka bili pravoslavni hramovi. Da navedem jedan primjer, tu negdje u Njemačkoj, naši neki otkupili, ne sjećam se naziva mjesta, jedan rimokatolički hram, pa odmah po srpskom običaju preimenovali ga u hram Svetoga Save, a taj hram je bio posvećem svetom mučeniku Vitu, što znači Vidovdan. Ja rekoh tada njima, pa što ste morali da mijenjate naziv hramu, kad je on već bio pravoslavni. Odgovoriše, ma kakav pravoslavni kad je to nekakav njemački svetac. To je Vidovdan, odgovorih ja, samo što oni to nisu znali odn. Sveti Vid koji je toliko poštovan u našem narodu, i praznik koji tada slavimo je jedan od naših centralnih praznika i mirne duše ste mogli ostaviti taj naziv, a hram je bio podignut još prije podjele crkve.

Koliko je potrebno, ili bolje rečeno kolika je uloga nas pravoslavnih hrišćana da ovdašnjim hrišćanima otkrijemo veličinu dela i svetiteljstva svetih koji su sa ovih područja a pripadaju Svetoj crkvi, kao npr. Sv. Mainharda odvje u Švajcarskoj ili Sv. Bernvarda u Nemačkoj i sl.?

Znate šta, tako je uvijek bilo u istoriji crkve. Jedno su ljudi snivali i snovali, a drugo je Bog određivao. Od prve hrišćanske zajednice, prvi hrišćani bili su u Jerusalimu, ali došlo je do gonjenja i oni su se pod nasiljem razbježali do Damaska, do Antiohije do Male Azije. Ali to njihovo bjekstvo je poslužilo kao sjeme za Crkvu Božiju. Tako nastade sedam crkvi maloazijskih i onda redom apostoli Petar i Pavle, Jakov i Jovan i ostali apostoli, krenuli su kao orlovi i rasijali se po svijetu i počeli da grade hramove. Tako i njihovi naslednici. Ne treba nikada izgiubiti iz vida da je na ovim prostorima sveta crkva pravoslavna postojala sve do 11. vijeka. I u Francuskoj, Švajcarskoj, Njemačkoj, pogotovo u Italiji. Ne zaboravimo da je episkop Rima bio pravoslavni prvojererh. Koliko papa, iz vremena dok je bila jedna crkva, slavimo kao svete kao npr. Sv. Grigorije Dvojeslova, Sv. Zaharije, pa druge svete sa Zapada kao npr. Sv. Benedikta nursijskog, Sv. Irineja Lionskog, Sv. Ekatarinu i Dionisija pariskog, Sv. Bonifacija njemačkog. Dakle, u to vrijeme je crkva bila jedna i opet ponavljam mi smo ovdje došli radi drugih ciljeva: neko je možda pobjegao, nego došao trbuhom za kruhom, ali Bog hoće da time Crkva Božija, pravoslavna, izvorna, jedna, sveta, saborna i apostolska, po Njegovom blagoslovu da se raširi po čitavom svijetu. I da se sagrade mnogi hramovi, a u isto vrijeme da ta Crkva koja je sačuvala svoj identitet, da ona bude obnavljač samosaznanja o jedinstvu Crkve. I vi koji sada ovdje živite, bilo da ste pravoslavni Srbi, ili Rusi ili Grci, vi niste ništa drugo nego naslednici i nastavljači te Svete crkve, jedne, svete, saborne i apostolske prvih vijekova hrišćanstva. Zato ja u otpustu, kada god dođem u Njemačku, pored Svetoga Save i Simeona, pominjem svetog Bonifacija, u Engleskoj Sv. Albana, u Americi Sv. Germana, a u Švajcarskoj treba pominjati Sv. Majnharda prepodobnomučenika, savremenika Svete braće Kirila i Metodija, kao i Svetoga Feliksa. Ti sveti isto toliko pripadaju svetoj Crkvi Hristovoj kao i sveti Sava i sveti Kirilo i Metodije. Dakle ovdje ste da obnovite u samosaznanju ovih naroda izvorno hrišćanstvo – izvornu Crkvu. Tome služi, nadam se i vaš list „Crkva“.

Uzvišen je priziv koji nam Bog dodeljuje, no bolna je činjenica, da jedan deo naše Crkve odn. bivša Crkvena opština Svete Trojice u Cirihu odvojila se od punoće svetosavske Srpske pravoslavne crkve. Kakva je Vaša poruka, s obzirom da ste juče na besedi, rekli da je svaki raskol bolan i strašna rana na telu crkve?

Davno je rečeno da se greh raskola ne može oprati ni mučeničkom krvlju. Strašna riječ, na koju mi uvijek podsjećamo i sebe i druge. Naša Crkva je imala blagoslov Božiji da je kroz vijekove sačuvala jedinstvo iako je imala velike nevolje i velika stradanja, velike diobe što se tiče država u kojima je imala misiju, diobe u vlasti i ideologijama. Međutim, Crkva je uspjela da očuva svoje jedinstvo. Prvi put u našoj Crkvi pojavio se raskol u vrijeme komunizma 1963. godine. Na žalost, to je bilo jedno tegobno vrijeme i u zemlji i u rasejanju, vrijeme jednog nasilja koje je i dovelo do toga raskola. Međutim, blagodareći našem svjatjejšem Patrijarhu G. Pavlu, našem Saboru, ali blagodareći i mudrosti i smirenju ondašnjeg mitropolita novogračaničkog G. Irineja, Gospod je dao, molitvama Svetoga Save, da se naša Crkva ponovo ujedini i da se prevaziđe taj raskol. Doduše, još uvijek postoje neke male grupice u Americi i Australiji, a evo nažalost i ovdje gdje niko ne bi očekivao, i ovdje kod vas u Švajcarskoj ima ljudi koji su po svome neznanju, ne po znanju, nego po neznanju i zloumlju negoga ko ih je u tom pravcu uputio, u ovom trenutku izdvojili iz jedinstva eparhije srednjoevropske, a time iz jedinstva naše pomjesne crkve a time i iz jedinstva Svete crkve pravoslavne. Nažalost, ja moram da pomenem da na čelu toga raskola u ovom trenutku je moj školski drug, bivši sveštenik švajcarski, koji je mnogo truda uložio. To niko njemu ne poriče, niti spori. On je osnovao prvu Crkvenu opštinu u Švajcarskoj, baš ovdje u Bernu gdje je studirao, i on se mnogo potrudio. Samo postoji opasnost da liči, po narodski rečeno, na onu kravu koja je dala dosta mlijeka, pa onda nogom prosula sve. Nadam se da će ga Bog urazumiti, da prestane sa jednim takvim raskolničkim djelovanjem. Mi smo ga i zvali, preko sveštenika, da on dođe i da bude zajedno sa nama i da učestvuje u obilježavanju 40. godišnjice organizovanog prisustva Srpske crkve u Švajcarskoj i parohije koju je on osnivao. I to bi bilo najprirodnije da on dođe, a ja se Bogu molim da će on to i uraditi što skorije. Bilo bi to bolje za njegovo spasenje, naravno uvjeren sam da će i narod koji je sada u ovom trenutku zbunjen, polako da shvati da to nikome dobra ne donosi. Niti spasenja njima, to razaranje nema nikakvog razloga, jer niti ko goni njega, niti te ljude, jednostavno samo prizivam da se oni vrate u okrilje i poredak Crkve. Crkva bez jedinstva nije Crkva. Jedinstvo Crkve je u njenoj prirodi, jedinstvo Crkve je u prirodi svake episkopije, jedinstvo Crkve je u prirodi svake parohije. Prema tome i ti koji su se u ovom trenutku malo izdvojili, ja sam uvjeren, veoma brzo će vratiti se u poredak Crkve. A molim se Bogu, da se i moj školski drug Draško Todorović smiri pred Bogom i pred savješću i pred onim što je do sada ovdje stvorio, da ne izgubi sve ono što je uradio, gubeći jedinstvo u Crkvi, gubeći time i svoj obraz i svoje spasenje.

Visokopreosvećeni, već duže vreme zamenjujete Njegovu Svetost naše patrijarha Gospodina Pavla u poslovima. Koja su iskušenja sa kojima se suočavate?

Pa i to je jedno od iskušenja naše Crkve, to odsustvo prvog među nama, poslednje dvije‐tri godine. On je prisutan naravno među nama duhovno, ali ipak ne može da u drugom smislu da obavlja svoje patrijaraške dužnosti, a to se odražava i na funkcionisanje Sabora i naše Crkve. Međutim, hvala Bogu i njegovo blagodatno prisustvo i Sveti Sinod koji saglasno Ustavu preuzeo njegove obavze na sebe i naš Sveti Sabor nastavlja da upravlja brod Crkve onim pravcem kojim je on hodio kroz vijekove i u isto vrijeme da podstiče narod da se vraća svome korijenju, svojoj duhovnoj baštini, svome identitetu, svojoj Crkvi s obzirom da je Crkva sada kao i uvijek jedina jedinstvena sila i snaga i organizam. Sve drugo se rasparčalo, a Crkva kao i u turska vremena, kao i austro‐ugarska vremena ostaje jedinstvena, koja objedinjuje i podstiče to jedinstvo i koja upućuje narod putem koji vodi u život. Tome nas je naučio naš Sveti otac Sava, pa mu zato i pjevamo: „puta koji vodi u život nastavnik i prvoprestolnik i učitelj bio si“.

Visokopreosvećeni, najlepše hvala na razgovoru i blagoslovite.

Razgovor vodio glavni i odgovorni urednik lista „Crkva“ protojerej Veljko Gačić. Primedba: Zbog kratkoće vremena, izostala su aktuelna pitanja vezana za život Crkve, s posebnim osvrtom na stanje na Kosovu i Metohiji.

izvor: eparhija srednjoevropska (List Eparhije: CRKVA)