Вести

Kada gradimo odnos i ulazimo u komunikaciju sa drugim čovjekom, neophodno je, dakle, početi od pažnje i u osnovi utvrditi i misao svoju, i volju svoju, i sve elemente svoga bića u Hristu

Poštovani čitaoci, u tekstovima koje namjeravamo ubuduće pisati i objavljivati na ovim stranicama želimo, prije svega, da vam saopštimo neke važne pouke i poruke Hrišćanske vjere, govoreći o pitanjima značajnim i svakodnevnim, koja često čujemo i od naroda prostog i od učenog. Bez misli preuzvišene da će naše riječi biti izvrsne i savršene, imamo želju i namjeru da one budu saglasne Svetom Pismu i Predanju naše Svete Crkve.

Razmišljajući i govoreći o komunikaciji, pomenuli smo kako veliki značaj za nju imaju pažnja, sabranost, budnost. Izvirući iz ove “mobilisanosti” čitavog našeg bića, iz usredsređenosti i koncentrisanosti svih naših snaga i sposobnosti na susret i odnos sa drugim, komunikacija dalje postaje ono što nas otvara i izvodi iz samih sebe i pokreće na trud, usrđe i staranje o tome da je produbimo i u njoj još više uzrastemo.

Ovo nam je svima dobro poznato iz svakodnevnog života u kome često, ušavši sa pažnjom i staranjem u odnos, tj. komunikaciju sa drugim čovjekom, otkrivamo u sebi želju i težnju da ga još bolje i bliže upoznamo, da taj odnos učinimo kvalitetnijim i da on nikada ne prestane. Ova usrdnost i briga, ovo staranje i izgaranje na putu izgrađivanja dobrih i zdravih odnosa prije svega sa Bogom, a potom, kroz Njega i sa drugim ljudima, to i jesu plodovi revnosti koja je velika i strašna vrlina jer čovjeka, po prirodi nemoćnog i slabog otvara za Božansku blagodat, a ta blagodat čini da se “sila Božija u nemoći ljudskoj pokaže savršena”.

Revnost je poput plamena koji bukti i širi se, zahvatajući sve što mu se nađe na putu. Vođeno i nošeno revnošću, cijelo biće čovjekovo biva zahvaćeno tim plamenom, i ovdje pažnja dostiže svoj vrhunac i na neki način biva preobražena: ona ovdje više ne podrazumijeva samo sabranost naših umnih sila i ne zaustavlja se samo na razumu, već postaje djelo i djelatnost čitavog bića čovjekovog otvorenog za saradnju sa Božanstvenom blagodaću.

Međutim, revnost sama po sebi ponekad biva slijepa i po riječima Otaca Crkve može poprimiti smjer koji nije saglasan sa onim što je cilj našeg života. Sam je Hristos upozoravao na to rekavši: “Doći će vrijeme kada će vas mnogi ubijati misleći da Bogu službu prinose.” Zato revnost, koja je živi plamen – a vatra je, kao što znamo, dobar sluga ali surov gospodar – mora biti ograđena i usmjeravana ostalim vrlinama: smirenjem, poslušanjem, trpljenjem i iznad svega rasuđivanjem koje je vrlina nad vrlinama. Rasuđivanje je, međutim, dar koji se daje po Božijem dopuštenju jedino za veliko smirenje. Zato je Sv. Antonije Veliki i govorio da su rukovodioci revnosti – vlastito rasuđivanje ali i savjet iskusnih.

Naše rasuđivanje, dakle, treba i mora da izvire iz komunikacije sa Hristom, Premudrošću Božijom, komunikacije koja, kako smo već govorili, jeste plod sabranosti, koncentrisanosti, upućenosti svega što jesmo i što činimo na Njega. Jedino iz te i takve komunikacije može se roditi revnost “po Bogu”, ona koja će rasuđivanjem biti sačuvana od sujete i postati naš duhovni pokretač i vodič na putu našeg duhovnog uzrastanja. Ta i takva revnost ustvari je naš odziv na poziv koji Bog upućuje svakom čovjeku: “Ustani, tebi govorim!” Ona je odjek glasa Božijeg u čistom i otvorenom srcu čovjekovom i ono što cjelokupno naše življenje, mišljenje i djelanje stavlja u službu svete i savršene volje Božije. Porođena ljubavlju prema Bogu, zagledana u Lice Božije i ustremljena samo ka onome što je Njegovo, ona čovjeku daje veliku smjelost i hrabrost i pred Bogom i pred ljudima. To je ona i onakva revnost koju je imao veliki i slavni Prorok Ilija, Svetitelj koga smo ovih dana u Crkvi proslavili, čovjek koji je bio i jeste jedan od najautentičnijih primjera revnosti po Bogu zato što je, prije nego revnošću i strogošću, hrabrošću i usrđem, bio veliki i smirenjem, bogoljubljem i bogoljubivim čovjekoljubljem bez kojih bi one velike vrline bile – kako to u našim životima ponekad biva – samo hrana podle i prikrivene ljudske sujete.

Kada gradimo odnos i ulazimo u komunikaciju sa drugim čovjekom, neophodno je, dakle, početi od pažnje i u osnovi utvrditi i misao svoju, i volju svoju, i sve elemente svoga bića u Hristu. Utvrđeni na Njemu kao na čvrstom temelju, moći ćemo na tom temelju da izgradimo dobru i zdravu komunikaciju sa Njim, a kroz Njega i sa svakim drugim čovjekom.

Ono što svi mi iz ličnog iskustva znamo jeste da često, iako nekoga mnogo volimo, iako ulažemo u taj odnos sve svoje biće, pažnju i koncentraciju, naša želja i uporno nastojanje da revnost koju ulažemo urodi plodom ostaje jalova jer nema rasuđivanja koje je uvijek i jedino plod Hristovog prisustva u našim životima. Zato je neophodan povratak i pažnje, i želje, i svake naše dobre namjere – Hristu, da bi On bio “posrijedi nas”, između nas, sa nama.

Istrajnost i postojanost, u muci trpljenje a u radosti smirenje, u vjeri plamena revnost, u srcu vjera okriljena strahom Božijim – to su odlike onih koji imaju vjeru i nadu na Boga i uvijek i u svemu od Njega očekuju rješenje. “Ako me i ubije, ja ću opet živjeti, opet ću Ga slaviti”, govorio je u Starom Zavjetu pravedni Jov, čovjek koji je živio i hodio vjerom i imao, i u dobru i u zlu, u Boga jedino pouzdanje. Samo čovjek takve revnosti i u Boga zagledanosti, može pred Bogom, na “saboru Svetih Njegovih” stajati pravo, “smjerno i sa strahom”, na šta smo svi pozvani.

Rasutost pažnje, nemir i nebriga uvijek su znak odsustva revnosti i zato bismo se, prije nego što sebe tako olako nazovemo narodom velikim, slavnim, nebeskim – trebali zapitati da li su i djela naša velika, sveta i slavna.

No, ako naša revnost i spava – probudimo je, ako i nemamo sve ove bogomdane vrline – revnujmo bar da steknemo smirenje. Sagledajmo svoju ljudsku slabost i nemoć, prizovimo u pomoć Svete i kao temelj svoga usrđa postavimo pokajanje sa dobrom voljom. Gospod Koji svemu daje život oživjeće i naše živote, učiniće i na nama čudo Svoje blagodati i kao krin u pustinji poslije dugo očekivane kiše, u našem će životu nići duhovni plodovi.

Revnost

Revnost – marljivost, usrdnost, briga, staranje, radinost, prilježnost od grčkih riječi: ζηλοσ – revnost; επιμελια – marljivost, staranje, briga; φηλεργια od φιλεω (voljeti, ljubiti) + εργαζομαι (raditi, djelati)

*****************
NAŠE RASUĐIVANjE treba i mora da izvire iz komunikacije sa Hristom
*****************

RASUĐIVANjE JE dar koji se daje po Božijem dopuštenju jedino za veliko smirenje

Datum: 08.08.2008 17:11
Autor: Piše: Episkop GRIGORIJE

izvor: Glas Srpske

Iлustracija .novinar.de

„Bože pravde” himna dece iz 22 zemlje

U Košarkaškom kampu „AND 1 – Dejan Bodiroga” Englezi slušaju srpsku himnu sa tri prsta na srcu. – Kako je vladika Grigorije proturio loptu kroz noge Miloradu Dodiku
Poštovanje prema srpskoj himni: dečaci iz Engleske

Koliko Dejan Bodiroga znači Hercegovini videlo se i na otvaranju treće sezone košarkaškog kampa u Trebinju koji nosi njegovo ime. Dok je dvanaestogodišnja Milica Radić, mala pevačka zvezda u ovom mestu, pevala „Bože pravde”, nad punim tribinama Sportskog centra vijorile su se 22 zastave, a simpatični tamnoputi Englezi su stajali mirno s tri prsta položena preko svojih srca. Za kratko vreme ovde su mnogi prihvatili srpske običaje, a jedan od engleskih dečaka Deng Džols (15) kaže da je pored tradicionalnog srpskog pozdrava naučio i neke reči. Omiljena mu je „ajde”! Kad smo ga pitali šta to znači, rekao je: „Kamon”!

Džols je došao u Trebinje, kao i većina dece, s namerom da napreduje u košarci i da stekne nove prijatelje. Kaže da mu i jedno i drugo za sada idu vrlo dobro. A njegovo viđenje ovog kampa uklapa se u krilaticu Dejana Bodiroge – Košarka i prijateljstvo – pod kojom se razvija ova mala „fabrika dobrog raspoloženja”.

U sve tri smene kampa (29. jun – 23. jul) treniraće oko 400 dečaka i devojčica iz sledeće 22 zemlje: BiH, Srbije, Italije, Australije, Kanade, Engleske, Crne Gore, Nemačke, Holandije, Španije, Bugarske, Austrije, Sjedinjenih Američkih Država, Grčke, Rumunije, Slovenije, Švedske, Švajcarske, Litvanije, Francuske, Hrvatske i Makedonije.

– Prezadovoljan sam trećom sezonom našeg kampa. Ako nastavimo ovim tempom, moraćemo da povećamo kapacitet. Ovde su s nama maltene deca iz svih krajeva sveta. Neka su stigla čak iz Sidneja, neka iz Amerike, a imamo i 30 dece iz Londona. Srećni smo što su nam došli i naši mali prijatelji s Kosova, iz Gračanice, kao i njihovi vršnjaci iz Bijeljine – rekao je pored ostalog naš proslavljeni košarkaški reprezentativac Dejan Bodiroga, generalni menedžer rimske Lotomatike.

Svaki početak nove sezone njegovog kampa prilika je da se u Trebinju okupe znameniti Hercegovci, prijatelji Trebinja i episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog vladika Grigorija čije fudbalske bravure nikoga ovde ne ostavljaju ravnodušnim. U novom revijalnom fudbalskom susretu, Vladikina ekipa se revanširala Bodiroginoj, koja je prošlog leta pobedila sa 3:2. Sada je bilo 3:1 za Vladiku čiji tim su činili neki bivši prvoligaški fudbaleri iz Crne Gore – Dušan Vlaisavljević, Miomir Bakrač, Goran Mišković, Vojo Vukčević… Bodirogi nisu pomogla ni dvojica košarkaških partnera, premijer Republike Srpske Milorad Dodik i predsednik KK Partizan Igokea Predrag Danilović, kao ni bivši fudbaleri Partizana Nikola Damjanac i Siniša Mulina i direktor „AND 1” Karlo Strouken.

Sudbinu Bodiroginog tima zapečatio je vladika Grigorije savladavši Damjanca oštrim i preciznim udarcem – 3:1. Ipak, bilo je to veče u kojem su svi bili pobednici, pa tako Dodik nije zamerio vladiki Grigoriju što mu je proturio loptu kroz noge. Bodiroga i Danilović, koji su jednom sjajnom akcijom izmamili ovacije nalik onima iz njihovih košarkaških dana, morali su da trpe zadirkivanja da bi im bilo bolje da „pređu na visoke lopte”.

Bivši košarkaški reprezentativac Ognjen Aškrabić je ovog puta bio samo navijač. Kad je ova zabavna družina uspela Milorada Dodika da „gurne” na mesto centarfora (nosio je broj devet), treba očekivati da će se i Aškrabić dogodine okušati na fudbalskom terenu. Tada bi u ekipu vladike Grigorija trebalo da se vrate i Zvezdine legende Dušan Savić i Vladimir Petrović „Pižon” koji su sada bili opravdano odsutni.

A. Miletić; POLITIKA
[objavljeno: 05/07/2008]