Koštunica: “Mi kažemo, nama je Srbija sve“! Prema tome, pitanje je šta zapravo znači to Koštuničino “sve“?
Časlav M.Damjanović
+++
Sledećeg dana po ustoličenju Mirka Cvetkovića na položaj premijera Srbije, u Beogradu je na Pravnom fakultetu održana Tribina o “Pravnim dilemama potpisivanja SSP“. Na Tribini je dominiralo izlaganje Vojislava Koštunice objavljeno pod naslovom “Srpska era“ je počela 17. februara“. Koštuničino izlaganje i njegov nedavni ekskluzivni intervju “Novostima“ od 24. juna ove godine, u kome je najavio “Branićemo Srbiju“ nadovezuju se jedno na drugo. Pošto je Koštunica danas jedini ko namerava da brani Srbiju – presudno je shvatiti koju to Srbiju želimo da branimo.
Diskvalifikacione “etikete“ političke propagande!
Na osnovu impresivne i činjenične analize Koštunica na Tribini s pravom zaključuje da je “Za Srbiju – kad je u pitanju njena celovitost – 17. februar prvi dan “nove ere“! – i da je zato ono “što je moglo biti prihvatljivo pre 17. februara – postalo neprihvatljivo posle 17. februara!“ – te da “zato sporazum o stabilizaciji i pridruživanju nije smeo da bude potpisan u obliku u kome je potpisan!“ – a pogotovo zato što “prave rasprave o SSP-u do sada, zapravo, nije ni bilo!“
Pošto su posledice Sporazuma presudne ne samo po Srbiju i njen “teritorijalni integritet i suverenitet“, ali i “po međunarodno pravo“, Koštunica je “ohrabren činjenicom da današnja rasprava o SSP pokazuje da postoji zainteresovanost naše javnosti za ovaj problem!“
Koštunica, čak i sada u opoziciji, ne isključuje u potpunosti potpisivanje sporazuma sa EU. Međutim, izuzev izvanredno argumentovane kritike potpisivanja sporazuma, Koštunica takođe duboko zalazi u analizu “nedemokratičnosti“ političkog delovanja u post-Miloševićevskoj, takozvanoj DOS-ovoj Srbiji, koju zapravo izjednačava sa “nedemokratičnošću“ pod diktaturom komunističkog režima, koju Koštunica ne imenuje ali očigledno podrazumeva.
“Kad je pravna analiza SSP bila napravljena, usledilo je nekoliko paušalnih kvalifikacija, koje su se svodile na dobro poznati metod diskvalifikacije u političkoj propagandi, a to je etiketa da se zapravo radi o kvazipravnoj analizi“.
“Diskvalifikacija“ putem “političke propagande“ zasnovane na “etiketi“ – znači zapravo na laži kao da se radi o nekakvoj “bespravnoj analizi“! To je poznati komunistički metod kojim se a priori isključuje svrsishodnost analize kao takve!
“Pri tom oni koji su to tvrdili apslotuno nisu uložili ni najmanji trud da dokažu zašto se tobože radi o kvazipravnoj analizi!“
Znači… eliminacija “etiketom“!
Znači… eliminacija “političkom propagandom“!
Znači… eliminacija razumne diskusije!
Baš isto kakva je danas postala Amerika, baš isto lažno “etiketiranje“ kakvim dejstvuje EU!
“Ovakvih nekoliko diskvalifikacija čulo se prvog dana posle pojave pravne analize SSP, a onda je nastao muk!“
“Tada sam shvatio da to ćutanje i prećutkivanje predstavlja možda još opasniji oblik političke diskvalifikacije od direktnih oblika koje sam nabrojao.“
Navodeći “poznati primer progona profesora Mihaila Đurića kada se raspravljalo o amndmanima na Ustav Jugoslavije“, Koštunica nastavlja “i sam sam bio prisutan i svedok vremena u kojima su naučne rasprave bile žestoko napadane u javnosti od partijskih komiteta, a književna dela diskvalifikovana a da pritom nisu bila ni pročitana!“
Ni pročitana – a diskvalifikovana!
Koštunica zaključuje da je “tada je bilo važeće pravilo“: “Ne znati ono o čemu govorite – a u javnosti napadati!“
“Međutim, vidimo da danas postoji i nova vrsta pokušaja da se misao sahrani“ – “a to je da se u samom začetku prećuti i spreči svaka ozbiljna rasprava!“
Sahrana misli!
Pošto ni “sahrana misli“, ni “ne znati ono o čemu govorite a u javnosti napadati“, niti “u samom začetku“ sprečavanje “svake ozbiljne rasprave“ nisu nikakva “nova vrsta pokušaja“ – Koštunica je ustvari javno izrekao srpsku tragediju:
Nismo se vratili na grozni oktobar 1944. godine! Ne! Od tog groznog oktobra nismo se uopšte ni pomerili!
Današnjim takozvanim Socijalistima, zato što su dok su se nazivali komunistima dokazali “specijalcima“ za izvršavanje internacionalističkih antisrpskih direktiva – poverene su policija i unutrašnja bezbednost – zato da obezbede da Tadićeva Peta kolona razmontira Srbiju u EU!
I sad… u takvoj tragičnoj situaciji Koštunica kaže: “Branićemo Srbiju!“ Pa pošto Koštunica jedini hoće da “Brani Srbiju“, ispada prema tome da je u ovom trenutku Koštunica jedino što preostaje Srbima i Srbiji!
“Branićemo Srbiju kao opozicija“
Na logično pitanje koju to Srbiju brani Koštunica – on odgovara u već pomenutom nedavnom ekskluzivnom intervjuu. Sve proističe iz “početnog principa“! Na suprot “početnom principu“ da “Evropa nema alternativu“ – “mi kažemo, nama je Srbija sve“!
Prema tome, šta znači to Koštuničino “sve“?
U odnosu na Sporazum o pripajanju EU – Koštunica kaže “napravili analizu tog sporazuma“ koja će “svakako ostati trajan dokumenat na kome ćemo insistirati“.
To znači da Koštunica veruje da će EU-ova Srbija nastaviti da aktivno operiše kao država, u kojoj će današnjim dokumentima biti poklanjana dužna pažnja ne samo kao istoriografiji već kao presudnim utemeljivačima budućih odlučivanja.
Iako je to njegovo verovanje vrlo problematično, Koštunica kaže u odnosu na nameru Generalnog sekretara UN da prenese oblašćenja UNMIK-a na protivpravnu misiju Euleks:
“Sa ovim problemom Srbija će se suočavati u najskorijem periodu i videćemo kakav će biti stav nove većine“.
To znači da Koštunica – uprkos svim manipulacijama dirigovanim iz inostranstva i “postavljanju“ petokolonaške vlade pod kontrolom komunista – smatra “novu većinu“ za punopravnog i odgovornog predstavnika države i shodno toj iluziji on navodno veruje da će prošlost biti tretirana sa dužnim poštovanjem uprkos činjenici da je “misao sahranjena“ da bi se u “samom začetku sprečila svaka ozbiljna rasprava!“
“Kao opozicija mi ćemo se najodlulčnije boriti protiv legalizacije Euleksa!“
Apsolutno je sigurno da će se Koštunica “najodlučnije boriti protiv legalizacije Euleksa“, ali je ta borba moguća samo u državi u kojoj Narodna Skupština i kompletna Zakonitost besprekorno funkcionišu! Samo u takvom besprekornom fukcionisanju moguće je pozivati se na prošle odluke Skupštine, i na osnovu njih očekivati da rodoljublje i nacionalna savest poslanika eventualno prevagne njihovu partijsku zaslepljenost – a od oktobra 1944. godine jedino što besprekorno funkcioniše to je totalno zlonamerna zaslepljenost partijskim interesima, i naravno – potkupljenost!
Iako docnije u intervjuu Koštunica vrlo pošteno kaže da “jedini osnov za prijateljstvo Srbije sa ma kojom zemljom može biti samo ravnopravnost u međusobnim odnosima“ – iz sledeće rečenice očigledno je i njemu samom jasno da ravnopravnost uopšte ne postoji:
“Pratim javna istupanja stranih ambasadora i postavljam najednostavnije pitanje: šta bi se desilo kada bi naši ambasadori u njihovim zemljama uzeli tu vrstu slobode koju oni u Srbiji ispoljavaju, pa čak i u nekim mnogo manje važnim pitanjima od toga kako da se sastavi vlada posle izbora!“
Mora se priznati da je Slobodan Milošević bio mnogo energičniji u sprečavanju rovarenja stranaca, što naravno sa njega ne spira odgovornost, pogotovo danas, kada su ti isti stranci dodelili njegovim naslednicima ulogu stranih najamnika da “obezbede“ ne samo nesmetano i zločinačko antisrpsko i antidržavno rovarenja Tadićeve Pete kolone već i zločinačko antisrpsko rovarenje stranih ambasadora i belosvetskih protuva i njihovih najamnika, propagatora i demogagoga. Zato se u odnosu na pitanje šta znači Koštuničino “sve“ u njegovoj iskrenoj tvrdnji “Nama je Srbija sve“ – postavlja podpitanje, pa čak i sumnja – da li Koštunica zaista shvata kako je Srbija uklještena?
Jer… da bi se shvatila današnja grozota veštačkog postojanja i uklještenosti Srbije mora se shvatiti davnašnja grozota oktobra 1944. godine! Mora se duboko u duši znati Istina one Srbije koju je grozota zgrabila tog davnog oktobra. I mora se shvatiti laž te grozote! Samo shvativši sve to može se shvatiti grozota današnjeg trenutka. Zato svesno zavaravanje iluzijom da se živi u državi koja je dovoljno slobodna i odgovorna stvarnoj pravnoj zakonitosti – jednostavno ne dolazi u obzir.
Na pitanje “smatrate li da ste pogrešili što niste sa SRS napravili vladu bez izbora?“, Koštunica, koji je de facto mogao to da učini – Radikali bi na to trenutno pristali – odgovara da je “odluka o raspisivanju izbora proizašla iz jasnog uverenja DSS da se moraju poštovati demokratska načela!“
Iako ovo jeste najplemenitije i najsrpskije Poštenje – na žalost, to je takođe maštarija zavaravanja iluzijom!
Pred kojim je to izazovom stajao Koštunica kada je odlučio da ne oformi novu vladu bez izbora?
Po svim zakonitostima imao je pravo da to učini! Po svakom moralnom i nacionalnom vrednovanju – savest i poštenje bili bi na njegovoj strani! Znajući bolje od sviju nas katastrofalne opsege antidržavnog rovarenja, manipulacije i indoktrinacije petokolonaških najamnika i njihovih stranih gazda – zar Koštunici nije bilo jasno da bi formiranjem nove vlade – bez izbora – ustvari obavio jedan pošten nacionalan čin u ime najuzvišenijeg principa Demokratije – za Slobodu srpske nacije? Pogotovo što na suprot priglupim, zlonamernim, režiranim i plaćenim antisrpskim lupetanjima – apsolutno je sigurno da Koštunica to ne bi učinio za ličnu slavu, niti u ime uspostavljanja nikakve diktature, niti zbog kršenja zakona, niti zbog ikakve koristi – već isključivo za dobrobit srpskog naroda i srpske države.
Koštunica to nije učinio!
Zašto?
“Jedna je stvar, i to se često dešava, da se Vlada transformiše tako što se manji partner zameni drugim manjim partnerom. Ali, u demokratiji je nezamislivo da se bez izbora zamene glavni partneri u Vladi i tako suštinski promeni sastav Vlade, a da se građani o tome nisu izjasnili“.
To je Koštuničino objašnjenje zašto nije oformio novu vladu – bez izbora! I kako to običava da kaže general Vesli Klark, kome su curile bale od perverzne pomame da lično izvrši hašku presudu nad Koštunicom – to objašnjenje “ne drži vodu“ – zato jer su Radikali već dva prethodna puta dobili većinu na demokratskim izborima i oba puta bili su odgurnuti u stranu.
To znači da je oba puta narodna volja odgurnuta u stranu – da je Partijaštvo dva puta izigralo volju većine građana – da se već odavno ne radi o demokratskom procesu!
Demokratija je bila izigrana zato što je Koštunica našao za shodno da druguje sa Petom kolonom umesto sa većinskom strankom – zato ne stoji Koštuničina tvrdnja o “normalnosti zamene malih“ i “nezamislivosti zamene velikih partnera“!
Demokratija nije dogma!
Suština demokratije je slobodno odlučivanje – isključiva i totalna odgovornost prema odlukama naroda – ne izigravanje!
Međutim, “s obzirom kroz šta smo sve prošli“, obrazlaže Koštunica zbog čega nije oformio novu vladu bez izbora, “svaka povreda demokratije bila bi veoma opasna u Srbiji. Zato čvrsto stojimo iza ispravnosti naše odluke!“
To obrazloženje postavlja dva pitanja. Prvo, da li je Koštunica bio prisiljen da postupi onako kako je postupio? To me naravno ne bi iznenadilo. I drugo… što mrzim i da pomislim – da li folira? Jer… na pomisao o foliranju navodi činjenica da je Srbija već osam godina zapravo – “povreda demokratije“!
A današnji povratak komunista – i to posle izbora – povratak Udbe da se ponovo stara o “bezbednosti“ – i to kao zvanični najamnik stranih interesa da se stara o bezbednosti Pete kolone koju su ti isti stranci iznajmili da likvidiraju Srbiju – zar ima ičeg “opasnijeg“ od toga? Ili je možda likvidacija slobode manje važna od pravnih formulacija?
“Naš cilj je borba za principe oko kojih smo se okupili!“
Pošto današnje usrmćenje Demokratije svakako ne bi trebalo da je taj “cilj“, niti bi trebalo da spada u te “principe“, onda se, koliko god da se odupirem, nameće pitanje da li je zaista u pitanju foliranje, i pitam se da li je tačno poznato rezonovanje Aleksandra Pavića da je “kompletan politički blok“ u Srbiji zapravo potkupljena Peta kolona?
Međutim, uprkos tome, znajući kakve su fukare po Americi od početka propagirale protiv Koštunice – i to čak i pre nego što je prvi put bio izabran – i prateći njegovo poštenje – preporučivao sam ga pojedinim američkim kongresmenima koji inače ne bi sa njim ni reč prozborili. I… voleo bih iznad svega da nisam u pravu, uprkos činjenici što mi smeta što Koštunica umesto “stranački“ upotrebljava termin “partijski“. Drugima istu semantiku gledam kroz prste. Ali ne njemu. Zbog njegove impresivne inteligencije i razumne kontrole nad tom inteligencijom. Ali, avaj, ponovo i ponovo čujem od njega jedno te isto “Nismo protiv Evrope“, pa “Nismo protiv Evrope“.
Ni jedan Srbin nije tolika budala da je protiv Evrope!
Ali… uopšte se ne radi o tome da li je neko za ili protiv Evrope – radi se o tome da li je neko za ili protiv EU! A pogotovo posle nedavnog irskog “ne“ i današnjeg nemačkog preispitivanja legaliteta EU, na šta ukazuje i sam Koštunica – čak je i budalama jasno da EU – nije Evropa, jer da je evropskim narodima dozvoljeno da se slobodno izjasne EU bi se raspršila kao kula od karata. Zato se Brisel obezbedio da se u EU “izjašnjavaju“ isključivo vlade – i to nameštene vlada. Sama ta činjenica dokazuje da je stvarna Evropa svesna da EU jeste uzurpator! I toga bi morao da bude svetsan i Koštunica koji je žrtva baš te briselske nameštaljke. I ko god da je intervjuisao Koštunicu, pitanjem – “Proglašeni ste za najtvrđeg antievropejca u zemlji. Kako se osećate, kao čovek koji je srušio Miloševića 2000. godine, sada, kada su Miloševićevi sledbenici prihvatljivi svetskim centrima moći?“ – dao je Koštunici mogućnost – da ako veruje u to – da baš to i kaže – da EU jeste uzurpator Evrope!
Međutim… čudan je Koštuničin odgovor. Pre svega zato što nije odgovorio na deo pitanja o povratku Miloševićevih sledbenika sada na prečac “prihvatljivih svetskim centrima moći“! Iako, naravno, nije u pitanju povratak nikakvih “Miloševićevih sledbenika“ – u pitanju je povratak Titovih sledbenika, koji su – to mora da je jasno i Koštunici – uvek bili itekako “prihvatljivi svetskim centrima moći“ jer su im ti centri bili poslodavci!
A Miloševića, pošto je bio Srbin, pravednici su smatrali svetogrđem da bude na čelu Titoizma! Zato je Milošević bio iskorišćen kao izgovor da se razulari nasledna mržnja protiv Srba.
Ali… čudan je Koštuničin odgovor i u odnosu na Evropu:
“Politika DSS je najdublje utemeljena na trajnim evropskim vrednostima i demokratskim načelima.“ Gde je tu logika? One “trajne evropske vrednosti“ koje Koštunica svakako podrazumeva – sprovođenje demokratije utemeljene na civilizacijskoj moralnoj odgovornosti – uvek su u Evropi bile samo jedna strana medalje! Druga strana medalje uvek je bio ili brutalan fizički ili prepredeni zakulisni nasrtaj na te iste vrednosti, tajno se maestralno pretvarajući kao da se zastupaju plemenitosti čovekoljublja – i time prikrivajući rasističko i religiozno podređenje pa čak i istrebljenje i poslednje trunke plemenitosti i čovekoljublja!
A Koštunica se izrazio kao da je u pitanju samo jedna Evropa: “nijednog trenutka nije politika DSS bila suprotstavljena evropskim vrednostima i demokratskim načelima“! U takvom rezonovanju – pošto je navodno samo jedna Evropa – ispada da je baš EU baš ta Evropa! I umesto da otvoreno optuži EU za uzupatora on svodi neslaganje sa EU isaključivo na jedno jedino – on i DSS biće “uvek suprotstavljeni svakom pokušaju evropske birokratije da na delu naše teritorije uspostavi još jednu albansku državu!“
Nije Kosovo jedini razlog zbog kojeg EU nije Evropa!
“Reći da je politika zalaganja za poštovanje međunarodnog prava, Povelje UN i Završnog helsinškog akta antievropska i nedemokratska, predstavlja sprovođenje propagande protiv svakoga ko se usudi da stane na put bezobzirnoj politici sile stvaranja lažne države Kosovo. Pretpostavljam da bih u toj istoj propagandi lako zaslužio“ – u toj propagandi se “zarađuje“ a ne “zaslužuje“, zato poštenjačina poput Koštunice ne bi u toj propagandi nikad prosperirao – “svaku pohvalu kada bih prestao da se najodlučnije borim protiv ove politike sile!“ Znači, da nam EU nije otela Kosovo – EU nas voli i poštuje, nije uzurpator, ne mrzi nas… a nije tako.
Karakteristično je da Koštuničina istorijska perspektiva redovno izostavlja dve činjenice – da su Zapadni saveznici izdali Ravnogorstvo i da su Zapadni saveznici doveli na vlast Titovu diktaturu u Drugom svetskom ratu! Međutim, baš te dve činjenice, uz bezbroj drugih izdajstava, dokaz su da je dugotrajna mržnja Srpstva i Svetosavlja učaurena u EU.
To postavlja pitanje zašto Koštunica nije odgovorio na deo pitanja kako to da su “Miloševićevi sledbenici“ – koje je on “srušio 2000. godine“ – “sada prihvatljivi svetskim centrima moći“? Zašto zaobilaženje ideološke srži današnjeg trenutka koji proističe baš iz izdaje Ravnogorstva i dovođenja na vlast Titove diktature? Zašto zaobilaženje dokazane mržnje protiv Srba koja dominira EU-ov odnos prema nama? Vezivanjem svega isključivo za otimačinu Kosova – upravo se prikriva srž EU-vog rasizma, apsolutizma i religiozne i političke netolerantnosti ne samo u odnosu na Srbe nego u odnosu na celokupnu civilizacijsku moralnost stvarne Evrope, i to je upravo odgovor i na “politiku sile“!
Vrlo sam tužan da je zaobišao sve te odgovore…
Ali…“Borba za Kosovo neće stati!“, kaže Koštunica. Za časak sam radostan, čini mi se Koštunica zvuči poput vladike Artemija. “Moje viđenje stvari je da nijedan Srbin koji se borio za Kosovo nije na gubitku, i nijedan Srbin koji se bori za Kosovo bez obzira na trenutni rezultat borbe nije poražen!“ Ali… kao i borba za Pravoslavlje, i srpska borba za Kosovo nije “ludačka opsesija porazom“ – već plemenita odlučnost da se pobedi!
“Sadašnja borba za Kosovo zasnovana je na temeljnim principima međunarodnog prava“ – “braneći Kosovo Srbi brane upravo te principe koji bi trebalo da budu osnov mira i stabilnosti u savremenom svetu.“
“A gledano iz ugla naše istorije sama borba za Kosovo je pobeda, jer od kada postojimo uvek je tako bilo! Da se nismo borili za Kosovo to bi bio najveći i nenadoknadivi poraz! Naša današnja borba za Kosovo je zalog za sutrašnju borbu novih generacija! To je princip koji traje u srpskoj istoriji. Zato svaka borba za Kosovo ima svoj veliki i dubok smisao. Ono što danas nama izgleda nerealno možda će sutra bolji naraštaji uspeti da ostvare.“ (“Branićemo Srbiju kao opozicija“, ekskluzivni razgovor za “Novosti“, 24.06.2008.- http://www.dss.org.yu/newsitem.php?id=6244 )
Baš to su Srbi oduvek i činili. I baš ta borba čiste Pravoslavne vere usađene u Srbima, baš ta posvećenost Srba tim principima i toj moralnosti – to je ono što se mrzi, ono što nam se otima, ono što se uz pomoć povampirene Udbe namerava da likvidira! To se prećutkuje… zašto?
Opasnost po demokratiju? Ili opasnost po naciju?
Ono što je zaista dovelo srpsku naciju i srpsku državu u ambis poraza zapravo je Koštuničino neizmerno poverenje u pravedno funkcionisanje zakonitosti i demokratije iako je još od 1943. godine očigledno da zakonitost i demokratija ne funkcionišu!
Na toj istorijski i civilizacijski jedinoj opravdanoj poziciji stajalo je i u toku rata i danas isključivo Ravnogorstvo.
Kao što znamo, ili kao što se pretvaramo da ne znamo, nacionalni stav Ravne Gore proglašen je za “narodnog neprijatelja“ a Slobodna svetosavska srpska pravoslavna Crkva za “raskolničku“! To znači da je Srpski nacionalni duh, duboko odan moralnosti stvarne Evrope, proglašen za “narodnog neprijatelja“ i “raskolnika“! Tu lažnu optužbu podigli su saradnici sa okupatorom – negdašnja i sadašnja Peta kolona – po direktivama istih inostranih poslodavaca i naredbodavaca!
A Koštunica je tek posle izbora – zato što je “u demokratiji nezamislivo da se bez izbora zamene glavni partneri u Vladi i tako suštinski promeni sastav Vlade“ – “a da se građani o tome nisu izjasnili“ – pregovarao sa komunistima. U to vreme pojavljivale su se smušene vesti da “Socijalisti“ insistiraju na “socijalnoj pravdi“ – što je svakako bilo apsurdno i uvredljivo – pa se čak pominjala i mogućnost da Dačić postane premijer…
Međutim, da je Koštunica delovao energično i formirao vladu sa Radikalima odmah po razlazu sa Tadićem – pošto su strani dirigenti tadićevaca i komunista očigledno bili zbunjeni – tada komunisti ne bi uopšte mogli da izvoljevaju. Ali… pregovarajući sa komunistima posle izbora – posle izbora – i to o nekakvoj “nacionalnoj vladi“ sa komunistima – što je takođe poniženje i nipodaštavanje srpskog naroda – Koštunica je dao vremena stranim dirigentima da se priberu i da matiraju tu takozvanu “nacionalnu vladu“!
Posle Dačićevog sastanka u Grčkoj, internacionalistički dirigenti su komunistima naredili novu ulogu – ono što su oni dokazali da umeju bolje od svih – da obezbede beskompromisnu likvidaciju Srpskog nacionalnog duha! Tako se, kako reče Koštunica, “s obzirom kroz šta smo sve prošli“ dogodila današnja “opasnija“ povreda opstanka srpske nacije od “svake povrede demokratije“ koja bi navodno “bila veoma opasna u Srbiji“ – jer ova povreda nije “opasna“ za političare i političke partije – nego je “opasna“ po srpski narod i srpsku državu – zato što u odlučivanju javnih i tajnih međunarodnih faktora ni Demokratija niti Srbija nisu suverene vrednosti koje se moraju poštovati!
Postoje jedino mržnja u odnosu na Srbe, i apsolutistički netolerantna uzurpacija u odnosu na sve ostale. Zašto se onda Koštunica batrga da dokaže da on jeste za Evropu kad je jasno da EU nije Evropa? I zašto nas je, zapravo on – doveo pod giljotinu?
Svaki odgovor bio bi isuviše neodgovorna pretpostavka zbog očiglednog Koštuničinog poštenja, a i zato što očigledno nije gramzljiv za vlast jer vidi sebe kao tribuna Demokratije – i to čak uprkos što je danas očigledno da su demokratija i zakonitost iluzije! Ova konstatacija ne sme se brkati sa činjenicom da je globalizam smislio demokratiju kao jednu od iluzija kojima će zamajavati nedotupavnost pokornih jer nema veze sa ovim razmišljanjem.
Gde je narod?
Da li je Koštunica odgovorio šta znači – “sve“ u njegovom “nama je Srbija sve“ ili njegov odgovor leluja na terazijama odmerenog izražavanja?
U srpskom rodoljublju nema lelujanja a Koštunica nije odgovorio visprenošću vladike Artemija:
U EU nema mesta za slobodnu Srbiju!
U EU nema mesta za Srbiju koja ima pravo da postoji!
U EU nema mesta za Srbe onakvi kakvi su!
Vladika Artemije je jedini pogledao istini u oči, i kao što dolikuje jednom svetom Svetosavskom Pravoslavcu jedini nam je otvoreno i hrabro rekao da za nas nema mesta u rasističkoj EU koja ne samo da mrzi nas – već joj je mržnja u srži! Titova diktatura nas je ponizila i snizila na današnji nivo zato da bi nas danas EU likvidirala. Zato nam je danas vladika Artemije rekao – “ovakvoj EU Srbija mora da okrene leđa!“ Ne kaže vladika – “ovakvoj“ Evropi – nego “ovakvoj“ EU!
“Ovakvoj“ EU znači EU koja nije Evropa – EU koja je mržnja. Srbima nema mesta među rasistima, to kaže vladika.
Koštunica ne kaže to.
Rekapitulacija Koštuničinih tvrdnji i postupaka nije kritika Koštunice – već pitanje: Zašto priča o Partiji? Zašto ne priča o narodu? Srpskom narodu danas je potreban tribun. Očigledno je da je Koštunica mogao to da postane.
Časlav M. Damjanović; 10.07.2008
izvor: SRPSKE NOVINE -Toronto
Ja sam nedavno postavio nekoliko pitanja, pa da pnovim samo dva. Zar nije cudno da britanski ambasador ujedinjuje komuniste, jer, i Borisovci, odnosno bivsi Stamboliceci i Djindjiceci su komunisti, ili frakcija komunisticka kao i Milosevicevci, u borbi protiv srpskog naroda? A drugo je bilo: Zar nije cudno, da ne kazem sramotno da SAD duguju komunitickoj Kini trilione dolara?
U petak je u SAD bankromtirala jedna banka, srednje velicine, sto je naravno izazvalo dosta panike, koje bnkropstvo, videcemo sutra kada banke budu ponovo otvorene kako ce se to sve odraziti na i onaku katastrofalnu ekonomsku situaciju u ovoj zemlji? Zato u tom kontekstu i ja sam postavljam pitanje ne samo Kostunici, koga su kako ih s pravom gospodin Damjanovic naziva EU rasisti iskoristili, svesno ili nesvesno, to on sam zna, da im omoguci da na mala vrata na vlast u Srbiji, dovedu oglasene neprijatelje srpskog naroda komuniste, koje su prvo razjedinili, da bih sada naravno ujedinili, ali pod njihovim diktatom.
A sta je to u stvari britanski sistem parlamentarnih sloboda, u odnoasu na demokratiju? Parlamentare slobode i realna demokrtaija se nigde ne suceljavaju. Platon i Aristotel, opisuju razne sisteme upravljanja ondasnjim Helenskim drzavama, od dikature do demokratije. Njima ni jedan sistem ne smeta u toj meri da idu da ga ruse, vec opisuju pozitivne i negativne osobine raznih rezima.
Danas sa tog rasistickog smetilista i bunjilista EU i SAD cujemo razne povike. Ljute se na Putina sto je zaveo autokratiju, – vele oni. U toj Putinovoj autokratiji videsmo izbore predsednika i smenu predsednicke vlasti, bez ikavih potresa. U vreme njegovog mandata, nije smenjena ni jedna skupstina i vlada kao u vreme Borisa Seniora. E sada Senior prema rastickim, postavkama danasnje „demokrtske“ nacisticke EU i SAD, je bio demokrata a Putin nije. U vreme Seniora, Rusija za mal sto nije bankromptirala, a u vreme „autokrate“ Putina Rusija se uzdigla i Postepeno preuzima ne samo vojnu inicijativu, odnosno ponovo ojacava kao vojna supersila, nego postaje ekonmski jaca od samih SAD. Pre Putina retko koji stanovnik Rusije je mogao da izadje van zemlje, jer je komunizam branio da narod bude svedok na sta lici zapadni ondasnji kapitalizam. Sada vlada obrnuto stanje. „Demokrtaske: EU i SAD ne dozvoljavju Rusima da putuju u njihov „demokrtaski raj“ posto naravno da ce Rusi videti da taj „raj“ je u stvari pakao u odnosu na ono sto oni trenutno uzivaju. Iz nekih razloga stice se utisak, da je „demokratija“ dozivela poraz. U stvri porazena je lazna demokratija, dok ce ona prava uvek da prezivi. Porazen je licemerni britanski pluralisticki autokratizam. Jer u tom britanskom plutokratskom sistemu, ne vlada demokratija vec licemerje. Licemer vidi trun u oku tudjem a ne vidi balvan u oku svojemu. Britanski plutokratski sistem je toliko licemeran, da mu nema premca u svetu. Postoje i strajkovi, i demonstracije, i pritisak cinjenicama, Ali licemeri to sve otrpe, da se cak i u sudu moze reci za kraljicu da je kurva, ali bez obzira na sve, kraljica ce to sve otrpeti, i naravno pobedice njena licemerna pravda, nad stvarnom i istinitom.
Da li se neko zapita, u priblizavanju ovih americkih izbora. da li ima neko pametniji od ove dvojice covekolikhih majmuna da se kandiduje, za predesednika? Ja znam da ima. Ima u toj zemlji izuzetno pametnih i talentovanih, ljudi. Ali ko ni se pametan prihvatio uloge majmunisanja.
Jer, kako sam napomenuo zar i zaista nije bruka i sramota da supersila kao sto je SAD, ekonomski zavisi od komunisticke Kine? U stvari i nije. Sitem bio on demokratija, autokratija, diktatura, ako nije zloupotrebljen on ce da funkcionise. Ilustrovacu to na jedanom prostom, na zalost istinitom primeru. Primeru koji govori da je projekat Anglo – demokratije, otisao pod stecaj. Postoji jedan grad, ime mu ne mogu spomenuti, nadam se da ce biti razuma za to. Bila je u njemu svojevremeno izabrana za gradonacelnika jedna Diana. Diana je bila energicna osoba, potice iz veoma konzervativne porodice, i sto je retkost bila je iskren hriscanin. Da, kazem iskren jer, postoje i lazni hriscani. Diana je takodje bila talentovan orator, i darovit politicar. No brzo je se ona zadovoljila politike, i dala je ostavku na mesto grdonacelnika, prevremeno. Pre neki dan se nadjem u drustvu jednih njenih prijatelja, kojima mogu da verujem, pa ih zapitah sta se to dogodilo sa Dianom? I evo sta mi ispricase:
Prvog dana kada je ona preuzela duznost, pristiglo je u njenu kancelariju kako cu ih ja ovde nazvati pozadinsko odelenje. Pristigli su mocni finasijeri. Na zalost neke od njih licno poznajem. Posle kratog razgovora, izvadili su nekoliko fotografija, koje nisu bile njene, vec osobe koja je dosta nalik na nju, i stavili pred nju. A onda su joj saopstili da su oni sefovi, i da ona ima da izvrasava ono sto oni smeraju, jer, u protivnom te fotografije ce ici u javnost. Diana se nasmejala i rekla im, pa to nisam ja. Da, to je tacno. Ali dok ti dokazes da to i zaista nisi ti, tvoj kredibilitet i tvoja karijera ce biti unisteni. Na sta im je Diana rekla da ako je to tako, ona ce dati ostavku. Ne gospodjo. Ostavku naces dati sada, nego kada ti mi odobrimo. Sledeceg je dana Dina vec bila u bolnici i lekari su je jedva spasli. U dignozi stoji (hartattack) srcani udar. I, i pod tim je uslovima joj bilo odobreno da da ostavku tek pri kraju mandata. Dakle demokratija. A sta je to? Paravan Demonov da ostvari svoj cilj.
Podsetimo se na jos nesto. Od dana kada su se princevi britanski izzenili, sa stranica dnevnih listova, i javnih glasila nisu silazili paprotci. Trajali su oni sve dotle dok oba braka nisu stradala, jedan nazalost i tragicno. Ponekad dok razmisljam o tim paprotcima, danas, pitam se da nisu i oni u onom podvoznjaku u Parizu, okoncali svoje zivote. A prisetimo se jos i one scene kada Sara ferguson, saopstava ocu da hoce da se razvede. A on je svetuje: Znas li da ta familija ima iza sebe tri stotine godina istorije? A koga ti imas? Gde su ovde pravda i demokratija. Zato i ovoja sljam sto ih je izmirio i vezu nekavu labavu bracnu vezu predstavnik te familije u Beogradu. neka se okrenu oko sebe i zapitaju. Koliko imaju oni istorije u odnosu na trista godina.
Zato me danas i ne cudi da kineski komunisti, drze strategijske konce u oblasti finansija. A demokratiju su prepustiuli izgleda iluzornima. Svaki sistem moze dakle da funkcionise dok se ne zloupotrebi. Da u EU i SAD postoji i „D“ od demokratije, onolike nehumanosti, i rasne diskriminacije, prema Srbima nikada ne bi bilo. Jer s pravom napomenu nedavno general Lu makenzi, da je CIA teroristicka organizacija. Da jos samo nadodam i mafijsko nacisticka.
Pa da zakljucim i ja, mozda mnogo radikalnije nego gospodin Damjanovic. Kostunica u svoim pogledima na EU demokratiju, zivi u zabludi i iluziji. A tako i svi oni koji su ovlas presli preko svih Djindjicevih rovarenja, kada je ovaj oko sebe okupljao petu kolonu, i zaveo svoj autokratski rezim, sasvim ilegalno i nezakonito. Iz tog razloga, danas smo dobili to sto smo. Na kraju ima izgleda da ako se ovako nastavi da ce konacno Rusija i Amerika zaratiti. Molimo se bogu da do toga dodje sto pre.
Secam dobro unazad nekoliko godina, jos je ona tu negde, novinarka CBC_ja, po prezimenu galipo. Taj Zidovski crv, kao u podgnojenoj rani, izvestava iz Moskve kada je tamo boravila Mad Olbrajt, da razgovara sa Borisom Seniorom oko prosirenja NATO_A. U njenom komentaru su sadrzane bile i sledece reci. Tacno je da je Gorbacevu bilo dato obecanje, da se NATO nece siriti na istok. Ali veli ona gde je Rusima armija, da se tome suprotstave. Analizirajuci ovih dana celokupnu globalnu situaciju, zapade mi nesto da malo bolje proanaliziram danasnje stanje Ruske armije. I u Stvari evo odgovora toj pokvarenoj Zidovki. Evo je http://youtube.com/watch?v=UZH5KKI6TbU pa neka gleda. Od vremena kolapsa berlinskoga zida, za divno cudo nismo doziveli i kolaps rasistickog levicarskog internacinalizma. Sovinisticki sovinizam, nema razuma i ne razume mir. Njemu je sila obelezje. Ali, „kome zakon u topuzu lezi tragovi mu smrde necovjestvom.“
Slazem se sa Gospodinom damjanovicem. Kostunica nije dao odgovor. da li zbog toga sto je i on u sta tesko mogu i ja da poverujem prevrtljiv. Ili je pak u pitanju njegova slabost. Dobrog drzavnika ne krase osobine popustljivosti. Vec, odlucnost, determinizam i agresivnost.
… [Trackback]
[…] Find More on that Topic: novinar.de/2008/07/13/zed-i-zaslepljenost.html […]
… [Trackback]
[…] Find More to that Topic: novinar.de/2008/07/13/zed-i-zaslepljenost.html […]