Вести

Pravoslavna Crkva danas, možda više nego ikada, ima potrebu da se njen glas čuje na širem svjetskom planu. Međutim, njena je odgovornost utoliko povećana što taj glas treba da nosi njeno autentično predanje.

 +++

Predanje koje upravo izvire iz Liturgije i koje postavlja život svijeta na liturgijskim osnovama. A Liturgija u doslovnom prevodu znači „zajedničko djelo“ i Liturgija je zajedničko djelo Crkve koja postoji onako kako postoji Bog u zajednici.

Državne granice unutar Evrope postaju sve manje oštre i sve manje jasno naznačene, a taj proces se dešava i na nivou politike, ekonomije, društva. Niko od nas više ne živi u monolitskom kulturnom miljeu. Svijet se smanjio i svi smo se našli u širim kulturnim tokovima. Ovo je naročito bitno za nas, ljude sa Balkana, koji bivamo tretirani kao nešto `drugo` i drugačije od ostatka Evrope, i najčešće ta drugačijost ima negativan predznak. Multikulturalizam bi trebalo da bude i naša šansa, da predstavljajući drugost Balkana kroz prizmu sapostojanja u njemu mnogih i različitih naroda, stvorimo prostor svoje slobode u okviru Evropske zajednice. Kao pravoslavni hrišćanin, Srbin, smatram za veliku potrebu razaranje predrasuda, podozrenja o mojoj Crkvi i narodu na ovim prostorima, kako zbog sopstvenog dobra, tako i zarad dobra drugih, sa kojima nas je, kako čvrsto vjerujem, Bog postavio da živimo na ovim blagoslovenim prostorima.

Kao rezultat migracije i drugih faktora, mi počinjemo da shvatamo, kao nikad do sad, da pripadamo jedni drugima i da jedni druge trebamo. Narodi u savremenom svijetu nisu u mogućnosti da budu samodovoljni nego su međuzavisni. Kada Kain pita u Starom Zavjetu: Da li sam ja čuvar svoga brata? I danas kao i tada može da postoji samo jedan odgovor i na ličnom i na međunarodnom nivou: Da, ja sam čuvar svoga brata. I opet staro pitanje – ko je moj bližnji, odgovor opet kratak i jasan – svaki čovjek.

Međutim, ovo ne znači da je odanost svom narodu, rodoljublje, izgubilo značenje. Čak naprotiv, kao što je Solženjicin rekao – Nestanak nacije bi nas osiromašio ništa manje nego kad bi svi ljudi odjednom postali isti, sa istim licem i istom ličnošću. Narodi su bogatstvo ljudskog roda. Neponovljivost svake ličnosti upravo je data radi slobodnog uspostavljanja zajednice sa drugim.

Najupečatljiviji savremeni pokušaj multikulturalizma je nastanak Evropske unije. Od njenih početaka, 1950. godine do danas stiglo se do broja od 25 zemalja članica i dalje se širi. Ona danas prolazi kroz krizu, prvobitna ideja pomalo blijedi. Hrišćanstvo u brojnim evropskim zemljama, kako kaže patrijarh vaseljenski Vartolomej, danas je poput zaspalog diva. Paradoks je više nego očigledan, ljudi su razjedinjeni, kriza je konstatovana. Savremeni evropski čovjek ima problem sa identitetom. On je sve manje sposoban da uspostavlja zajednicu… (Slika je kriza braka). Samim tim što je u krizi čovjek, u krizi je sve što je oko njega, pa makar se to zvalo i tako zvučnim imenom kao što je Evropska zajednica. No mi ne želimo biti zluradi i izvesti zaključak – to nije dobro i ja tamo ne idem. Nego bismo, kako nam i Predanje nalaže, trebali ponuditi pomoć, naravno ako je neko slobodno prihvati. Naravno, da bismo nešto ponudili, moramo to i imati i znati pokazati i dokazati njegovu vrijednost.

Sa približno 300 miliona vjernika u svijetu, Pravoslavna Crkva može biti ujediniteljna sila, faktor stabilizacije i esencijalni most u spajanju Istočnih i Zapadnih evropskih hrišćanskih kultura i tradicija. Pravoslavne eparhije su već dugo vremena prisutne u skoro svim zemljama Zapadne Evrope.

Mnogi smatraju da Evropa nije geografski pojam nego ideja. Pitamo se šta je u srži te ideje? Moglo bi se reći da je u srži te ideje sloboda, dostojanstvo i jedinstvo svake ličnosti, što je i vodeći princip Evropske unije. I upravo u ovom kontekstu počinjemo da cijenimo ulogu vjere u Evropi. Sloboda, poštovanje dostojanstva i jedinstvo svake ljudske ličnosti su ključne za našu viziju jedinstvene Evrope. A kao pravoslavni hrišćani, ove izraze mi samo možemo sagledavati i doživljavati u svjetlosti Otkrivenja Božijeg, kroz njegovog Sina koji je pretrpio krst radi nas sviju, radi svega svijeta.

Nažalost, ljudi danas gledaju samo na to šta mogu da dobiju od Evropske unije (u materijalnom smislu), a ne kako mogu da joj doprinesu (u duhovnom smislu). To je upravo i još jedan od razloga današnje krize Evropske unije, zato što mnogi razmišljaju na potrošački način. Bio bih srećan kad mi ne bismo bili među tim i takvim ljudima. U tome je velika mogućnost i uloga pravoslavnih, da daju jednu drugu dimenziju ljudskosti i slobode, društveni program koji čuva cjelovitost i integritet svake ličnosti pojedinačno i vidi zajednicu kao sabor slobodnih ljudi.

Naš socijalni program je učenje o Svetoj Trojici. Pravoslavlje, počevši od svoga učenja o Bogu koji je jedan, ali nije Samac, nego slobodna i neraskidiva Zajednica triju Ličnosti, najozbiljnije može da promijeni individualistički način postojanja čovjeka. Svaki oblik zajednice – radno mjesto, škola, grad, narod, čak i Evropska unija, ima pozvanje da bude, svaka na svoj način, živa ikona Boga živoga Svete Trojice. A to, između ostalog, znači i to da pored ove istorijske i perspektive savremenog trenutka, ima i eshatološku perspektivu. Moramo naučiti prepoznavati sliku Božiju na licu svakoga čovjeka, ma kako on izgledao antipatičan ili nama na bilo koji način stran.

Poučavati bi trebalo narode o najsvetijem daru milosti Božije – slobodi, koja gradi ličnost, čije znanje mora sadržavati pojam o granicama naše Bogom darovane slobode. Naučiti ljude koje su dimenzije moje slobode. I da je sloboda drugoga takođe svetinja, čije postojanje mene izgrađuje na putu uzrastanja ka “mjeri rasta visine Hristove“. Cilj takvog obrazovanja bio bi sticanje sposobnosti da živiš sa drugim i pored drugoga, na zdrav i zreo način.

U svakom čovjeku moramo prepoznati sudionika budućeg života kojeg ćemo opet susresti u carstvu – Božijem. U nama mora sazreti nova svijest o našem pozivu na vječni život, moramo živjeti sa saznanjem da ćemo da se pojavimo pred Bogom, licem u lice. U naraštaju kojem pripadam misao na onostranost i na vječni život bila je sve više odstranjivana i držana po strani (na kraju), pa i u crkvenom propovijedanju. Upravo onaj koji živi sadašnjost u svjetlu odgovornosti za vječni život daje sadašnjim danima njihovo najpotpunije značenje. To je ta takozvana eshatološka perspektiva, koja nam omogućava da ljude ne vidimo samo onakvima kakvi se nama čine da jesu, nego da ih vidimo onakvima kakvi bi trebalo da budu (što bi nam sigurno pomoglo da ih više volimo) i kakvi će biti u “onaj čas“ kada će se istina o ljudima, stvarima, pojavama, događajima, istina o svemu, pa i društvima kao što je EU, otkriti u punoći. Kad više neće biti mogućnosti da padamo u ono o čemu nam je Hristos govorio da se strogo čuvamo, a to je licemjerje – najopakija duhovna bolest.

Pravoslavna Crkva je i u srećnim i u nesrećnim vremenima po svoj narod, ostala vjerna hrišćanskoj tradiciji, čiji je glavni moto da je politika samo sredstvo, a čovjek cilj. Zajedno sa državom bi trebalo da bude u jedinstvu, simfoniji, kako je to definisao vizantijski car Justinijan, još u 6. vijeku. Smatramo da ova njegova izjava još može da bude aktuelna i da nije toliko bitan sam model društva, koliko etos, način života onih koje to društvo čine. Tako će evropske integracije biti plodonosne i plodotvorne samo onoliko koliko se one shvate u službi čovjeka, čovjekojedinstva i čovjekoljublja, a nikako kao cilj same po sebi, ili još gore kao pretvaranje čovjeka i svijeta u sredstvo, u proizvod. Ako je Čovjek proizveden, a ono što može biti proizvedeno može biti i uništeno, onda ćemo uistinu biti samoubice, čije je samoubistvo počelo gubitkom svijesti o ljudskom pozvanju i dostojanstvu, o plemstvu koje nas obavezuje brigom za ovaj svijet i nas u njemu.

Hvala vam na pažnji.

Datum: 17.11.2006 20:28
Autor: Vladika Grigorije

izvor: Nezavisne novine