logo logo logo logo
Рубрика: Религија    Аутор: новинарство    1.582 пута прочитано    Датум: 21.06.2008    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

biskup Đuro Gašparović (Glas Koncila)Vatikan, Petrovaradin, Beograd -Povodom odluke pape Benedikta XVI da ponovo uspostavi Sremsku biskupiju, za Danas govori biskup Đuro Gašparović

 

Odlukom pape Benedikta XVI ponovo je “uspostavljena Sremska biskupija, koja je dosad bila pripojena Đakovačkoj biskupiji”, saopšteno je iz Vatikana. Za biskupa ordinarija nove biskupije papa je imenovao monsinjora Đura Gašparovića, dosadašnjeg naslovnog biskupa Matiane, đakovačkog pomoćnog biskupa i generalnog vikara s posebnim ovlašćenjima za Srem.

Osim obnove Sremske biskupije, papa Benedikt XVI je pre dva dana uspostavio i Đakovačko-osječku mitropoliju i uzdigao Đakovačko-osječku biskupiju u sedište mitropolita. Za prvog đakovačko-osječkog nadbiskupa mitropolita imenovao je dosadašnjeg đakovačko-sremskog biskupa Marina Srakića. Poglavar Rimokatoličke crkve promenio je i naziv Hrvatsko-slavonske mitropolije u Zagrebačka mitropolija, sa sedištem u prestonici Hrvatske. Prema rečima biskupa Gašparovića, “Sveta stolica je odredila da se ove papine odluke objave 18. juna u podne, što je i učinjeno u Đakovu”.

Prema rečima biskupa Đura Gašparovića, Sremska biskupija biće član Međunarodne biskupske konferencije “Sveti Ćirilo i Metodije” sa sedištem u Beogradu, a sremski biskup će se punopravno uključiti u saradnju s biskupima tog područja, kao i sa predstavnicima tamošnje vlasti. On je i dosad učestvovao u radu Međunarodne BK kao titularni biskup sremskog dela Đakovačke biskupije.

Između Đakova i Rima

Biskup Đuro Gašparović (1951) rodom je iz Golubinaca u Sremu. Posle semeništa u Zagrebu, studirao je filozofiju i teologiju u bogosloviji u Đakovu. Za sveštenika u Đakovačko-sremskoj biskupiji zaređen je 1977. Obavljao je službe župnog vikara u Rumi i župnika u Sirigu. U Rimu je završio magistarske studije iz liturgike i crkvenog prava na Papskom institutu Sveti Anselmo i Lateranskom papskom univerzitetu. Bio je zamenik rektora Hrvatskog papskog kolegija Sveti Jeronim u Rimu i službenik Kongregacije za evangelizaciju naroda. Za naslovnog biskupa Matiane i đakovačkog pomoćnog biskupa imenovan je 1996, a od 1999. obavlja službu generalnog vikara s posebnim ovlašćenjima za područje Srema, sa sedištem Vikarijata u Petrovaradinu.

Istovremeno, napominje biskup, Sremska biskupija biće i u sastavu nove Đakovačko-osječke crkvene pokrajine na području Slavonije.
- Preko mitropolitanske pripadnosti Sremska biskupija povezana je s Đakovačko-osječkom nadbiskupijom, i to iz više razloga: sveštenici i vernici na području Sremske biskupije najvećim delom su po narodnosti Hrvati, Bogoslovno sjemenište i Katolički bogoslovski fakultet u Đakovu su zajednički, kao i sveštenički dom. Materijalno izdržavanje biskupije dolazi iz Đakova. Ovakva organizacija nije protivna Zakonu o crkvama i verskim zajednicama Republike Srbije i SPC nije iznela prigovor – objašnjava za Danas biskup Gašparović.

U Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu nezvanično tvrde da najnovija crkvena reorganizacija u RKC na prostoru bivše SFR Jugoslavije “nema nikakvu političku pozadinu”. Vatikan je proteklih godina oklevao s razgraničenjem Đakovačke i Sremske biskupije, između ostalog, i zbog “otvorenih pitanja oko državne granice, nastalih podelom nekadašnje Jugoslavije”.

Biskup Gašparović kaže da “sadašnje prilike zahtevaju odvajanje Sremske od Đakovačke biskupije i razrešenje personalne unije bez povrede njihovog integriteta”. Sva pitanja važna za rad sveštenika urediće se konvencijom, a granice Sremske biskupije, prema biskupovim rečima, trebalo bi da ostanu nepromenjene.

- Na istoku, severu i jugu granice su reke Sava i Dunav, a na zapadu državna granica između Republike Hrvatske i Republike Srbije. To područje prostire se na oko 4.000 kvadratnih kilometara. Ima blizu 800.000 stanovnika, od toga 50.000 katolika, 29 župa, 19 sveštenika, jednog redovnika i 10 časnih sestara redovnica. Sedište Sremske biskupije je Sremska Mitrovica, a konkatedrala-bazilika postaje katedrala – ističe biskup Gašparović.

Prema crkvenom predanju, nastavak Sremske biskupije vezuje se za apostolska vremena – svetog apostola Petra i njegovih učenika. Crkva je na ovom prostoru ojačala posle donošenja Milanskog edikta 313. Sremska biskupija osnovana je 1231, sa sedištem u Banoštoru i povremeno u Iloku, koje se posle povlačenja Turaka selilo i između Zemuna i Petrovaradina. Bosanska i sremska biskupija ujedinjene su 1773. u “personalnu uniju” odlukom pape Klementa XIV. Posle Drugog svetskog rata, njen istočni deo politički je pripao AP Vojvodini, koja je bila u sastavu Republike Srbije. Naziv Bosansko-sremske biskupije sa sedištem u Đakovu 1963. zvanično je promenjen u Đakovačka-sremska biskupija.

- U to vreme nije bilo nikakvih poteškoća za jedinstvo, upravu i život biskupije. Proglašenjem samostalne Republike Hrvatske 1991, postavljene su državne granice između tadašnje Jugoslavije i Hrvatske, čime je otežana komunikacija između dva dela biskupije. Zbog toga je tadašnji dijecezanski biskup đakovački i sremski Ćiril Kos zatražio od Svete Stolice da imenuje pomoćnog biskupa koji bi vodio brigu o sremskom delu biskupije i tu boravio – objašnjava biskup Gašparović, koji je tada imenovan za pomoćnog biskupa za Srem.

Prema njegovim rečima, “u to vreme, odvajanje sremskog dela od Đakovačke biskupije bio bi šok i za sveštenike i za vernike, koji su u tadašnjim političkim prilikama osećali veliku nesigurnost”. Tokom vremena pokazalo se da je “zbog složenosti ovakvog vođstva Crkve koja živi u dve različite društveno-političke stvarnosti, potrebno da i u Sremu Crkva bude čvrsta, dobro organizovana zajednica, s vlastitim službama i dijecezanskim biskupom”.

 

Jelena Tasić DANAS, 20.06.2008

 

+++ 

RAZGOVOR: POMOĆNI BISKUP ĐAKOVAČKI I SRIJEMSKI I GENERALNI VIKAR ZA SRIJEM MONS. ĐURO GAŠPAROVIĆ

Mučenici žive u postojanosti vjere današnjih vjernika

Povodom glavne proslave 1700. obljetnice ranokršćanskih mučenika Panonije Srijemske i završetka Godine svetih srijemskih mučenika, kojom Đakovačka i srijemska biskupija odaje zahvalnost Gospodinu za milost mučeništva onih koji su u početke Crkve na ovim prostorima ugradili svoje svjedočanstvo te o današnjim prilikama života katoličke crkvene zajednice u Srijemu, razgovaramo s pomoćnim biskupom đakovačkim i srijemskim mr. Đurom Gašparovićem, generalnim vikarom za Srijem.

Sirmijsku je biskupiju osnovao sam sv. Petar

GK: Na koji je način razvijenost ranokršćanske crkvene zajednice Sirmiuma utkana u današnji život na području srijemskoga dijela biskupije? Kako se i gdje posebno gaji i oživljava ta dragocjena baština?

Mons. Gašparović: Spominjemo se ranokršćanske crkvene zajednice ponosni da u Srijemu baštinimo dragocjeno blago prvih kršćanskih vremena. Prve pisane vijesti o Srijemu baštinimo od antičkih pisaca, u prvom redu od Plinija. Grad Sirmium je od 3. stoljeća suparnik samom Rimu i Rimljani su ga hvalili po starosti, prostranstvu, ljepoti i plodnosti… Neki izvori donose da je kršćanstvo uhvatilo korijen u Sirmiju već u 1. stoljeću i da je odmah osnovana biskupija. Čini se da je sirmijsku biskupiju osnovao sam sv. Petar, prvak apostola, i postavio biskupa Epeneta, svoga učenika, a da je sv. Pavao, učitelj naroda, postavio Andronika, svoga učenika, poslije smrti Epeneta za upravitelja sirmijske Crkve. Sirmijska biskupija je prvo bila jednostavna biskupija sve do vremena Konstantina Velikoga koji ju je podigao na rang metropolije. Sve do vremena milanskog edikta 313. godine, koji je po Konstantinu kršćanima dopustio vjersku slobodu, Sirmium je bio svima primjer kršćanske ustrajnosti i promicanja prave apostolske vjere. No, u vrijeme arijanske zablude u njemu su bili najveći branitelji toga krivovjerja, dok nije sv. Ambrozije, milanski biskup, vratio cijeli Srijem u krilo prave Kristove Crkve.

Ova jubilarna godina pridonosi da sve više otkrivamo povijesno značenje onih koji su od prvih početaka kršćanstva obilježavali ove krajeve evanđeljem od apostola, biskupa, svećenika, đakona do vjernika. U ovo sirmijsko tlo upisani su brojni svjedoci Isusa Krista posebno mučenici koje spominje opjevana baština »Martirologija srijemskog« i drugi martirologiji, kao i oni mučenici koje nitko ne spominje.

»Štujući svete srijemske mučenike, Crkva u Srijemu je, po njihovu primjeru, postojana u vjeri. Srijemski mučenici su joj uzor ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Po svojim herojskim krepostima primjer su pobjede u trenucima kušnje i ustrajnosti do kraja u velikoj patničkoj borbi, iako mnogi protjerani sa svojih obiteljskih ognjišta. To se očitovalo posebno u posljednjih nekoliko godina.«
Povijest Crkve u Sirmiju ne traje stotinu ili dvije stotine godina, nego više od 20 stoljeća. Njezin je put sličan Isusovu: trnovit, bolan, ali slavan. Ostala je čvrsta, nepokolebiva i sveta. Nadživjela je sve protivnike izvana, oslobodila se zaraze iznutra i postala istinsko čudo ovoga svijeta. Nitko nije mogao zaustaviti njezin razvitak po brojnim navjestiteljima. A ova snaga širenja evanđelja i vjernosti Kristu izvire iz nekoliko milijuna mučenika prvih triju stoljeća. Kako ono reče Tertulijan: »…što nas više siječete, to se više ponosni dižemo, jer krv je mučenika sjeme novih kršćana!«

Prva kršćanska zajednica i slavni mučenici utkani su u današnji život na području srijemskoga dijela kao i čitave Đakovačke i srijemske biskupije. Štujući svete srijemske mučenike, Crkva u Srijemu je, po njihovu primjeru, postojana u vjeri. Srijemski mučenici su joj uzor ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Po svojim herojskim krepostima primjer su pobjede u trenucima kušnje i ustrajnosti do kraja u velikoj patničkoj borbi, iako mnogi protjerani sa svojih obiteljskih ognjišta. To se očitovalo posebno u posljednjih nekoliko godina. Po primjeru prve kršćanske zajednice i žrtava svih svetih srijemskih mučenika, u Crkvi u Srijemu se rađaju novi članovi po krštenju i usavršavaju po drugim sakramentima. Njihova žrtva donosi plodove odvažnosti sastajati se na molitvu i euharistiju, pohađati vjersku pouku, sudjelovati u susretima svih staleža, od djece, mladih, odraslih do starih. Pšenično zrno svetih mučenika izraslo je u župne zajednice, u prave kršćanske obitelji koje odgajaju svoju djecu i mlade u pravom kršćanskom duhu. Zagovorom svetih mučenika Crkva u Srijemu ima svećeničkih zvanja.

Otišlo je više od 20.000 Hrvata katolika

GK: Kako biste opisali današnje prilike života katoličke crkvene zajednice u Srijemu?

Mons. Gašparović: Podaci pokazuju da crkvena katolička zajednica u Srijemu broji oko 30.000 vjernika katolika koji kontaktiraju s Crkvom i oko 20.000 kriptokatolika, a sve to u 29 župa podijeljenih u tri dekanata: Srijemskomitrovački, Petrovaradinski i Zemunski. Ovdje djeluje 19 dijecezanskih svećenika i 1 redovnik te 10 redovnica.

Rat koji je vođen protiv Republike Hrvatske od 1991. godine, koji često ne želimo spominjati, ostavio je nebrojene posljedice na prostornom, društvenom i crkvenom pastoralno-duhovnom polju, koje se najviše očitovalo u Đakovačkoj i srijemskoj biskupiji. Zbog velikog broja ubijenih, ranjenih i nestalih, te teških razaranja crkvenih objekata, prijetnja i protjerivanja, biskupija je pretrpjela goleme štete.

Pod fizičkim i psihičkim pritiscima više od 20.000 Hrvata katolika napustilo je Srijem i prešlo u Hrvatsku. Nekoliko župa je formalno nestalo (Gibarac, Kukujevci). U ostalim župama ostalo je 30%, 50% odnosno 60% vjernika. Župnici su ostali u Srijemu sa svojim preostalim vjernicima kojima su bili najsigurnije utočište. Svećenici su bili izvrgnuti ne samo neprijatnostima nego i nizu prijetnja, maltretiranja, fizičkih napada, zastrašivanja i ispitivanja. Bilo je teško i opasno ostati u svojoj župi i župnom domu, a još teže izići iz doma i nekamo otići u posjet. Bilo je teško pastoralno raditi i okupljati vjernike koji su bili zastrašivani i pod prijetnjama protjerivanja. Ipak, ustrajali su do kraja i svećenici i vjernici koji su u svojim pastirima gledali one koji su, po primjeru srijemskih mučenika, spremni i život dati za povjereno im stado. Oni koji su ostali, nisu se zatvorili u sebe u strahu pred bilo kakvim neugodnim iznenađenjima. Hrabro idu naprijed. Svjedoče svoju vjeru, žive pravim kršćanskim životom potpomognuti i podržani svojim svećenicima, ne boje se niti kršćanskog niti hrvatskog imena. Svećenici znaju u pravo vrijeme progovoriti, reagirati i stati u zaštitu svojih vjernika, a isto tako aktivno sudjelovati u očuvanju nacionalnoga identiteta Hrvata koji žive na teritoriju Srijema. Tako su činili i u najtežim ratnim neprilikama i strahotama, tako čine još više i danas.

Društvene se prilike u Srijemu mijenjaju, iako nedavni izborni rezultati puno ne obećavaju. Crkva se pred odgovornima u društvu zalaže da se čovjeku priznaje sloboda savjesti, vjeroispovijesti i javnog okupljanja zbog vjerskih, a i nacionalnih ciljeva, već prema zakonu o nacionalnim manjinama.

Vjernički se život i pastoralna djelatnost u Srijemu odvija u mirnijim društvenim prilikama. Organiziraju se susreti svećenika, pojedinih skupina vjernika, posebno mladih, odraslih i starih na koje se vjernici rado odazivaju. Susreti se organiziraju i u pojedinim župama, a sastoje se od euharistijskih i drugih liturgijskih slavlja, stručnih susreta s pastoralnim, liturgijskim, katehetskim, socijalnim, ekonomskim i drugim temama.

Od školske godine 2001/02. vraćen je vjeronauk u osnovne i srednje škole. Svećenička su zvanja u Srijemu u porastu, a ekonomska situacije je i dalje loša.

GK: Neke od svetih srijemskih mučenika štuje cijela Crkva, na Istoku i Zapadu. Je li njihov spomen i zagovor uspio osnažiti i pravi ekumenski duh za ostvarenje crkvenoga zajedništva i istinskoga mira među narodima? Kako je to u Srijemu?

Molimo da osnaži pravi ekumenski duh

Mons. Gašparović: Srijem je multikonfesionalna sredina. Hrvati žive s drugim narodima a katolici s pripadnicima različitih vjeroispovijesti. Poštujući sve i svakoga pojedinog čovjeka, poštuje se i religiozno uvjerenje drugoga. Na putu ekumenizma smo kao katolici – biskup, svećenici, vjernici – otvoreni za suradnju s ostalim vjerskim zajednicama i vjerujem da smo na dobrom putu. Posebno radimo na ekumenizmu koji se bazira na susretima biskupa i episkopa, a nastavlja se preko svećenika i »sveštenika« do vjernika i »vernika«. Kod vjernika je posebno naglašen mirni suživot. S katoličke strane, posebno kod svećenika, pokazujemo uvijek otvorenost za suradnju s pravoslavnima. Predlažu se zajedničke akcije među svećenicima, a i među vjernicima, što ovisi o spremnosti i otvorenosti za zajedničku suradnju. Zbližava nas i vjeronauk u školama kao i međusobni posjeti na neke crkvene svečanosti.

Zabrinjavaju nas ponekad neka pisma ili članci kompromitirajućeg sadržaja od strane poglavara i teologa Srpske Pravoslavne Crkve koje daju u javnost po novinama i na internetu. Pitamo se zašto napadati jedni druge, čak štoviše, zašto vrijeđati jedni druge i iznositi neke činjenice i usporedbe koje ne stoje. Živimo i radimo ekumenski otvoreno i biskupi i svećenici i vjernici. Međusobno se poštivati, posjećivati, razgovarati i zajednički surađivati u interesu je svakoga od nas, pa molimo da po zagovoru svetih srijemskih mučenika osnaži pravi ekumenski duh za ostvarenje crkvenoga zajedništva i istinskoga mira među narodima.

GK: Sjedište Đakovačke i srijemske biskupije je u Đakovu, Srijem – kao dio biskupije – nalazi se u državi Srbiji i Crnoj Gori. Što to znači za vjernike u Srijemu? Ima li naznaka da se to promijeni? Postoji li u svijetu još koja biskupija koja djeluje u dvije različite države?

Mons. Gašparović: Poznato je da su državne granice između Republike Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije, kao jedna od posljedica rata, presjekle, ali nisu podijelile Đakovačku ili bosansku i srijemsku biskupiju. Na području sadašnje Srbije i Crne Gore nalazi se Srijem, područje na kojem se od apostolskih vremena prostirala starodrevna biskupija Sirmium, a kasnije u srednjem vijeku Srijemska biskupija koja je obnovljena nakon oslobođenja tih krajeva od Turaka. Podsjetimo se da je Srijemska biskupija 1773. godine sjedinjena s Bosanskom u Bosansku (ili đakovačku) i srijemsku biskupiju.

Ovdje donosim dio teksta promemorije biskupa Srakića koji je uputio u ožujku 1999. godine Svetoj Stolici: »U ovom trenutku najprikladnije (privremeno) rješenje je pomoćnog biskupa imenovati vikarom za Srijem s boravkom (sjedištem) u Srijemu. Njemu s vremenom dati posebne ovlasti za taj dio biskupije, kao što su npr. ovlast raspoređivanja svećenika unutar toga dijela, brigu o svećeničkim zvanjima, stvaranje i provedbu pastoralnog plana i programa, predstavljanje biskupije pred državnim vlastima i uređenje socijalnog statusa svećenika. Postoji pogodan prostor za biskupov boravak (i eventualno sjedište) a to je samostan u Petrovaradinu uz koji se nalazi prekrasna velika crkva sv. Jurja.«

Za vjernike u Srijemu to je od 1. listopada 1999. godine bilo najsretnije rješenje koje su rado prihvatili zajedno sa svećenicima koji djeluju u Srijemu. Žele ostati povezani s Đakovom, u sastavu Zagrebačke crkvene pokrajine i Hrvatske biskupske konferencije. U tom su pravcu okrenuti i na drugo ne misle. To je i povijesna činjenica. Hoće li se u budućnosti što mijenjati, samo Bog zna. Zasada slobodno možemo reći: »Vox populi, vox Dei.« Znam da u svijetu postoje biskupije koje djeluju u različitim državama.

U Srijemu je moguće svjedočiti katoličku vjeru

GK: Koliko je danas, a po uzoru na mučenike, u Srijemu moguće biti svjedokom katoličke vjere kao Božji narod i kao pojedinac kršćanin?

Mons. Gašparović: Crkva se mora boriti da svakom čovjeku bude priznato njegovo dostojanstvo, da čovjek poštuje drugoga čovjeka s kojim i kraj kojega živi, da svatko voli svoju obitelj i svoj narod, da živi u slobodi i miru, da prepozna sebe u slobodnom unapređivanju ostvarivanja ljudskih prava i kulturnih i tradicionalnih vrijednosti. Naravno je i zdravo voljeti svoj dom i obitelj, kao i sve ono što nam je Bog podario: svoju vjeru i kulturu, svoj hrvatski narod i jezik, svoj hrvatski identitet. Zato svatko ima pravo da mu se prizna nacionalno podrijetlo, većinsko ili manjinsko.

Ono što je učinjeno od 1991. godine, preko 1995. i dalje kroz dugi niz godina, učinjeno je. S tim se moramo pomiriti. Vjerujem da oni koji su prisilno napustili svoje domove i imanje, zamijenili kuće, i ne pomišljaju na povratak. Rado će ovamo dolaziti, ali samo kao gosti.

Oni koji su ovdje ostali žive u sadašnjosti i gledaju u budućnost. A budućnost Hrvata na ovim prostorima, optimistički gledano, nije loša. Samo ne smijemo više strahovati, plakati niti podleći prijetnjama, provokacijama, bilo pisanim ili verbalnim. Treba hrabro ići naprijed. Što se više okupljati u našim Hrvatskim kulturno-prosvjetnim društvima i u našim crkvama. Međusobno se posjećivati, organizirati susrete, izmjenjivati iskustva. U tom smislu isto tako održavati veze s Hrvatskom. Nadalje, ne smijemo izbjegavati spominjanje imena Hrvat, a došlo je vrijeme da smijemo ime spominjati. Potrebno je da se što češće u našim župnim zajednicama nešto događa na hrvatskoj i vjerskoj razini i da se to uvijek daje u javnost.

Kao Božji narod i kao pojedinac kršćanin moguće je u Srijemu svjedočiti katoličku vjeru i ne zanijekati kršćansko ime niti u obitelji, niti u župi, niti u školi, niti u društvu, niti u državnoj zajednici. Nije potrebno vikati na trgovima, nego svojim životom bez straha svjedočiti Krista kojega će drugi prepoznati. To smo do danas činili u dubini svoga bića, tako trebamo i nastaviti.

Razgovarala: Snježana Kraljević-Čilić
Glas Koncila, broj 44 (1584), 31.10.2004.

 

 





Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
РУШЕЊЕ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ
РУШЕЊЕ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ

Теорија и технологија преврата

НОВО – КРОТКИ ЛАФОВИ!
НОВИ Антиекуемнистички сајт

НОВИ Антиекуемнистички сајт

“СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ”
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo