logo logo logo logo
Рубрика: Политика, Актуелно, Религија, Друштво    Аутор: Milan Nikolic    пута прочитано    Датум: 3.06.2008    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

The session of the Sinod of the Russion Orthodox Church September ,8 1943Od našeg uvaženog sagovornika dobili smo mejl sa pitanjem, uz saglasnost da javno odgovorimo.

+++

„Ovo je prvi put ovako jasno i glasno formulisano, koliko ja znam, sta je to Sinod. A i vreme je bilo da se ovako nesto pojavi…“

Da, Sinod je tema u koju se ne dira, kao u svadbenu tortu. Nas je podstakla činjenica da su pravoslavni arhijereji pre Sabora imali veliku odlučnost da pokrenu pitanje Ravene, ali čim su saznali da je delegaciju poslao Sinod – splasnuli su. Onda smo se zapitali: ko je taj Sinod, da se njegove odluke prihvataju kao da ih je donela čitava punoća Crkve? I istraživši to pitanje, došli smo do neobičnog otkrića: Sinod može da poništi bilo koju odluku Sabora, a Sabor ne može da poništi nijednu odluku Sinoda. Onda smo još detaljnije ispitali zašto je to tako, pa smo odlučili da ovde u nekoliko nastavaka prikažemo sliku koju smo stekli o ovoj temi.

„Ali bice interesantno videti kako vi onda shvatate cinjenicu da 300 godina Sinod antikanonski ima vlast u Crkvi u eklisioloskom smislu? 300 godina je malo dugo. Kako to onda Crkva uopste postoji ovih poslednjih 300 godina kada njom antikanonski rukovodi Sinod, a Sabor nema nikakvu moc spram Sinoda? A znamo da mora da postoji, i da svakako postoji“

Mi nemamo dovoljno ni znanja ni talenta da bismo u jednom tekstu mogli opisati tako kompleksnu pojavu. U „prvom prolazu“ smo naneli tamnije tonove, pa je zato ostao tako mračan utisak. Evo sada ćemo pokušati da nanesemo svetlije boje.

Mi nismo napisali da je Sinod vladao Crkvom 300 godina, nego da je pre 300 godina osnovan sa tom namenom. Dakle, akcenat smo stavili na namenu sa kojom je prvobitno osnovan. Ta namena je upravljanje Crkvom od strane svetovnih vlasti.

Ali nije svaka svetovna vlast bila u istoj meri zainteresovana da upravlja Crkvom. Među vladarima je bilo i legalista, i pobožnih ljudi, pa čak i svetitelja. Na primer, za vreme svetog cara Nikolaja Romanova, i na njegovu inicijativu, Ruskoj Crkvi je vraćena institucija Patrijarha. Crkvoborac oduzeo, Svetitelj vratio. Samo nekoliko meseci kasnije dolaze crkvoborci gori od Petra Prvog. Evo kako izgleda griža savesti jednog sinodalca iz boljševičkog perioda, Nikolaja Kašinskog, koji je zajedno sa Sinodom odlutao u bespuće, pa se pokajao i vratio iz „Žive Crkve“ u poslušnost prema Patrijarhu Tihonu (iz knjige „Setve i žetve“):

Ono što smo mi činili u Svetom Sinodu – bezumlje je i izdajstvo prema Pravoslavlju.

Da bi, naime mi, članovi Sinoda, očistili savest svoju i iskupili veliki greh svoj, treba da zadamo smrtni udarac zločinskoj saradnji Svetog Sinoda sa Državnom Upravnom Vlašću.

Onaj koji hoće da rukovodi Crkvom Pravoslavnom, treba da bude čist i svetao kao sunce, ali onaj, koji je uprljao sebe neprestanim opštenjem sa tajno-operišućim odsekom Državne Političke Uprave, ne može i ne treba da bude na čelu svete Pravoslavne Ruske Crkve i da bude njen rukovođa.

Pravoslavni narod zgranuće se kada dozna da se čitav niz poduzeća i reforama Sv. Sinoda stvarao i izrađivao pod pritiskom tajnog odseka Državne Političke Uprave, čiji je šef, koji rukovodi borbom sa kontra-revolucijom u Pravoslavnoj Crkvi – Evgenije Aleksandrovič Tučkov, svom svojom vlašću podržavao Sinod i pomagao mu da sprovodi u život te pagubne za Pravoslavlje reforme. Ne zna pastva da je svaki novo naznačeni i hirotonisani episkop obavezno pre toga boravio u Državnoj Političkoj Upravi i dobijao odatle potrebne direktive, da se Sv. Sinod u borbi sa Nj. Sv. Patrijarhom oslanjao i oslanja na taj strašni nepoštedni i pagubni za Crkvu aparat, koji drži Pravoslavnu Crkvu u nemoj pokornosti i teroru. Pod pritiskom te Državne Vlasti bio je sazvan tako zvani II Sveruski Pomesni Sabor, čijim su učesnicima bile predložene na glasanje rezolucije odobrene od Državne Političke Uprave.

Učesnici tog sabora, mi visoki jerarsi Pravoslavlja, bili smo slepo oruđe u rukama bezbožne vlasti. Naša episkopska dužnost je da otkrijemo narodu da su potpisi jeraraha na aktu kojim se Nj. Sv. Patrijarh lišava sana i monaštva bili iskorišćeni fiktivno i bez znanja samih jeraraha, koji kada su saznali za falsifikat, već nisu smeli da protestvuju protiv tako velikog bezakonja – istorijskog lažnog dokumenta. A zato se sam sabor treba smatrati lažnim saborom ne samo u očima celoga sveta, već i u očima samih jeraraha.

Pogodite ko je priznao ovu lažnu boljševičku „Crkvu“? Siromašni Patrijarh konstantinopoljski.

Eto, hteli smo da dodamo malo svetlijih tonova, ali ispade još tamnije. Sad ćemo to popraviti. Po rečima Mitropolita moskovskog Filareta „duhovni kolegijum, koji je Petar Prvi preuzeo od protestanata, Promislom Božijim i crkvenim duhom pretvoren je u Sveti Sinod“. Dakle, Crkva je prihvatila ovu instituciju i preobrazila je u skladu sa svojim potrebama.

Mi smo u 19. veku preuzeli od Ruske Crkve taj preobraženi Sveti Sinod, ne radi uzurpiranja crkvene vlasti, nego automatski, kao što su i sve ostale institucije tada preuzimane iz Rusije. Uostalom, knezu Milošu sigurno nije bio potreban nikakav Sinod da bi, činiš voliko, učinio ono što naumi. Mada, ko zna… Kad bi sada Sabor pokrenuo pitanje Karađorđevog ubistva, možda bi iz dubina sinodskog arhiva isplivao neki sinodski akt po kome Sinod, krajnje snishodeći, odobrava knezu Milošu da ubije velikog vožda, s tim što posle toga ima sagraditi Pokajnicu, a gotovinu uplatiti na žiro-račun fonda „Srebroljublje“.

Dobro, to je bila šala, ali vizantijskim carevima zaista nije bio potreban Sinod da bi, na primer, zbacili nekog patrijarha. Potreba za „velikim bratom u Hristu“ pojavila se tek u vreme Petra Prvog, jer je on uvodio u Rusiju evropske standarde, a to je značilo da zvaničnu vlast imaju institucije, a ne samodršci. Zato mu je i trebala takva institucija koja će očas posla potpisati bilo kakav akt, kao što direktor firme sam sebi potpisuje putni nalog.

Kod nas, kao što rekosmo, Sinod nije imao tu ulogu, ni u početku, kada je formiran, a ni u narednih stotinak godina. Zato možemo slobodno da koraknemo i pređemo u 1922. godinu, kada otac Justin Popović vrlo lepo piše o Sinodu: „Mi znamo da je Sv. Arh. Sinod sveto oko Crkve, kojim treba ona da prati svaki religiozni pokret u Crkvi i van Crkve, da stalno bdi nad zdravom verom, da bdi nad potrebama svakog člana Crkve, da tačno zna dijagnozu naše religioznosti; mi znamo da je Sv. Arh. Sinod najviša instancija za vrhovno versko vođstvo i versku prosvetu“.

Kad odjednom:

No šta je Sveti Sinod učinio da parališe, da potisne mrak koji bije iz gore spomenute sektantske literature, i koji pomračava pravoslavno srce naroda našeg? – Ništa, ništa, ništa, jer nijednu knjižicu nije izdao za narod, koji se nalazi u takvom religioznom vrenju, i nuždava se čiste, pravoslavne Istine kao žedan vode. Sv. Arh. Sinod ima jedan odgovor za sve potrebe, on glasi: „nema novaca“…

…zar Sv. Arh. Sinod sme da suštinu Crkve – njeno apostolstvo – žrtvuje radi njenog pravnog položaja? Zar je Sv. Arh. Sinod potpuno zaboravio apostolsko rešenje toga pitanja…

…Ima manastira koji svake godine daju čist prihod preko nekoliko stotina hiljada dinara, koji se unosi u Upravu Fondova i tamo ostaje kao neiskorišćen, mrtav kapital, bez ikakve koristi za žive potrebe Crkve. Da li Sv. Arh. Sinod misli da kadgod vaskrsne te mrtvace?…

…Da li je Sv. Arh. Sinod upozorio vernike naše Crkve i preporučio im da se čuvaju od takvih satanskih ideja? Sveti Sinod to nije učinio, ali je zato uspeo da se energično zauzme da zaustavi izdavanje Sv. Liturgije na srpskom jeziku. Da li je time hteo da koristi crkvi i plamenoj potrebi naše žedne narodne duše? Ili je to anti-crkven i nepravoslavan posao izdati na srpskom jeziku Sv. Liturgiju Sv. Jovana Zlatousta?

…itd, itd. Mnoge kritike je otac Justin uputio Sv. Arh. Sinodu, neumesno ih je sve ovde nabrajati. Sinod je tada još uvek bio malo dete, ali je već počeo da ispoljava svoje protestantsko poreklo. Sabor je, sa druge strane, bio ponosan na svoje apostolsko poreklo i donosio je odluke po ugledu na svoje velike pretke. Na primer, petnaestak godina kasnije (posle pisanja gornjeg teksta) Sabor je isključio iz Crkve sve pravoslavne članove vlade koji su prihvatili Konkordat. Pazite, ovde je dobro da malo usporimo čitanje: Arhijerejski Sabor je ISKLjUČIO iz Crkve sve pravoslavne članove vlade koji su učestvovali u prihvatanju Konkordata. To je takav primer svetiteljske revnosti za veru, da prosto neverovatno izgleda kada kažemo da se to desilo relativno nedavno. Mereno istorijskim razmerama, to se dogodilo praktično na naše oči. Doduše, usvojeno protestantsko derište u to vreme je već počelo da pokazuje zube svome očuhu. Najvećeg krivca za prihvatanje Konkordata, Milana Stojadinovića, Sinod je izuzeo iz spiska izopštenih. Jednostavno, Sinod je preinačio odluku Sabora. Kako to zvuči poznato!

Da, to nije više bio onaj Sinod od pre desetak godina – musavi deran koji rasteruje svetitelje kao golubove, a na očuha još uvek ne sme otvoreno da udari. U vreme ono, dok je mali Sinod terao golubove, veliki Sabor je još uvek delovao impozantno. Evo kako otac Justin kritikuje Sinod zbog gašenja „Hrišćanskog Života“, i istovremeno hvali Sabor zbog odluka koje je doneo u skladu sa svetim kanonima:

Zar je zbilja „Hrišćanski Život“ kamen sablazni u Srpskoj Crkvi? Zar je zbilja on opasnost za Pravoslavlje? Da se ne bi grubo ogrešili o Istinu, zadržite se samo na nekim činjenicama: „Hrišćanski Život“ je prvi, ako se ne varam i jedini, odlučno ustao protiv opasnih nepravoslavnih novačenja, koja je takozvani „Svepravoslavni Kongres Carigradski“ (1923) hteo da nametne Pravoslavnoj Crkvi. Nije li i naš Sv. Arh. Sabor zauzeo takvo isto držanje? U pitanju promene kalendara „Hrišćanski Život“ je zastupao kanonsko gledište, na koje je zatim stao i Sv. Arh. Sabor. Nije li „Hrišćanski Život“ i u pitanju drugog svešteničkog braka stajao na kanonskom ustanovištu, koje je zatim i Sv. Arh. Sabor sankcionisao, razume se, nezavisno od „Hrišćanskog Života“?

Kako je to bilo lepo: Svetitelj napiše, a Sabor propiše!

Ali… Bliži se Drugi svetski rat, i nama ponestaje ružičaste farbe. Zato prekidamo sa pisanjem, da ne pokvarimo i ovo malo svetlih tonova što smo uspeli da iscedimo. Ostale su nam samo tamne boje, i njih ostavljamo za sledeći tekst, u kome na scenu stupaju čvrste i monolitne strukture svetovne vlasti. One će preuzeti brigu o sirotanu, i u njihovim rukama dečak će stasati u snažnog, kao od brega odvaljenog deliju, od koga će oni do kraja veka napraviti neuništivog univerzalnog vojnika iz američkih filmova.


izvor: 2. jun 2008; savest.org

 

Ilustraciju u naslovu postavio novinar.de.

 

+++




3 коментара у вези “Pod vlašću Sinoda – Treći deo”
  1. … [Trackback]

    […] Find More here to that Topic: novinar.de/2008/06/03/pod-vlascu-sinoda-treci-deo.html […]

  2. … [Trackback]

    […] Find More Info here to that Topic: novinar.de/2008/06/03/pod-vlascu-sinoda-treci-deo.html […]

  3. … [Trackback]

    […] Read More Information here to that Topic: novinar.de/2008/06/03/pod-vlascu-sinoda-treci-deo.html […]


Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
Писанија Грешног Милоја
Проф. Др. Миодраг Петровић

Проф. Др. Миодраг Петровић

КРОТКИ ЛАФОВИ!
Антиекуменистички сајт

НОВИ Антиекуменистички сајт

„СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ“
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo