ZAGREB – Dugogodišnji predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, naslednik bivšeg SUBNOR-a Ivan Fumić, danas predsjednik Savjeta Spomen-područja Jasenovac, ujedno i koautor knjige „Hrvatska u logorima 1941-1945“, podigao je je dosta prašine nakon svog nedavnog govora u Jasenovcu i ovih je dana predmet brojnih optužbi i napada, ne samo iz vrha Katoličke crkve.
+++
„Nikome u Hrvatskoj dosad nije suđeno za to što je rekao istinu, pa neće ni meni, makar to tražio sam i kardinal Bozanić“, odgovorio je Fumić na njegov prijedlog da Državni tužilac pokrene istragu zbog Fumićeve izjave na obilježavanju godišnjice Jasenovca.
Na pitanje da li mu je žao zbog onoga što u Jasenovcu rekao, Fumić je odgovorio da nije.
– Ne, nije mi žao. Puno mi je godina i puno pamtim. Rođen sam 1930, bio sam u logoru kao 12-godišnji dječak. Prema svima koji su bili u logoru, bilo kojem, bilo kada, bilo gdje, osjećam veliku odgovornost – zbog patnji tih ljudi koje, uostalom, i predstavljam u Spomen-području Jasenovac.
Logoraši, naročito iz Jasenovca, ali i drugih koji su pukim slučajem preživjeli ustaške logore – kojih je, usput rečeno, bilo 82 na cijelome području NDH – uvijek su se pitali:
„Zašto vrh Katoličke crkve nikako da dođe u Jasenovac?“ Kardinala sam svake godine pozivao u Jasenovac, a odgovori su bili kako Jasenovac spada u nadležnost Požeške biskupije – kazao je Fumić i dodao:
– Dio Katoličke crkve, onaj odgovorni, ne dolazi u Jasenovac vjerojatno i zato što su prije Drugog svjetskog rata, za vrijeme rata i nakon rata pomagali ustaški pokret, što je istorijska činjenica, zabilježena u bezbroj dokumenata. Ko može poreći da u NDH nije pokatoličeno 240 hiljada pravoslavnih.
To nije mogao napraviti jedan sveštenik, nego samo poveća grupa ljudi… Zar se tek tako zaboravlja da je bilo više sveštenika koji su formirali ustaške organizacije prije Drugog svjetskog rata? Čini mi se da kardinal Bozanić ima loše savjetnike…
Kaže da je bio logoraš, kasnije partizan, da je Ličanin rođen u Slavoniji gdje su živjeli zajedno i Hrvati, i Srbi i Jevreji, da ima brojnu rodbinu u SAD… Tvrdi da je na njegov prijedlog ukinut Goli otok, a nakon rata bio je i istražni sudija JNA i drugo.
izvor: VESTI 13.05.2008
Clanak u, i iz Vesti podsjeti na hrvatske antifasite u mom rodnog gradu i na april 1941. kada nam majka u Sarajevu rece „da nam otac Lazar odveden“. Stariji od svoje dve sestre, jedini sam spontano briznuo u plac. Sjecam se osjecaja zebnje da oca nikad vise necu vidjeti. Nekoliko mjeseci kasnije stigla karta sa pecatom logora Koprivnica. U maglovitom sjecanju ostalo mi da je u toj 1941 godini stigla jos jedna iz logora u Koprivnici u kojoj otac pise da ce da bude prebacen na neko drugo mjesto. Kao i kod prve karte, ostala mi u zivom sjecanju i poslednja dopisnica iz 1942. Sjecam se samo da nije iz Jasenovca. U karti otac porucuje nasoj majci. „cuvaj mi Svetu“! Tek neku godinu posle rata jedan covek se javio kod majke i rekao kako naseg oca vidio da se sa drugim logorasima vezanih ruku penje uz stepenice do jedne platforme na cijem kraju ljudi ubijani maljem u potiljak. Da sam slutiti mogao da ce me ta uzasna slika da prati do kraja zivota, pobrinuo bih se da se kod majke raspitam vise o tom svjedoku kako nam otac morao da zavrsi. Majka me cuvala. A kada trebalo i sakrivala. Pocetkom zime 1945 kada su Luburicevi ustase u saznanju da im se blizi kraj poceli u Sarajevu da neobuzdano divljaju i love svakog ko im dodje u ruke, majka se pobrinula da me komunisticki ilegalici u Sarajevu prebace partizanima. pravdi na volju, ionako u sred Sarajeva takvim rizicima mogli da se bave samo sarajevski Hrvati. Od tih cestitih ljudi samo je njih nekolcina prezivjela ustaski teror. Partizani su vec tada bili organizovani u divizije, bataljone i cete. Tako da sam kraj rata docekao negdje u Sloveniji kao pripadnik cete za vezu IV Krajiske divizije. Za „pravog“ borca bio jos premlad. Pa ipak, jos pre 15. maja 1945., kada tek i u Jugoslaviji zavrsen rat, pogodjen srapnelom u stomak i prebacen u bolnicu na Rebru u oslobodjenom Zagrebu. Gimnazijalke koje nam donele poklone, a meni jednu solju napunjenu do vrha marmeladom, „odgovorne“ da nisam pomisljao sta sve ponovo moze da snadje moje Srbe. Koju deceniju kasnije pokazalo se da sam se prevario. Ali vec radi jednog cestitog covjeka i Hrvata Ivana Fumica, nalaze ljudska obaveza da pomenem jednu epizodu koja me snasla 1959. u splitskoj bolnici na Firulama gde me za vreme ljetnih ferija u jednom studentskom odmaralistu na Jadranu uhvatila teska upala zglobova. U bolesnickoj sobi sa 17 kreveta nalazio se pored mene samo jos jedan Srbin koji poticao negde iz dalmatinskog zaledja. Kada sam nakom mjesec dana bio dovoljno pokretan i vratio se u Sarajevo, tamo me vec takoreci cekala Sarajevska UDBA kojoj njihovi „kolege“ iz Splita prosledili prijavu od nekolicine pacijenata da sam tamo kritikovao komunizam. Mada je to bila laz. Jer obasut provokativnim pitanjima o „razvitku drustva od njegovog pocetka“, prozrevsi namjeru da me navedu na tanak led, citirao sam marksisticko ucenje, po kojem se drustvo razvijalo od kamenog doba do njegove poslednje faze – komununizma. Iz toga se izrodila prijava kako sam ja komunizam uporedjivao sa kamenim dobom. Nikakvo moje logicno objasnjenje ne bi mene spasilo od Golog otoka, pa ni moje ucesce u NOB, da nisam naveo kao svjedoke jednog jednog partizanskog prvoborca i jos jednog drugog dalmatinca. Inace, obojica Hrvati. Njihove izjave su me spasile. Tako da sam mogao da okoncam svoje studije i iskoristim prvu priliku da se „odmetnem“ u inostanstvo jer sledeci put ne bi me niko i nista moglo da spasi. Kasnije sam saznao da se medju denuncijantima nalazio i onaj „moj“ Srbin. Te ako je jos ziv i kojim slucajem u Beogradu, glasao je za Tadica. Takvi pripadaju vrsti savremenika koji se uvijek priklanjaju onoj strani koja ima silu u rukama.