Вести

Poštovani čitaoci, u tekstovima koje namjeravamo ubuduće pisati i objavljivati u ovim novinama želimo, prije svega, da vam saopštimo neke važne pouke i poruke hrišćanske vjere, govoreći o pitanjima značajnim i svakodnevnim, koja često čujemo i od naroda prostog i od učenog.

 Autor: vladika Grigorije za Glas Srpske

+++

Bez misli preuzvišene da će naše riječi biti izvrsne i savršene, imamo želju i namjeru da one budu saglasne Svetom pismu i Predanju naše Svete Crkve.

Pri pomenu Pravoslavne crkve često čujemo i to da je ona konzervativna, a u značenju zaostalosti, zastarjelosti, okamenjenog moralizma i gajenja određenih formi života i ponašanja koje je savremeno društvo prevazišlo. Ovakve ocjene su veoma površne, i to najbolje znaju oni koji su osjetili takozvanu „savremenost“ i istinsku savremenost Crkve, to jest njenu svevremenost po pitanju hvatanja u koštac sa problemima savremenog čovjeka, kako na ličnom, tako i na planu zajednice. Ili konkretnije, najbolje se to ogleda u prihvatanju čovjeka bez obzira na moralno, socijalno, ekonomsko, zdravstveno i svako drugo stanje u kome se on može naći.

No, ako mi pravoslavni želimo biti iskreni prema samima sebi, priznaćemo i to da je u našem samopoimanju dolazilo i dolazi do devijacija koje jednim dijelom mogu da doprinesu tome da budemo doživljeni tako kako smo u prethodnim redovima naveli da NE TREBA da nas doživljavaju. Takva optužba nas navodi na razmišljanje o konzervativizmu, ili još bolje, o odnosu i razlici između Svetog Predanja i konzervativizma u Crkvi.

Predanje posjeduje živu dinamiku koja određenim formama mišljenja i vjerovanja daje značenje i primjenu u današnjem vremenu. S druge strane, konzervativizam je statičan i vodi ka okamenjenosti starih formi i čuva formu radi same forme. Pravoslavna teologija i bogosluženje je, nažalost, često tumačeno i kao konzervativno i okamenjeno, zaustavljeno u jednom specifičnom vremenu.

Prema tim shvatanjima pravoslavna teologija izgubila je svoju dinamiku i pretvorila se u muzejsko i arhivsko čuvanje postojećih formi, koje teško nalaze svoju primjenu u suočavanju sa problemima savremenog čovjeka. Iako su ove optužbe suštinski netačne, one postoje i na njih, čini nam se, treba dati odgovor naročito zbog onih bezazlenih.

A to pogotovo zato što su neki naši učitelji vjere krenuli putem očuvanja „drevne“ forme bogosluženja, koje bi se moglo sažeti u konstataciji: „Jesmo konzervativni, i neka smo, nećemo popustiti u tome“. Polako, neodstupljivi stav može prerasti u inaćenje, što nikada nisu činili Sveti oci, nego su na primjedbu sabrano i razložno odgovarali u cilju spasenja čovjeka koji želi da bude spasen.

Zanimljivo je da je put teološke misli i razvoja liturgijskog života u pravoslavnom hrišćanskom svijetu zaista pokazivao izuzetno veliku dinamiku, koja je ponekad usljed raznolikih porobljavanja i pritisaka, koji su bili prije svega politički, svedena na očuvanje postojećih formi, a njima je često davan kosmički i vječni karakter. Takođe je simptomatično to da čim je jenjavao taj represivni momenat, dinamika života u vjeri i njene artikulacije u bogoslovlju su se ponovo i hitro uspostavljali, te je u tim vremenima razvoj teološke misli i bogoslužbenih formi bio veoma intenzivan. Otuda je veoma važno afirmisati značaj TRADICIJE (PREDANjA) (latinski: traditio, grčki: παράδοσις). Sveto Predanje nije, dakle, samo povratak na neke stare forme, vjerovanja, bogosluženja.

Taj „arheološki“ pristup obnovi, ili bolje reći reformi liturgijskog života primjetan je u zapadnoj liturgijskoj praksi, koja je dovela do Drugog vatikanskog koncila. Takav način ophođenja prema tradiciji zasniva se na nepromišljenoj rekonstrukciji nekih ranohrišćanskih elementa, što je dovelo do ogoljenja liturgijskog života i njegovog svođenja na navodnu „ranohrišćansku jednostavnost.“

Rimokatolički čuveni aggiornamento (ađornamento) – posavremenjenje, doveo je liturgijsku reformu u ćorsokak, tako da je danas sve više apela među samim rimokatoličkim teolozima da se ponovo oživi bogosluženje i tako vrate njegovi značajni elementi, potom i poveća upotreba ikona, svijeća, tamjana, pojanja itd. Naš stav bio bi zasnovan na učenju naše Crkve o Predanju, koje je tako jasno izrazio veliki pravoslavni mislilac Vladimir Loski. Predanje je, kako on kaže, „život Svetog duha u Crkvi“, i uvijek je kretanje naprijed, kretanje koje svakako ne negira prošlost, već stare forme oživljuje odijevajući ih u novo ruho, sa jednim istim ciljem – objavljivanje Hrista ovome svijetu.

Međutim, pravoslavni koji se zalažu da sve ostane po starom, u stvari, ispovijedaju svoju sopstvenu nemoć da se uhvate u koštac sa problemima vremena u koje ih je Bog postavio. To je, zapravo, priznavanje poraza pred svijetom, što nikako ne izražava prirodu Crkve (a njena priroda je Život).

Ta tendencija ide tako daleko da se u našim hramovima na stalcima za ikone mogu naći slojevi tkanine jedni preko drugih, stari desetinama godina, jer se niko ne usuđuje da bilo šta promijeni, pa čak ni jednu običnu pohabanu prostirku. Nažalost, među nama pravoslavnima postoje ljudi koji bi željeli da okamene formu, kao da je forma ta koja uobličava samoga Gospoda Hrista, a ne On nju. Ovaj način mišljenja je često posljedica teških istorijskih prilika koje su zadesile Pravoslavnu crkvu, kao što su bila ropstva i svi oni kulturni i obrazovni problemi koja su ona donosila.

Tako je jedno živo predanje liturgijskog života, čiji je vječni karakter liturgija i živo učešće zajednice u liturgiji, zamjenjivano konzervativnim ritualizmom. A, postepeno, ritualizam je gubio kontakt sa osnovnim smislom liturgije kao evharistijskog sabranja, time i sa čovjekom radi čijeg spasenja je Sveta liturgija darovana.

Nigdje kao u liturgijskom životu ne može se bolje sagledati ta razlika između konzervativizma i Predanja. Tu možemo jasno vidjeti da je bilo „konzervativizam“, bilo „novotarstvo“ nemoguće samo po sebi u pravoslavlju, jer je konzervativizam zatvaranje crkvenih dveri(vrata) za one koji žele k Crkvi, dok je novotarstvo negiranje istorije i Predanja.

Zato je od neobične važnosti da se našem narodu ne nameće „suva“ forma, već da se narod ohrabri da učestvuje u životu Crkve, u liturgiji, ne na magijski već na onaj najživotniji način. Naravno, potrebno je veliko rasuđivanje u načinu na koji uvodimo narod u bogosluženje i život Crkve uopšte, jer narod treba da i sam prepozna naše napore kao kontinuitet živog Predanja, kao i da sebe preispita uvodeći svoje biće u Tajnu nad tajnama.

Ovdje ćemo pokušati da pokažemo kako je Sveta liturgija ta spasonosna forma, ali ne kao puki obred nego kao sami život u odnosu na Boga i drugog čovjeka, i u odnosu na sav svijet u kome živimo. To je Živi život, pokret ka Carstvu Božijem i već ovdje i sada predukus toga Carstva… I prema tome, to je radost a ne neka strašna misterija kroz koju se prolazi natmurenog i tužnog lica, u kojoj ljudi dolaze sa ukočenošću i nekim nezdravim strahom, kako često možemo da vidimo u našim Crkvama. Naročito tako izgledaju oni koji se nazivaju čuvarima tj. „konzervatorima“, jer su prije svega sebe konzervirali, pa bi onda htjeli i sve ostale.

Liturgija nikada neće moći biti konzervirana, zatvorena, usmrćena. Ona je stalno i neprestano idenje u susret Hristu, sa Hristom i ka Hristu… Pokret u vječnosti i za vječnost, izlazak iz vremena i spasenje tog vremena, osvećenje prostora i prirode, jednom riječju: spasonosni događaj. I život svakog od nas je takođe događaj, i to uvijek i u svakom svom trenu. Ako ga, međutim, spriječimo da bude događaj, ako ga svežemo i zatvorimo, smrt ne moramo čekati jer ona je već tu. A to onda nema nikakve veze sa pravoslavnim hrišćanstvom, jer za život mi živimo, a ne za smrt…

Datum: 11.04.2008 23:00
Autor: Vladika Grigorije

izvor: Glas Srpske

+++ 

Redakcijski komentar

Preosvećeni vladika Grigorije pripada grupi episkopa SPC (novotarci) koji ne poštuju odluke Svetog arhijerejskog sabora SPC. Njegovo Preosveštenstvo ne postupa po odluci Svetog arhijerejskog sabora iz oktobra 2006.god, da se:

 „…Eparhijski arhijereji u pogledu služenja Svete liturgije i drugih bogosluženja, drže – do daljnjeg – ustaljenog crkvenog poretka“, i odluci iz maja 2007.god., da:

 „…U međuvremenu, dok se ne  dođe do prihvatanja rezultata rada Komisije, u svim eparhijama SPC-e u pogledu služenja Svete liturgije i drugih bogosluženja  držati se ustaljenog vekovnog poretka naše Crkve“.

S.Marjanović