Вести

U PRAVOSLAVLJE NE DIRA NITKO, ALI U HRVATSKOJ NE MOŽE BITI SRBSKE PRAVOSLAVNE CRKVE -Poglavnik dr Ante Pavelić

05.01.2008

Godine 1942., trećega travnja donesena je zakonska odredba kojom se osnovala HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA kao samosvojna (autokefalna) ustanova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ustrojstvo i djelokrug HPC bio je uredjen Ustavom, te potvrdjen od strane Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Provedba ove zakonske odredbe bijaše povjerena Dr. Mirku Puku, ministru pravosudja i bogoštovlja. Još 4. prosinca 1941. na području Nezavisne Države Hrvatske ukinut je Julijanski, te uveden Gregorijanski kalendar gdje do tada nije vriedio. Tom odredbom je, medju ostalim, sav hrvatski narod kršćanske vjeroizposviesti mogao slaviti blagdane u iste dane.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od dana njezine uzpostave pa kroz sve četiri godine, redale su se gotovo svakog dana deputacije hrvatskog naroda na Markovom trgu (tada Trgu Stjepana Radića) pred Poglavnikom. Pred Poglavnika su dolazile skupine ljudi iz gradova, sela, a ponekad iz cieloga kotara, te mu izravno, ustmeno, s podpunim pouzdanjem, tako reć obiteljski i prijateljski izražavale svoje želje ili pritužbe. Poglavnik bi ih primao obično u Jelačićevoj dvorani. Takav način sudjelovanja u državnoj upravi narod i državni dužnostnici smatrali su posve naravnim. Nije više bilo „nebo visoko, a car daleko“. I medju tim brojnim deputacijama, jednoga dana je stiglo oko petdeset seljaka iz okolice Sunje. Jedan izmejdu njih je uzeo rieč, te reče Poglavniku kako se narod iz nekoliko susjednih sela dogovorio i odlučio prieći na katoličku vjeru. Tada Poglavnika u ime njih zamoli da tu odluku odobri i pošalje katoličke svećenike koji će obaviti prielaz, te organizirati u njihovim selima katoličku crkvu. Iako je Poglavniku bilo poznato to pitanje koje se nametnulo odmah po uspostavi Države, bijaše ne malo iznenadjen jer kako kaže:

„ … nisam nikada očekivao da bih se morao baviti sa pitanjem takove naravi, a još manje u tome odluke donositi. Nu, kako mi je bilo poznato, da se je to pitanje odmah u početku uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pojavilo, bilo mi je drago, da tom prilikom mogu izravno ljudima (…) razjasniti pravo stanje stvari kako ga gleda i zastupa Država.“

Tada im objasni da je vjera stvar duševnosti,te izvan njegove nadležnosti – da te stvari spadaju u djelokrug crkava i da se trebaju obratiti na osobe koje vrše visoke crkvene dužnosti. No, ne dovrši ni posljednje rieči kad izstupi jedan starac preda nj i malko se nakloniviši, obrati se Poglavniku:

„ (…) Ja sam prosti seljak, ali sam već, evo vidiš, podobro star, i duge godine u životu dale su mi i neku nauku, koje morda mnogi dokturi i profesuri, pa ni mnogi popovi u njihovim školama nisu mogli naučiti. (…) Naši su pradjedovi, Bog zna od kada u ovoj zemlji, punoj svakog Božjeg dobra, u ovoj našoj domovini, i uviek smo živili ovdje s našom braćom katolicima kao prava braća, u najvećoj slozi i prijateljstvu, jedni smo druge poštovali i medjuse se pomagali, i nikada se nije pitalo, jesi li ove ili one vjere, nego samo jesi li dobar i pošten čovjek, jesi li dobar gospodar u kući (…) i jesi li dobar vojnik bio ili nisi. Tako je to išlo dugo, tako mi je kazivao moj pokojni otac, a tako je bilo i još za moje mladosti. (…) A onda je došla nesreća, ona što je zovu nekom stranjskom rieči, odnjeli je djavli, kako joj kažu, neka propaganda, što su je donieli oni bezposlice i landravci. Prokleo ih Bog njih i njihovu propagandu. I od tada sve po zlu. Ti što nosiše propagandu, počeše nam govoriti, da mi nismo Hrvati, jer da su Hrvati katolici, a mi da smo pravoslavni i zato smo Srbi. Ma ljudi su pitali kako to, do sada smo uviek bili Hrvati, a kako sada odjedanput da to nismo. (…) Ali oni su govorili: ma što znate vi seljaci, nepismeni i neučeni. Svi su pravoslavni Srbi, gdje god oni živili. (…) Ljudi su slušali i čudili se, a jednom je moj pokojni otac rekao, da što to ima sa narodnosti, da naš Krist nije bio ni Srbin ni Hrvat… Ali propaganda je išla dalje, i svremenom i popovi, oni mladji, počeše puhati u isti rog. Počeše i oni srbovati i govoriti o srbstvu. I narod poče vjerovati. Kako i ne bi, kad to govori i pop! (…) A poslije, kada dodje Jugoslavija, onda nesreća prevrši sve mjere. (…) Došlo je vrieme kada nas je ta prokleta propaganda razdielila, učinila nas neprijatelje jedni drugima, a to je dovelo do svadja, do ubijanja, do osveta i do najveće nesreće medju narodom jedne te iste zemlje…“

Tada starac u ime seljaka, pred Poglavnikom izrazi želju neka im pomogne da se ujedine s ostalim narodom, s većinom naroda u jednu Crkvu. Poglavnik im medju ostalim odgovori:

„Što se tiče vjere, braćo, nije vjera ona, koja ljude razlikuje, ali kada vjera postane sredstvo za političke ciljeve, onda je postala neprijatelj čovjeka. (…) Kod nas vi ste bili svjedoci tome, da se nastojalo putem vjere čovjeka otudjiti od njegovih osjećaja, koji mu po prirodi i prirodnim zakonima pripadaju zemlji, prema domu u kome žive, napose sa zadaćom, da razdiele one, koji su se vjekovima na istom tlu, na istoj zemlji, pod istim uvjetima brinuli da zajedno i bratski žive.“

Takvo je stajalište zauzimao Poglavnik, takvo je stajalište zauzimala Hrvatska Državna Vlada i vodjeni pravaškom, vodjeni ustaškom idejom nisu mogli donieti i provesti drugu odluku do li one o osnutku Hrvatske Pravoslavne crkve. Zašto? Zato jer je hijerarhijski Srbska pravoslavna crkva vodjena po državnoj vlasti Srbije, o njoj ovisi i kao takva može biti u Srbiji, mogla je biti u Jugoslaviji, ali nikako u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Katolička crkvena organizacija je internacionalna i u to nitko nije dirao, u pravoslavlje takodjer, osim onih koji su radili na svoju ruku za što su najvećim djelom i odgovarali. Ali, ako pravoslavna crkva nije internacionalna, ako je ona partikularna – onda je mogla biti, a i danas bi trebala biti, samo hrvatska nacionalna, te pod nadzorom Hrvatke Države i njenih oblasti.

Hrvatski narod je osjetio pravoslavni popovsku propagandu i za vrieme Domovinskog rata. Uzprkos tome zbog jasnih razloga, zbog jasnih činbenika, Srbska pravoslavna crkva i danas djeluje na području ciele poviestne i narodne Hrvatske.

Naravno, vršeći i dalje svoju velikosrbsku zadaću. Onaj prevarant Sanader će i ove godine s četnicima proslaviti Božić po Julijanskom kalendaru, uz Poslanicu patrjarha Pavla kako su Srbi: „uvijek i svugdje u ljubavi i suradnji s drugim narodima stvarali kulturu mira i ljubavi.“ U tom istom duhu, kako kaže, te duhu božanskog mira, ljubavi i tolerancije oni će obnoviti „porušene mostove među ljudima dobre volje.“

No, četnici ove godine imaju i dodatnih razloga za slavlje. Sanader još razmišlja kako bi nagradio njihovog i svog komšiju Milorada za saradnju, pa još ne znamo da li će biti ministar vanjskih poslova, ministar obrazovanja ili podpredsjenik Vlade.

Imamo Hrvatsku!

Korištena knjiga;
HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
Ante Pavelić, Domovina, Madrid, 1984.

izvor: http://amatusin.blog.hr