Вести

U zagrebačkoj bazilici Srca Isusova, u zadarskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, u splitskoj crkvi sv. Dominika … u utorak su održane svete mise za pokoj duše Ante Pavelića, poglavnika takozvane NDH, države uspostavljene pod nacističkim i fašističkim pokroviteljstvom.

Ništa necrkvenog, nekatoličkog nema u molitvama za pokoj duše preminulog u kojima se Gospodina moli za oprost grešnikovih nedjela koja je za života činio mimo Božjih zakona. Ništa bogohulno nema ni kad se moli čak i za dušu lidera države kojoj je u duhu, zakonu i djelu zločin prema čovjeku bio imanentan.

Četvrtak, 30. 12. 2004. Slobodna Dalmacija

Zvonimir KRSTULOVIĆ

+++ 

Redakcija novinar.de Vam predstavlja potresni dokumentarni film „Bog i Hrvati“.- Da se ne zaboravi!

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=WMFWUj2g6Oo]

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=PSNkLj5gsmA]

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=VzVhvCM8Zqw]

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=E0YQCV26Uqo]

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=Zq3q30HqT1A]

+++

MISE ZADUŠNICE ZA ANTU PAVELIĆA U SPLITU, ZAGREBU I ZADRU

Don Luka Prcela: Nije mi žao Tita nego dinamita; 29.4.2004

Na jučerašnji blagdan Nevine dječice, splitski dominikanac Luka Prcela održao je u crkvi svetoga Dominika već tradicionalnu misu zadušnicu povodom 45. godišnjice smrti Ante Pavelića.

Splitski dominikanac »otkrio« je sinoć i minera Titova spomenika u Kumrovcu:
– Usuđujem se reći da je to Račanovo i ničije drugo djelo! Baš sada, uoči izbora, komu treba spominjati Broza? Samo Račanu treba Broz kojemu će netko odrubiti glavu. I nije meni žao što mu je glava odrubljena, ali mi je žao dinamita, rekao je Prcela, pozdravljen burnim aplauzom dvjestotinjak prisutnih »vjernika«.

Oko stotinu osoba prisustvovalo je jučer na misi zadušnici za Antu Pavelića koju je služio pater Vjekoslav Lasić, dominikanac i osvjedočeni poglavnikov fan. Među umirovljenicima i ponešto golobradih i gologlavih momaka, u bazilici Srca Isusovog u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici u prvim redovima sjedili su Ivan Gabelica i Ana Lučić, pred kraj se pojavio i Mladen Schwartz. Lasić je vođu kvislinške tvorevine, koji je prije 45 godina preminuo u Madridu, okarakterizirao kao dobrog čovjeka i branitelja Hrvatske, vođu zemlje čije zasade leže u današnjoj Hrvatskoj.

I u crkvi Svetoga Ivana na Relji u Zadru sinoć je održana misa zadušnica za Antu Pavelića i Juru Francetića. Novinari su pokušali ući, ali je na njih nasrnuo Željko Stipić, koji je nedavno u ustaškoj odori prošetao zajedno s kolegama iz Udruge hrvatski domobran ulicama Zadra.

izvor: novilist.hr

+++

Povampirenje ustaštva u Hrvatskoj šest decenija nakon Drugog svjetskog rata

Blajburg – neoustaško „svetilište“

Obilježavajući sjećanje na zločin, kao zavjetni dan, hrvatski političari i „Crkva u Hrvata“ na najprimitivniji način rugaju se ne samo nevinim žrtvama fašizma nego i svom sopstvenom narodu – antifašistima koji su dali značajan doprinos pobjedi nad fašizmom (ko još nije čuo za II dalmatinsku). Ko je taj i ko će imati snage da sa polja „šahovnice“ već jednom makne crne figure? – ili je moguće bolje pitanje: Hoće li i ove godine fratar dominikanskog reda don Vjekoslav Lasić, akademski obrazovan teolog (ili neko drugi), služiti misu zadušnicu na dan Pavelićeve smrti kao što je to činio 1998. godine u crkvi Ranjenog Isusa – ulica br. l u Zagrebu, uz „koncelebraciju“ prvaka Hrvatske stranke prava Ante Đapića, jer, zaboga, po njegovoj definiciji „ustaški pokret je bio revolucionarni“

piše: Milan Stanić, generalni sekretar Saveza komunista BiH

Od 1990 . godine u maju mjesecu Blajburg je tradicionalno okupljalište ustašije. U početku to bi okupljanje one starije one koja je 1945. godine pred Jugoslovenskom vojskom nove Jugoslavije bježala na zapad na kraju II svjetskog rata, a poslije nasilne secesije Republike Hrvatske i njenog priznanja kao samostalne države i starije i mlađe.

Iako generacijski pripadaju različitim vremenima, imaju nešto zajedničko. Duh. Duh Nezavisne Države Hrvatske. Sredstva „priopćavanja“ u Hrvatskoj ovih dana saopštila su vijest da je pomenu blajburškim žrtvama „nazočilo“ 10.000 duša (malo pretjeruju).

 Ustaške zastave na kopljima sa prepoznatljivim velikim slovom “ U “ na vrhu koplja(bogami i pokoja zastava HDZ-a), Počasni blajburški vod, ustaške uniforme okićene ratnim odlikovanjima Nezavisne Države Hrvatske, časne sestre različitih crkvenih redova, a na bini crkveni velikodostojnici sa „poviesnim hrvatskim grbom“ na grudima (šereti kažu šahovnicom), koje predvodi biskup gospićko-senjski dr Mile Bogović – dio su patetične slike koja ovog 15. maja obilježava smrt zločinaca koji u svojoj bježaniji na zapad nisu imali toliko dostojanstva da se suoče sa jugoslovenskim narodom i njegovom pravdom za zločine „teške“ 1.705.000 pobijenih ljudskih duša različitog uzrasta, nacionalnosti i vjeroispovijesti, od čega „samo“ 1.200.000 Srba.

Uz sav napor crkvenih velikodostojnika da se skloni neprimjerena ikonografija, ponovo vaskrsava duh dr Ante Pavelića, poglavnika fašistoidne državne tvorevine tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Začudo, među zvanicama nema prof. dr Tomca, nekadašnjeg partijskog komunističkog ideologa, poslije „demokratskih“ promjena Račanovog potpredsjednika SDP-a, koji je 2002. doživio na ovoj istoj poljani pravi fijasko tražeći „pomirbu“ između ustaša i partizana jer su se svi Hrvati (po njemu) borili za „istu stvar“ (nešto slično ranije je tražio i ustaški koljač Maks Luburić).

Ipak je centralna figura ovog zborovanja zvanični predstavnik Republike Hrvatske, glavom i bradom gosp. Šeks, čovjek od najvećeg povjerenja dr Sanadera, predsjednik Hrvatskog državnog sabora, fašista i antifašista (zavisi od potrebe) – hrvatski „Suslov“, koji po ugledu na svog „velikog učitelja“ Franju Tuđmana u komemorativnom govoru započinje svoju tiradu čuvenom „multietničkom“ rečenicom: Hrvatice i Hrvati (i niko drugi, pa ni sam Bog).

Istorija

Šta o Blajburgu i tzv. „Križnom putu hrvatskog naroda“ kažu istorijski dokumenti?

Maršal Jugoslavije i vrhovni komandant OS J. B. Tito 13. maja 1945. godine šalje dva radiograma štabu III i I armije u kojima stoji:

„Prvo. Hitno presecite sve veze za Austriju i sprečite povlačenje nemačkih i kvislinških trupa. Pomozite Slovence u razoružavanju Nemaca.Drugo. U Zapadnom delu Koruške već se nalaze Englezi. Tamo ne treba slati nove trupe. Oni naši delovi koji se tamo nalaze, neka ostanu.“

U knjizi Vladimira Dedijera Novi prilozi za biografiju J. B. Tita, zapisana je još jedna Brozova naredba:

„III armija izveštava da se na prostoriji Konjice – Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50.000 ljudi. Sa njima se nalazi Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima. Jedna Kostina divizija (general-pukovnik Kosta Nađ, op.a) drži prostoriju Neravnosinrodo, a druga je kod Šentilja presekla cestu Velenje – Dravograd. Treba najhitnije da krenete sa vašim snagama iz rejona Celje pravcem: Šoštanj – Slovenjgradec, kako bi koncentrisali napad za uništenje ove grupe.“

U predvečerje sloma fašizma slovenački fašistički prvaci: biskup Rozman i general Rupnik šalju memorandum Paveliću o stvaranju zajedničkog „antikomunističkog bloka“, nadajući se da će na takvoj matrici (koja nije bila strana ni Vinstonu Čerčilu) spasiti ono što se spasiti može – računajući na odsudnu odbranu na tzv. „Zvonimirovoj liniji“ (Zagreb – Karlovac – Otočac, u dubinu prema Ljubljanskim vratima).

U tom smislu Pavelić šalje u tajnu misiju svog ličnog izaslanika u Rim američkim okupacionim vojnim vlastima dr Vjekoslava Vrančića, ministra u ustaškoj vladi, sa memorandumom kojim traži od saveznika upućivanje vojne misije SAD u Zagreb.

U tajnom dokumentu navode se smiješne i naivne stvari kao što su: Da je „NDH članica Međunarodne poštanske unije, Međunarodnog crvenog krsta“, da je „dopredsjednik“ Hrvatskog sabora dr Džafer Kulenović, da je turski ambasador u Londonu rodom iz Bosne isto kao i gospodin „dopredsjednik“ i niz drugih nebuloza.

Kao znak dobre volje sa dr Vrančićem putuje pet zarobljenih američkih pilota. Epilog: Američki pukovnik prima delegaciju i svoje sunarodnike a dr Vrančiću saopštava: „Tito je naš saveznik i mi smo dužni da vas njemu predamo“ – što je i učinjeno.

Slom fašista

Nalazeći se u bezizlaznoj situaciji Hitlerov Glavni stan donosi odluku da se komanda nad grupom armija „E“ povjeri general-pukovniku Fon Leru u martu mjesecu 1945. godine. Ta vojnička grupacija broji oko 400.000 ljudi: 250.000 Nijemaca, 130.000 ustaško-domobranskih snaga, ostatak crnogorskih četnika, Rupnikove „plave“ i „bele “ garde, 13. SS „Handžar“ divizija formirana na inicijativu Himlera na paritetnoj osnovi – 60% muslimana i 40% Nijemaca „folksdojčera“, ostataka šiptarske SS divizije „Skenderbeg“, ljotićevaca, „Zelenog kadra“, „Križara“, Vlasovaca i ne zna se koga sve ne!

Sa ovom bulumentom na zapad bježi i 500 katoličkih sveštenika različitog ranga, na čelu sa Ivanom Šarićem, sarajevskim biskupom, što govori o veličini i umiješanosti Katoličke crkve u zločine na ovim prostorima u II svjetskom ratu.

U memorandumu nadbiskupa Stepinca iz 1943. godine upućenog papi Piju XII između ostalog stoji:

„U protivnom, njezinom propašću (misli se na NDH) ili fatalnim smanjenjem najboljih hrvatskih vjernika i svećenika žrtvovali bi dragocjeno i rado svoje živote da zaprieče tu strahovitu mogućnost – ne bi bilo uništeno 240.000 prelaznika sa srpskog pravoslavlja (nasilno prekrštenih ljudi) nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa crkvenim samostanima …“

Računajući na Fon Lera, kao jednog od najboljih svojih vojnika, Hitler je mislio da će biti moguće zadržati saveznika na ulazu u „Ljubljanska vrata“, što bi onemogućilo prolaz prema tzv. „alpskom bedemu“.

To je po zamisli Hitlerovih vojnih planera bio posljednji bastion odbrane III Rajha, u čemu bi se mogao naći eventualni spas, nudeći separatni mir zapadnim saveznicima, računajući na ideološki odijum prema komunizmu.

Taktizirajući fingiranim pregovorima o bezuslovnoj kapitulaciji sa komandom Jugoslovenske armije, a u stvari pripremajući se na odsudnu odbranu – iz istih razloga, II svjetski rat na prostorima eks-Jugoslavije nije završen 08. maja 1945. godine (potpisom admirala Denica u ime III rajha o bezuslovnoj kapitulaciji fašističke Njemačke i Vermahta), nego tek 15. maja – sedam dana kasnije.

Njihov pokušaj dobijanja na vremenu, razvlačenjem fronta po alpskim klancima, pokazao se kao poguban i loš, jer je već tada Jugoslovenska armija bila četvrta po snazi u Evropi, a demoralisani ostaci njemačkog Vermahta i raznih kvislinških formacija – ratna igračka. Naravno, u tim borbama na ovaj ili onaj način stradalo je i dosta nedužnih civila, što niko ne spori i što nije nikakva novost u ratu. Vojni analitičari govoreći o gubicima u živoj sili u ratu konstatuju da na jednog ubijenog neprijateljskog vojnika dođu 42 civila! Zato je opšti napad Jugoslovenske armije na blajburšku kolonu otpočeo tek nakon odbijanja ultimatuma o bezuslovnoj predaji neprijateljskih vojnika.

Izjednačavanje žrtve i zločina

Sadašnja hadezeovska postava (ranije Račanova) stalno pokušava izjednačiti Jasenovac i Blajburg, pomiješati jasenovačke i blajburške kosti – pomiriti i izjednačiti zločince i njihove žrtve. Okupljanjem katoličkih crkvenih velikodostojnika, zvaničnih predstavnika Islamske vjerske zajednice (Mešihata iz R. Hrvatske), obaveznim dekorom iz BiH (oficijelni spiker ovogodišnje komemoracije predstavio je izvjesnog gospodina Jukića, predsjedavjućeg Doma naroda BiH, kao zvaničnog izaslanika BiH, što i nije neka novost jer političari iz BiH odlaze po bijelom svijetu kao slobodni strijelci ne polažući račun za svoje izlete svom narodu, naravno uz devizne dnevnice), stranačkih prvaka, viđenijih intelektualaca – želi svijetu prikazati biblijsko stradanje samo hrvatskog naroda u II svjetskom ratu – poredeći blajburšku kolonu sa „Križnim putem“ Isusovog stradanja.

Nacija – država – Katolička crkva u Republici Hrvatskoj su tri dominantne vrijednosti. (Na šta vas ovo asocira?) Po mnogim elementima organizacija hrvatske političke scene vraćena je u srednji vijek. U srednjem vijeku ljudi vjeruju u Boga, svece, vizije, nadzemaljske sile, ali ne vjeruju u sebe – čovjeka. To je (donekle) bilo razumljivo, jer srednji vijek pamtimo iz udžbenika kao doba „mračnjaštva“ – mentalitet ruralnog društva, vremena kad je teologija vladala filozofijom, a crkva državom. A, šta je to danas?

Obilježavajući sjećanje na zločin, kao zavjetni dan, hrvatski političari i „Crkva u Hrvata“ na najprimitivniji način rugaju se ne samo nevinim žrtvama fašizma nego i svom sopstvenom narodu – antifašistima koji su dali značajan doprinos pobjedi nad fašizmom (ko još nije čuo za II dalmatinsku). Ko je taj i ko će imati snage da sa polja „šahovnice“ već jednom makne crne figure? – ili je moguće bolje pitanje:

Hoće li i ove godine fratar dominikanskog reda don Vjekoslav Lasić, akademski obrazovan teolog (ili neko drugi), služiti misu zadušnicu na dan Pavelićeve smrti kao što je to činio 1998. godine u crkvi Ranjenog Isusa – ulica br. l u Zagrebu, uz „koncelebraciju“ prvaka Hrvatske stranke prava Ante Đapića, jer, zaboga, po njegovoj definiciji“ ustaški pokret je bio revolucionarni“.

Na kraju ovog osvrta na Blajburg nehotično se sjetih antologijske rečenice Danila Kiša, koji se spremao za egzil, izrečene na Surčinskom aerodromu te davne 1966. godine:

„Bože, kako se ovdje rano smrkava.“
izvor: Patriot; 24.05.2004