logo logo logo logo
Рубрика: Политика, Актуелно, Религија, Свет, Друштво    Аутор: Gorica Trkulja    пута прочитано    Датум: 29.12.2007    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

Ajde čiko. možeš ti to.....“Srpskom narodu kroz tamnički prozor“ Vladika Nikolaj Velimirović
Ljubav je temelj i osnov života. Suština i smisao.

piše Gorica Trkulja

Ima li uzvišenije i nesebičnije ljubavi od ljubavi prema Otadžbini? Ima li lepših stihova od onih ispevanih u slavu rodu i Otačestvu? Ima li veće i opravdanije žrtve nego ugraditi život u temelj svoje države, temelj slobode i časnog trajanja?

Ljubav prema rodu je jedina vodilja koja zna pravi put, koja nepogrešivo vodi. Ima li ičeg prirodnijeg nego ljubiti “bližnjega svoga“, ljubiti svoj rod i svoj narod? Ima li ičeg uzvišenijeg nego posvetiti život radu za dobro svoga roda? Ima li časnijeg i plemenitijeg zadatka i cilja?…

Kroz sve vekove svoga postojanja Srpstvo je opstajalo i opstalo samo zato, jer je utemeljeno na Ljubavi, na Pravoslavlju i Svetosavlju, toj neuništivoj veri u Gospoda našeg Isusa Hrista i na ljubavi prema svome rodu. Srpstvo je opstalo, jer su srpski sinovi i kćeri bili spremni da na oltar otadžbine i vere polože i svoj život i život svoje dece.

Srpska država je na ljubavi prema rodu utemeljena i žrtvovanjem za tu ljubav građena. Nesebični i uzvišeni ciljevi stvaranja države inspirisali su ne samo najodanije i najveće već i generacije i generacije čitavog srpskog naroda da se ugrade u temelje iz kojih sve zdravo i nacionalno crpi snagu i na kojima počiva.

Ogromne žtrve, milionima ljudskih, srpskih života brojane, postavljale su snažne i teško razrušive temelje.

Ta bezgranična ljubav i žrtva je stameni temelj našeg postojanja i opstanka… Sve što nije bilo zdravo i časno, što na ljubavi nije sazdano i na njoj nije počivalo, sve što je bilo slabo i nejako, pa sili nije moglo odoleti, kao i ono što je tražilo privilegije i težilo nečasnom, otpadalo je i otpada od srpskog stabla i ostaje bez korena.

I to je danas zlo koje čini sve da svoju izdaju i slabost, svoje otpadništvo proglasi mudrošću, da ih sakrije ili opravda, da ih nametnu kao vrednosnu kategoriju koju treba slediti. Iz Hristovog stada prelaze u stado sotonino. Uzalud upozorenja “Da nas ne prevari sotona; jer znamo šta on misli“… A sotona neumorno juriša, podmuklo povlađuje, lukavo podmeće…

Svo ljudsko postojanje je borba, večita i neprekidna.

Borba bezbožnika protiv vernih… Borba zla protiv dobroga, jer uistinu, ratovi nikad ne prestaju. I kad formalno prođu, kad se potpišu mirovni sporazumi, poražena ratna mašinerija nastavlja drugim sredstvima ka svom cilju…

Često se pitam: Šta se to sa Srbima događa posle velikih i slavnih epopeja?
Ratni junaci i neustrašivi borci, možda od umora ili zato što poveruju u priču da je rat završen povlače se u pozadinu, verujući da su svoj časni zadatak i dužnost prema rodu izvršili, da će njihove zasluge i ideali za koje se u ratu žrtvovalo biti dostojno vrednovane…
Na scenu stupaju razni kalkulanti i prevaranti, oni kojima ništa nije sveto i koji ništa nisu ni žrtvovali ni uložili… pozadinci zavladaju… počinje progon svega časnog… I ostaju tužne i tragične sudbine istinskih rodoljuba o kojima svedoči Laza Lazerević svojom pripovetkom “Sve će to narod pozlatiti“… Koliko je neispričanih i nezabeleženih sudbina koje narod treba da pozlati? A koliko će sudbina i ideala ostati nepozlaćeno?

Drugi svetski rat je Srpstvu doneo rane koje nisu zacelile, jer taj rat, pritajeno i podmuklo, i dalje traje. Neprijatelj je obezboženi komšija i rođak i brat koji je izneverio – preneverio. Nevernik i silnik. “Kome zakon leži u topuzu“, ko se Boga ne boji, “tragovi mu smrde nečovještvom“.

Teško da će ove rane ikad zaceliti, jer je deo naroda najodaniji Srpstvu, svojoj veri i korenima, svojoj Otadžbini, najverniji i Bogu i Srpstvu najodaniji , ubijan, progonjen i izgonjen, prognan i izgnan… Bačen u rasejanje, razvejan po belom svetu. A u Otadžbini odbačen, bez puteva i osnovnih uslova za život… silom raseljen… Pusta su domaćinska imanja i sela. Posebno u krajevima gde je vernost kralju i Otadžbini bila svetinja.

Bezbožnici su zavladali i danas vladaju… i nastavljaju nepoštednu i nečasnu borbu protiv svega na čemu je svo srpsko postojanje zasnovano, svega od čega je suptilna, božanska duša Srbinova sagrađena… Današnja srpska država, kao i prethodna komunistička, stidi se seljačkoga, srpskoga porekla i imena. Omalovažava temelje i žrtve u njih ugrađene. Izruguje se svetom knezu Lazaru, srpskim junacima i svetiteljima, srpskim domaćinima i srpskom poštenju kojemu nadeva druga imena: naivnost, čak glupost i zatucanost. Obmanuta i potkupljena lažnim sjajem i lažnim obećanjima, zaslepljena da li samo neznanjem… hrli u tuđe, novo i nepoznato, gazeći i nipodaštavajući sve. Neselektivno prihvata sve što joj “razvijeni zapad“ podmetne, boreći se neprestano i surovo protiv najveće od svih ljubavi – ljubavi prema svome narodu.

Borba protiv ove Ljubavi, protiv nacionalizma i patriotizma je u svojoj suštini borba protiv srpske države i protiv Srpstva. Svako ko to neće da vidi ili to poriče, neprijatelj je Srpstva. Država počiva na zakonima, na odanosti i rodoljublju, spremnosti naroda da je brani… “Neki novi klinci“, kao i uvek kada se revolucijom zaposedne vlast, prosto se rugaju uzvišenim idealima, sledeći ideju rokera koji je, spevao stih “za ideale ginu budale“…

Danas je neko čudno doba…

Vrtlog bezbožništva i bezverja, vrtlog savremene “civilizacije“ zahvatio je zbunjeno i osakaćeno Srpstvo i širi se nemilosrdno, zavlačeći se čak i u dobro skrivane lavirinte i zabiti ljudskih duša, narušavajući mir koji je Gospod ostavio. Siloviti tajfun javno izrečenih i napisanih nebuloznih optužbi i podvala, nošen medijima, pre svega radio i televizijskim talasima, čupa korene i ruši duhovne vertikale, jedine spone sa korenima i sa Svevišnjim, ostavljajući i žive i mrtve ljudske duše da lutaju, uzalud tražeći spokoj…

Dok god je Srpstvo bilo duboko ukorenjeno Božanskim pravoslavljem i duševnim mirom, kroz vekove, uspešno se opiralo “civilizacijskim“ silama bezbožništva. Istina, stradalo je, padalo, ali se uvek iznova vazdizalo… Svaki put više ukrašeno vrlinama, jer se stradanjem vrline stiču, i stradalnik se Bogu približava.

Mnogi su na Srpstvo nasrtali i od njega otimali… Srbi su se uvek samo branili. S verom u Boga, za krst časni i slobodu zlatnu. Iz ratova je Srpstvo izlazilo fizički obogaljeno, no duhovno osnaženo… Iz poslednjih ratova izašlo je i fizički i duhovno osakaćeno… Kroz duge vekove Otomanske i Austro-ugarske okupacije otkidali su čitave delove Srpskoga tela i prišivali ih tamo gde ne pripadaju… a onda su rešili da ubiju Boga u Srbima…

I ta borba, da se iz svesti srpske protera Gospod i ljubav prema Otačestvu, traje. U Srpstvu se svakodnevno ubija Bog i Ljubav prema rodu… Bezbožnici, neprijatelji Srpstva, ma ko i ma gde bili, vazda progone najumnije, najhrabrije, najvernije… Da ih odvoje od izvorišta… Da ih otrgnu od suštine… Da raslabe i razgrade. U Otadžbini kao i u tuđini, makar se ona zvala i “slobodni svet“.

Neprijatelj u zemljama srpskim i u državi srpskoj nastavlja da traži i, na žalost i sramotu, uvek pronalazi sluge i podanike. Svesni da nose prokletsvo zbog izdaje, nastavljaju sramnu trgovinu nacionalnim vrednostima, prodajući ih u bescenje i gazeći i nipodaštavajući mučenike za veru i slobodu. Takvi, izrodi, ujedinjeni sa neprijateljima jurišaju protiv Srpstva u koje su vekovima utkivane Ljubav, Istina i Sloboda… Svedoci smo strašnog juriša sila bezumlja i na dušu i srce Srbinovo, na sve srpske zemlje, na naše sveto Kosovo i Metohiju.

Sile podzemlja i bezumlja, neprekidno razaraju i uništavaju nacionalno i rodoljubivo Srpstvo, jer ono svojom Ljubavlju stalno opominje i upozorava, pobeđuje i poražava.
U bezbožnom vremenu, bezbožnima sve srpsko i nacionalno postaje breme koga se treba osloboditi, koje treba razoriti, uništiti… Zato narod svađaju, razjedinjuju, dele, lažu i podmeću…

Ravnogorstvo – duša i srž Srpstva

novine_logo_samo_grb.jpgOtpalima od Boga, duša i srž Srpstva – Ravnogorstvo, i najveći mučenik i stradalnik za veru i Srpstvo u dvadesetom veku, Vožd Trećeg srpskog ustanka, Đeneral Draža Mihailović, je neprijatelj koga ni mrtvog ne prestaju da progone. Iz svesti i duše narodne nisu, i ne mogu ga prognati… Uprkos svemu, živi Ravnogorstvo i naš Čiča Draža… U Srbima postojbine i rasejanja. Posebno žive u svesti, sećanju i delanju saboraca i njihovog potomstva. To potvrđuju brojni spomenici i nacionalna imanja, svetinje i zadužbine širom sveta kojim je častoljubivi i pošteni deo Srpstva odao počast Srbinu čija stvarna žrtva za Otačestvo ima mitske dimenzije. Đeneralu koji je na pravdi Boga optužen i razapet i kome se ni grob ne zna… To je još jedna sramota koja boli, ali koja ne iznenađuje, jer, deca komunizma, i njihovi satrapi, nasledili su svoje očeve… “Od oca je sinu ostanulo“… I nastavljaju da vladaju Srbijom i da sakate Srpstvo i dušu Srbinovu, lažno se kiteći časnim imenom srpskim… I stare rane produbljuju, i nove stvaraju… No, doći će vreme kada će se i Srbija okititi Istinom i kada će priznati svoje zablude i svoje grehove prema najodanijoj deci svojoj. Gospodu se usrdno za to molim i za to vreme živim.

Studen tuđine

Niko rane svoga roda ne oseća i nikoga ne bole kao nacionalnu emigraciju.
Ko nije živeo daleko od svoga izvora, koga nisu šibali tuđinski vetrovi i do čijih kostiju nije dopirala studen tuđine, ne može to ni da nasluti…

Čežnja za nepoznatim, dalekim i nedokučivim odvodi i danas mnoge u dalek i tuđi svet. Nije uzalud rečeno: “I nije čudo, jer se sam sotona pretvara u anđela svetla“. U tom novom svetu najbolje se spoznaju dragocenosti i bogatstvo kojim nas je Gospod blagoslovio, a koje smo, često, nerazumno i nesmotreno prezreli i odbacili…

A u jedno drugo, hudo, vreme, odlazili su da spasu živu glavu, prognani i progonjeni. Odlazili su, najčešće, na put bez povratka… Da čeznu za svojim ostavljenim imanjima, kućama… i da čistotom svoje vere i duše pronose lepotu Pravoslavlja.

I ja sam se, Božijom voljom, u jednom vremenu, našla na severnoameričkom kontinentu da spoznam i svedočim istinu o jednoj generaciji Srba posvećenih domu i rodu… da svedočim o Srbima prognanim i odbačenim. O Srbima u čijim su srcima duboko ukorenjeni biserni dragulji vere i ljubavi prema svome poreklu. Da svedočim o sačuvanim neokaljanim najvišim nacionalnim vrednostima… Da svedočim Ljubav kojom plamte Srbi koji Srbiju samo u snovima pohode… O onima koji se drže svetootačkog predanja i svojim životom svedoče Jevanđelje…

Često samo fizički prisutni u zemljama u koje ih je životni vrtlog bacio, duhom i dušom uvek su u Otadžbini. Žive moleći se Gospodu za svoje Otačestvo, uvek spremni da i svoj život stave na oltar Otadžbine.

Srpska nacionalna emigracija prati svaki događaj “iz domaje“, čita sve vesti koje dolaze “iz starog kraja“, raduje se svakoj dobroj vesti, svaki nagoveštaj nečega lošeg boluje… i bori se, svim svojim silama da pomogne Otadžbini i da svet sazna Istinu.
Neustrašiva je i nepokolebiva u borbi protiv ale bezbožništva koja je svoje otrovne vatrene jezike usmerila na Pravoslavlje, pretvarajući čitav dvadeseti vek u vek bezbožištva, neznaboštva, novih i zlokobnih idolopoklonstava… Niko se tako postojano i neustrašivo protiv toga ne bori. Pravi rodoljubi, ljudi od časti i imena, kakvih je nekada bila puna Srbija. Takvi su potrebni majci Srbiji. Za takvima bi Srbija trebalo da plače…

“Slepo crevo“

Stradanja njihova je malo ko spoznao, malo ko zabeležio, malo ko razume… Oni su odbačeno “slepo crevo“, recidiv starog, prevaziđenog… Njihovu veru nazivaju starovremskom, prigovaraju joj da ne stremi modernim tokovima. A ona, iskonski čista, zagledana u suštinu iz koje crpi snagu i Ljubav, ne teži stapanju sa modernim svetskim pokretima i utapanju u njih. Ova, svetosavska vera se iz korena hrišćanstva napaja, jer “svet se menja ali se Crkva ne menja, ne menja se njena večna Božanska Istina, njena večna Božanska Pravda, njeno večno Božansko Jevanđelje. Ne menja se, jer se ne menja Gospod Hristos. Gospod Hristos juče je i danas isti i vavek“. Tako je govorio ava Justin, skrivena savest Pravoslavlja. Oni to dobro znaju, i toga se ne odriču.

Surov i bezdušan je obračun sa njihovom Ljubavlju. Sotona prerušen u rođake i braću… Zbog te Ljubavi su ih ubijale tajne i javne službe “bezbednosti“. Razarali su im nacionalne organizacije, svađali ih, delili, podmetali im kukavičija jaja, klevetali, lažno optuživali… iz crkve izgonili, svetinje im otimali… Kako onda, tako i danas… Otimaju, prete, omalovažavaju, ne biraju sredstva da pokažu svoju moć… Ne dotiču ih se misli mudrog pesnika “kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom.“

Često su skriveni iza visokih crkvenih činova, odeveni u vladičanske odežde… A narod sve vidi, i “po delima njihovim, prepoznaje ih“…

Buktinja koja osvetljava duboke ponore

novine_logo_mali.jpg

Vođeni snagom te čiste vere i ljubavi, istančanog osećaja za prave, suštinske vrednosti, patnjama “prosvetljeni“, videli su više i bolje, stremili uzvišenijem. Bežeći od svega prizemnog stvarali su i gradili najlepša svedočanstva svoje ljubavi, gradili Božije hramove da svedoče Istinu o njima i njihovom rodu. Tako se, u to vreme bezumlja i progona svega Božijeg i nacionalnog, rodila Slobodna srpska pravoslavna crkva. Plod nepomućene i neugasive Vere i Ljubavi.

Iskonska čistota pradedovske vere i danas je buktinja koja osvetljava duboke ponore u koje neki sadašnji velikodostojnici vuku verni narod ne pitajući ga hoće li sa njima i ne slušajući njegov očajnički vapaj da to ne čine, da narod ostave i da sami idu putem u bestragiju… Srpska nacionalna emigracija je prva videla sunovrat u koji bezbožništvo vuče Srpsku pravoslavnu crkvu. Prvi su se tome suprotstavili. Rečju i delom su pokazali da nemaju “drugih bogova“ i da je Svetosavlje put kojim postojano idu i koga se ne odriču. Ne očekuju hvalospeve zbog ostajanja na ispravnom putu, ali je normalno da dobiju bar javno priznanje za istinu i javno izvinjenje za stradanje “na pravdi Boga“. Snaga i čistota njihove vere daje im pravo na to. Vreme i sled događaja svakodnevno potvrđuju to pravo! Čini se, da su neki srpski crkveni velikodostojnici naučili od rimskog Pape kako da postanu nepogrešivi, pa stižu samo optužbe, a zaslužena izvinjenja nikako da stignu.

Umesto pravih pastira koji znalački bude i podstiču veru, koji i sebe i Crkvu u Otadžbini, osakaćenu komunističkom ideologijom i zločinima, snaže iskrenošću i dubinom vere nepokolebljivih patriota, snagom ljubavi nacionalne rodoljubive emigracije prema Svetosavlju, oni postaju lažni pastiri, “zli vukovi u jagnjećoj koži“, smešni politički i papski inkvizitori. Ne mogu reći “Gospode, oprosti im, ne znaju šta čine“, jer svi znamo da znaju i da to čine svesno.

Kroz tamnički prozor

Ratovi se nikad ne završavaju. Poraženi komunizam nastavlja svoj zločin podmuklo. Nastavlja da razara najvrednije što Srpstvo ima: Srpsku Pravoslavnu Crkvu i srpsku nacionalnu emigraciju. Nastavlja da razara i ubija duše naše, pošto je srpske nacionalne institucije već okupirao…

Vazda su rodu najodaniji i najverniji progonjeni… Vladika Nikolaj je ostavio svoju oporuku “Srpskom narodu kroz tamnički prozor“. I rodoljubiva nacionalna emigracija svojim rodoljubljem i iskrenom svetosavskom verom svakodnevno piše svoju oporuku – Srpskom narodu, kroz emigrantski prozor. Ali tu oporuku, ta zaveštanja kao da nema ko da čita. Danas se u Srbiji ne preporučuju javno dela Vladike Nikolaja, sa Teološkog fakulteta se progone dela ave Justina… Nisu baš zabranjena, ali nisu ni preporučljiva… Danas Srbijom propoveda nekakav Zizjulas, danas ekumenisti vuku Srpsku Pravoslavnu Crkvu po kaljuzi i blatu beznađa u otpadništvo od Boga Jedinoga, odbacujući svetootačko predanje i one koji svojim životom svedoče Jevanđelje…

Grobovi srpskih rodoljuba razvejani po vascelom zemljinom šaru svedoče stradanje kome kao da nema kraja. Kad samo pomislim koliko čežnje za otadžbinom pokriva ledena tuđa zemlja. Koliko je neuzvraćene i neshvaćene ljubavi, koja traži odgovor, koja beskompromisno traži istinu i pravdu?

No, srpski duh se ne zatire lako. Odoleo je petovekovnom ropstvu. Odoleva silama straha, srama i bezumlja. Odoleće i sada. Srpska je crkva odolela Osmanlijama, vekovima odoleva Vatikanu, odoleće i bezbožnicima, pa makar se oni i u nju “uvukli“, makar nosili mitre i mantije… Srpska crkva je verni narod, a on sve smelije korača putevima vere, suprotstavljajući se “prodanim dušama“ i sledeći samo prave pastire.

Nacionalna, patriotska emigracija, glas srpske savesti, izoštrenim “šestim čulom“ pre svih vidi otkuda opasnost dolazi i upozorava, poziva na odbranu i grčevito brani svoje korene i svoje temelje, svoju veru. Ljubav prema Otačestvu snaži i greje srca, i verom pobeđuje sotonu.

Nacionalna emigracija i danas visoko drži “zastavu svetosavlja“ da opomene, podseti, a bogami, i da posrami one koju svoju dužnost zaboravljaju.

Pažljivo slušajmo glas časti i savesti… i sledimo svoje srce! A ono nas vodi ka suštini i smislu života: Veri u Gospoda i Ljubavi za svoj narod.

Na dan Svetog Avrama Prvozvanog, Gorica Trkulja
2007, leta Gospodnjeg

izvor: Srpske Novine, Toronto

novine_logo.jpg




4 коментара у вези “Vazda su rodu najodaniji i najverniji progonjeni…”
  1. … [Trackback]

    […] Here you will find 12284 additional Information on that Topic: novinar.de/2007/12/29/vazda-su-rodu-najodaniji-i-najverniji-progonjeni.html […]

  2. … [Trackback]

    […] Find More on to that Topic: novinar.de/2007/12/29/vazda-su-rodu-najodaniji-i-najverniji-progonjeni.html […]

  3. … [Trackback]

    […] Find More on on that Topic: novinar.de/2007/12/29/vazda-su-rodu-najodaniji-i-najverniji-progonjeni.html […]

  4. … [Trackback]

    […] Read More Info here on that Topic: novinar.de/2007/12/29/vazda-su-rodu-najodaniji-i-najverniji-progonjeni.html […]


Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
Писанија Грешног Милоја
Проф. Др. Миодраг Петровић

Проф. Др. Миодраг Петровић

КРОТКИ ЛАФОВИ!
Антиекуменистички сајт

НОВИ Антиекуменистички сајт

„СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ“
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo