Вести

Skup na kojem je dogovoreno ujedinjenje pravoslavaca i rimokatolika bez odjeka u Srbiji. Većina vladika SPC smatra da razlike između dve crkve nisu male i da Vatikan želi da otupi oštricu pravoslavlja.

Srpska pravoslavna crkva još nema zvaničan stav o ravenskom susretu na kojem je dogovoreno ujedinjenje Pravoslavne i Rimokatoličke crkve.

Na oktobarskom sastanku u italijanskom gradu Raveni, podsetimo, delegacije Pravoslavne i Rimokatoličke crkve potpisale su dokument sa 46 tačaka kojim se postavljaju temelji ujedinjenja dve crkve, posle velikog raskola 1054. godine. U dokumentu se utvrđuje da je papa „prvi među patrijarsima“, a Rim „prvo sedište“. Smatra se da su upravo ove dve tačke dovele do raskola između pravoslavaca i katolika.

Zanimljivo je da su predstavnici Ruske pravoslavne crkve (RPC) napustili skup jer su na njemu učestvovali predstavnici Estonske apostolske crkve, koju je 1996. godine osnovala Carigradska patrijaršija na kanonskoj teritoriji RPC.

Predstavnici Moskovske patrijaršije veoma su skeptični prema dokumentu i smatraju da je incident sa Estonskom crkvom „izrežiran kako bi Moskovska patrijaršija bila na vreme isključena iz pravoslavno-katoličkog dijaloga i kako bi u njenom odsustvu bili usvojeni određeni noviteti“. Šef delegacije Moskovske patrijaršije u Raveni, predstavnik Ruske pravoslavne crkve pri evropskim međunarodnim organizacijama episkop bečki i austrijski Ilarion veruje da postoji mogućnost da se radi o klopci!

POTREBNO SLUŽENJE, A NE OTIMANJE ZA PRIMAT

Protođakon Ljubomir Ranković iz Eparhije šabačke smatra da je potrebno ujedinjenje pravoslavaca i katolika i tvrdi da su svi raskoli posledica sukoba u višoj jerarhiji obe crkve.

– Više jerarhije više vole da budu despoti nego pastiri, zaboravljajući da su oni naslednici Pastira dobrog Isusa Hrista, koji je rekao: „Po tome će vas poznati, ako ljubavi među sobom imate“ i „Ko hoće da bude prvi, neka bude svima sluga“. Otimanje o prvenstvo samo svedoči da je visoka jerarhija na bespuću. Dakle, suština hrišćanstva je u žrtvi i služenju, a ne o otimanju za primat, jer i Spasitelj izričito zapoveda: „Ne iskajte prva mesta među sobom“. Hrišćanstvo se danas nalazi pod žestokim pritiskom agresivnog islama i da bi bilo ravnopravan partner mora biti jako i jedinstveno. Ovako nejedinstveno neće imati blistavu budućnost – rekao je protođakon LJubomir Ranković za naš list.

„Katolici će pokušati da formulišu eklesiološki model Vaseljenske crkve tako da bi uloga „prvog episkopa“ bila definisana što je moguće sličnije onoj koju danas ima rimski papa u Katoličkoj crkvi. Sa svoje strane, Carigradska patrijaršija će se truditi da se „prvom“ priznaju ona prava koja Carigradski patrijarh nema danas u Pravoslavnoj crkvi, ali bi, očigledno, želeo da ih ima“, rekao je vladika Ilarion.

Srpsku pravoslavnu crkvu u Raveni predstavljao je vladika bački dr Irinej (Bulović), koji je, po ko zna koji put, odbio da za medije prokomentariše neki značajan događaj. Iako nas je monahinja Filoteja iz Eparhije bačke uputila da pitanja vladiki postavimo elektronskom poštom, što smo i uradili, episkop Irinej nas nije udostojio ama baš nikakvog odgovora! Zato nije jasno da li je vladika Irinej u ime SPC potpisao pomenuti dokument. Čak iako je potpisao, njegov potpis ne znači da je SPC prihvatila odredbe sporazuma, već je to samo „primanje k znanju“.

„To je za nas jako osetljivo pitanje i potrebno je vreme da proučimo ovaj dokument. Do tada, nećemo se oglašavati“, rečeno je Glasu javnosti u Beogradskoj patrijaršiji.

U krugovima episkopata saznajemo da većina episkopa zapravo i ne zna šta je ravenski dokument i šta sadrži. O tome ih niko nije izvestio, a ono što iz štampe saznaju ipak nije dovoljno. Dokument neće biti predstavljen Svetom arhijerejskom Sinodu već će biti prosleđen Svetom arhijerejskom Saboru u maju sledeće godine, na redovnom zasedanju Crkvene skupštine.

Kada je reč o odnosu Srpske pravoslavne crkve prema Vatikanu, stav vladika je prilično podeljen. Dok su pojedini arhijereji, koji su, kako se veruje, još u manjini – raspoloženi za saradnju sa Rimokatoličkom crkvom, dotle vladika raško-prizrenski Artemije smatra da SPC i naš narod „od Vatikana ništa dobro ne mogu očekivati, niti smo u istoriji išta dobro dobili“.

– NJima je cilj da se otupi oštrica pravoslavlja i pokažu da su razlike minimalne, iako to nisu. Vatikan želi da se pravoslavni svet nekrotizuje i narkotizuje – rekao je vladika Artemije za Glas javnosti.
Za ekumeniste se smatraju mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan, vladike bački Irinej, šabački Lavrentije, šumadijski Jovan, braničevski Ignatije, srednjoamerički Hristofor, australijsko-novozelandski Irinej… dok su u „tvrdom krilu“ SPC vladike raško-prizrenski Artemije, banatski Nikanor i gotovo svi episkopi iz Republike Srpske, BiH i dela dijaspore.

Autor: Petar Pašić GLAS JAVNOSTI

25.11.2007

Ravenski dokument o ekumenizmu

Vatikan, 19.11.2007. Katolici i pravoslavci se slažu o činjenici da se rimskoga biskupa smatra prvim među patrijarsima u cijelome svijetu, jer Rim je, prema izrazu Ignacija Antiohijskoga, Crkva koja predvodi u ljubavi. Međutim, ne slažu se oko „povlastica“ toga prvenstva…

U povijesti i prema crkvenoj tradiciji, rimski je biskup „protos“, odnosno „prvi“ među patrijarsima Zapadnih i Istočnih Crkvi. Pa ipak, povlastice koje proizlaze iz toga prvenstva valja bolje proučiti i razumjeti, kako bi ih dvije tradicije uskladile. To je, vrlo kratko rečeno, zaključak do kojega dolazi važan dokument, koji je 15. studenog objavilo Mješovito međunarodno povjerenstvo za dijalog između Katoličke Crkve i pravoslavnih Crkvi. Dokument je rezultat posljednjega susreta Mješovitog povjerenstva, održanoga prije mjesec dana u Ravenni.

Tko je poglavar opće Crkve? Može li se odrediti osoba koja, i za katolike i za pravoslavne, zauzima prvo mjesto, iako u sakramentalnoj jednakosti i ravnopravnome dostojanstvu vlastitome svakom biskupu? Koju bi ulogu, i koje dužnosti trebao obavljati taj „prvi među jednakima“?

Ta su pitanja bila u središtu razmišljanja članova Mješovitoga katoličko-pravoslavnoga povjerenstva, koje se od 8. do 14. listopada okupilo u Ravenni. Odgovor – koji se nalazi na koncu dokumenta sastavljenoga u 46 točaka i desetak stranica – može se ovako sažeti: katolici i pravoslavci se slažu o činjenici da se rimskoga biskupa – za katolike papu – smatra prvim među patrijarsima u cijelome svijetu, jer Rim je, prema izrazu Ignacija Antiohijskoga, Crkva koja predvodi u ljubavi. Međutim, ne slažu se oko „povlastica“ toga prvenstva jer, kako stoji u dokumentu, postoje razlike u shvaćanju, kako načina na koji bi se ono trebalo vršiti, tako i njegovih teoloških temelja i temelja u Svetome pismu.

Kako bi došao do ovih zaključaka, dokument iz Ravenne polazi od dva temelja: koncilijarnosti i autoriteta. Koncilijarnost, nazivana također sinodalnost, odražava – stoji u dokumentu – trojstveno otajstvo, i u njoj „druga“ ili „treća“ osoba ne pretpostavljaju „snižavanje ili podređenost“. Na isti način i Crkva posjeduje koncilijarnu dimenziju koja se izražava na tri razine: lokalnoj, regionalnoj i univerzalnoj. Glavni odgovorni za tu koncilijarnost jesu biskupi: sjedinjeni u zajedništvu – napominju nadalje stručnjaci Mješovitoga povjerenstva – ne samo da bi biskupi trebali biti sjedinjeni među sobom u vjeri, ljubavi, poslanju i pomirenju, nego oni imaju zajedničku odgovornost i isto služenje Crkvi. Autoritet proizlazi od Krista, temelji se na Božjoj Riječi, i preko apostola je prenijeta na biskupe i njihove nasljednike.

Nakon što su utvrđene te pretpostavke, dokument iz Ravenne analizira njihovu trostruku „aktualizaciju“ na tri spomenute razine. Na prvoj, lokalnoj razini, Crkva postoji kao zajednica okupljena Euharistijom, a vodi ju, izravno ili neizravno, biskup. To je zajedništvo okvir u kojemu se vrši sav crkveni autoritet – stoji u dokumentu. Već na toj razini, zajedništvo koje povezuje članove Crkve pokazuje se sinodalnim ili koncilijarnim, a biskup se stoga pojavljuje kao protos, odnosno prvi, poglavar zajednice. Slično tome, koncilijarnost i autoritet se izražavaju i na drugoj razini, onoj regionalnoj, na kojoj je očigledno zajedništvo s drugim Crkvama koje ispovijedaju istu apostolsku vjeru i dijele istu crkvenu strukturu.

U 24. točki dokumenta citiran je kanon koji je prihvaćen i na Zapadu i na Istoku, a koji utvrđuje da biskupi iz svake nacije trebaju priznati onoga koji je prvi među njima, i smatrati ga svojim poglavarom, ne čineći ništa važno bez njegove privole, i isto tako da „prvi“ ne učini ništa bez suglasnosti svih, čuvajući tako slogu.

Izraz takvoga općeg zajedništva su ekumenski sabori, na kojima su se, još od početka Crkve, okupljali, kako bi rješavali najvažnija pitanja, biskupi iz pet glavnih apostolskih sjedišta – Rima, Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema – i postupno iz svih drugih biskupija.

Posebice se na ekumenskim saborima prepoznaje aktivna uloga koju ima rimski biskup, kao najuglednija osoba među biskupima najvećih sjedišta. Pa ipak, neke od teškoća među katolicima i pravoslavcima nastaju iz njihova naziva „ekumenski“, koji je latinska Crkva dala saborskim skupovima održanima nakon raskola. Treba stoga i dalje bolje proučiti pitanje uloge rimskoga biskupa u zajedništvu svih Crkvi – zaključuje Mješovito povjerenstvo.

Treba također proučiti i na koji način poučavanje o univerzalnome prvenstvu Prvoga i Drugoga vatikanskog sabora može biti shvaćeno i življeno u svjetlu crkvene prakse prvoga tisućljeća. Riječ je o vrlo važnim pitanjima za naš dijalog, i za naše nade u uspostavljanje punoga zajedništva – stoji na koncu dokumenta.

Izraz takvoga općeg zajedništva su ekumenski sabori, na kojima su se, još od početka Crkve, okupljali, kako bi rješavali najvažnija pitanja, biskupi iz pet glavnih apostolskih sjedišta – Rima, Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema – i postupno iz svih drugih biskupija.

Posebice se na ekumenskim saborima prepoznaje aktivna uloga koju ima rimski biskup, kao najuglednija osoba među biskupima najvećih sjedišta. Pa ipak, neke od teškoća među katolicima i pravoslavcima nastaju iz njihova naziva „ekumenski“, koji je latinska Crkva dala saborskim skupovima održanima nakon raskola. Treba stoga i dalje bolje proučiti pitanje uloge rimskoga biskupa u zajedništvu svih Crkvi – zaključuje Mješovito povjerenstvo.

Treba također proučiti i na koji način poučavanje o univerzalnome prvenstvu Prvoga i Drugoga vatikanskog sabora može biti shvaćeno i življeno u svjetlu crkvene prakse prvoga tisućljeća. Riječ je o vrlo važnim pitanjima za naš dijalog, i za naše nade u uspostavljanje punoga zajedništva – stoji na koncu dokumenta.

RV/KNI

izvor: katolici.org