Вести

Postovani, prije mozda desetak godina, Rako Kršikapa, crnogorski iseljenik iz Njujorka, napisao je jednu lijepu analizu Crnogoraca uopste, koja je objavljena u Monografiji Crnogoricima u Kanadi prosle godine. Ova analiza je vrlo dobra i ja bih je vama djelimicno citirao:

piše: Zoran V. Raičević, Toronto

” Nestankom Crne Gore 1918. godine, kao drzave, dolazi do krupnih sociolosko-psiholoskih promjena u crnogorskom drustvu i glavama njenih stanovnika. Crnogorci su poslije mnogo vjekova prvi put vidjeli Srbe 1912. godine kad su im se srele vojske u Sandzaku i na Kosmetu, kad je uspostavljena granica izmedju dvije drzave. Grdno su se Crnogorci razocarali u ljude ekavskog izgovora kojima su se nepristojno smijali u lice. Shvatili su, ovo nije narod o kojem su decenijama pjevali, narod cijim su imenom u zanosu juznoslovenstva i pravoslavlja cesto svoju religiju i naciju nazivali. Osim sumnje, javila se i zebnja, razocarenje i phisicki problem, frustracija licnosti.

Shvatili su Crnogorci tada da izmedju njih i Srba postoje ogromne razlike u mentalitetu, shvatanju morala, te njihovo nipodastavanje crnogorskog imena, nacije, istorije i crkve. Medjutim, bratskom narodu nije smetalo sto su ga u proslom vijeku pobunili i oslobodili crnogorski vukovi i hajduci, da prljavom diplomatijom obezbijedi podrsku velikih sila za kidanje na komade crnogorske drzave. Mnogo su prije toga, igrajuci na kartu jugoslovenstva, rodoljublja i bratstva, posijali klicu razgora u samoj Crnoj Gori, da bi je iznutra oslabili i spremili za smaknuce, placajuci i nagovarajuci lakome i lakovjerne da sami sebe ture omcu oko vrata.

Stanovnici Crne Gore i sedmoro brda postali su idealni pacijenti i nervni poligoni za frustracije, konflikte, strepnje i druge psihicke poremecaje. Prvo su poceli nesvjesno da se zatvaraju u sebe, da gube urodjeni optimizam, sto gasi emocionalni mediteranski temperament. Poslije tzv. Ujedinjenja, Crnogorci su bili u konfuziji kako voljeti drzavu koja ne pominje crnogorsko ime i narod, jer tesko maceha moze zamijeniti majku. Druge velika prepreka koja je pokupila crnogorsko razocarenje i bunt bila je pojava komunizma. Prvo moras voljeti pet – sest federalnih naroda, a onda tek svoj sopstveni. Svaka je jugoslovenska republika javno i tajno gajila svoju dijasporu, zlu ne trebalo, valjalo je. Samo je Crna Gora iseljene Crnogorce prepustila same sebi. Najcesce su zavrsavali sa velikosrpskim osjecanjima prilazeci njihovoj crkvi i udruzenjima.

Vise su me interesovali tzv. velikosrpski Crnogorci, koji su bili brojniji, optereceni predrasudama, sa neizgradjenim licnim stavom o naciji, crkvi, o drzavi i buducnosti. To su bili pacijenti sa konfliktima dvostruke privlacnosti u svijesti, ciji mentalni sastav nije izdrzao pritiske velikosrpske inkvizicije, ilustrovane nepravilnom upotrebom Njegosa i kralja Nikole. Razlicite vremenske epohe, istorijske okolnosti, dinasticke teznje – za njih su beznacajni podaci i cinjenice. Logicno bi bilo da su ovi iseljenici srecni, jer je crnogorstvo u 20 vijeku izblijedjelo od velikosrpskog zracenja. Istina je sasvim drugacija, oni su u sustini bili nesrecniji od onih sto su se izjasnjavali kao Crnogorci. I dalje su radi svog ara i ponosa pricali o Srpstvu kao cistoj apstraktnoj ideji, dje su, toboze, Crnogorci glavni glumci, ali su prema ovozemaljskim Srbima gajili duboki prezir i mrznju. U razgovorima sam trazio njihovo pravo lice i istinu i nasao sam da u sporednoj fioci njihove podsvijesti.

Na moje pitanje koja je njihova najveca neostvarena zelja, osamdeset posto je odgovorilo:

DA MI JE VIDJETI ONU SAKU KOSTIJU U CRNOJ GORI, KO DA BI SE NANOVO RODIO.

I psihologu amateru bi bilo jasno – posvijest ne laze, ona se uvijek bori da ispliva na povrsinu, jer to je jedina prava i kristalno cista istina. Nije njima suva zelja da se kralj Nikola donese i sahrani na Cetinju. TO je odgovor za naivne. Njihova zelja je istao kao i onih Crnogoraca u dijaspori da se vrne i obnovi crnogorska drzava, da jos jednom budu slobodni ljudi, jer su shvatili da sunce sa Avale nikad ne grije ko s Lovcena.

Savremena crnogorska intelektualna snaga ima tezak domaci zadatak da nauci sopstveni narod da voli samog sebe, da mitomansku sliku o sebi zamijeni svijescu o realnoj ulozi i mjestu koje Crnoj Gori pripada medju drzavama i narodima svijeta.”

završen citat

Zoran V. Raicevic

Toronto