logo logo logo logo
Рубрика: Актуелно, Религија, Технологија    Аутор: Срђан Марјановић    1.393 пута прочитано    Датум: 27.08.2007    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

ČitanjeTREBA LI UBIJATI KRTICE, ILI KAKO NE ISPASTI BUDALA PRILIKOM ČITANjA SAVREMENE PRAVOSLAVNE LITERATURE.

Da napišem ovaj članak ponukao me je sledeći slučaj. Jednom sam, provjeravajući studentske radove na jednu te istu temu, primijetio da su petorica autora, u svim ostalim dijelovima rada samostalni i nezavisni jedan od drugog, na jednom mjestu, kao potvrdu svoje misli, naveli jedan te isti citat iz Svetog Pisma. Pri čemu je kod sve petorice citat bio odsječen na isti način – tako da je citat u “osakaćenom” vidu bio lišen svog prvobitnog smisla i više je služio kao potvrda autorove misli. Ja ne mislim da je bilo ko od njih namjerno iskrivio svešteni tekst. Ne, to se najvjerovatnije desilo mahinalno, i to je tužnije od svega. Krivica ovome je navika da se na biblijski tekst gleda kao na materijal za potvrdu vlastitih ideja, a ne kao na Riječ Božiju, koju mi moramo smireno da slijedimo, odbacivši sve “svoje ideje” koje njoj protivrječe.

To je bolest kojom je zaražena, u većoj ili manjoj mjeri, većina nas savremenih pravoslavaca, vaspitanih na tradicijama zapadne kulture. Ime te bolesti je modernizam.

Postavljanje svog mišljenja u glavu ugla – to je karakteristična crta svijesti, čak i religiozne, koja je zaražena ovom bolešću. Odatle potiče i nepovjerenje prema svetootačkom predanju, iz kojeg se probira samo ono što pogoduje potvrdi vlastitih ideja; odatle i nastojanje da se Sveto Pismo tumači “vjetrom iz svoje glave”, apsolutno prenebregavajući njegovo svetootačko poimanje. Odatle, napokon, i želja da se “obnovi”, “poboljša”, “modernizuje” Crkva Hristova, to nametljivo stremljenje, ti pokušaji da se u Crkvu lična mnjenja nasilno unesu, opravdaju i dogmatizuju.

Danas je popularno da se pod modernizmom podrazumijeva jedan uski krug lica i ideja, ali u stvarnosti je ova pojava mnogo rasprostranjenija. Oni koji dolaze u Crkvu donose ga iz svog predcrkvenog života. To negiranje autoriteta i prezir prema drevnosti i tradiciji jesu opšta karakteristika sekularnog pogleda na svijet, koji je počeo da se širi od 17. vijeka, ali koji je svoj vrhunac dostigao tek u našim danima. Tako da nije začuđujuće što se zaraza modernizma kod nas primila baš danas. Ljude tako uči škola, masovna, isto kao i elitna, kultura…

Sama pojava zaslužuje posebno razmatranje. Ovdje želim da pokažem kojim se sve metodama – nekada čak i ne sasvim namjerno – autori-modernisti služe da bi ubijedili čitaoca da njihove ideje, zapravo, predstavljaju učenje Pravoslavne Crkve.

Pošto svaki pravoslavni hrišćanin zna da se učenje Pravoslavne Crkve poznaje iz dva izvora – Svetog Pisma i predanja, upravo na manipulaciju tim izvorima i jesu usmjereni napori ovakvih autora.

Pogledajmo onda kako “rade” te metode, na primjeru neke očiledno nesuvisle ideje: pretpostavimo da neki čovjek smatra da neophodnost ubijanja krtica predstavlja obavezu svakog pravoslavnog hrišćanina, u šta i nastoji da ubijedi svoje čitaoce.

Metoda prva: tvrdnje bez dokaza

Čini nam se da je tvrdnja bez dokaza očigledno nepouzdano sredstvo za ubjeđivanje; međutim – ono “pali” prekrasno. Dovoljno je napisati: “Mnogi sveti oci Pravoslavne Crkve su govorili da je neophodno istrebljivati krtice”, – i značajni dio čitaoca će “progutati” tu tvrdnju sa apsolutnim povjerenjem. Autor neće navesti ni jedan citat, ni jednu referencu, a čitalac se čak ni zamisliti neće nad tim, ali će to pohraniti u svoju memoriju, kako bi u odgovarajućoj prilici ponovio tu “tvrdnju”, mada se više neće sjećati ni imena autora, ni naziva članka iz koje je ona izvučena.

Takve maglovite reference su veoma raširene. Pri čemu u većini slučajeva autori nemaju namjeru da svjesno uvedu čitaoca u zabludu. Jednostavno – čovjek je nešto slično negdje nekada čitao o krticama, ili je čuo od nekoga: tačan citat, naravno, on ne zna, ali je osjećaj ostao. A šta konkretno stoji iza tog osjećaja – da li stvarne riječi svetih otaca, da li nečije prepričavanje ili pak vlastite misli koje su nam pale na pamet prilikom čitanja djela otaca Crkve – to je već deseta stvar.

Odavde proističe savjet: prema takvim nedokazanim tvrdnjama i anonimnim referencama treba imati krajnje nepovjerenje. Trebamo da budemo veoma oprezni prema onome što čitamo, i prema onome što pišemo, jer u ogromnoj većini slučajeva takve reference ne potiču od zle volje, nego od autorove ljenosti, kojom se okorištava đavo da nas navede da vlastite misli proglasimo svetootačkim.

Razumije se, ima mnogo tema o kojima su se oci Crkve izjašnjavali savršeno saglasno, i prilikom izlaganja takvih tema ovdje opisani metod se nameće sam po sebi; međutim, ipak, moje je mišljenje da ne bi trebalo podlijegati iskušenju ljenosti: jer, što je više svetih otaca pisalo na ovu ili onu temu, tim će lakše biti naći u njihovim djelima konkretnu potvrdu razmatrane misli. Blagočestivom autoru više priliči da se smireno skloni u stranu i da dozvoli samim svetim ocima da govore, ne drzavajući “sumiranje” i prepričavanje njihovih misli po mjeri svog razumijevanja.

Kao varijante gorepomenutog metoda mogu se navesti i konkretnije, ali isto tako nedokazane tvrdnje, kao kada naprimjer autor bez ikakvog navođenja izvornika (tj. djela svetog oca) napiše ovakvu rečenicu: “Svetitelj Jovan Zlatousti je tvrdio da je neophodno istrebljivati krtice”, ili čak: “Svetitelj Jovan Zlatoust je više puta pisao: “Istrijebite krtice!”. Ako autor ne ukaže na original i konkretno mjesto svetootačkog djela, njegovu glavu ili stranicu, odakle je uzeo tu misao, pred nama je i dalje gola fraza i tvrdnja nepotkrijepljena dokazima.

Metoda druga: iskrivljavanje citata

Zna da bude i ovako: autor, navodeći citat i dajući tačnu referencu, ali istrgnuto iz konteksta, otvara prostor za nimalo manje zloupotrebe i iskrivljenja. Ovakvo uvođenje u zabludu je još opasnije, pošto prisustvo reference uliva povjerenje ogromnom broju čitalaca koji, po pravilu, ne provjeravaju citate.

Poznat je primjer tvrdnja: “Čak se i u Bibliji otvoreno kaže kako “Nema Boga” (Ps. 13:1). Ako se okrenemo temi koju smo izabrali, mi ćemo da tvrdimo: “Još je sveti Jovan Kronštatski uporno pozivao “da se istjeraju te crne krtice, koje potkopavaju cjelovitost naše duše” (“Moj život u Hristu” 1,2)”. U oba slučaja riječi su navedene tačno, ali im je smisao suštinski izopačen zato što su izvađene iz konteksta.

Zbog toga, nakon prve pojave sumnje, čitalac treba da provjeri citate koje navodi autor, da bi se vidjelo na koji su način one upotrijebljene u orginalnom tekstu. Ako nam ne bude lijeno da to učinimo, uvidjećemo da se u prvom stihu trinaestog psalama govori: “Reče bezumnik u srcu svom: “Nema Boga”", a da kod svetog Jovana Kronštatskog piše: “Prati sebe, svoje strasti, uočavaj ih, naročito u svakodnevnom životu, kod kuće, gdje one slobodno izviruju, kao krtice na sigurnom mjestu; izvan kuće neke naše strasti bivaju prikrivene drugim, naizgled prijtnijim strastima, a tamo nemamo mogućnosti da istjeramo te crne krtice koje potkopavaju cjelovitost naše duše”.

Prema tome, sveti Jovan Kronštatski uopšte ne govori o krticama, nego o strastima, on poziva na njihovo istrebljenje, a ne na istrebljenje zvjerčica koje se ukopavaju u zemlju, i koje su ovdje upotrebljene iskučivo u svojstvu metafore.

Umjesno je ovdje podsjetiti se kako su oci VI Vaseljenskog Sabora opominjali čovjeka koji se služi ovakvom metodom: “Evo, ti si i ovo svjedočanstvo svetoga oca iščupao iz svojih veza; ne priliči, pak, pravoslavnim ljudima da na taj način unakazuju izreke svetih otaca, vadeći ih iz konteksta; to je, prije svega, posao jeretika”[1].

Jedna od varijanti ovog metoda je i sastavljanje kolaža od riječi Svetog Pisma, zahvaljujući čemu postaje moguće da se u očima lakovjernog čitaoca autoritetom Riječi Božije opravda bilo kakva misao, između ostalog i krtico-boračka: “Sam Gospod u Pismu kaže: “Evo šta je nečisto za vas od životinja koje puze o zemlji: krtica” (Lev. 11:29); prema tome, “ubijte je, ne bojte se; to vam naređujem, budite smjeli i odvažni” (2 Car. 13:28).

Mnogi čitaoci “gutaju” ovakve kolaže sa iskrenim povjerenjem, iako je nekorektnost mehaničkog spajanja raznih rečenica, od kojih ni jedna čak ni sama za sebe ne potvrđuje tu misao, prilično očigledna. A ne treba ni govoriti da obraćanje pravom tekstu Svetog Pisma razobličava izopačenje smisla samih citata.

Tako, npr., u prvom fragmentu, osim krtica, nabrajaju se u svojstvu nečistih životinja još i miševi, gušteri, kameleoni i druge, i ništa se ne kazuje o neophodnosti da se one ubijaju. Naprotiv, zabranjuje se približavanje njima: “One su nečiste za vas od onih koje puze: svako ko ih mrtve dotakne biće nečist do večeri” (Lev. 11:31), a samo nabrajanje je dato “da bi razlikovali nečisto od čistog, i životinje koje se mogu jesti od životinja koje se ne smiju jesti” (Lev. 11:47).

Drugi, pak, fragment ne predstavlja riječi Božije o krticama, nego riječi carevića Avesaloma o svom bratu: “A Avesalom naredi djeci svojoj rekavši im: Gledajte da čim se razveseli srce Amnonovo od vina i kad vam ja kažem “Porazite Amnona”, tada ga ubijete, ne bojte se; to vam ja naređujem, budite smjeli i odvažni” (2 Car. 13:28).

Vrijedi ovdje navesti riječi svetitelja Irineja Lionskog, kojima on opisuje kako se ovom metodom “kolaža” služe jeretici-gnostici, koji “sabirajući na raznim mjestima rasijane riječi i imena, prenose iz prirodne veze u neprirodnu, postupajući kao oni koji, razmišljajući o nečemu, pokušavaju da svoje misli izlože Homerovim riječima, tako da neupućeni dobiju utisak da je Homer sam složio stihove na tu temu, tako da mnogi, opčinjeni skladnošću stihova, bivaju zapitani – da to zaista možda nije pisao sam Homer. Tako je postupio jedan koji je opisivao Homerovim stihovima Herakla kojeg je Euristej poslao u potragu za adskim psom, a neće škoditi da radi primjera navedemo te stihove, pošto su metode i kod jednih i kod drugih iste.

To reče i, stenjući žalosno, posla iz doma
Muža Herakla, izvršitelja podviga čudesnih,
Muž Euristej, Perseja Stenela potomak,
Da psa iz Ereva izvede od strašnog boga Aida.
Pođe on na put, poput gorštaka, kao lav, gord snagom,
Brzo kroz grad; pratiše ga svi kojima je mio,
Djeve mlade, i mladići, i prestradali starci,
Plačući za njim neutješno, kao da u smrt odlazi.
Pružiše pomoć i Hermes, i svijetlog pogleda Atina,
Znajući ljubljenoga brata i kako je u duši on zabrinut.[2]

I ko od naivnih ne bi povjerovao i pomislio da je ove stihove spjevao Homer baš na tu temu? Ali onaj koji poznaje Homerove pjesme priznaće da su ti stihovi njegovi, ali sadržinu pjesme neće, jer on zna da je jedan kazan o Odiseju, drugi o samom Heraklu, treći o Prijamu, četvrti o Menelaju i Agamemnonu; presloživši ove stihove i vrativši svaki na svoje mjesto, on će razrušiti ovu stihotvorinu. Tako i onaj koji se nepokolebljivo drži pravila istine koje je primio kroz krštenje priznaje imena, riječi i priče uzete iz Pisma, ali ne priznaje bogohulne tekstove koje od njih mogu da sačine zlonamjerni. Jer iako i prepoznaje kamenje, ipak lisicu neće prihvatiti za cara i, svaku izreku vrativši u svoje mjesto i privezavši je za tijelo istine, obnažiće zlu zamisao njihovu i pokazati njenu neodrživost” (Protiv jeresi, 1, 4).

Ne manje izopačenja se dešava prilikom prepričavanja riječi otaca Crkve. Naprimjer, na ovaj način: “Svetitelj Epifanije Kiparski svjedoči o tome da krtice dovode do pogibije čovjeka (vidi: Panarion, 64, 72)”. A šta ćemo to vidjeti ako zavirimo u 64.-u, Origenu posvećenu glavu čuvene enciklopedije jeresi koju je sastavio svetitelj Epifanije? Evo šta: “Upućeni u prirodne nauke kažu da krtica živi u rupi i da rađa mnogo mladih odjednom: do pet i više, a zmije ih love. Ako zmija pronađe pun krtičnjak mladunčadi, ona, pošto ne može da ih pojede sve odjednom, da bi se zasitila, proždere jedno ili dvoje, a ostalim, iskopavši im oči, donosi hranu i othranjuje ih sve dotle dok ih sve ne pojede, kada i kako hoće. A ako se zadesi tu neko ko to ne zna i pojede takvu mladunčad, taj u sebe prima otrov, budući da su mladunci natopljeni zmijskim otrovom. Tako si i ti, Origene, oslijepivši svoj um gorepomenutim jelinskim učenjem, izrigao otrov i na one koji su ti vjerovali i pretvorio se za njih u otrovnu hranu, naudivši mnogima onim istim od čega si i sam postradao”.

Ostavimo po strani nekorektnost uopštavanja opasnosti od jedenja krtica koje su se nasisale zmijskog otrova na sve krtice uopšte. Ali iz samog teksta se vidi da se ovdje uopšte ne radi o krticama, nego o značenju lažeučenja Origenovog, koje sveti otac objašnjava pomoću metafore izgrađene na predstavama važećim u njegovo doba.

Dakle, dovoljno smo pokazali da prema citatima iz Svetog Pisma ili svetih otaca moramo da se odnosimo krajnje pažljivo i da ih u slučaju bilo kakve sumnje – provjeravamo. To treba raditi iz još jednog razloga: mada je to i rijetko, ipak se dešava da neki autori drzavaju ne samo da izvade iz konteksta, nego da iskrive i sam tekst citata, kako bi on bolje odgovarao njihovim vlastitim mislima.

Osim toga, nekada se dešava da autori, navodeći citat, pokušavaju da njime potvrde misao koja je direktno suprotna onoj koja je izražena u samom citatu. Uz današnje preletavajuće čitanje nekada može da se desi da ne bude tako važno šta tačno je napisano: “treba ubijati krtice” ili “ne treba ubijati krtice”; dovoljno je da riječi “ubiti” i “krtica” stoje u blizini jedna druge: na scenu stupa “potrebno” poimanje, o kojem će niže biti govoreno.

Metoda treća: proizvoljno tumačenje

Autor-modernista, citirajući ili prepričavajući riječi Svetog Pisma, praktično ih uvijek izlaže u svom poimanju. Sva ostala tumačenja, čak i svetootačka, za njega su, u poređenju sa njegovim sopstvenim mnjenjem, od drugostepene važnosti. Kao pravilo, takav autor čak i ne provjerava, niti poredi, protestantski pretpostavljajući da njegovo poimanje Biblije i jeste najistinitije i potpuno dovoljno.

U praksi ovo može da dovede, naprimjer, do sledećih hermeneutičkih govorancija: “U Svetom Pismu imaju i ove riječi: uzmi sa zemlje takvog! jer on ne smije da živi (Dj. Ap. 22:22). O čemu su one kazane? Ko ih je rekao? Kome? Naravno, ne smijemo ih poimati isključivo kao riječi judejaca o apostolu Pavlu. Zar možemo da mislimo da su u Svetom Pismu, kao u neki fabrički dosije, zapisane epizode iz nečije lične biografije, koje nemaju nikakvog značenja ni za koga od nas? Ne. To je poziv. I zajedno sa njim jasno ukazanje: “sa zemlje”. Svi mi prekrasno shvatamo o kome se ovdje govori, ko je taj koji živi i potkopava se pod zemlju, koju mi, prema zovu Riječi Božije, moramo očistiti od tih stvorenja, jer ona ne smiju da žive”.

Ovo se non-stop i svuda dešava, i ako pažljivi čitalac pokuša da ukaže autoru (ili njegovim istomišljenicima) na vapijuću besmislicu i apsurd takvog tumačenja, ovaj će, ni minutu se ne zamislivši, izjaviti: “A ja tako to vidim!”; “A ja smatram da se upravo o tome govori u Pismu!”.

Kako onda postupiti kada dva čovjeka zastupaju principijelno različito poimanje Riječi Božije? Postoji li uopšte u Pravoslavnoj Crkvi način da se odvoji istinito poimanje Pisma od neistinitog? Slava Bogu – postoji! To je – tradicija svetootačkih tumačenja. Prema 19. pravilu VI Vaseljenskog Sabora, “ako se istražuje riječ Pisma, nikako onda da se ona razjašnjava, nego kako su je izložili svetionici i učitelji Crkve u svojim pisanim djelima, njima da se bolje zadovoljavamo, nego li sačinjavanjem sopstvenih riječi”.

Veoma prost i konkretan način. Zbog toga, da bi se razobličio gorepomenuti metod tumačenja, dovoljno je pogledati kako to mjesto objašnjavaju sveti oci.

Svetitelj Jovan Zlatousti: “Ovdje ih on (apostol Pavle) podsjeća na najneljudskije ubistvo. To oni nisu otrpjeli, poslije takvog njihovog razobličavanja i ispunjenja proročanstva. Velika revnost, silno razobličenje, odvažna riječ svjedoka Hristove istine! A judeji ne mogadoše da odslušaju do kraja sav govor, nego su, rasplamsavši se gnijevom, gromoglasno zaurlali… govoreći: “Uzmi sa zemlje takvog! jer on ne treba da živi”. O, drskosti! Prije vi ne biste trebali živjeti, nego on, koji se u svemu povinuje Bogu. O, nečastivi, čovjekoubice!.. I gledaj: oni ne ukazuju na njegovu krivicu, zato što nisu mogli ni da je nađu, nego misle da to riješe kricima, iako bi trebalo pitati tužioce… (Apostol) dobrovoljno trpi sve to što trpi… A mi ćemo se od njega učiti njegovoj krotkosti” (Besjede na Djela Apostolska, 48:2-3).

Svetitelj Atanasije Veliki: “Jer zagradiše se usta onih koji govorahu nepravdu. A ko su ti, ako ne oni koji drznuše da kažu: Uzmi sa zemlje takvog! jer on ne treba da živi? I upravo njihova usta bijahu zagrađena kada je Gospod satro smrt i tridnevno vaskrsao” (Tumačenja na Psalme, 62:2). I još: “U rod i rod je istina Tvoja. Dvije su vrste roda koji su primili istinu Božiju: judejski narod, koji ima Zakon i proroke, i Crkva. Zbog toga istina Božija nije u rodovima, nego u rod prvi i u rod drugi. Ostali narodi prebivaju u zabludi. Ali kada je rod prvi odbacio istinu i rekao: uzmi sa zemlje takvog, tad je istina od roda prvoga prešla ka rodu drugom (isto, 118:90).

Kao što vidimo, “krticoboračko” tumačenje koje je ponuđeno na početku ipak nije svetootačko, pa je prema tome i nepravoslavno. Svjedočanstva dva ili tri Sveta Oca sasvim su dovoljna, prema riječi apostola: na ustima dva ili tri svjedoka utvrđuje se svaka riječ (2 Kor. 13:1).

Metoda četvrta: raspoređivanje u “potrebnom” kontekstu

Postoji još jedna, složenija grupa metoda ubjeđivanja čitalaca da autorska misao jeste učenje Crkve osveštano Pismom i predanjem.

Tako, naprimjer, autor-modernista može u izobilju da potvrđuje citatima – tačnim i neiskrivljenim! – za njegovu temu drugostepene teze, utrpavajući njegovu vlastitu misao u buket svetootačkih. Kao naprimjer: “Prepodobni Jovan Damaskin piše: “Nama nije dovoljno da se zovemo vjernici; ne, mi moramo pokazati vjeru našu djelima” (Besjeda na osušenu smokvu). Znači – treba se truditi. Mi moramo dejstvovati, i djelima pokazivati našu vjeru. Da, to može biti nepopularno u očima djece svijeta ovoga, ali – sjetimo se opomene prepodobnog Simeona Novog Bogoslova: “Onaj koji ljubi slavu čovječiju nije istinski hrišćanin, nego vojnik Đavolov” (Slova, 16, 2). ” Prema tome, sjeti se tog dana u koji ćemo svi mi dati odgovor za djela svoja” (svetitelj Jovan Zlatoust. O statuama, 21, 3)”.

Upravo tako i nesavjesni trgovci na pijaci, kada prodaju mladi krompir, u džak trpaju i stari, ali ako je kupac pažljiv, lako će prozreti prevaru. I ovdje će nepažljivi čitalac, klizeći pogledom po tekstu, doživjeti taj tekst kao nafilovan svetootačkim citatima i naoko sav izgrađen na predanju, ne primjećujući da se među stvarnim svetootačkim mislima protura apsolutno ni na čemu nezasnovano “krticoubilaštvo”.

Drugi, ovome blizak metod, koji je, uzgred budi rečeno, i najsloženiji za raspoznati, sastoji se u tome da se iz riječi Svetog Pisma i otaca Crkve pokušava izvući “potrebna” ideja, naprimjer ovako: “Prepodobni Simeon Novi Bogoslov sa krticama poredi neduhovne ljude: “Ko u svijetu još nije dostigao takvu ljubav… taj se još pod zemljom sakriva, kao krtica: jer, poput te krtice, i on je slijep, i samo sluhom može da čuje one koji govore na površini zemlje” (Slova, 54, 2). Ne čudi stoga što je svetitelj Nikolaj Srpski pisao: “Zaista je prežalosna jednakost čoveka sa… krticama” (Molitve na jezeru, 7). Svete oce krtice su asocirale na najtamnije pojave i sile, od kojih je čovjek trebao da se izbavlja.

Sjetimo se i kako sveti Jovan Kronštatski poredi krtice sa strastima, a prepodobni Teodor Studit piše o tome kako mi moramo da živimo “umrtvljujući strasti” (Oglasiteljnije poučenija, 73), a i svetitelj Teofan Zatvornik takođe govori: “Ubijati strasti i poticati brzo prema čistoti” (Put ka spasenju, 3, 11). Prema tome, vidi se stroga usmjerenost svetootačke misli: strasti – krtice – ubijati.

I u Pismu prorok Isaija govori: “U taj dan čovjek će baciti krticama… svoje idole” (Is. 2:20), a prorok Jezekilje podjeća na njihovu sudbinu: “Da budu skršeni i uništeni idoli vaši” (Jez. 6:6). I ovdje ista ta logička doslednost: idoli – krtice – uništavati.”

Odvojeno, svaka tvrdnja za sebe može biti tačna, i citati nepovrijeđeni, ali pomoću lažnog logičkog lanca autor podvodi čitaoca na misao koja naizgled prirodno proističe iz više rečenog, iako u stvarnosti ne pripada ni jednom od svetih otaca na koje se ovaj autor poziva.

Ovdje može pomoći samo, kao i u ostalim slučajevima, pažnja prilikom čitanja, sposobnost da se analizira materijal koji autor predlaže, i to konkretno: nakon pročitanog članka, samom sebi treba postaviti i odgovoriti na pitanja: “Koja je osnovna misao/misli autora, kako ih on konkretno obrazlaže i na čemu temelji?”. Prilikom višestrukog čitanja sumnjivog članka čak i najsloženije lukavštine ne mogu da sakriju od čitaočevog pogleda sve te neosnovane, na golim riječima zasnovane tvrdnje koje se poturaju kao pravoslavno učenje.

Metoda peta: napad je najbolja odbrana

Mnogi autori koji pokušavaju da vlastite izmišljotine prikažu kao učenje Crkve preferiraju da zdrave misli koje protivrječe njihovim napadaju kao jeresi. Oni pretpostavljaju da, ako im uspije da ubijede čitaoca da je ideja suprotna njihovoj nepravoslavna, to će valjda samo po sebi da se podrazumijeva da je dokazana pravoslavnost njihovih izmišljotina. I veoma često to rade u veoma agresivnoj formi.

Evo, naprimjer: “U naše vrijeme pojavilo se mnogo ljudi koji se ne stide da se suprotstavljaju Pismu i svetim ocima, da gaze svo hrišćansko učenje, tvrdeći da je navodno moguće i ne ubijati krtice! Takvi ljudi su zaraženi duhom vijeka ovoga, poludjelog od ekologije, i povezani su sa zaštitom neopaganskih ideja! Eto šta oni pokušavaju nama da nametnu pod maskom crkvenog učenja!” itd. itd.

To je takođe veoma stara zamka jeretika. Evo kako je o tome pisao svetitelj Grigorije Palama: “To što zlomudrujući Varlaam govori da smo mi dvojebožnici – neposredno dokazuje naše blagočešće i njegovo zločašće. Jer je i veliki Vasilije bio optuživan za triteizam od strane hulitelja Sina i Svetoga Duha… A Grigorija Bogoslova Apolinarijeva trčkarala su i kamenovala, i na sud dovodila, optužujući ga za dvojebožije, zbog toga što je on o Logosu – Bogočovjeku mislio kao o savršenom u obje prirode. A Maksimu, pak, mudrom u Božanstvenom, pristalice Sergija i Pira nisu se libili da odrežu i ruku i jezik, podižući na njega optužbe za dvojebožije i mnogobožije, zato što je on propovijedao u Hristu dvije volje i dva dejstva – tvarne i netvarne, u skladu sa prirodama; jer, saglasno sa njegovim učenjem, ne samo da je Božanstvena priroda netvarna, nego su to i Božanstvena volja i sve prirodne energije Božanstvenog jestastva, koje u suštini nisu priroda, nego Bogoprilično kretanje, kako on često tvrdi u svojim djelima. Isto to sada kleveću i na nas” (Pismo Akindinu, 1).

Za takvu vrstu metoda veoma su popularni pokušaji izjednačavanja suprotne tačke glediša sa nekom nekada ili sada postojećom jeresi: “Svima je poznato da katolici ne ubijaju krtice. Prema tome slična shvatanja koja, nažalost, postoje i kod nekih pravoslavnih, predstavljaju posledice katoličkog uticaja”. Ovdje djeluje lažna shema: ako se nešto kod nas pravoslavnih podudara sa onim što čine katolici, to samo po sebi znači da je to nastalo pod uticajem katolika. Da bismo pokazali nekorektnost takvog razmišljanja, podjsetimo se da isti ti katolici i Bibliju čitaju, – i zar je zbog toga čitanje Biblije kod pravoslavnih – plod katoličkog uticaja i jeres? Razumije se da nije. U slučaju stvarnog, a ne izmišljenog uticaja, podudarati se mora ne “nešto”, nego sama suština jeresi. I u odnosu na Katolicizam, i u odnosu na Protestantizam osnovne zablude koje ih odvajaju od Pravoslavne Crkve su opisane i dobro poznate. Sve što je izvan toga (u našem slučaju – neželjenje ubijanja krtica) ne predstavlja ni posledicu katoličkog uticaja, ni jeres.

Veoma su popularna i “istorijska objašnjenja”: “Nakon što je veći dio pravoslavnog svijeta potpao pod muslimanski jaram, u novim, stiješnjenim uslovima pravoslavni više nisu mogli slobodno da ispunjavaju sve propise svoje religije, naročito one koje se tiču istrebljivanja krtica, a uz sve to pojačana katolička propaganda je obavljala svoj dio posla. Mnogi su bili prisiljeni da se uče u latinskim školama, iz kojih su izlazili već dobrano zaraženi odgovarajućim shvatanjima”.

U obrt se kao pravilo pušta dovođenje suprotne tačke gledišta do apsurda i pripisivanje oponentima ideja koje oni očigledno ne zastupaju: “Današnji krticoljupci nas pozivaju da čuvamo krtice kao zjenice oka svog, da ih mazimo i pazimo, da ih donosimo u kuće, stavljamo u naše krevete! Oni tvrde da je ljubav i štovanje krtica jedna od najglavnijih zapovijesti u hrišćanstvu. Eto do kakvog je bezumlja i hule dovelo njihovo otpadništvo od istine! U suštini, mi se ovdje susrećemo sa preporodom drevnog paganskog poklonjenja životinjama. Prema tome, vjerna čeda Crkve moraju da budu na oprezu, razotkrivajući među sveštenicima sledbenike krticopokloničke jeresi i upućujući sveštenonačalstvu umilne molbe da prema jereticima primjene kanonske mjere. Svim silama se treba boriti, čak i sa najprefinjenijim projavljivanjima ove gnusne jeresi!”

Posle ovakve “obrade” neće svaki čovjek “stisnuti petlju” i otvoreno reći da, uprkos svemu, istrebljenje krtica, ipak, nije religiozna obaveza hrišćanina. A oni koji se usude, biće prisiljeni da počinju od negiranja bilo kakve veze sa katolicizmom, jeresima, paganstvu, plodovima turskog jarma i td. Zahvaljujući ovakvom napadu autor će zasigurno svoje oponente postaviti u položaj onih koji se opravdavaju, jer nijedan od gorepomenutih metoda, toliko raširenih u pravoslavnoj polemičkoj publicistici, ni na koji način ne dokazuje istinitost pozicije samog autora.

Nekorektnost ovakvih metoda je mnogo teže razotkriti kada se razgovor ne vodi o ubijanju krtica, nego o stvarima mnogo prefinjenijim i duhovnim.

Složenost predstavlja još i to što gotovo ni jedan od gore nabrojanih metoda ne predstavlja formalni simptom modernizma. Moguće je citirati sa odsijecanjem, a da pri tome osnovna misao citata ostane nepovrijeđena. Moguće je prepričavati svojim riječima, a pri tome ne iskrivljavati originalne misli, nego ih tačno preslikati. I tako dalje. Jedini način da se sazna gdje se tekst izopačuje a gdje ne jeste – da se samostalno provjeravaju svi citati.

 

Umjesto pogovora

Gore navedene metode bile su poznate još drevnim svetim ocima. Evo šta u II vijeku piše o njima svetitelj Irinej Lionski: “Neki, odbacujući istinu, uvode lažna učenja… Lukavo nakinđurenom prijatnošću oni zavode umove neiskusnih i zarobljavaju ih, izopačujući riječi Gospoda i loše tumačeći ono što je dobro rečeno… Jer zabluda se ne pokazuje sama za sebe, da ne bi, javivši se u svojoj nagoti, samu sebe razobličila, nego, lukavo se dotjeravši u privlačnu odeždu, dostiže ono što po vanjskom izgledu neopitnima liči istinitije i od same istine. O takvim ljudima jedan bolji od mene je kazao da se kod njih staklo koje je vješto izbrušeno kao smaragd više cijeni od samog smaragda… Kad će čovjek istražiti i na koji način razotkriti podvalu? ili, kada se pomiješa mjed sa srebrom, ko će od prostih ljudi moći lako to da prepozna?” (Protiv jeresi, 1, 1-2).

Naravno, pažljivi i marljivi čitalac neće se prepasti da pronikne dublje u tekst, da porazmisli o njemu i provjeri citate, kako ne bi dozvolio da se autor-modernista ismijava nad njim. Ali ako znamo u perspektivi koliki je trud koji nas čeka prilikom čitanja članka ili knjige savremenog autora, i ako to uporedimo sa perspektivom jedenja grgeča, mnogi se mogu zapitati: a vrijedi li on toga? Ako je opasnost da se pod maskom Pravoslavlja može potkrasti nekakva zabluda toliko velika, koliko su velike i neophodne mjere predostrožnosti, nije li onda bolje čitati nešto što je provjereno vremenom i o čemu je Crkva već posvjedočila da se tu nalazi samo korist?

Evo šta o tome govori prepodobni Amvrosije Optinski: “Čitajući duhovne knjige bez preporuke, vi se pribojavate da ne upadnete u neke nepravilne misli i nepravilna mnjenja. Bojazan je vaša veoma osnovana. Zbog toga, ako ne želite da postradate od takve nesreće duševne, ne čitajte bez rasuđivanja svakojaka novoizašla djela, čak i ako su duhovnog sadržaja ali od tvoraca koji svoje učenje nisu potvrdili svetošću života, nego čitajte djela onih otaca koje je Pravoslavna Crkva priznala kao tvrdo poznata i bez sumnji nadziđavajuća i dušespasiteljna.[3]

I, naravno, trebamo nastojati da u sebi samima nadvladavamo modernističke poglede na svijet, koje smo usvojili živeći u sekularnoj sredini. Osnovni princip i protivotrov od zabluda sastoji se u potčinjavanju svoga uma Crkvi, u postavljanju sebe ne iznad i ne u istu ravan, nego niže od svetih otaca, u vjerovanju njima više nego samome sebi; – jer, takav čovjek, ako mu se i desi da zgriješi neznanjem o Pravoslavlju, nakon što sazna istinu, odmah će da odbaci od sebe svoju zabludu, kako bi slijedio za istinom. A modernista neće, on će u takvoj situaciji početi da se izvrće, uvija i grči, samo da bi nastavio – ne samo da se pridržava svoje zablude, nego i da tu zabludu nametne u Crkvi.

Evo šta o tome piše svetitelj Teofan Zatvornik: “Vjera iskrena predstavlja negaciju svog uma. Treba um ogoliti i kao čistu dasku postaviti pred vjeru, kako bi ona sebe iscrtala na njoj kakva jeste, bez ikakvih primjesa tuđinskih izreka i tvrdnji. Kada pak u umu ostanu njegove postavke, tada, nakon što vjera ispiše svoje, u njemu će se pojaviti mješavina: svijest će biti zbunjena, nalazeći se između dejstva vjere i mudrovanja uma. Takav je bio Simon vrač – slika svih jeretika; takvi su i svi oni koji sa svojim mudrovanjem stupaju u oblast vjere, kako onomad, tako i sad. Oni se gube u vjeri, i ništa iz njih ne izlazi, osim štete: za sebe, kada ćute, za druge – kada se ta zbrka ne zadržava u njima nego izlazi napolje zbog njihove požude za učiteljevanjem. Odatle uvijek izlaze ljudi koji više ili manje griješe u vjeri, sa nesrećnom uvjerenošću u svoju nepogrešivost i sa jadnim pozivima da se svi prilagode njima” (Misli na svaki dan u godini, 11.04).

Čovjek koji ima istinite, zdrave orijentire, po mjeri svog ocrkovljenja i ukorjenjivanja u vjeri, i unutrašnje će osjećati, i umno poimati, kada se pred njim pojave ljudi i tekstovi sa modernističkim idejama da se svi promijene i prilagode njima.

A tu će zamku on izbjeći ako se sjeti “da naš dug nije da vodimo religiju kuda bismo mi htjeli, nego da slijedimo onamo kuda ona povede, i da hrišćanskoj skromnosti i dostojanstvu nije svojstveno da svoje predaje potomcima, nego da čuva ono što je primljeno od predaka”, te da je upravo zbog toga “u Crkvi uvijek cvjetao običaj da, što je neko blagočestiviji, tim prije on istupa protiv novih izmišljotina”.[4]

U Pravoslavnoj Crkvi nama je data punoća istine, i sve što se od nas traži jeste – da pripadnemo ka njoj, da je usvojimo i predamo drugima bez izobličavanja – niti umanjujući, niti dodavajući od sebe nikakve “novitete”. Jedino što možemo i moramo da obnavljamo u Crkvi – to smo mi sami. Da se obnavljamo od grijeha, strasti, da svlačimo sa sebe starog čovjeka i oblačimo se u novog, o čemu je govorio apostol Pavle:

 ”Ako li ga čuste i u Njemu naučeni biste, kao što i jeste istina u Isusu, da vi odbacite raniji način života staroga čovjeka, koji propada u željama varljivim, a da se obnavljate duhom uma svojega, i obucite se u novoga čovjeka, sazdanoga po Bogu u pravednosti i svetosti istine (Ef. 4:21-24).

Juri Maksimov

 

NAPOMENE:

Dela Vaseljenskih Sabora T. IV. SPb., 1996. S. 94.
Ovi stihovi su uzeti sa različitih mesta Homerove “Ilijade” i “Odiseje”.
Saborna pisma Optinskog starca jeroshimonaha Amvrosija. M., 1995. S. 101-102.
sv. Vikentije Lirinski. “Pamяtnыe zapiski Peregrina”. M., 1999. S. 14.

——————————————————————————–

Sa ruskog preveo: Igor Miković

Izvor: Svetosavlje.org / Pravoslavie.ru




2 коментара у вези “Kako ne ispasti budala prilikom čitanja savremene pravoslavne literature”
  1. MJESTO KOMENTARA O OVOM DOBROM ,AMA PREDUGACKOM CLANKU ,EVO JEDNE PRICICE .

    NA MALOM OSTRVU USRED VELIKE RIJEKE ZIVILA SU TRI STARCA PODVIZNIKA .
    PROCULI SU SE U CITAVOM TOME KRAJU NJIHOVOM SVETOSCU I CUDOTVORSTVOM .
    CUJE ZA TO VLADIKA TOGA OKRUGA ,PA ODLUCI DA POSJETI PODVIZNIKE NA NJIHOVOM OSTRVU .DA VIDI KAKO SU ONI POSTIGLI TOLIKU MILOST OD GOSPODA .

    DODJE VLADIKA CAMCEM DO NJIH .ONI MU SE SVA TROJICA SMJERNO POKLONE , ODAJUCI MU POCAST KAO VLADICI .
    POCNE ON NJIH ISPITIVATI . : ” PA DOBRO ,KAKO STE VI POSTIGLI TOLIKU SVETOST I SMIRENOST ,I MILOST OD BOGA .DA LI ZATO STO STALNO CITATE SVETO PISMO ” ???

    PODVIZNICI SE ZBUNJENO POGLEDASE I POSRAMJLENO
    REKOSE :” NE VASE PREOSVESTENSTVO, MI SMO SVA TROJICA NEPISMENI ”
    VLADIKA SE NADJE U CUDU : PA DOBRO KAKO SE ONDA MOLITE BOGU ,KOJIM MOLITVAMA “??

    VASE PRESVESTENSTVO ,” STIDLJIVO REKOSE “STARCI ”
    MI ZNAMO SAMO JEDNU MOLITVU I SAMO TU MOLITVU STALNO PONAVLJAMO .DRUGE NE ZNAMO .NIJEDNE “. ” KOJA JE TO MOLITVA ” ,UPITA VLADIKA .? MI SE UVJEK SAMO OVAKO MOLIMO REKOSE PODVIZNICI :”TROJE NAS ,TROJE VAS ,GOSPODI POMILUJ NAS ”
    NE VALJA ,RECE VLADIKA MORAM VAS BAREM NAUCITI MOLITVU GOSPODNJU -OCENAS ”

    I TAKO VLADIKA PROVEDE DOSTA VREMENA DA NAUCI PODVIZNIKE DA KAZU OCENAS .
    KAD JE VEC TREBAO ICI NAZAD,A IZGLEDALO JE DA SU “STARCI ” UTUVILI MOLITVU GOSPODNJU ,VLADIKA SE POZDRAVI S NJIMA SJEDNE U CAMAC I PODJE NAZAD NA OBALU .
    BIO SE VEC UHVATIO MRAK .
    IDUCI CAMCEM PREMA OBALI UGLEDA VLADIKA ODJEDNOM TRI SVJETLA KAKO SE BRZO PRIMICU K NJEMU OD PODVIZNICKOG OSTRVA .
    KAD TA SVETLA DODJOSE K NJEMU BLIZU ,VIDJE VLADIKA ZAPREPASTEN DA TO ONA TRI PODVIZNIKA DODJOSE K NJEMU HODAJUCI PO VODI .
    PITA IH ON ” STA JE BILO STO STE DOSLI ” ?
    A ONI U JEDAN GLAS “VASA SVETOSTI ZABORAVILI SMO STA DODJE POSLIJE -” DA BUDE VOLJA
    TVOJA ” .
    NA TO IM VLADIKA ODMAHNU RUKOM :”ZABORAVITE TO ,
    SAMO SE VI NASTAVITE MOLITI KAO STO STE I DOSAD “

  2. Текст је помало неодређен, као и већина модерниситичких теолошких књига и чланака. Стиче се утисак да аутор критикује оно што проповеда. А поводом коментара од Мирослава, морам рећи да је та прича о некаква три старца који су се молили молитвом која више личи на хиндуистичку инкантацију нема никакве везе са Православљем. Молитву Господњу је оставио Сам Господ Исус Христос и она је сматрана за образац молитава и њихов врхунац.


Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
РУШЕЊЕ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ
РУШЕЊЕ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ

Теорија и технологија преврата

НОВО – КРОТКИ ЛАФОВИ!
НОВИ Антиекуемнистички сајт

НОВИ Антиекуемнистички сајт

“СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ”
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo