Odgovor Nikole Janića, predsednika Srpskog saveza u Švedskoj, Ministarstvu za dijasporu.
Ministarstvo za dijasporu se oglasilo (26. jul) povodom intervjua koji sam dao „Politici” (12. jul) kao predsednik Srpskog saveza u Švedskoj. Trenirajući taktiku „dršte lopova” ministarstvo se u svom dopisu ne ustručava da modifikuje rečeno, a iznetu istinu pokušava da predstavi kao „netačno informisanje”. Ono umanjuje ozbiljnost iznete kritike i piše da moj komentar uzima „kao pojedinačno mišljenje, a ne stav Srpskog saveza u Švedskoj ili čitave tamošnje dijaspore”.
Ako su moje tvrdnje o Vidovdanskim danima dijaspore tačne, nevažno je da li ih izgovara pojedinac u svoje ili u ime neke organizacije. Bitno je da sam rekao istinu, a istina je i da sam se, pre iznošenja „mojih pojedinačnih” stavova, konsultovao s većim delom članova Uprave saveza čiji sam predsednik.
Ministarstvo, na žalost, nastavlja da za „dijasporu” smatra samo pojedince svoje „istomišljenike”, a legitimne predstavnike čelnih organizacija srpskog rasejanja „uzima za pojedince”. Zato ministarstvo od osnivanja do danas nema konkretnih, valjanih rezultata rada. Naprotiv.
Uostalom, ako se moji stavovi tumače kao „pojedinačno mišljenje”, kao nešto što je automatski vredno manje pažnje, da li to važi i za „pojedinačni” stav jednog ministra (ministarstva), ili je to stav Vlade Republike Srbije?
Bez obzira kakav bio odgovor, problem je i to što ministarstvo drsko ignoriše sve druge pojedince (predstavnike organizacija srpske dijaspore) koji su im takođe dostavili stavove, mišljenja i kritike, slične mojima.
Zašto ministarstvo nije reagovalo i na te „individualne stavove”? Odgovor se možda svodi na ono što tvrdim godinama (kao i mnogi drugi), da se u Srbiji dijaspora koristi samo za „domaću upotrebu”.
Ministarstvo želi da o sebi u matici stvori sliku nečeg korisnog za odnose rasejanja i otadžbine koji su „od velikog nacionalnog interesa”, kako stoji u deklaraciji vlade Srbije, dok je ubeđenje mnogih od nas u rasejanju da su arogantnost, selektivnost i izolovanost ministarstva, od neprocenjive štete prvenstveno za građane Srbije i Srbiju. Krivac za produbljivanje postojećeg, uskoro nepremostivog jaza između „nas” i „njih” je nesumnjivo ovo ministarstvo, osnovano zato da njegove aktivnosti budu suprotne.
Dokaz tendencioznih modifikacija, s ciljem da kažu nešto drugo od onoga što sam zapravo rekao, vidi se iz ovog stava ministarstva: „Informacija koja je izneta na skupu da 40-50 odsto poseta, našem najposećenijem sajtu B 92, dolazi van Srbije, dovoljno govori o važnosti ove teme koja se nikako ne može nazvati ,nekonstruktivnom’ i ,ponižavajućom’ kako se navodi u komentaru Nikole Janića”.
Za ministarku Čubrilo i njeno ministarstvo izgleda da ne važi moralna obaveza da se u komentaru na određeni članak ne navodi nešto čega u članku, ili intervjuu, nema, što je ovde slučaj sa B 92.
Govoreći da su sa dnevnog reda Sabora izbacili najavljenu diskusiju o angažovanju dijaspore oko Kosova i Metohije, rekao sam: „Za dijasporu je bio neprihvatljiv taj nekonstruktivni, a u izvesnom smislu i ponižavajući ponuđeni dnevni red, kao i izbor nenajavljenih tema i govornika iz matice. Održana su predavanja o internet komunikaciji i o medijima u dijaspori. Mi odavno koristimo internet i izvrsno poznajemo mogućnosti te vrste komunikacije. Imamo kvalitetne elektronske i štampane medije, u Americi, Kanadi, Švedskoj, Nemačkoj, da dalje ne nabrajam…”
Ministarstvo piše i da „pitanje Kosova i Metohije nije bilo pojedinačna tema Sabora na panelima jer samo Ministarstvo za dijasporu nije nadležno za institucionalno rešavanje ovog gorućeg problema.”
Ja nisam govorio o tome šta su bile pojedinačne teme na Saboru, već da je rasprava o Kosmetu bila u dnevnom redu koji nam je poslat, zbog čega su mnogi i došli u Beograd, ali je tema s dnevnog reda skinuta.
Bilo je i drugih „individualaca” (većinom predstavnici organizacija), učesnika u radu Sabora na čije bi stavove trebalo podsetiti, ali zbog prostora navodim samo reči predsednice Centralnog saveta Srba u Nemačkoj, akademika Stojanke Aleksić. Ona je uputila oštre zamerke organizatorima smatrajući da je dijaspora bila ućutkana:
„Ako već imamo Ministarstvo za dijasporu, ono bi trebalo ravnopravno da tretira sve… Oni koji su uspeli da dobiju reč bili su, pak, prekidani ako njihova diskusija nije bila po volji organizatora. Predstavnici Ministarstva za dijasporu otvoreno su se ljutili na kritike, a na samom kraju skupa, ministarka Milica Čubrilo je čak sa bine javno zatražila da se pozove obezbeđenje Sava centra da udalji jednog govornika ne dopuštajući mu da izgovori nijednu jedinu celu rečenicu, iako taj stari čovek ni po čemu nije bio pretnja… Trebalo bi da sučelimo mišljenja i postignemo dogovor na obostranu korist i zadovoljstvo i otadžbine i dijaspore, a doživeli smo da predstavnici vlasti drže monologe i pridike, jer i Ministarstvo za dijasporu je deo vlade Srbije.”
Ministarstvo za dijasporu je svojim dopisom još jednom pokušalo da sramne Vidovdanske dane dijaspore predstavi kao prijatno krstarenje brodom koji je stigao u svaku luku, umesto da pogledaju istini u oči i priznaju – njihova prva plovidba završila se nasukavanjem na hridi.
Opširnije o Vidovdanskim danima i ministarstvu može se pročitati u članku „Drskosti nikad kraja…” objavljenom na portalu: www.serbianvoice.eu
[objavljeno: 31.07.2007.] Politika
Oduzimanje rjeci starijem covjeku u danasnjem post/“revolucionarnom“ Beogradu i pozivanje obezbjedjenja da se covjek izbaci iz sale, podsjeti me na vlastito iskustvu kada sam 1993. godine sa grupom Srba posjetio jedan politicki forumu u organizaciji stranke „Zelenih“ o ratu u BiH, odrzanom u prepunoj auli medicinskog fakulteta u Hamburgu. Na dnu aule za dugackim stolom sjede 5 -6 „strucnjaka“ govornika. Medju njima i njemacki politicar Frajmut Duve sa kojim sam se iz komsiluka poznavao, a citam nedavno i u Beogradu ucestvovao na nekom sastanku. „Strucnjaci“ za stolom nadmecu se u satanizovanju Srba. A kada glavni urednik jednog navodno liberalnog nedeljnika „Hamburger rundsao“ i funkcioner stranke Zelenih“ u Hamburgu zavrsio sa citanjem pasusa iz jedne brosure kako Srbi muslimanske bebice zive peku u rernama, a jedan srpski „srucnjak“ za stolom i preteca danasnjih „evrosrba“, mrmlja u muklu tisinu aule: „entsetzlich, entsetzlich“ (uzasno, uzasno), meni prekipi i sa vrha aule ustade i zapoce da govorim. Vec nakon nekoliko recenica zaglusi me urlanje iz prvih redova „mojih“ muslimanskih „zemljaka“, a „Zelenas“ sa stola dernjavu nadvikuje za obezbjedkenjem da me se iz sale odstrani. Medjutim, ja sam bio bolje srece od one starine u Beogradu. Kada Frajmut Duve pokusa da grupu mojih kontrahenata smiri, mladi studentski svjet zapoce da skandira: „lassen Sie ihn zu Ende reden“ – pustite ga da do kraja izgovori. Postade mi jasno da postoje dve vrste mnjenja: javno i objavljivano. Javno mnjenje Srba u Zapadnoj Evropi predstavlja i simbolise gospodin Nikola Janic i gospodja Aleksic. Kao jedan od mnogih slicnih primjera. A Ministarka Cubrilo mora da se zadovolji da ona predstavlja samo objavljivano „mnjenje“, kada je rijec o Srbima u dijaspori. To je realnost, pojam koji inace visoko kotira kod danasnje generacije evrosrba.
… [Trackback]
[…] Here you will find 92055 additional Info to that Topic: novinar.de/2007/07/31/brod-je-nasukan.html […]
… [Trackback]
[…] Read More Information here to that Topic: novinar.de/2007/07/31/brod-je-nasukan.html […]
… [Trackback]
[…] Here you can find 2405 additional Information on that Topic: novinar.de/2007/07/31/brod-je-nasukan.html […]
… [Trackback]
[…] Information on that Topic: novinar.de/2007/07/31/brod-je-nasukan.html […]
… [Trackback]
[…] Read More to that Topic: novinar.de/2007/07/31/brod-je-nasukan.html […]
… [Trackback]
[…] Here you can find 67666 more Information on that Topic: novinar.de/2007/07/31/brod-je-nasukan.html […]
… [Trackback]
[…] Find More on to that Topic: novinar.de/2007/07/31/brod-je-nasukan.html […]