U Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ima već više godina, najavljena je želja i „potreba“ za reformom bogosluženja, bolje rečeno, njegovog centralnog dela – Svete Liturgije. Inicijativa potiče od tzv. grčke škole, odnosno onih jerarha koji su se u Grčkoj školovali. Ovaj proces je počeo spontano i, u početku, nenametljivo, a onda je sve to poprimilo ozbiljniji ton.
Ovo se počelo primećivati kod zajedničkih bogosluženja predstavnika, uslovno rečeno, grčke škole i onih koji su više za rusku opciju, ili ono što je kod nas Srba bilo ustaljeno već decenijama, pa i vekovima. Neki episkopi ovo i ne nazivaju reformom, već radije „obnavljanjem vere“, ili Liturgije. Bilo da je to reforma ili objavljanje Liturgije, zaslužuje pažnju onih kojima je do liturgije stalo.
Episkop Atanasije, u nedavno objavljenom članku o Božanskoj Liturgiji, navodi i sledeće: „Srž je Svete Evharistije, svetootočki rečeno: „Bog postaje čovek da bi čoveka načinio Bogom“. „I smerni pričasnik pre Svetog Pričešća ispoveda; Božansko telo i obožuje me i hrani; obožuje duh, a um hrani čudesno.“ Posredi je strašna i izuzetno ogromna tajna“.
Ovu tajnu služe sveštenoslužitelji svakodnevno u pravoslavnim hramovima, uvek sa istim uverenjem, da ta Sveta Tajna spasava, obožuje i uzvodi čoveka sa zemlje u Nebo. Za verne je važno da znaju da je ta spasavajuća služba Božija nastavak prave Liturgije koju je Spasitelj služio u Jerusalimu sa svojim apostolima, Liturgije koja se od tada nikada nije prestala služiti u Crkvi Božijoj. Ova Sveta Liturgija je zadržala suštinu, nepromenjenu kroz protekla dva milenijuma i ona svoju suštinu neće menjati. Ona je, naravno, tokom vremena reformisana ili obnovljena više puta, s tim što pomenuta suština njena nije menjana. U svim vremenima ona je izlivala blagodat Duha Svetoga na njene pričasnike i obožavala ih kroz sjedinjenje sa Hristom. Reforma, dakle, ili obnova Liturgije uvek je podrazumevala spoljašnju formu, dodavanje ili oduzimanje izvesnih molitvi ili različitost ritualnog oblika. I ovo, što ne bi trebalo da predstavlja problem, problemom je postalo.
Podeljeni episkopi
Najnoviji događaji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koji su stigli na stranice Interneta i sredstava javnog informisanja, najavili su potrebu da se odgovorni u Crkvi i formalno pozabave tim pitanjem. Ako do toga dođe, jasno je da će episkopi biti podeljeni po tako važnom pitanju i da to može da izazove nepotrebne i negativne posledice za Crkvu. Takođe, jasno je da nam u ovo vreme nisu potrebne podele takve vrste, a naročito ne oko pitanja koje nije prioritetno. Ono nije prioritetno, nije goruće pitanje, jer je Liturgija koju mi zvanično služimo obožila i oblagodatila toliko svetitelja i mučenika u Crkvi, da bi neko, ko bi hteo da naučno dokazuje kako je tamo nešto nepotrebno ili pogrešno u Liturgiji, imao ozbiljnih problema. S druge strane, ako ima razloga, a očito je da tako izvesni episkopi misle, da se obnavlja Liturgija, tome treba dati vremena i sačekati da se usaglasi takav stav u Saboru SPC. Kad se to desi sveštestvo SPC dobilo bi odštampan novi službenik i odluka Sabora bi lako bila implementirana. Ovako, parcijalno, uvođenje reforme i insistiranje nekih episkopa da njihovi sveštenici služe kako oni smatraju da treba da služe, ne može da bude na blagoslov, niti pak na korist. Uostalom, dok Sveti arhijerejski sinod ne povuče postojeće službenike iz upotrebe i ponudi novi tekst Liturgije, smatram da oni episkopi, kojima je do obnavljanja Liturgije, treba da sačekaju sa ovim jer će umesto se obnove lako uvesti konfuzija ili će nam uskoro biti potreban tumač prilikom sabornih bogosluženja.
Da li ćemo nesložni biti blagodatniji?
Za bilo kakvu reformu promenu ili obnovu, najbolji lek je hrišćansko smirenje i ljubav. Ako najavljena promena niče iz ljubavi za opšte dobro, to oni kojima se predlaže lako osete i prihvataju, ali ako je ta obnova rezultat „nadimanja“ našega znanja i ako se predlaže zbog promene, a nebriga o onom drugom postaje vidna, ona nailazi na otpor i umesto blagodati nudi neslogu i razdor. Zbog toga je najbolji recept za promene upravo menjanje sebe, borba protiv gordosti. Na celu problematiku obnove treba gledati iz ugla večnosti. Nije li to upravo ono o čemu sveti oci gotovo jednoglasno govore. Kome će i najbolja reforma Liturgije koristiti ako je njena cena nesloga u Crkvi, ako ona postane predmet svađe i razmirica za decenije koje nailaze. Da li ćemo nesložni biti blagodatniji?
Zbunjeni vernici
Episkopi su, nema sumnje, najodgovorniji u Crkvi Hristovoj. Oni su preuzeli ulogu od svetih apostola. Oni prinose Beskrvnu Žrtvu i daju blagoslov da i sveštenici to isto čine. Bez njihovog, dakle, blagoslova nema Liturgije. Ne znači li to i automatski najveću odgovornost u Crkvi? Nema sumnje da je tako. Ako je pak tako, na episkopima je ogromna odgovornost u Crkvi. Mnogo veća nego na svešteniku, đakonu ili mirjaninu. No, budući vođe, episkopi, moraju znati da je dobar vođa onaj čiju naredbu vojska sluša. A vojska je uvek najbolje slušala one naredbe koje je razumela. Pitamo se kada je obnova Liturgije u pitanju, da li će se eventualna naredba o obnovi razumeti na vreme ili će „vojska“ zbunjeno da postavlja potpitanja. Istorija Crkve ima dovoljno primera o tome kako je Crkva prolazila kroz iskušenja u vreme nerazumljivih komandi. Setimo se samo Grka koji su preuranjeno prihvatili novi kalendar. Prošlo je skoro jedno stoleće, a grčki narod ispašta ovakvu odluku svoje Crkve. Ostaje nejasno da li je pitanje kalendara, ili bilo koje drugo pitanje, koje vremenom ispliva na površinu, uključujući i obnovu Liturgije, dovoljno važno da bi se lađa spasenja olako prepuštala nepitomim talasima. Zaključak se, naravno, nameće.
Molitva za Kosovo
U jeku kosmetske tragedije, koja visi nad glavama Srba, potomaka čestitoga kneza, nema svetijeg posla za sve u Crkvi od molitve i ćutanja u ovo vreme. Postalo je jasno da su neblagodarni moćnici ovoga sveta rešili da trguju s našom zemljom. Još jasnije je da niko u ovom narodu ne može dovoljno da objasni ovim novim janičarima zašto imamo problem sa predajom srpske svetinje kosmetske, kao i da ta priča nikoga ne interesuje. Upravo zbog toga, svima nama u Crkvi, moralo bi da bude jasno da za nas nema svetijeg zadataka od zajedničke molitve da narod naš ne podlegne šizofrenoj crti, „jer su svi protiv nas“. Nisu svi. Bog definitivno nije, sem ako se ne ljuti na nas što još nismo reformisali Liturgiju.
Milorad Lončar, Čikago, SAD
Pisma čitalaca, Glas Javnosti, 14.05.2007
Izgleda da se ovaj ras-pop Milorad Loncar (inace svima poznat od Australije i Amerike kao nastran i razveden „svestenik i psihopata“) zeli oprobati i na polju teologije. Kako ambiciozno!!!
Moje iskreno misljenje je da ga za to ne kvalifikuje niti njegovo srednjeskolsko obrazovanje niti njegova „slavna svestenicka karijera“. Sasvim je bilo za ocekivati da ce mu njegovo iznad svake mere samoljublje (citaj:narcizam) i ovoga puta priustiti smelosti da se drzne da govori o stvarima u koje je on ponajmanje upucen.Vala, ejvala i valahi po balkanski, of course po evropejski, bas ce nam Milorad komentarisati o liturgiji.
Ovaj Cikaski zaljubljenik u sebe i svoja dela uzeo je za pravo da pravi podelu izmedju onih koji su kako on kaze „Grcka skola i onih koji su za Rusku opciju“
Posto je u neku ruku sveo jerarhe na Grcku i Rusku skolu volio bih da nam odgovori kojoj skoli pripada njegova „nastranost i samoljublje“?
Hvala!
E moj jadni Milorade Loncare!!!
Milorade, bolje se ne javljaj! Ako pocnemo da pricamo o tvojim delima neces dobro proci. Sram te bilo!
… [Trackback]
[…] Info to that Topic: novinar.de/2007/05/15/pocnimo-reformu-od-sebe.html […]
… [Trackback]
[…] Here you can find 99472 more Information to that Topic: novinar.de/2007/05/15/pocnimo-reformu-od-sebe.html […]
… [Trackback]
[…] Here you can find 74531 additional Info to that Topic: novinar.de/2007/05/15/pocnimo-reformu-od-sebe.html […]
… [Trackback]
[…] Read More to that Topic: novinar.de/2007/05/15/pocnimo-reformu-od-sebe.html […]
… [Trackback]
[…] There you will find 10005 more Info on that Topic: novinar.de/2007/05/15/pocnimo-reformu-od-sebe.html […]