Bivši predsednik Rusije Boris Jeljcin umro je u ponedeljak, 23. aprila u 77. godini, saopštili su zvaničnici u Kremlju.
Jeljcin je posle odlaska Mihaila Gorbačova sa mesta predsednika SSSR, 1991 . godine, postao prvi demokratski izabrani predsednik Rusije nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Na političku karijeru bivšeg ruskog predsednika osvrnuo se BBC-jev analitičar Alan Litl.
Popularna ličnost
Boris Jeljcin je na uobičajeni način napredovao kroz sovjetsku birokratiju, i u jednom trenutku postao šef komunističke partije u rodnom Sverdlovsku.
Kada ga je Mihail Gorbačov pozvao u Moskvu 1985. godine, da stane na čelo gradske partijske organizacije, njegovi odnosi sa sovjetskim establišmentom počeli su da se kvare. Postao je kritičar sporosti Gorbačovljeve perestrojke, i javno je napadao privilegije partijske elite.
Uz vest o smrti Borisa Jeljcina
Boris Jeljcin je prvi slobodno izabrani vođa Rusije, prvi visokorangirani političar koji je bez dlake na jeziku kritikovao Komunističku partiju, i ostaće u isotriji zapamćen kao prvi ruski vođa koji je preživeo pokušaj puča. Jeljcin je umro od srca u ponedeljak 23. aprila 2007, u 76. godini.Mnogo toga je u Jeljcinovom životu bilo atipično za ondašnju sovjetsku Rusiju. Sin sibirskih seljaka u partiju je ušao u vreme Hruščovljevih antistaljinističkih reformi 1961. kao tredesetogodišnji inženjer. Dvadeset narednih godina potrošio je uspinjući se korak po korak partijskom lestvicom rodnog Sverdlovska, danas Jekaterinburga. 1976. izbija na čelo partije te oblasti. Devet godina kasnije, istovremeno kada na vlast dolazi Mihail Gorbačov u Moskvu kao član Centralnog komiteta Komunističke partije stiže i Boris Jeljcin. Ulazi ubrzo u uske partijske krugove i postaje prvi sekretar moskovske partijske organizacije i član uticajnog Politbiroa.
Danas se zna za Mihaila Gorbačova i njegovu perestrojku, politiku otvaranja. Manje je poznato da je upravo Boris Nikolajevič Jeljcin bio taj koji je sopstvenim populizmom naterao Gorbačova da bude onakav kakvim ga mnogi pamte.
Jeljcin je naime 1987. počeo žestoko da kritikuje čelnike Partije na šta je odgovoreno hitnim smenjivanjem sa čela moskovske stranačke podružnice i izbacivanjem iz Politbiroa. Gorbačov ga se klonio. Dve godine kasnije usledila je osveta kada je Jeljcin ušao u prvi demokratski izabrani parlament – Kongres narodnih deputata. Maja 1990. Jeljcina biraju na čelo Vrhovnog Sovjeta Rusije. Mesec dana kasnije Rusija proglašava suverenitet unutar Sovjetskog Saveza, a Jeljcin istupa iz Komunističke partije. Godinu dana kasnije biće izabran za predsednika Rusije. Prvi put je tada čelnik najveće države sveta izabran na demokratskim izborima.Moskva je tada prestonica i Sovjetskog Saveza i Rusije. Rivalitet nije mogao potrajati. Avgusta 1991. Gorbačovljevi bliski savetnici pokušavaju da svrgnu Jeljcina koji im se suprotstavlja.
„Tokom noći 18. na 19. avgusta legalno izabrani predsednik države je svrgnut sa vlasti. Bez obzira na razloge kojima je čin opravdan ono sa čime se suočavamo je čista reakcija, protivustavni udar. Uprkos teškoćama koje su našem narodu poznate demokratski proces u našoj zemlji je postao raširen i nepovratan. Narod Rusije je postao vlasnik svoje sudbine“, rekao je tada Jeljcin.
Udar je propao. Bila je to njegova prva velika pobeda nad Gorbačovim.
Boris Jeljcin je, međutim, ubrzo počeo da vlada Rusijom u maniru benevolentnog autokrate. Izdavao je brojne dekrete kojima je liberalizovao ekonomiju i otvorio vrata stranim investicijama. Radnje su počele da se pune, granice su otvorene, bila je zapažena sloboda medija. Takva situacija iznedrila je čitavu lepezu nezadovoljnih gubitnika tranzicije. Predvodili su je komunisti Genadija Zjuganova koji su dominirali parlamentom. Jeljcin je 1993. raspustio skupštinu, poslanici opozicije su se zabarikadirali unutra, Jeljcin je poslao tenkove na njih, a kada je Bela kuća ispražnjena – vođe je pohapsio.
Prvi mandat okončao je u državi ekonomske stabilnosti, ali i političke katastrofe izazvane slanjem trupa u Čečeniju i vraćanjem odatle tela mnogih ruskih vojnika u crnim kesama. Tada počinje sve više vremena da provodi u bolnicama i sanatorijumima. Čudesno se povratio u kampanju za drugi mandat. 1996. je porazio komunistu Zjuganova. Iste godine podvrgnuo se operaciji četvorostrukog srčanog baj-pasa i to pod supervizijom čuvenog američkog kardio-hirurga Majkla Debejkija (Michael DeBakey). Čitavu tu i narednu godinu proveo je praktično na lečenju, a zemlja je za išla iz krize u krizu.
Poslednji pokušaj da se vrati u politiku Boris Nikolajević je napravio 1998. smenjivanjem dugogodišnjeg premijera Viktora Černomirdina i stavljanjem mladog i ambicioznog Sergeja Kirjenka koji je obećavao reforme. Ali Rusija je 1998. upala u najtežu ekonomsku krizu od raspada Sovjetskog Saveza. Narod se oslobađao rubalja, opozicija je tražila predsednikovu ostavku, a Jeljcin je sedeo u svojoj dači.
Poslednjeg dana 1999. obratio se naciji preko državne televizije najavljujući odlazak sa političke scene: „Danas vam se obraćam poslednji put kao predsednik Rusije. Doneo sam odluku koju sam dugo razmatrao. Danas, poslednjeg dana odlazećeg veka idem u penziju“.
Za naslednika je već bio odabrao Vladimira Vladimiroviča Putina.
Boris Nikolajevič Jeljcin je umro od srca u ponedeljak 23. aprila 2007, u 76. godini.Srdjan KUSOVAC za RSE
Jeljcin je postao popularna javna ličnost, ali je oteran iz Politbiroa 1987 godine. Godinu dana kasnije tražio je da bude rehabilitovan, ali mu je čitavo partijsko rukovodstvo okrenulo ledja.
Njegov neočekivani povratak na političku scenu dogodio se 1989, kada je u prvim ruskim poluslobodnim parlamentarnim izborima osvojio 89% glasova Moskovljana.
Predsednički mandat
1990. godine Jeljcin je bio izabran za predsednika Ruske federacije, koja je još uvek bila u sastavu Sovjetskog saveza.
1991. je odigrao ključnu ulogu u sprečavanju državnog udara protiv Mihaila Gorbačova. On se tom prilikom popeo na tenk, i javno pozvao Moskovljane na demonstracije u odbranu demokratije.
Taj potez dao mu je veliki moralni autoritet, koji je on iskoristio da podrije položaj Gorbačova i samog Sovjetskog saveza.
Kao predsednik, Rusiju je izložio „šok terapiji“, s ciljem izgradnje slobodne tržišne ekonomije. Posledica takve politike bio je veliki porast nezaposlenosti i pad industrijske proizvodnje, a milioni ljudi postali su siromašni.
Siromaštvo i nezaposlenost
Organizovani kriminal u Rusiji je procvetao, a veoma mali broj Rusa, takozvanih oligarha, postao je izuzetno bogat.
1993. godine Jeljcin je poslao tenkove da uguše pobunu opozicionih članova parlamenta.
Više od stotinu ljudi poginulo je u puškaranju oko zgrade parlamenta i glavne televizijske stanice, u najgorem gradjanskom sukobu još od boljševičke revolucije.
Jeljcin je kasnije uspeo da „progura“ ustavne reforme, koje su ojačale položaj predsednika na štetu parlamenta. To je dovelo do raširenh kritika i tvrdnji da je on, zapravo, „instiktivni autokrata“.
Rat u Čečeniji
Decembra 1994. godine Jeljcin je pustio ruske trupe u Čečeniju, koja je tri godine ranije proglasila nezavisnost.
Hiljade ljudi poginulo je u ratu koji je usledio, ali Jeljcin nije uspeo da reintegriše tu oblast u Rusiju, a akcija ruske vojske kritikovana je širom sveta.
Uprkos svemu, Jeljcin je 1996. godine ponovo izabran za predsednika Rusije, ali tada je već imao ozbiljnih zdravstvenih problema. Posle dva infarkta, napokon je pristao na srčanu bajpas operaciju. Medjutim, zbog čestog odsustvovanja Jeljcina iz državnih poslova, došlo je do zastoja u spovodjenju ključnih reformi poreske politike, bankarstva i zemljoposedništva.
Jeljcin je na kraju smenio vladu Viktora Černomirdina, i na njegovo mesto postavio mladog reformistu Sergeja Kirilenka.
Krah bankarskog sistema
U leto 1998. godine u Rusiji je izbila finansijska kriza. Uznemirene štediše stajale su u redovima ispred banaka zbog sunovrata vrednosti rublje i raspada bankarskog sistema. Jeljcin je tada po drugi put u šest meseci otpustio celokupnu vladu, i to je ujedno bio i kraj njegovih pokušaj da izgradi tržišnu privredu.
Krajem te godine, Jeljcin se povukao iz dnevne politike, a stvarna vlast prešla je u ruke novog premijera Jevgenija Primakova.
Mihail Gorbačov je za Jeljcina jednom rekao da je „pokazao da dobro ruši, ali da loše gradi“.
Moguće je da će istorija pokazati da je njegova najveća tekovina to što je, u odlučujućem trenutku, pokazao hrabrost i viziju i nije dozvolio svojoj zemlji da se vrati u prošlost.
On je na taj način priveo kraju 70 godina komunizma – kroz jednu uglavnom mirnu demokratsku revoluciju.
BBC
… [Trackback]
[…] Find More on that Topic: novinar.de/2007/04/23/umro-boris-jeljcin.html […]
… [Trackback]
[…] Read More on to that Topic: novinar.de/2007/04/23/umro-boris-jeljcin.html […]
… [Trackback]
[…] Here you will find 36868 more Information on that Topic: novinar.de/2007/04/23/umro-boris-jeljcin.html […]
… [Trackback]
[…] Read More Information here to that Topic: novinar.de/2007/04/23/umro-boris-jeljcin.html […]
… [Trackback]
[…] Read More on to that Topic: novinar.de/2007/04/23/umro-boris-jeljcin.html […]
… [Trackback]
[…] Find More Information here to that Topic: novinar.de/2007/04/23/umro-boris-jeljcin.html […]