Вести

Пресинг - РТРС

Gledam sinoć „Presing“ na RTRS-u. Tačnije „šetam“ prstima po tipkama daljinskog upravljača, a očima po tv kanalima, pa zastadoh baš tu. Svojom voljom, bez presinga, zastadoh. A, pravo da vam velim, ne znam ni šta mi bi.

Piše: Zoran Janković

***

Pukao onaj TV studio, i u širinu i u dužinu, ko fudbalsko igralište. Dobro, ima ovdje i hiperbole, ali zaista je poveliki. Preveliki! Fotelje bijele boje, pod plav, pa crven, pa bijel, a ulašten ko bilijar kugla (od čega li je samo, Bogo Dragi, da se ovako sija!? Pa kako ga ne uprljaše oni mnogobrojni gosti, nije im valjda domaćica svima priglavke dala kad su ulazili!?). Zidovi takođe trobojni kao i pod; „crveno, plavo i bijelo, tim se diči srpstvo cijelo. Oooj haaaa“! Kulise, rekao bih, kombinacija pleksiglasa sa neonskim svjetiljkama. Tu su i stolice za publiku i u njima neki mladi i lijepi ljudi. Sve lijepo, nema šta: veliko, sjajno, blješti, sija i sijeva. („Sijeva minjak pun ko ribnjak“ rekao bi Brega. Ja to ne bih kazao). Pukao, dakle, novi studio RTRS-a pa sija; pukla i nova usta Biljane Knežević, od silikona ili od botoksa (od čega li ih već danas prave), a u njima sijaju keramički zubi. A nekada…

Četiri letve i dva kvadrata platna

Na nekadašnju SRT, studio Pale, došao sam da radim 1995. godine. Pravo sa položaja. Pardon, pravo sa borbenih linija, neki drugi na položajima su bili. Uostalom, kao i danas. Centralni studio tadašnjeg SRT-a, dječačića iz kojeg je iždžikljao ovaj šljašteći div RTRS, bio je u bioskopskoj Sali paljanskog Centra za kulturu. Drvenim gredama i daskama izravnan je nagib koji ima svaka kino-sala. Od drvenih letava napravljeni su ramovi, na njih je razapeto platno, nekoliko varijanti, razvučeni su kablovi, postavljene kamere i… to je to. Boj ne bije svjetlo oružje, već boj bije Risto Đogo. Ma šta ko mislio o njemu.

Jedne noći neko zaboravi da ugasi električnu grijalicu u režiji i sve planu. Izgore tehnika kao kajmaklila. Slučajno (valjda). Mjesecima je program emitovan iz reportažnih kola parkiranih u drvenoj šupi, tu odmah iza objekta. Smontiraš prilog, pa onda brzo optrčiš; trčiš oko kuće sve do kamiona; kamion je u drvenoj šupi, a odatle se emituje program, entitetske televizije.

Prvi moj susret sa studijom bio je sve samo nije – tipičan. Uveo me neko od starijih kolega da vidim kako Dragiša Ćosović komentariše utakmicu. Tad još u prezimenu nije imao slovo „r“. Uđosmo u studio kad ono međutim… nasred podaščane kino-sale stolica: u stolici Dragiša, pred Dragišom (običan) televizor; gleda on u ekran i priča u mikrofon. A zima je bila sa puno snijega. I hladno ko ono prije dvadesetak dana. U Sali nema nikakvog grijanja. Na Dragiši pola ormara odjeće i povrh svega bijela mont-jakna, tako da je ličio na veliki iglo. Na glavi potkapa i kapa, na rukama rukavice, rukama sa rukavicama obuhvatio veliku šolju tople kafe i – komentariše. Ništa on što mi hodamo oko njega. Jedino one drvene daske po podu malo zaškripe.

Daske ko daske, rasušile se, pa poneka i štrči. I škripi, naravno! Za neku od tih neposlušnih dasaka, jedan snimatelj, idući unazad da bi uhvatio kadar kakav je tražen iz režije, zapeo je i stropoštao se na leđa. Usred emisije koja je išla uživo! Gosti i voditelj s mukom su se suzdržavali da ne prasnu u smijeh. Dugo se prepričavalo kako je čak i padu kamerman uspio da zadrži traženi kadar, samo se slika malo zatresla! Skoro pa neprimjetno! Nekada…

Radovan Prvi

Došao meni jedan rođak u posjetu. Nije „Rođak sa sela“. Tih dana i godina svi putevi vodili su na Pale. Samo po tome kako je ko govorio „na Pale“ ili „u Pale“ znalo se da li je „domorodac“ ili „doseljenik“; mještani su išli „u“ a došle „na“ Pale. Rođo me, dakle, zamolio da mu pokažem TV studio. „Na Palama“.

Uveo ga ja, on zagledao, odmahivao glavom, sve mi ne vjeruje… „Ama pokaži ti meni taj vaš pravi studio, gdje Radovan bude kad gostuje“! Ja mu pokazah. Nema drugi, jedan jedini je, a to je – ovaj. Ide on niz stepenice, odlazi, a sve jednako odmahuje glavom. Vidim lijepo, ne vjeruje mi čovjek. Kakvu iluziju stvore četiri letve i malo (različitog) platna.

Da, Radova je bio „onaj“ Radovan; „znaš ti dobro koji“! Nije „Radovan treći“. Bio je to prvi Radovan; prvi predsjednik Republike Srpske. Sjećam se, ko da je juče bilo, kad nam je zabranilo da ga spominjemo u programu. Zabranilo iz onog nečeg što se međunarodnom zajednicom zove. Ovi naši, sad vlast što su, tada su to jedva dočekali. Nisi smio nipošto reći „Radovan Karadžić“ u program i – gotovo. Inače ostade bez posla. A zamislite sad samo vijest u kojoj je on glavni junak. Kako je sročiti a ne nagrabusiti!? Činilo se to okolo-kole, kako je ko znao i umio. Snalazilo se. Kao u onoj narodnoj priči kad snajka nije htjela da muževe roditelje zove „mama“ i „tata“, a „svekre“ i „svekrvo“ nisu joj dozvoljavali. Svekar je kopao bunar, muž joj vadio zemlju odozdo, a svekrva skuvala ručak pa snajki naredila da pozove ukućane. Pošto je bila lijena da ode direktno do njih ona (snajka)n ih dozva ovako: „Heeej, ti kraj rupe, reci tome u rupi, zvala je ova iz kuće, da dođete na ručaaaaak!“ Eto tako-nekako se snalazilo. Tada.

Živa istina

Nakon par godina rada, kad sam već postao urednik, dobio sam svoje četiri letve i na njima platno (a slikar nisam, ni Čiča-Glišu pošteno nacrtati ne znam). Niko nije smio da mi tu „pozadinu“ (da izvinete) uzima za druge emisije. Bio je to skoro pa statusni simbol. Tih nekoliko letava i par kvadrata platna. U studiju.

Prigrijalo, tako, jednog ljetnog dana, znoj curi sa čela, ni puder ga više sakriti ne može. Snimatelj, budući da je i sam prokuvao ko „dajc“ uz Trebević, otvori ona velika bočna vrata na studiju; ona velika kroz koja su gledaoci izlazili nekad poslije odgledanog filma iz bioskopa. Mislim da je bio neki praznik, ni glasa spolja da uđe u studio, kao da sve spava.

Samo dežurna ekipa u režiji, kamerman s jedne strane, moja malenkost sa druge strane kamere, radimo emisiju „Srpska danas“.

Nakon par priloga „vezanih u blok“ kamerman mi pokaza otvorenu šaku. To je značilo „pet sekundi“ do momenta kad idemo uživo u program. Nije tad bilo ovih sadašnjih pomagala, crvenih lampica i idiota; idioti su na RTRS došli znatno kasnije. Nisam imao napisanu najavu nego sam govorio iz glave. „Poštovani gledaoci…“ „Kuukuuriiikuuuuuu“ zapjeva komšijski horoz-pjevac usred najave. Kamerman se puče dlanom po čelu, što je meni bio jasan znak da se kukurikanje čulo u program, jer je on imao slušalice na ušima, a ja nisam. Ni sam ne znam kako sam se pribrao ni šta sam dalje u najavi rekao. Znam samo da mi je kukurikanje zazvučalo kao da je grunula haubica. Danima poslije toga kad god bih neko rekao „poštovani gledaoci“ kolege su dodavale „kuukuurikuuuu!“ I na hodnicima su mi to dobacivali. Dobacivali pa onda bježali.

Eto… tako se stvarala ova naša televizija, što danas šljašti i blješti. Prepuna srbovanja, trobojki, skupe scenografije, botoksa i silikona, crvenih lampica i idiota. Pardon, idioskopa. DJL – društvo jednog lica. MD (zaključite nešto i sami zar baš sve moram da vam napišem)!

Kad je muka đe si Đuka…

Spodbiše, tako, jedne godine, potkraj devedesetih prošlog vijeka, Biljana Plavšić i Milorad Dodik (i naravno Rajko Vasić) sve iz Pala što se odnijeti moglo i preseliše to u Banjaluku: Kabinet predsjednika, Narodnu skupštinu Republike Srpske, Vladu, televiziju, radio… samo im SRNA usput zape u Bijeljini.

Paljanskom TV studiju RTRS-a prvo su zabranili emitovanje, a tek kasnije su ga preselili u Lukavicu i degradirali na nivo (samo) jednog od ITC-a; informativno tehničkih centara. Malo je ljudi koji se danas toga sjećaju. Ili su zaboravili ili se prave da su zaboravili. Ja se sjećam. Sjećam se kad su institucije RS sa Pala preseljene u Banjaluku nama je, u studiju na Palama, zabranjeno dalje emitovanje programa. Mada smo proizvodili. Sami sebe smo gledali, jer nam je emisiona oprema pogašena. Milorad je ugasio, nisu stranci to uradili; stranci su samo bili krinka iza koje se skrivao tada, kao i još mnogo puta. Kao i danas, uostalom. Suština je to da mu mi više nismo trebali. Odradili smo svoje, odbranili smo Republiku Srpsku, dolazilo je njegovo vrijeme u kome za nas mjesta bilo nije. „Kad je muka đe si Đuka, kad jedete Đuku ne zovete!“ veli narod. Može i „b“ umjesto „d“. U predikatu rečenice.

Piše: Zoran Janković