Вести

Tokom 2008. godine pojavila se nova i proširena studija akademika, prof. dr Kaplana Burovića posvećena istorijskom hodu znamenitih peraških Burovića

U vezi nove knjige akademika, prof. dr Kaplana Burovića

+++

koji su ostavili veoma vidljiv trag u bokeškoj istoriji. Ne samo kao istraživač bokeške prošlosti, već i kao jedan od nasljednika dijela ogromnih zemljišnih posjeda peraških Burovića u Novome (po majci koja je potekla od bokeških Bronzića – Nikole Špirovog, koji je od dobrotskih Ivanovića kupovao zemlju, a Ivanovići sredinom 18. vijeka naslijedili posjed Burovića u Novom), bio sam potaknut da pažljivo čitam djelo uvaženog prof. Burovića.

Prof. Burović svoju je knjigu opremio prikladnom i ne preširokom uvodnom studijom „Burovići Crne Gore“, kojom i najmanje upućenom čitaocu približava prošlost Perasta uvodeći lagano u političko-pomorski hod slavne komune gotovo jednako slavne Buroviće (Bure). Zaista, pored Bronza i još samo nekoliko krupnih predstavnika peraških kazada, Burovići su svoj razvoj vezali za Perast, ali kao što je to u ovom gradu bivalo, uporno su i u vrijeme kada su po stečenoj imovini mogli pronaći mir, pokazivali spremnost za opasna djela i stranstvovanja, učešća u bitkama, prelaženja u druge sredine. Istoriografija o Novom najbolje poznaje mletačkog guvernera Ivana Burovića, koji je stajao na čelu novskih teritorijalaca u mletačkim prodorima u Hercegovinu. Ivan je u Novome imao nasljednike koji su služili mletačkoj administraciji u ovome gradu. Držali su u opsegu stare Dračevice jako veliki zemljišni posjed i kuće, od kojih je svakako najpoznatija palata u blizini samostana Sv. Antuna padovanskog. Upravo u njoj bila je smještena biblioteka nadbiskupa Andrije Zmajevića, uništena sa kućom od Francuza na početku 19. vijeka. Stariji mještani u Novome i danas pominju oblast „Burovina“, posjedi Burovića.

Jedna od nesumnjivih zasluga prof. Burovića je što svome bratstvu daje čisto slovenski karakter. On naprosto zna da je nemoguće istorijski utemeljeno unijeti u staru Boku skupa sa katoličkim konfesionalnim određenjem nesrpske etničke pečate – po šablonu. To se danas i te kako čini. Niz autora u naše vrijeme sve bokeške katoličke iseljenike u Veneciji, na primjer, proglašava Hrvatima, iako oni sami za sebe kazuju da su Sloveni. U Veneciji djeluju slovenske bratovštine. Lično, nemam ništa protiv istorijskog prisustva Hrvata u Boki i poslednjih godina u svojim knjigama posvećenim istoriji Srpske pravoslavne crkve u Novome, obavezno pišem o katoličkim bratovštinama u Novome za vrijeme venecijanske vlasti, ali ukazujem na doprinos, izvorni doprinos prof. Burovića koji u vrijeme potpunog meteža i gubljenja kriterijuma, svjedoči istinu o staroj Boki. Kao što su stari knezovi Pucići svjedočili istinu o starom Dubrovniku.

Kroz istoriju Burovića profesor nas vodi na zanimljiv način: putem biografija svih njemu dohvatljivih pripadnika peraškog bratstva. Pomorski kapetani, sveštenici visokog ranga, predstavnici opštine, književnici. Grofici Jeleni iz druge polovine 17. vijeka posvećuje autor više strana knjige.

Prof. Burović kazuje da su u Novi prešavši Burovići, za vrijeme turske vladavine, islamizovani. Svakako, o ovom periodu njihova istorijskog razvoja najmanje znamo. Autor, međutim, detaljno izlaže istoriju muslimanskih Burovića koji su zaista stekli ogromne zasluge za gradnju Trebinja. Državni arhiv u Dubrovniku čuva ogromni broj dokumenata nastalih u turskoj kancelariji u Trebinju koje su načinili potomci novskih Burovića – visoki zvaničnici Osmanske imperije. Njihova pisma upućivana u Dubrovnik ispisivana su ćirilicom u što sam se u poslednje vrijeme neposredno uvjerio istražujući i objavljujući ćiriličnu gradju dubrovačkog Arhiva.

Krupan je doprinos istini prof. Burovića isticanje značaja Miloša – Mehmeta Burovića od kojega su potekli svi Burovići islamske vjere. Ovakvo istraživanje je jako značajno ne samo za istoriju ovoga peraškog roda već i zbog toga što pruža ilustraciju stanja upravnih struktura turske države, koja sve vrijeme nastoji na ugradnji uglednih starih rodova u svoj sistem. Nije potrebno podsjećati na one puno poznatije istorijske primjere. Izuzetno je zanimljivo kazivanje autora o ličnostima i okolnostima koje su vodile prelasku katoličkih Burovića u Islam u prvoj polovini 16. vijeka, u vrijeme veoma dramatičnih događaja u Boki (s. 64). Istorija o Luki i Milošu je slika tragičnih razura balkanske zemlje. Prof. Burović u svojoj knjizi donosi i porodična predanja o razvoju roda i to svakako treba činiti, jer istina ne leži samo u dokumentima. Analize istorijskih okolnosti i događaja mogu pružiti mogućnost sagledavanja hoda i ovako značajnih porodica koje su se svojim djelima i prisustvom ugradile u gotovo sve događaje njihova zavičaja kroz pet stotina godina, ali i onih manje poznatih, koje katkad izlaze u obzor istoriografije putem nalaženja novih važnih i ključnih dokumenata. Burovića istorija je ležala u arhivima koje su stvarale državne i opštinske kancelarije svakako sve dok je njihov istorijski korak išao u skladu sa temeljnim zakonima njihovih država i zajednica.

Trebinjski zvaničnici Resulbegovići tokom 18. vijeka, nasljednike Ivana Burovića u svojim pismima označavaju kao rođake. Ova dokumenta objavio sam još 1998. godine, a sada ponovljeno u još većem broju. Ona svakako potvrđuju tezu prof. Burovića o peraškim i novskim ishodištima trebinjskih Burovića.

Konačno, autor ovim djelom obuhvata Buroviće u raseljenju, a njih nije malo.

Negova knjiga jest važan doprinos upoznavanju istorije Perasta, Novoga, Trebinja i Ulcinja, a time i istorije našeg naroda jer ova primorska međa je svjedočila mir teži od rata, rat po potrebi njezinih državnih sastavnica i guranje u sukob njenog naroda daleko i duboko ispred fronta državnih, zvaničnih sukobljavanja i sasvim je prirodno da se ovdje začnu nevjerovatni procesi prelazaka, preobražaja, tolerancije, riječju, rođačkog pamćenja i poštivanja, kakvo su svjedočili stari Burovići-Resulbegovići i koje danas svjedoči prof. Kaplan Burović.

Novi, 20. februar 2011. godine

KOMAR dr. Goran: BUROVIĆI – PORODIČNA ISTORIJA, Perast, 2008