logo logo logo logo
Рубрика: Актуелно, Религија, Србија, Европа, Европа    Аутор: новинарство    510 пута прочитано    Датум: 8.11.2010    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

BorisIspada da su jedan agnostik (Josipović) i jedan pravoslavni predsjednik (Tadić) ipak pokušali ostvariti značajan dio onoga što je Ivan Pavao II. izgovorio prigodom svog prvog posjeta Hrvatskoj u rujnu 1994. – piše Vukov Colić.

+++

I u ovome svijetu čak i neke nedodirljive stvari i nepromjenjive istine mogu ispasti potpuno drugačijima od zlogukih predrasuda, pa je bilo moguće da su Josipović i Tadić, nakon punih šesnaest godina, ipak krenuli mirotvornim putem Ivana Pavla II.

Istaknuo je to u tekstu pod naslovom “Tadić i Josipović u cipelama Karola Wojtyle“ nakon povijesnog posjeta srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, kolumnist Tportala Dražen Vukov Colić.

Istaknuo je kako je pomirbena politika predsjednika Josipovića ono što je Hrvatska već trebala naučiti, a još nije usvojila, od onih vremena kada je Ivan Pavao II. od hrvatske svjetovne i duhovne javnosti tražio upravo ono što Josipović i Tadić tek sada tako izričito ponavljaju.

“Neki će još uvijek tvrditi da Tadić u Vukovaru nije rekao ‘sve što je trebao reći i priznao sve što je trebao priznati’, bez obzira što nikada nije bio toliko izričit, smjeran i dostojanstven, a drugi će prigovarati Ivi Josipoviću što je položio vijenac i za srpske žrtve u Paulin Dvoru, ali kada se ovaj posjet očisti od buke i bijesa, osjećaja i strasti, politike i ideologije, ispada da su jedan agnostik (Josipović) i jedan pravoslavni predsjednik (Tadić) ipak pokušali ostvariti značajan dio onoga što je Ivan Pavao II. izgovorio prigodom svog prvog posjeta Hrvatskoj u rujnu 1994.“, piše Vukov Colić.

Nakon tog prvog povijesnog pohoda pape Ivana Pavla II. “Crkva je nastavila putem kojim je krenula i prije Papinog dolaska kao odvjetnik ‘izvornih nacionalnih interesa’, dok su se i poslije njegovih poruka o miru, opraštanju, ljubavi i solidarnosti dogodile neke od najmučnijih stvari u svetom Domovinskom ratu. Hrvatska se zaljubila u papu, ali je politika dobrim dijelom zaboravila, iznevjerila i prešutjela njegove izvorne poruke“, napisao je u komentaru za Tportala Dražen Vukov Colić.

6.11.2010 Križ života

+++

+++

+++

Tadić i Josipović u cipelama Karola Woytile
Datum objave: 04.11.2010 17:00
Autor: Dražen Vukov Colić

I u ovome svijetu čak i neke nedodirljive stvari i nepromjenjive istine mogu ispasti potpuno drugačijima od zlogukih predrasuda, pa je bilo moguće da su Josipović i Tadić, nakon punih šesnaest godina, ipak krenuli mirotvornim putem Ivana Pavla II. Na Dunavu i preko Dunava, u znaku žaljenja i isprike, a u ime budućnosti i pomirenja. Kao susjedi koji nisu postali saveznici, a ipak ne mogu biti više neprijatelji.

Dva su iznimna inozemna posjeta ovih dana uzbunila domoljubnu Hrvatsku. Onaj koji se tek treba dogoditi (dolazak pape u prvoj polovici 20011. godine) i onaj koji se dogodio u četvrtak (dolazak Borisa Tadića u Vukovar). Dva potpuno različita, a neki bi rekli i potpuno suprotstavljena događaja, u vječitim hrvatsko-srpskim preispitivanjima zaštitnika i protivnika, prijatelja i neprijatelja, suparnika i suradnika. Vrhovni katolički poglavar već četvrti put putuje u neovisnu i suverenu Hrvatsku, a predsjednik Republike Srbije tek se sprema za pravi službeni posjet Republici Hrvatskoj, nakon što je privatno već bio i u Jasenovcu, i u Opatiji, a sada i u Vukovaru. Na jednoj strani nedodirljivi ponos u obrani vjekovnog prijateljstva s Rimom, na drugoj preispitivanja otvorenih granica i drugačijih mogućnosti u Europi novih nazora, zahtjeva i mogućnosti.

Papa kao otac, a Tadić kao susjed, kao dva različita, a ipak ne i suprotstavljena svijeta. Ne samo zbog Josipovićeve pomirbene politike ili naredbi Europske Unije, već zbog svega onoga što je Hrvatska već trebala naučiti, a još nije usvojila, od onih vremena kada je Ivan Pavao II. od hrvatske svjetovne i duhovne javnosti tražio upravo ono što Josipović i Tadić tek sada tako izričito ponavljaju. Neki će još uvijek tvrditi da Tadić u Vukovaru nije rekao ‘sve što je trebao reći i priznao sve što je trebao priznati’, bez obzira što nikada nije bio toliko izričit, smjeran i dostojanstven, a drugi će prigovarati Ivi Josipoviću što je položio vijenac i za srpske žrtve u Paulin Dvoru, ali kada se ovaj posjet očisti od buke i bijesa, osjećaja i strasti, politike i ideologije, ispada da su jedan agnostik (Josipović) i jedan pravoslavni predsjednik (Tadić) ipak pokušali ostvariti značajan dio onoga što je Ivan Pavao II. izgovorio prigodom svog prvog posjeta Hrvatskoj u rujnu 1994.

U onom najvažnijem, to je bila poruka o gradnji mostova, a ne zidanju bedema, kako bi pobijedila ona ‘kultura mira’ koja ‘ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ne upada u napast nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti’, kao što je tada rekao Ivan Pavao II. ‘Ona je u stanju odgojiti velika i plemenita srca, koja znaju da se rane, uzrokovane mržnjom, ne liječe zlopamćenjem, nego lijekom strpljenja i melemom oprosta, oprosta koji valja dati poniznom i nesebičnom poniznošću.’

A ovu temeljnu poruku, koja zvuči kao da je jučer napisana, a ne daleke 1994. godine, Ivan Pavao II. uporno je ponavljao i produbljivao i u svim ostalim prigodama. Odgovornima za ‘javnu vlast ove plemenite nacije’ zaželio je da, ohrabreni ‘potporom međunarodne zajednice, uvijek slijede miran put u pronalaženju teških i osjetljivih, a još uvijek nerješivih pitanja, kao ona što se odnose na uspostavu suvereniteta…’, da bi tijekom neopisivog euharistijskog slavlja u homiliji znakovito podsjetio kako ‘sadašnje tragične podjele ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjavaju narode koji su danas u ratu’.

Pri tome je metaforički govorio i o Savi i Dunavu, rijekama koje povezuju Slovence, Hrvate, Muslimane i Srbe, upozorio na bliskost jezika i međusobnu povezanost umjetnosti i kultura, i stoljetnu tradiciju snošljivosti. Zagrebačka je crkva pozvana ‘da bude apostol obnovljene sloge’, mladi su pozvani da ne nasjedaju pričama o ‘jednoj rasi, naciji i stranci’.

Te je godine Ivan Pavao II. proglašen i čovjekom godine u izboru časopisa Time, dok se u Hrvatskoj o papinom posjetu i porukama tek nekoliko tjedana raspravljalo zaneseno, ozbiljno i strasno, da bi iznenađujuće brzo sve ipak potonulo u politički zaborav. Sveti Otac je ozario i počastio Hrvatsku, no koliko ju je stvarno promijenio? Crkva je nastavila putem kojim je krenula i prije papinog dolaska kao odvjetnik ‘izvornih nacionalnih interesa’, dok su se i poslije njegovih poruka o miru, opraštanju, ljubavi i solidarnosti dogodile neke od najmučnijih stvari u svetom Domovinskom ratu. Hrvatska se zaljubila u papu, ali je politika dobrim dijelom zaboravila, iznevjerila i prešutjela njegove izvorne poruke. A Milošević je krenuo u krvavi bosanski pohod, u suludom pokušaju krvavog prekrajanja povijesti i susjedstva.

U ovim zametenim povijesnim usporedbama nikome nije lako. Ni ovoj Vladi koja u žarištu krize već pola godine unaprijed ovaj četvrti papin posjet pokušava najaviti kao političku potporu za Jadranku Kosor, ni Kaptolu koji je u općem brodolomu institucija i u Hrvatskoj izgubio dobar dio zajamčenog povjerenja, a ni ovom papi kojem Izrael stalno podmeće mladenački nacizam. I predsjednik Josipović mora obraniti stabilnost, a ipak govoriti istinu, i predsjednik Tadić pružati ruke i kada ga prozivaju ‘zbog izdaje Kosova’. A pogotovu majkama, ženama, kćerima i sinovima, koji su tek sada dobili bar dio prevažnih papira o tragičnoj sudbini svojih najmilijih.

Pa ipak, i u ovome svijetu čak i neke nedodirljive stvari i nepromjenjive istine mogu ispasti potpuno drugačijim od zlogukih predrasuda, pa je tako i bilo moguće da su Josipović i Tadić, nakon punih šesnaest godina, ipak krenuli mirotvornim putem Ivana Pavla II. Na Dunavu i preko Dunava u znaku žaljenja i isprike, a u ime budućnosti. I pomirenja. Kao susjedi koji nisu postali saveznici, a ipak više ne mogu biti neprijateljima.

PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/94720/Tadic-i-Josipovic-u-cipelama-Karola-Woytile.html




1 коментар у вези “Tadić i Josipović na putu Ivana Pavla II.”
  1. ПАПА ВОЈТИЛА – КАТОЛИК!
    ИВО ЈОСИПОВИЋ – АГНОСТИК!
    БОРИС ТАДИЋ – ПРАВОСЛАВАЦ /ЧИТАЈ: ”ПРАВОСЛАВАЦ”/!

    ОВА ТРИЈАДА У СВОЈОЈ МАТЕМАТИЦИ – ЗАЈЕДНИЧКОМ САДРЖА-
    ОЦУ – НАДМАШУЈЕ И АРХИМЕДА, ПИТАГОРУ, ЕУКЛИДА, АНШТАЈ-
    НА…!!!

    ЗА ЊИХ ЈЕ ЈЕДНАКО /=!/ 700000 ЗВЕРСКИ ПОБИЈЕНИХ СРБА У
    ЈАСЕНОВЦУ /И ОКО ЊЕГА!/ СА 200 СТРЕЉАНИХ ХРВАТА, ЗАРОБ-
    ЉЕНИКА У ВУКОВАРУ?!

    НЕКИ ОД ТИХ 2ОО СУ ПОБИЛИ 17 СРБСКИХ ЦИВИЛА У ПАУЛИН
    ДВОРУ /СТАРЦЕ, СТАРИЦЕ…/, КАО ОДМАЗДУ ЗА УБИЈЕНОГ
    ЈЕДНОГ ХРВАТСКОГ ВОЈНИКА ОД СТРАНЕ СРБСКИХ СНАГА!
    ОПЕТ ИМАМО ЧУДНУ МАТЕМАТИКУ – ГДЕ 1 УБИЈЕНИ ХРВАТ ВРЕДИ
    17 УБИЈЕНИХ СРБА / 1=17/?!
    АЛИ, СТВАР НИЈЕ САМО У КВАНТИТЕТУ, ТУ ЈЕ И КВАЛИТЕТ У
    ПИТАЊУ.
    700000 СРБА ЦИВИЛА, МУЧЕНИКА БИВА ПОБИЈЕНО САМО ЗБОГ СВОЈЕ СРБСКЕ НАЦИОНАЛНОСТИ И ПРАВОСЛАВНЕ ВЕРОИСПОВЕСТИ,
    А 2ОО ХРВАТСКИХ ВОЈНИКА /ЗАРОБЉЕНИКА/ САМО ЗАТО ШТО СУ
    НЕВОЈНИЧКИ ВРШИЛИ ТЕРОР И УБИЈАЊЕ НАД НЕДУЖНИМ СРБСКИМ
    ЦИВИЛИМА.
    ОВА СИТУАЦИЈА БИВА ЈОШ МОРБИДНИЈА, КАДА БОРИС ТАДИЋ
    ТАЈНО ПОСЕЋУЈЕ ЈАСЕНОВАЦ И ”ОДАЈЕ ПОШТУ” СРБСКИМ МУ-
    ЧЕНИЦИМА, А ЗВАНИЧНО, ПО ПРОТОКОЛУ ПОСЕЋУЈЕ ВУКОВАР
    И, У ИМЕ НАРОДА СРБСКОГ, ЧИНИ ”ИСПРИКУ” ЗА ВУКОВАР…
    БОРИС ТАДИЋ СЕ, ОЧИГЛЕДНО, ПО ОПОРУЦИ – ЗАВЕШТАЊУ -
    ПАПЕ ВОЈТИЛЕ ДОБРОВОЉНО КАТОЛИЗУЈЕ, А ТО ПОКУШАВА ДА
    НАМЕТНЕ И СРБСКОМ НАРОДУ?!

    ”МНОГО ХТЕО, МНОГО ЗАПОЧЕО,
    ЧАС УМРЛИ ЊЕГА ЈЕ ОМЕО!”

    ”БОГ БЛАГОСИЉА СВАКОГ СРБИНА,
    КОЈ` НЕ ИМА ВЈЕТЕ У ЛАТИНА -
    СВЕ ДОК ЈЕ СВЈЕТА И ДОК ЈЕ ВЈЕКА!”.

    Драган Славнић


Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
Писанија Грешног Милоја
Проф. Др. Миодраг Петровић

Проф. Др. Миодраг Петровић

КРОТКИ ЛАФОВИ!
Антиекуменистички сајт

НОВИ Антиекуменистички сајт

“СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ”
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo