Вести

Donji podaci o aferi „pranja prljavog novca“ Vatikana, mafije i najviših predstavnika političkih partija Italije, koja je od kraja šezdesetih godina 20. veka

Dr. Vladimir Umeljić; 09 septembar 2010

+++

pa nadalje – potresla ne samo Italiju, već i SAD kao i čitavo međunarodno tržište kapitala, potiču iz jednog tajnog arhiva, sa preko 4.000 originalnih dokumenata iz samog vrha Vatikanske banke (IOR).

Taj arhiv je potajno utemeljio Monsinjore Renato Dardoci (1922-2003), koji je od 1974. godine pa do sredine devedesetih godina 20. veka zauzimao jednu vrlo visoku poziciju u najužem vođstvu Vatikanske banke (IOR). Ti dokumenti su bili osnova za knjigu „Vaticano S.p.A“ italijanskog autora Đanluiđi Nucija, koja je izdata 2009. i odmah postala bestseler.

Ovo „pranje prljavog novca“ je bila jedna kriminalna radnja enormnih razmera, koja zahteva jedan visoki stepen stručnog znanja i jednu izuzetnu količinu kriminalne energije. Stoga nije nikakvo čudo, da je taj put finansijskog „uspeha“ bio posejan i leševima – pojedini učesnici tj. svedoci ove operacije su se nevoljno opraštali od života, bilo putem (dokazanih) ubistava, bilo putem (nedokazanih) „čudnih sticaja okolnosti“. Među njima je bio i jedan papa.

Samoshvatanje Vatikana je, da je rimokatolička crkva „Jedina hrišćanska, Sveta i Apostolska“. Nju čini ne samo ona milijarda rimokatolika, razasutih po čitavom belom svetu, već i više od 4.000.000 neposrednih službenika Vatikana – 4 500 biskupa, 405 000 sveštenika, 865 000 monaha i monahinja, 26 000 stalnih đakona, preko 80 000 laicističkih misionara i oko 2 500 000 veroučitelja. Nad svima hijerarhijski stoji rimski papa, koji – prema najnovijem ustavu Vatikana, dekretiranom od strane poljskog pape Jovana Pavla II. – u sebi „institucionalno objedinjuje svu legislativu, juridikativu i egzekutivu“ Vatikana.

I – samoshvatanje Vatikana je, da se rimokatolička crkva imperativno bavi življenjem, širenjem i branjenjem Hristosove pouke, znači – davanjem nesebičnog i samopožrtvovanog moralno-etičkog primera i parametra čovekove egzistencije, koji vode ka transcendentalnom, ka spasenju duše, ka večnosti u Bogu.

Samoshvatanje etabliranih političkih partija u današnjim „demokratijama zapadnog tipa“ je, da su one esencijalni „kameni-temeljci demokratskog političkog sistema, zastupnici pravne državnosti, socijalne sigurnosti i, naravno, beskompromisni branioci ljudskih prava“. Te korporacije tvrde, da je moguće živeti jedan „kapitalizam sa humanim licem“ i kao što Vatikan sebe predstavlja kao vrhunsku instancu duhovnog i duševnog, tako one tvrde da su vrhunske instance i neophodni čuvari pragmatičnog i humanog.

Samoshvatanje organizovanog kriminala je, pođimo od te pretpostavke, nepotrebno bliže definisati – to su organizacije beskrupuloznih, sebičnih, samozaljubljenih, nehumanih individua, koje negiraju postojanje bilo kakvih univerzalnih vrednosti i važenje bilo kakvih pravnih i etičko-moralnih normi, i konvencija… osim svojih sopstvenih, onih koje samo njima koriste i donose prednosti, i dobit.

Kako je moguće tj. šta je u konkretnom kriminalnom slučaju bila ligatura između ova tri, po svom samoshvatanju dijametralno različita i, istovremeno, neosporno vrlo esencijalna socijalna subjekta stvarnosti zapadne civilizacije? Pustimo – proverene i lako proverljive – činjenice da govore i prepustimo čitaocu da sam odgovori na gornje pitanje.

Papa Lav XIII., koji je 1887. godine utemeljio Amministrazione per le Opere di religione, iz koga je pristekla današnja Vatikanska banka, IOR, otvorio je 1899. u Banco di Roma jedan prvi lični konto sa ulogom od tadašnjih 3 000 000 lira. Tako je počela „bankarska faza“ moderne vatikanske istorije…

Vatikan je već tada kontrolisao tu Rimsku banku sa 50% sopstvenog kapitala a šef banke je bio Ernesto Pačeli, koji je sa svojim nećacima Karlom, Markantonijom i Đulijom sve do šezdesetih godina 20. veka zastupao finansijske interese Vatikana, prvenstveno pri pregovorima sa italijanskom državom a pre svega o visini finansijske odštete, na koju je Vatikan polagao pravo na osnovu Lateranskih ugovora. Jedan od nećaka Ernesta Pačelija je – tada već kao papa Pije XII. – zvanično osnovao 1942. Vatikansku banku, pod imenom Istituto per le Opere di religione (IOR). U prevodu – Institut za dela religije.

(Prva) kriza iz druge polovine 20. veka, koja se ovde tematizuje, počela je u suštini u pedesetim godinama istoga, kada je u Vatikan došlo jedno „brdo mišića“ od sveštenika iz Čikaga, Paul Kazimir Marcinkus. On je pušio debele kubanske cigare, radije igrao golf nego što je prisustvovao Bogosluženjima i glasno objavljivao „Sa Ave Marija se crkva ne može voditi… novac, novac…“ Tada se još teško moglo pretpostaviti, da će ovaj egzotični Amerikanac litvanskog porekla za relativno kratko vreme postati rimokatolički biskup i prvi čovek Vatikanske banke, IOR.

Mada, postojali su već tada određeni pokazatelji…

Kao prvo, on je bio štićenik njujorškog kardinala Fransisa J. Spelmana, fanatičnog konzervativca, koji je za „borbu protiv boljševizma i sprečavanje komunističke infiltracije NATO-demokratija“ mobilisao ogromne svote novaca. Velika novčana sredstva su, u tom smislu, otišla i italijanskoj katoličkoj partiji Demokrazia Christiana, koja je decenijama držala političku vlast u ovoj državi. Jedan veliki deo tih finansijskih sredstava je poticao, po navodima Svetskog jevrejskog kongresa, od pobijenih Jevreja i, jednim manjim delom, od pobijenih Srba, koje su im njihove genocidne ubice – nemački nacisti i hrvatske ustaše – oteli i deponovali u vatikanskim institucijama. To je Spelmana učinilo bliskim prijateljem i dragocenim saveznikom tadašnjeg pape Pija XII., koji je odmah posle 2. svetskog rata kolektivno ekskomunicirao sve komuniste sveta iz katoličke crkve. Već tada je, inače, došlo do pojedinačnih uzrujanih protesta i pitanja – zašto nijedan papa nikada nije isključio iz katoličke crkve nijednog masovnog ubicu iz katoličke Hrvatske, nijednog katoličkog nemačkog nacistu, čak ni katolički krštenog Adolfa Hitlera? Odgovor Vatikana na ovo pitanje, naravno, nikada nije usledio.

Drugi razlog brzog uspona Marcinkusa u vatikanskoj hijerarhiji je, svakako, bilo njegovo rano prijateljstvo sa desnom rukom pape Pija XII., sa milanskim nadbiskupom Đovanijem Batistom Montinijem, koji je potom 1963. pod imenom Pavle VI. i sam postao papa. Kardinal Montini je, inače, sudeći prema sve brojnijim indicijama, bio onaj, koji je organizovao one čuvene posleratne „Pacovske kanale“, kojima su hiljade nemačkih i slovačkih nacista, i hiljade hrvatskih ustaša bezbedno stigli u Južnu Ameriku, i izbegli pravne konsekvence svog zločinačkog delanja u 2. svetskom ratu…

Pavle VI. se potom, krajem šezdesetih godina, našao u jednoj vrlo neugodnoj situaciji. Italijanska vlada je, naime, odlučila da stavi van snage odluku fašističkog šefa tadašnje italijanske države Benita Musolinija iz 1942. godine, kojom je Vatikan bio oslobođen plaćanja svakog poreza na dividende.

Pretila je, znači, opasnost ne samo plaćanja zaostalih poreza Vatikana u visini od oko današnjih 1.000.000.000 evra već i oporezivanje svih aktuelnih i budućih investicija. Pavle VI. je na to dao nalog dvojici svojih poverenika da hitno transferišu novac i vrednosne papire Vatikana u inostranstvo. Ta dvojica poverenika su bili jedno svešteno lice, Paul Marcinkus, sekretar Vatikanske banke IOR i jedno svetovno lice, Mikele Sindona, šef Banca Privata Italiana.

Njih dvojica su potom bez oklevanja organizovali „najveći ilegalni transfer kapitala u istoriji“ do tada, kako je autor Đanluiđi Nuci na osnovu arhiva Monsinjora Dardocija dokazao, koji je po opreznim procenama iznosio više današnjih milijardi evra. Taj vatikanski kapital je potom, preko „poreskih oaza“ Švajcarske, Luksemburga, Lihtenštajna, itd. bio ulagan na međunarodnom finansijskom tržištu i donosio Rimskoj crkvi enormne dividende, koje su isto tako ostajale neoporezovane.

Sicilijanac Sindona je, međutim, bio mnogo više nego šef jedne banke. On je bio i glavni finansijski savetnik Džoe Adonisa, glavešine velikog i značajnog mafijaškog klana Don Vito Đenoveze, istaknuti član masonske lože P2 (Propaganda Due) Licija Đelija, (loža P2 je bila tajna i nepriznata od tradicionalne masonerije – prim. P. A.) kojoj je inače pripadalo i preko 120 kardinala, biskupa i sveštenika vatikanske hijerarhije, i jedan od glavnih finansijera decenijama vladajuće političke partije u Italiji, katoličke Democrazia Christiana, koju je vodio Đulio Andreoti.

Sindona je od Vatikanske banke odmah otkupio Švajcarsku Finbanku i ušao sa 50% kapitala u vatikansku Swiss Bank, prljavi novac mafije je time našao ulaz u vatikansko bankarstvo i – zajedno sa vatikanskim kapitalom – put izlaska iz Italije. Jedna od njegovih prvih akcija je bila i preusmeravanje vatikanskog kapitala, uloženog u koncern Societa Generale Immobiliare, sa posedom nekretnina u vrednosti od pola milijarde dolara, u jedan finansijski institut u Luksemburgu, kao i transfer 250.000.000 dolara iz italijanske Banca Unione u cirišku Amincor Bank.

Kapital Vatikana i italijanske mafije je, dakle, bio podvrgnut „pranju“ u velikom stilu i odlazio je u inostranstvo. Tome je pogodovao i Sindonin uspeh, kada je kupio dvadesetu banku po veličini u SAD, Franklin National Bank. Sedmostruki italijanski premijer Đulio Andreoti i prvi čovek katoličke partije Democrazia Christiana proglasio je 1973. Sindonu „spasiocem italijanske nacionalne valute“. Kada je Andreoti mnogo kasnije i sam stajao pred sudom, optužen da je bio višedecenijski član i saradnik sicilijanske Koza Nostre, postavljeno mu je i pitanje – kako objašnjava činjenicu, da je on kao svetovno lice posedovao jedan konto kod Vatikanske banke, IOR, preko koga je u toku nekoliko kratkih godina prešlo oko 60.000.000 evra on je naravno odgovorio „Ne, toga se zaista ne sećam…“

Marcinkus postaje biskup i Papa Pavle VI. ga 1971. postavlja i zvanično na mesto predsednika Vatikanske banke, IOR. Duet Marcinkusa i Sindone postaje trio, kada im se te godine pridružuje Roberto Kalvi, šef Banco Ambrosiano. Ta tri finansijska moćnika, koja su upravljala trima bankama (Vatikanska banka IOR, Banca Privata Italiana i Banco Ambrosiano) su, služeći se vatikanskim sopstvenim firmama, na pr. u ranim sedamdesetim godinama uspeli da izmanipulišu i čitavu Milansku berzu, i ostvare enormne finansijske dobitke.

A onda se situacija, kako u svetskim tako i u italijanskim razmerama promenila… U SAD je izbila Wotergejt-afera, arapske zemlje su posle Jom Kipur rata smanjile proizvodnju i izvoz nafte, 1973. je izbila svetska ekonomska kriza, Demokrazia Christiana je slabila i 1975. čak izgubila komunalne izbore. Vatikanska finansijska piramida je počela da se ljulja…

U kasno leto 1974. obznanjeno je da Sindonina američka Franklin National Bank ima gubitke od 2.000.000.000 dolara, njegova italijanska Banca Privata Italiana 300.000.000 dolara a švajcarska Finabank oko 82.000.000 dolara. U SAD i u Italiji je izdat nalog za hapšenje Sindone, koji je pobegao i krio se u trećim zemljama. U Italiji je odmah uhapšen bankar Menini, jedan vrlo visoki (svetovni) funkcioner Vatikanske banke IOR.

Marcinkus je izjavio, da u Vatikanu niko nije znao za ovu Sindoninu kriminalnu aktivnost i odbio da istražnim organima italijanske države da bilo kakvu izjavu. On je, naime, bio zaštićen apsolutnim imunitetom vatikanskih funkcionera, koji je proisticao iz Lateranskih ugovora i nastavio je svoju intenzivnu saradnju sa Robertom Kalvijem.

U međuvremenu, 6. avgusta 1978. umro je najviši zaštitnik ovih „Božijih Bankara“, papa Pavle VI. Sindoni, koji se u međuvremenu vratio u Njujork, postalo je jasno da ga njegovi kompanjoni ostavljaju na cedilu i počeo je da govori. Prva posledica njegovog inicijalnog iskaza bila je istraga i provera Kalvijeve Banco Ambrosiano, i skandal je počeo da dobija neslućene razmere.

Novi papa, Jovan Pavle I. je 28. septembra 1978. uveče poverio svom Kardinalu-državnom sekretaru Vilotu, da namerava da „temeljno očisti trulež“ u Vatikanskoj banci IOR, da otpusti Marcinkusa, kao i sve njegove bliske saradnike (de Bonis, Menini, de Strobel). Sledećeg jutra je otkriveno njegovo beživotno telo u postelji i zvanični izveštaj vatikanskih lekara je glasio „smrt usled srčanog zastoja“. To je, inače, bio najkraći pontifikat jednog pape u istoriji Vatikana (33 dana).

Na „Svetu stolicu Svetog Petra“ se potom popeo Poljak Karol Vojtila, kao papa Jovan Pavle II. On je odmah izjavio da ne deli mišljenje svog prebrzo preminulog prethodnika i obelodanio Marcinkusu svoju nameru, da sledi stav Pavla VI. i da daje Marcinkusu odrešene ruke za dalje bankarsko poslovanje.

Sindonini iskazi, međutim, doveli su dotle da je Roberto Kalvi bio uhapšen i u julu 1981. osuđen na četiri godine zatvora. Iako je on odmah potom, uz polaganje kaucije, bio privremeno pušten na slobodu, njegova Banco Ambrosiano se nalazila na ivici propasti i to je predstavljalo novu opasnost poVatikansku banku IOR i po Paula Marcinkusa.

Već u avgustu sreću se Marcinkus i Kalvi u Vatikanu, i postižu jedan dogovor: Marcinkus predaje Kalviju garancije Vatikanske banke IOR u odnosu na dugove Banco Ambrosiano, sve do 30. juna 1982. a tek posle tog roka, Kalvi se obavezuje da za tu garanciju Vatikanskoj banci IOR isplati sumu od 300.000.000 lira. U zamenu za to, Kalvi potpisuje jedan papir, u kome lično preuzima odgovornost za sve finansijske transakcije iz prošlosti i u budućnosti, čime – naknadno i profilaktički – rasterećuje Vatikansku banku IOR, biskupa Marcinkusa i Vatikan. Očekivalo se, dakle, da će Kalvi i dalje ćutati, i da će jedan takav, nesumnjivo vrhunski bankar u roku od tih godinu dana uspeti da „dovede stvari u red“…

Već 31. maja 1982. godine, međutim, Kalviju stiže zvanični zahtev da izravna dugove svoje banke u visini od 13.000.000.000 dolara i on beži u London, gde ga 18. juna 1982. godine pronalaze ubijenog ispod Blekfrajers Bridž („Most crnih monaha“). Potom se zahteva od Vatikanske banke IOR, da pokrije svoj udeo u ovim gubicima, Marcinkus to glatko odbija i poziva se na vatikanski imunitet. Papa Jovan Pavle II.stoji iza njega, pored ostalog i jer je Marcinkus bio taj, koji je stavio poljskom sindikatu „Solidarnost“ sumu od 100.000.000 dolara na raspolaganje, kao podršku u borbi protiv komunističkog režima u papinoj domovini…

Od 29. avgusta 1983. pa do 25. maja 1984. trajala su savetovanja u Vatikanu, kako rešiti ovu problematiku. Na kraju je postignut sporazum, da Vatikanska banka IOR „dobrovoljno i bez priznavanja bilo kakve odgovornosti ili čak krivice“ isplati potražiocima jednu sumu od 242.000.000 dolara, „čime sva potraživanja prestaju da važe“. Ovaj dokument je u Ženevi potpisao predsednik Vatikanske banke IOR, nadbiskup Paul Marcinkus.

Jedan esencijalni problem Vatikana i njegove banke u odnosu na sva ova zbivanja je potom nestao 20. marta 1986. godine. Mikele Sindona, koji je upravo od strane SAD bio izručen Italiji, popio je u zatvoru Vogera svoj jutarnji espreso, ne znajući da je u njemu ovog puta bilo više cijankalija nego kafe i umro posle kome, koja je trajala 53 sata.

Istražni sudija iz Milana Renato Briketi je, doduše, 1987. godine izdao nalog za hapšenje nadbiskupa Paula Marcinkusa, na koji se ovaj (a ni Vatikan) naravno nije obazirao – Lateranski ugovori su mu, naime, garantovali apsolutni imunitet u odnosu na sve italijanske zakone. Marcinkus je nesmetano živeo i radio u Vatikanu do 1997. godine, kada se vratio u SAD. Umro je prirodnom smrću u San Sitiju, u Arizoni, 2006.

Dr. Vladimir Umeljić

izvor: VIDOVDAN

preuzeto sa http://www.predrag-andjelic.com/iza-kulise/vatikan-i-njegovi-boziji-bankari.html

Pročitajte još i:

Vatikanska banka pod istragom

Odbačena tužba žrtava holokausta

Pogledajte i video na sajtu:

The Vaticans Banker

+++

+++

+++

VATIKAN D.D.

„Rimokatolička crkva je prizemna kriminalna organizacija, koju pogone svi najniži svjetovni apetiti, njeno tijelo je trulo od svega onoga pred čime bi vjera trebala čuvati ljude.“

+++

To je na nekom internetskom forumu napisao jedan korisnik. „Njeni brojni dostojanstvenici su opakiji i pokvareniji više nego bi ikojem smrtniku palo na pamet“,

je napisao drugi. A sve to je već koncem 70-ih godina, pod pontifikatom Pavla IV., znao Joseph Ratzinger pa je 1977. napisao „Crkva za brojne vjernike postaje glavna prepreka u njihovom vjerovanju; u njoj ne mogu naći ništa drugo osim ljudske vlastohlepnosti.“

Da je manje od pola kvadratnog kilometra velika, godine 1929. iskamčena mini državica Vatikan sa manje od 900 stalno prijavljenih stanovnika ( najmanja država na svijetu ) gnojni čir na ionako dugo pothranjenom i od korupcije oboljelom tijelu talijanske Republike, nije nikakva novost ; novost jest u svibnju izdana knjiga Gianluigija Nuzzija Vaticano S. p. A. ( Vatikan dioničko društvo ). Radi se o jedinstvenom uvidu u financijske poslove Vatikana, u papinu vatikansku banku, nazvanu IOR ( Istituto per le Opere di Religione – http://en.wikipedia.org/wiki/Istituto_per_le_Opere_di_Religione ), koja je po mišljenju jednog od vodećeg talijanskih tjednika osma najveća praonica novca na svijetu.

Knjiga s podnaslovom „Istina o financijskim i političkim skandalima Crkve“ iz tajnih arhiva iznosi čime i kako Crkva, koja bi u suvremenim nacionalnim državama morala imati tek marginalnu, karitativnu ulogu, poseže u život običnih smrtnika. Gnojni čir je snažan izraz. Zašto baš takav? Zato jer Vatikan, koji je strana država, de facto živi na teritoriju Italije, na njemu se napaja i raste. Godine 1984. je Italiju pritiscima na tadašnjeg socijalističkog (!) premijera Bettina Craxija čak prisilila na potpisivanje aneksa Lateranskom konkordatu ( temeljni ugovor države Vatikan ). Aneks, među ostalim, RKC omogućava samostalno krojenje bilanci, što je potom ( i ove godine ) omogućilo prikazivanje računa u crvenim brojkama. Istovremeno Vatikan, kao i u proteklih 25 godina, u potpunoj tajnosti prihoduje milijarde eura. Još od poznatih osam promila vjerskog poreza, koje svaki porezni obveznik po svom nahođenju raspoređuje državi ili vjerskim zajednicama, preko poreznih olakšica i cijelog niza prljavih poslova.

Milijarde, milijarde….

Izvorni grijeh su 11.siječnja prije 80 godina, nakon trogodišnjeg pregovaranja, potpisali tadašnji fašistički premijer Benito Mussolini u ime talijanskog kralja Viktora Emanuela III. i kardinal Pietro Gasparri, vatikanski državni tajnik, u imenu tadašnjeg pape Pia XI. Talijani su temeljem tog dokumenta 2004. godine iz državnog proračuna isplatili : skoro pola milijarde eura plaće učiteljima vjerskog odgoja, 260 miliona za katoličke škole i 50 miliona za 5 katoličkih sveučilišta, 25 miliona za opskrbu Vatikana vodom, 20 miliona za sveučilišni kampus koji pripada Opusu Dei, 20 miliona za financijsku pomoć učenicima katoličkih škola, 9 miliona za izgradnju vjerskih objekata, 8 miliona za plaće vikarima u oružanim snagama i 7 miliona za socijalno osiguranje svećenstva, 5 miliona za bolnicu oca Pia u mjestu San Giovanni Rotondo, skoro 3 miliona za organizaciju oratorija i tako dalje i više : ukupno nešto manje od 3 milijarde eura.

Pored svih poreznih olakšica, koje iznose još oko 6 milijardi eura. I tako svake godine! Ako bi Italija odustala od dotacija i olakšica, koje je Crkva pridobila lobiranjem i ucjenjivanjem vlada raznih političkih usmjerenja, mogla bi svim državljanima prepoloviti poreze. Osim toga, RKC na talijanskom tlu ostvaruje također visoke profite, 40 miliona domaćih i stranih hodočasnika koji posjećuju razna svetišta donosi dodatnih 5 milijardi neoporezovanih eura. Sa neprocjenjivim nekretninama, nekadašnjim sjemeništima u staroj gradskoj jezgri Rima, koje iznajmljuje hotelskim lancima da u njima otvaraju raskošne hotele i apartmane za izbirljive goste, još zasluži nekoliko stotina miliona eura. Rimski gradski vijećnik, Mario Staderini tvrdi da RKC u Rimu ima u posjedu više od četvrtine nekretnina a u ostatku države oko 22%. Nije zanemarivo niti to da 200 talijanskih biskupija i skoro 30 tisuća župa ima dodatno u posjedu još četvrt miliona sličnih nekretnina. Treba spomenuti još približno 25 miliona koje Vatikan ubere od lemozine, iako su crkve napola prazne, vatikanske blagajne pucaju po šavovima. I još, međudržavni ugovori ne dozvoljavaju institucijama talijanske države nikakve uvide u vatikanske financije i novčane tokove. Toliko o kršćanskoj skromnosti.

Kršćansko poštenje

Nedavno se u talijanskim medijima pojavila priča mlade žene, koja je od starijeg vlasnika unajmljivala trosobni stan u zgradi koja se nalazi u središtu Rima. Vlasnik je nedavno umro ostavivši desetak stanova Crkvi. Unajmljivači su uskoro primili obavijest banke IOR da se u najkraćem roku moraju iseliti, nije bilo niti govora o produljivanju najma ili mogućnosti otkupa. Prije spomenuta žena tvrdi da je IOR stambenu zgradu potom prividno prodao nekoj agenciji za nekretnine, e da bi ta stanare deložirala drugim metodama. Od trideset stanara je preostalo samo troje, koji namjeravaju pravdu tražiti na sudu. Toliko o kršćanskom smilovanju.

Ta priča je u poređenju sa onim što Nuzzi otkriva u svojoj knjizi tek lako ljetno štivo.

Popularni talijanski komičar, aktivist i bloger Beppe Grillo je odnose u državi opisao ovako „poslijeratnu Italiju je moguće razumjeti samo kroz isprepletenost mafije, slobodnozidarstva, Vatikana i zastranjenih dijelova državnih institucija, četiri svijeta, koji se pojavljuju u najtamnijim epizodama naše republike. Knjiga Vatikan d.d. zbog skoro slučajnog pristupa opsežnom arhivu službenih dokumenata prva razotkriva ulogu banke IOR u prvoj i drugoj republici.“

Knjiga je nastala jer se Nuzzi dokopao više tisuća tajnih službenih dokumenata, koje je na sigurnom u Švicarskoj držao monsinjor Renato Dardozzi. On je tijekom 90-ih bio savjetnik vatikanskog državnog tajništva, koje je od 1990. do 2006. vodio kardinal Angelo Sodano. Dardozzijeva uloga je bila Svetu stolicu sigurno izvesti iz naj nepromišljenijih, najdrskijih i najprljavijih financijskih operacija i skandala, u koje se ,od vremena samog utemeljenja, banka IOR zapetljava. Još koncem šezdesetih godina vatikanska banka je postala jedan od važnih igrača u svjetskom bankarstvu. Na čelu sa američkim nadbiskupom, kasnijim kardinalom Paulom Marcinkusom, postala je važna karika u lancu za pranje novca. Banka je uz pomoć Banco Ambrosiano, koju je vodio poznati „božji bankar“ Roberto Calvi ( http://en.wikipedia.org/wiki/Roberto_Calvi ) i brojnih tajnovitih poduzeća iz Luksemburga, Kajmanskih otoka i Paname preuzela nadzor i nad brojnim talijanskim poslovnim bankama. Djelovala je kao podzemni kanal za tok novca iz kojih su se napajali brojni tajni fondovi, od tamo su stizale potkupnine za visoke državne dužnosnike, čak i predsjednike vlada. Pošto banka IOR osim sjedišta u Vatikanu nema podružnica, razmljivo, pristup do nje imaju samo posvećenici, oni koji se izdaju za dobročinitelje koji Crkvi žele donirati novac. U stvarnosti radi se o nezakonitom novcu proisteklom iz kriminala, koji „dobročinitelji“ donesu u banku, koja im ga čuva uz godišnju kamatu od 12%. IOR svake godine omogućava talijanskim poreznim utajivačima da sakriju, pronevjere i deponiraju više milijardi eura. U papinskoj banci se susreću dobrotvorne organizacije, mafijaško podzemlje, građevinski lobiji, utjecajni slobodni zidari i visoka politika, u vezi koje su se u prošlosti spominjali ruski nacionalist Vladimir Žirinovski, a prije i Kennedy, Richard Nixon te brojni drugi. Toliko o kršćanskom poštenju.

Piergiorgio Odifreddi ( http://en.wikipedia.org/wiki/Piergiorgio_Odifreddi ) u knjizi „Zašto nije moguće biti kršćanin ( a još manje katolik)“ uzima podatak, da svjetska Crkva za dobročinstva troši tek 20% sredstava, za uzdržavanje klera 34% a ostatak, čak 46% za „potrebe kulta“. Iz riznica banke IOR ( a posredno iz državnog proračuna koji pune talijanski porezni obveznici ) dolaze također i „rezervna sredstva“ u iznosu od 7 miliona dolara, koje je Vatikan u turbulentnim 2001. i 2002. dao na raspolaganje američkim biskupima da njima kupuju šutnju roditelja i djece žrtava svećeničkog zlostavljanja. Potrebe kulta? Neki izvori navode da se za ta sredstva osobno pobrinuo kardinal Ratzinger, koji se zadnjih dvadeset godina prije svojeg pontifikata gorljivo posvećivao pitanju nedodirljivosti svećenika pedofila. Poznato je da je od 1984. pokušavao dosljedno provesti zloglasni dokument Crimen Sollicitationis (Zločin nagovora ( ka spolnim odnosima)), koji je Kongregacija za nauk vjere izdala još godine 1962. Godine 2001. ga je dopunio i poslao svim biskupima u svijetu. Temeljem tog dokumenta su osumnjičene svećenike po cijelom svijetu, da bi izbjegli ruci pravde, kradom premještali ( u slovenskom primjeru, i u afričke misije – op. prev. autor se referira na aferu sa svećenikom Francijem Frantarom, optuženim za pedofiliju kojeg je RKC premjestila u Afriku – http://www.mladina.si/tednik/200630/clanek/slo-tema–vanja_pirc/ ). Iako su neki naposlijetku izopćeni iz Crkve, ostalima Vatikan garantira sigurnost. Toliko o kršćanskoj skrbi za čovjeka.

Prvi šef vatikanske banke IOR, prije spomenuti Paul Marcinkus je jednom rekao: „ Da li je moguće živjeti u ovom svijetu bez da se ne bi zanimali za novac? Crkve nije moguće voditi samo sa zdravomarijama“. Očito, zaista nije.

Sub, 25/07/2009 – 13:06

Autor: Jure Erznožnik, Mladina
Objavljeno 23. 07. 2009. na portalu Mladina.si
Veza: http://www.mladina.si/dnevnik/22-07-2009-vatikan__delniska_druzba/

Dodatni linkovi:

Beppe Grillo blog (eng.) http://www.beppegrillo.it/en/2009/06/vaticano_spa.html
( tal. ) http://www.beppegrillo.it/2009/06/vaticano_spa.html
( prijevod na eng. http://translate.google.hr/translate?prev=hp&hl=hr&js=y&u=http%3A%2F%2Fw… )
Koliko znam, knjiga još nije prevedena sa talijanskog. Talijansko izdanje je moguće naručiti preko linka na Beppe Grillo blogu.

Prijevod Citash.hr@gmail

Napomena: ovaj tekst je objavljen uz dozvolu Mladine. Pošto je malo vjerovatno da bi se nešto slično moglo pročitati u mainstream medijima, koristim otvorenost pollitike.com da to nadoknadim. Radi toga što smatram da je članak aktualan za trenutnu hrvatsku političku situaciju. Ne toliko radi dnevnopolitičke priče o 50 mil. kuna nego u kontekstu inicijativa za buduće uređenje Hrvatske.

Te inicijative će morati nužno uključivati i promjenu sistema vrijednosti. A to nije moguće učiniti bez smanjivanja crkvenog utjecaja na svim područjima. HKC se svim svojim dosadadašnjim djelovanjam svrstala na jednu stranu, i to pogrešnu. Ne samo radi nekih hrvatskih specifičnosti nego zbog svoje globalne „prirode“ koju opisuje ovaj članak.

http://pollitika.com/vatikan-d-d#comment-159681