Вести

Od vremena publikovanja Vukovog lingvističkog modela identifikacije Srpstva – štokavci = Srbi (članak „Srbi svi i svuda“, Beč, 1849. g.), istorijska i književna prošlost Dubrovačke Republike

Владислав Б. Сотировић;02.04.2010

+++

je sve više zaokupljala pažnju srpske javnosti. Štokavska književna tradicija Dubrovnika, ali još više činjenica da je govorni jezik Dubrovčana oduvek bio i ostao štokavski, bili su kako Vuku tako i njegovim ideološkim sledbenicima glavni dokazi srpskog karaktera ovog grada i države. Dubrovačka književnost je doživela svoj vrhunac u doba baroka a kao njeni najistaknutiji predstavnici se ističu: Marin Držić (1510. g.-1567. g.), Ivan Gundulić (1589. g.-1638. g.), Junije-Džono Palmotić (1606. g.-1657. g.) i Ignjat Đurđević (1675. g.-1737. g.). Njihova dela su prenošena u Slavoniju, Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju uglavnom preko franjevačkih fratara. Na taj način je barokna dubrovačka književnost bila prisutna daleko izvan granica Dubrovačke Republike utičući na formiranje književog ukusa i literarne tematike kod Južnih Slovena. Sam Vuk je označio Ignjata Đurđevića kao negovatelja jedinstvenog „ilirskog jezika“ čije se prisustvo u to doba osećalo i u kajkavskoj Hrvatskoj.

Borba između hrvatske i srpske nacionalne ideje za književno nasleđe baroknog Dubrovnika je otpočela nešto pre pojave Vukovog rada Srbi svi i svuda. Naime, Petar Frano Martecini (Martecchini) je 1826. g. objavio na „hrvatskom“ jeziku zbirku radova Ivana Gundulića, najvećeg dubrovačkog baroknog pesnika, skrećući time pažnju na „hrvatski“ karakter dubrovačke literarne tradicije. Ubrzo nakon pojave ovog izdanja, vođe hrvatskog nacionalnog preporoda (Ilirskog pokreta) su počele zagovarati standardizaciju hrvatskog književnog jezika na osnovama štokavskog idioma Centralne Dalmacije, Zapadne Hercegovine i Slavonije, idioma koji je u literarnoj tradiciji bio najbolje izražen u delima štokavskih pisaca rimo-katoličke veroispovesti Antuna Kanizlića (1700. g.-1777. g.), Andrije Kačića Miošića (1704. g.-1760. g.) i Matije Antuna Reljkovića (Relkovića) (1732. g.-1798. g.). Na taj način je hrvatski nacionalni preporod postavio iste temelje hrvatskom književnom jeziku kao što je to uradio 1818. g. Vuk Stefanović Karadžić sa srpskim književnim jezikom izabravši novoštokavski govor ijekavskog izgovora za njegovu osnovu. Tako se učitelj Tomo Košćak (1752. g.-1831. g.) može smatrati Gajevom pretečom u borbi za uvođenje „štokavštine“ u sve školske udžbenike u Hrvatskoj.

Spor između Srba i Hrvata oko nasleđa dubrovačke književnosti je ušao u novu fazu 1844. g. kada je „Matica ilirska“ (kasnije „hrvatska“) izdala Gundulićevog Osmana uz dopunu Ivana Mažuranića, poduhvat kojim se želelo istaći da „hrvatski“ jezik Dubrovčana ima svoju viševekovnu tradiciju. Do ovog izdanja je došlo osam godina nakon pisanja Vukovog članka Srbi svi i svuda pa nije neopravdano zaključiti da je Matica ilirska time htela da odbrani i istakne hrvatsko pravo na Dubrovnik i njegovu književnu tradiciju (ali samo pod uslovom da su vođe Ilirskog pokreta u to vreme već znale za ovaj Vukov rad ali su sigurno bili upoznati sa Vukovim stavovima o srpskom jeziku iznetim 1814. g. i 1818. g.). Isto se tako da zaključiti da je Vuk svoj članak štampao pet godina nakon izdanja Matičinog Osmana da bi naglasio srpski karakter dubrovačke književnosti. Međutim, hrvatska inteligencija iz kajkavske Hrvatske je bila protiv Gajeve namere da štokavski dijalekt standardizuje u hrvatski književni jezik smatrajući da štokavski idiom nije hrvatski nacionalni jezik. To je po njima bio isključivo kajkavski. Tako je 1841. g. deo hrvatskog plemstva osnovao „Horvatsko-ugarsku stranku“ sa programom borbe protiv „ilirskog“ tj. štokavskog dijalekta, a za očuvanje pravog „horvatskog“ jezika, tj. kajkavskog narečja, koji je po njima bio najbolje predstavljen u delima sveštenika Titusa Brezovačkog (1757. g.-1805. g.) najvrsnijeg kajkavskog komediografa (njegova najpoznatija dela su: Matijas grabancijas dijak i Diogenes ili sluga dveh zgubljeneh bratov). Da bi prebrodio ovaj jaz između „čakavske, kajkavske i štokavske književne tradicije među Hrvatima“, Ljudevit Gaj (1808. g.-1872. g.) je upravo izabrao ijekavski idiom slavne dubrovačke književnosti koja je trebala da Hrvate konačno opredeli da prihvate štokavski dijalekt ijekavskog izgovora kao svoj nacionalni književni jezik. Iza ove najverovatnije političke odluke je stajala Austrija koja je na ovaj način želela da umanji moć Srpstva favorizujući Hrvatstvo jer su za Beč Srbi predstavljali veću političku opasnost od Hrvata.

Gajeva i Babukićeva filološka škola u Zagrebu je konačno uspela da kodifikuje hrvatski književni jezik u vidu štokavštine i da ga nametne kajkavskoj severozapadnoj Hrvatskoj. Gaj i njegovi saradnici su 1836. g., dakle iste godine kada Vuk piše svoj članak, izvršili revolucionarnu promenu na području hrvatskog književnog jezika. Iako je većina njih bila rođena u kajkavskim krajevima (I. Mažuranić je bio čakavac), oni su odlučili da Novine horvatzke i Daniczu izdaju na štokavskom dijalektu i pod ilirskim imenom što je protumačeno kao nastavak dubrovačke i slavonske „hrvatske“ književnosti.[1] Prema Branislavu Brboriću, hrvatski ilirci su ne samo preuzeli Vukov ijekavski izgovor već i Vukovu ortografiju, leksiku, morfologiju, tvorbu reči, sintaksu i stil [Brborić 2001, 69]. U svakom slučaju, mnogo pre Gajeve reforme hrvatskog književnog jezika, Šime Starčević (1784. g.-1859. g.) rimo-katolički sveštenik i stari gramatičar je u svojoj Novoj ricsoslovici iliricskoj (Nova ilirska gramatika, 1812. g.) ukazivao na prisutnost stranih elemenata u dubrovačkom ijekavskom izgovoru, koji se stoga nije mogao prihvatiti kao hrvatski nacionalni „jezik“, zalažući se u isto vreme za ikavski izgovor kao čisti hrvatski nacionalni jezik. Po Šimi Starčeviću, dubrovački ijekavski izgovor je postao suviše „stran“ Hrvatima zbog velikih „pozajmnica“ iz italijanskog jezika kao i iz crkvenoslovenskog jezika kojim se služila Srpska pravoslavna crkva. Na suviše „srpski“ karakter dubrovačke epske poezije u delima Gundulića i Palmotića  je ukazivao i Andrija Torkvat Brlić po kome je njihovo epsko pesništvo bilo „inferiorno“ usled prisustva stranih elemenata u strukturi epske pesme u odnosu na pravo hrvatsko epsko pesništvo koje je ispevano na „nacionalnom epskom metru“ [Brlić 1848]. Slično mišljenje su imali i Šime Starčević i Ante Kuzmanić (1807. g.-1879. g.) koji je bio vodeća figura onih predstvavnika hrvatske inteligencije okupljenih oko Zore dalmatinske koja se žestoko borila za standardizaciju ikavskog (kao nacionalnog hrvatskog) a ne ijekavskog (kao nacionalno srpskog) izgovora za književni jezik Hrvata. Povodom rada zagrebačke filološke škole, Srbin rimo-katolik iz Dubrovnika, Matija Ban, je rekao da je ta škola „lep i potpuno savršen srpski jezik“, misleći na štokavski dijalekt ijekavskog izgovora, presadila iz njegovog „gnezda“ u „sve ilirske zemlje“ i tako „pripremila ulazak u pan-Slavizam“ [Ban 1849 a].[2] Medo Pucić je otišao korak dalje 1867. g. tvrdeći da ukoliko se narodi razlikuju po jeziku onda je Gajevo usvajanje „srpskog jezika u zvaničnoj upotrebi“ pretvorilo sve Hrvate u „lingvističke“ Srbe. Shodno tome, Srbi se ne trebaju plašiti hrvatskih „istorijskih prava“ jer su to u suštini srpska prava [Orsatto 1867, 26].

Treba istaći da su i neke najistaknutije vođe „ilirske faze“ hrvatskog nacionalnog preporoda (na primer Lj. Gaj i I. Kukuljević) žalili što je dubrovačka književnost iz XVIII veka radije prihvatala „latinske muze“ a ne nacionalni izgovor, a naročito što najistaknutiji dubrovački naučnik Ruđer Bošković nije ništa napisao na „svom maternjem jeziku“ već samo na latinskom.[3] Bez obzira na ove primedbe vođa Ilirskog pokreta, može se slobodno reći da je čitav intelektualni krug oko Gaja bio produkt „raguzofilije“, krug koji je legendu o Ivanu Gunduliću pretvorio u centralni deo ideologije Ilirskog pokreta. Pozitivna kritika Vukove zbirke narodnih junačkih pesama i podrška Vukovoj jezičkoj reformi koju su dali dubrovački slavisti Pero Budmani (1835. g.-1914 g.) i Milan Rešetar (1860. g.-1942. g.) je konačno uverila hrvatsku inteligenciju u ispravnost Gajeve reforme hrvatskog književnog jezika. Rešetar je svoje stavove o jedinstvenom jeziku Srba i Hrvata, stavove koji su u suprotnosti sa njegovim ranijim pa i kasnijim mišljenjem o dva jezika i o dva naroda, izneo u Zori, III/2, april, 1912. g., u tekstu Srbi i Hrvati. Rešetarova teza izneta u ovom članku je da su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena i stoga imaju jedinstven jezik. Rešetar je u toku čitavog svog života bio „između dve vatre“. Na jednoj strani se osećao Srbinom iz Dubrovnika koji govori srpskim jezikom, ali na drugoj strani je bio rimo-katolik i veći deo života je proveo među Hrvatima. Verovatno stoga mu je iz praktičnih razloga najviše odgovaralo ovakvo rešenje da se u slučaju Srba i Hrvata radi o jednom jeziku i o jednom narodu sa dva imena, ali u svakom slučaju rešenje koje je u potpunosti odudaralo od Vukovog stava prema istom problemu.

Ukoliko govorimo o problematici književnog jezika postoji velika razlika između Dositeja i Vuka na jednoj strani i hrvatskih Iliraca na drugoj. Naime, i Dositej i Vuk su pisali onako kako su govorili, tj. onako kakav im je bio i maternji jezik i jezik sredine iz koje su poticali. Međutim, to nije bio slučaj sa Ilircima. Gaj je svoju Daniczu  počeo da izdaje na kajkavskom jeziku 1835. g., tj. na onom jeziku kojim je i sam govorio i kojim se govorilo u kulturnom i administrativnom centru Hrvata – Zagrebu. Ipak, ubrzo je Gaj te iste novine nastavio da izdaje na štokavskom istočnohercegovačkom dijalektu, tj. ijekavici. Ilirci su optuživani od mnogih srpskih javnih radnika da su uzimajući štokavsku ijekavicu u stvari „ukrali“ ili „prisvojili“ srpski nacionalni jezik kao hrvatski i naravno time proširili hrvatsko etničko ime na mnoge etničke ne-Hrvate i ne-hrvatsku književnu baštinu a pre svega na Dubrovnik. Takođe, prema kritičarima i protivnicima Ilirskog pokreta, a to su bili u to doba Srbi i Slovenci, iza ilirskog imena se nije ništa drugo krilo nego ideja o stvaranju ujedinjene kajkavsko-štokavsko-čakavske velike Hrvatske (Velika Ilirija = ujedinjena Hrvatska = Croatia rediviva).

Tako je Ivan Derkos u svojoj brošuri Duh (Genije) domovine nad sinovima svojim, koji spavaju, napisanoj 1832. g., dakle četiri godine pre Vukovog članka Srbi svi i svuda, predložio „spojenje ovih triju kraljevina (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, primedba V. B. S.) s obzirom na njihova podnarečja u jedan jezik, ne pučki, već izobraženi, književni“.[4] Derkos je, pozivajući se na Šafařika, tvrdio da se „dalmatinski dijalekt“ najvećim delom podudarao sa „srpskim narečjem“, a ovaj dalmatinski dijalekt „sudara se jednako sa narječjem slavonskim i hrvatskim u vojničkoj krajini“. Derkos je pod „srpskim narečjem“ podrazumevao štokavski dijalekt kojim se govorilo u Vojnoj krajini, Dalmaciji i Slavoniji. Međutim, za razliku od Vuka, Derkos nije smatrao štokavski dijalekt govoren na istorijskom prostoru Hrvatske izvornim srpskim jezikom. Po Derkosu, najviše teškoća prilikom „spojenja“ hrvatskih dijalekata će biti u slučaju „narečja koje se govori u Civilnoj Hrvatskoj“, tj. kajkavskog dijalekta. Za Derkosa da bi se Hrvati (koji su za njega bili kajkavci) ujedinili sa Slavoncima i Dalmatincima (koji su bili štokavci) najkorisnije bi bilo da ovi prvi uzmu za svoj književni jezik jezik ovih drugih što se stvarno i dogodilo Gajevom odlukom. To je u svakom slučaju predstavljalo najbolje političko rešenje za očuvanje teritorijalnog integriteta Trojednice.

Jasno je da se Derkosovo mišljenje o teritorijalnoj rasprostranjenosti dijalekata na južnoslovenskim prostorima podudaralo sa Vukovim. Ipak, Derkosova koncepcija nacionalne identifikacije putem jezičke pripadnosti je bila potpuno suprotna onoj koju je Vuk kasnije favorizovao. Za Derkosa su i štokavski i kajkavski govori bili izvorni jezici Hrvata. Može se reći da su i Derkosova i Vukova koncepcija nacionalne identifikacije Hrvata odnosno Srba bile zasnovane na istom lingvističkom modelu. Derkos je u krajnjoj instanci bio optimista po pitanju unifikacije svih Hrvata jer „kako nas drži bratska i neka tajanstvena vezilja ljubav, koja uzajamno otvara putove k srcu“, ove teškoće je bilo moguće prevladati, ako se budu primenila razvojna iskustva jezika kao što je to bio slučaj sa nemačkim, iako „za to se traže decenija ljeta“. Ivan Derkos, koji je svojim „usnulim“ sunarodnicima isticao primer Srbije i Dositeja Obradovića, i koji je književni jezik Trojedne Kraljevine hteo da zasnuje na dijalektu koji bi bio najbliži srpskom, i koji je sam bio rodom krajišnik sa prostora Vojne granice, nije smatrao da na prostorima Trojednice žive Srbi već samo Hrvati shodno njegovom konceptualnom shvatanju nacionalne determinacije putem jezika.[5]

Derkosov zahtev za stvaranjem jedinstvenog „linguae patriae“ svih Hrvata spajanjem sva tri „hrvatska“ dijalekta, štokavskog, kajkavskog i čakavskog, u jedan književni jezik (dijalekatska trihotomija hrvatskog nacionalnog korpusa i književnosti) oberučke je prihvaćen od strane grofa Janka Draškovića.[6] U programski najvažnijem i najsadržajnijem spisu Ilirskog pokreta pod naslovom Disertatia iliti razgovor, darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem kraljevinah nasih…štampanog na štokavskom dijalektu u Karlovcu iste godine kada i Derkosov Duh domovine…, iznose se potpuno isti stavovi o hrvatskom karakteru štokavskog, kajkavskog i čakavskog dijalekta. Iz ovakvog stava prema lingvističkoj determinaciji nacionalne pripadnosti proizašlo je Draškovićevo mišljenje da na prostorima Trojednice ne postoje etnički Srbi nego da se radilo o „pravoslavnim Hrvatima“. Razlog za ovakvo Draškovićevo mišljenje je bio potpuno isti kao i u slučaju Ivana Derkosa: svi štokavci (u najmanju ruku sa prostora „povijesne Hrvatske“) su pripadali hrvatskom narodu. Čak i kada je raspravljao o naseljavanju opustošenih predela Slavonije, Hrvatske i Dalmacije u XVI i XVII veku, Drašković je pisao da novo stanovništvo „pomješanje jest starih Hervatov, oli beženarov iz Bosne i Dalmacije opet Hervatov, i nekoliko Gerkov, koji u razsutju zapadnog (treba da stoji istočnog, primedba V. B. S.) Carstva sve dalje pred Turci pobegoše“ [Polemike u hrvatskoj književnosti 1982, 75]. Dakle novopridošli doseljenici su bili Hrvati jer se radilo o štokavcima a ne pravoslavni Srbi! Ovakva lingvistička determinacija hrvatske nacije poslužila je kao ideološka podloga Draškovićevom programu narodnog pokreta Hrvata izloženog u Disertatiji… u kojoj zahteva ujedinjenje svih „hrvatskih zemalja“ – Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Vojne krajine, Bosne i slovenačkih zemalja – u jednu državu Veliku Iliriju koja bi u zajednici sa Mađarskom ostala kao sastavni deo Habsburške Monarhije.[7] U ovakvoj ujedinjenoj hrvatskoj državi službeni jezik bi bio „ilirički“ tj. štokavski dijalekt, dok bi vrhovnu vlast vršio ban. Iste godine kada je štampao Disertatiu…, Janko Drašković se zalagao na zasedanju mađarske Diete u Požunu za uvođenje hrvatskog jezika kao službenog u Hrvatskoj-Slavoniji koji je nazivao ilirskim jezikom. Pune četiri godine (od 1832. do 1836.) će se Drašković i ban Vlašić žestoko odupirati na mađarskoj Dieti u Požunu zahtevima mađarskih zastupnika za uvođenjem mađarskog jezika u Hrvatskoj i Slavoniji kao jedinog zvaničnog jezika. Konačno je 1836. g. iz političkih razloga novi mađarsko-ugarski kralj i austrijski car Ferdinand V uskratio potvrdu zaključku ugarske Diete iz 1835. g. da se u Hrvatskoj-Slavoniji uvede mađarski jezik kao službeni. Međutim, istupanje J. Draškovića na zasedanjima Diete kao i njegova Disertatia… su pokazali da vođe Ilirskog pokreta pod terminom zajednički jezik „ilirički“ podrazumevaju u stvari hrvatski jezik što je uveliko uticalo i na Srbe i na Slovence da ne prihvate Ilirski pokret, sa svojim transetničkim nazivom, kao svoj nacionalni pokret jer su smatrali da se iza tog imena i pokreta krije velika mogućnost za rasprostiranje hrvatskog nacionalnog imena među svim Južnim Slovenima.   

Mišljenja sam da je Vukov lingvistički model identifikacije Srpstva bio u neku ruku njegova reakcija na ovakve Derkosove i Draškovićeve stavove. Kao što Derkos i Drašković nisu videli Srbe na prostorima Dalmacije, Slavonije i Hrvatske tako i Vuk nije video Hrvate ni na jednoj od južnoslovenskih teritorija na kojima se govorilo štokavskim dijalektom. Drugim rečima, Derkosov Duh domovine… i Draškovićeva Disertatia iliti razgovor… su bili povod za pisanje (1836. g.) i štampanje (1849. g.) Vukovog članka Srbi svi i svuda, dakle samo nekoliko godina nakon njihovog nastanka. Međutim, ovi radovi nisu bili i glavni uzrok formulisanju Vukovog lingvističkog modela definisanja Srpstva koji je nastao znatno pre iz autorovog dubokog uverenja da je upravo jezik glavna nacionalna determinanta. Vuk je izašao u javnost sa svojim modelom srpskog lingvističkog nacionalizma iz prirodne, atavističke, potrebe da „odbrani“ nacionalnu teritoriju Srpstva. Dakle, radilo se o samoodbrambenom aktu koji je kasnije od strane njegovih kritičara označen kao akt ksenofobije pa čak i kao akt etničke mržnje.

Jasno je da nije slučajno što je Vuk štampao baš 1849. g. svoju „štokavsku“ teoriju Srpstva jer je ona trebala odlučno da negira zahteve hrvatskog Ilirskog pokreta na „hrvatski“ karakter štokavske književne tradicije i prostora na kome je govorni jezik bio štokavski, pre svega Dalmacije i Dubrovnika, odnosno da ukaže da se ispod plašta „ilirskog jezika“ i „ilirske Atine“ u stvari krije „hrvatski jezik“ i „hrvatski Dubrovnik“. Na hrvatski karakter „ilirske ideologije“ nedvosmisleno ukazuju radovi slavonskog župnika Ivana Sveara (1775. g.-1839. g.) Ogledalo Iliriuma čiji se poslednji tom pojavio 1842. g. i Požežanina Vjekoslava Babukića koji je 1836. g. štampao Osnovu slovnice slavjanske narječja ilirskoga. Svearovo istoriografsko delo je predstavljalo prvu istorijsku sintezu pisanu hrvatskim jezikom dok je Babukićev rad predstavljao prvu hrvatsku gramatiku.

Nakon 1849. godine postalo je jasno da je „ilirski dijalekt“ predstavljao isključivo hrvatski izbor što je potvrdila i zagrebačka filološka škola i intelektualni krug oko nje na čijem se čelu nalazio Adolfo Veber Tkalčević (1825. g.-1889. g.) kada je standardizovala književni jezik Hrvata kodifikacijom „dubrovačkog“ štokavskog narečja obogaćenog elementima kajkavskog i čakavskog narečja. Koliko je Ilirski pokret bio „dubrovački orijentisan“ može nam ukazati već spomenuta činjenica da je Matica ilirska, osnovana 1842. g. od strane Draškovića i Gaja, kao svoje prvo izdanje štampala Gundulićevu poemu Osman (1844. g.). Ipak, već nakon tri decenije svog rada ova „ilirska“ (tj. južnoslovenska) kulturna institucija menja svoje ime u Maticu hrvatsku (1874. g.) sledeći politički kurs Ilirskog pokreta koji se transformisao u hrvatsku Narodnu stranku. Takođe, proslavljeni dubrovački istoričari Ludovik Crijević Tubero, Frano Lukarević Burina i Mavro Orbini su često citirani od Gaja, Kukuljevića i Ivana Frane Jukića.

Gajevo verovanje da su stari Iliri bili Sloveni je bazirano upravo na pisanju Mavra Orbinija (Orbini M., Il regno degli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni, Pesaro, 1601.). Orbinijevu tezu o slovenskom poreklu starih Ilira je 1790. g. podržao Matija Petar Katančić. Bogoslav Šulek je 1854. g. izneo u kratkim crtama osnovnu ideju ove teorije prema kojoj su Sloveni autohtono stanovništvo Balkana koje se u najvećem broju razbežalo sa poluostrva nakon provale Avara 600. g.-630. g. na Balkan i naselilo se na prostorima severno od Karpata. Nakon toga je vizantijski car Iraklije (610. g.-641. g.) pozvao u pomoć protiv Avara Zakarpatske Hrvate sa prostora Bele ili Velike Hrvatske u današnjoj Galiciji koji su 634. g. prešli Dunav i izbacili Avare sa Balkana. Nakon toga su se ti Beli Hrvati trajno nastanili na zapadnom delu Balkana „u današnjoj južnoj i turskoj Hrvatskoj (Bosni) sve do Vrbasa, a u Dalmaciji do Livna (Hljevna) i Cetine; druga pako strana Hrvatah smjestila se je među Savom i Dravom, u današnjoj Slavoniji, a Sisak im je bio glavni grad“. Srbi iz Zakarpatske Bele Srbije, susedi Zakarpatskih Hrvata, su podstaknuti primerom ovih Belih Hrvata zamolili cara da im dozvoli da se i oni nasele na Balkanu što im je on i odobrio tako da su se u susedstvu Hrvata na Balkanu ponovo našli Srbi 636. g. Oni su se nastanili „u današnju Srbiju i Bosnu do Vrbasa, a na jugu u južnu Dalmaciju sve do Bara (Antivari)“ [Šulek 1956]. Šulek je upravo pozivajući se na ovu Ilirsku teoriju (kao izvor je u stvari koristio Porfirogenita) pobijao stav Vukov da su sadašnji čakavci jedini ostatak starih Hrvata jer se ne može dokazati, po Šuleku, da su stari Hrvati stvarno govorili čakavski, i da u Hrvatskoj nikada nije bilo drugih Slovena sem čakavaca. Šulek je bio ubeđen da ne treba mešati čakavce sa Hrvatima i Srbima jer su čakavci pripadali onim Slovenima koji nisu napustili Balkan usled Avarske invazije. Prema njegovoj interpretaciji Ilirske teorije, deo Hrvata i Srba se naselio na čakavskoj teritoriji na kojoj je staro slovensko stanovništvo tim jezikom govorilo još pre slovenske migracije sa Balkana, tj. Ilirije, pod naletom Avara početkom VII stoleća. Međutim, etničko poreklo tih starih Slovena čakavaca se nije moglo utvrditi pa ih Šulek jednostavno naziva Slovenima. Za njega su Srbi i Hrvati jedan narod koji je govorio i govori jednim jezikom dok su njemu savremeni čakavci u stvari počakavljeni Hrvati ili Srbi, ili i jedni i drugi, nakon dolaska na Balkan [Šulek 1856].

Ljudevit Gaj je takođe koristio dubrovačke leksikografe Joakima Stulia (1729. g.-1817. g.) i Franju Maria Apendinija (1768. g.-1837. g.) da opravda svoje argumente po pitanju jezika. Za sve vođe Ilirskog pokreta, Ruđer Bošković (1717. g.-1787. g.), istaknuti dubrovački fizičar i matematičar, je bio u isto vreme i jedan od najistaknutijih „hrvatskih“ naučnika. Ipak, Gaj nije uspeo da pridobije Srbe (isto kao i Slovence) za svoje ideje Ilirskog pokreta koji su jednim dobrim delom zahvaljujući Vuku razumeli „ilirski eksperiment“ kao produkt velikohrvatske ideje. U svakom slučaju, jedna od najbitnijih posledica Vukove „štokavske“ ideologije nacionalnog određenja Srba je bila ta da su Srbi nakon 1849. g. sve više i više tvrdili da je Dubrovnik stari srpski grad, tj. grad u kome su živeli Srbi jer je govorni jezik gradskog stanovništva, kao i čitave Republike, bio štokavski. Prema Rešetaru, čakavštinu je u dubrovačku književnost doneo Splićanin Marko Marulić (1450. g.-1524 g.) ali čakavski dijalekt nije bio nikada maternji jezik Dubrovčana [Rešetar 1894, poglavlje Dubrovnik i njegov jezik].

Kao rezultat Vukove teze o „lingvističkom Srpstvu“, sredinom XIX veka u Dalmaciji jača pokret Srba koji propagiraju ideju o „srpskom“ karakteru Dubrovnika. To se pre svega odnosilo na neke članove dalmatinske pravoslavne zajednice kao što su to bili Božidar Petranović i Đorđe Nikolajević. Nikolajević (1807. g.-1896. g.) je rođen u Sremu (Jazak). Nakon završene pravoslavne gimnazije u Sremskim Karlovcima, mitropolit Stevan Stratimirović ga 1829. g. šalje u Dubrovnik gde Nikolajević postaje prvi srpsko-pravoslavni parohijski sveštenik i učitelj malobrojne pravoslavne dubrovačke zajednice. Prema tadašnjem shvatanju Srpske pravoslavne crkve veroispovest je predstavljala glavni identifikator nacionalne pripadnosti među Južnim Slovenima [Petrović 1968, 366]. Primenjujući formulu „pravoslavac = Srbin; katolik = Hrvat“ prema statističkim podacima Srpske pravoslavne crkve, u Dubrovniku je 1880. g. od ukupno 10,920 stanovnika bilo 656 Srba (tj. pravoslavaca), 10,186 Hrvata (tj. katolika), 67 Jevreja, 16 protestanata i 4 Muslimana. Međutim, Nikolajević je radeći u Dubrovačkom arhivu na istraživanju ćiriličke arhivske građe i srednjevekovne dubrovačke istorije ubrzo postao jedan od najvatrenijih pobornika Vukove teorije o lingvističkom Srpstvu.[8] On je sigurno jedan od prvih sveštenika Srpske pravoslavne crkve koji je osporio njenu tezu o pravoslavlju kao najbitnijem nacionalnom identifikatoru Srpstva. Usvojivši Vukov lingvistički nacionalizam, Nikolajević je tvrdio da su svi Dubrovčani etnički Srbi kao i svi oni Dalmatinci i Kotorani kojima je štokavski dijalekt bio maternji jezik. Ovu tezu je Nikolajević proširio i na stanovnike Bosne i Hercegovine nakon 1885. g. kada je postao mitropolit Dabro-Bosanski. Ujedno, Đorđe Nikolajević se može smatrati i jednim od ideoloških osnivača političkog pokreta „Srba-katolika“ u čitavoj Dalmaciji, pokreta koji su idejno i politički uobličili dubrovački Srbi rimo-katolici: Matija Ban (1818. g.-1903. g.) i Medo Pucić (1821. g.-1882. g.). Pucić je inače bio izdanak stare dubrovačke aristokratske porodice.

„Krug Srba-katolika“ iz Dubrovnika i Dalmacije se u početnoj fazi Ilirskog pokreta zalagao za zajedničko političko nastupanje Srba i Hrvata pa čak i za političko ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom. Ovakva politička opcija je napuštena nakon poraza Mađarske revolucije i štampanja Vukovog članka Srbi svi i svuda 1849. g. Do otvorenog sukoba sa nosiocima hrvatske nacionalne ideje je došlo nakon 1878. g. kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, Vukova teorija o „lingvističkom Srpstvu“ i srpske kulturološko-političke pretenzije na Dubrovnik koje je ova teorija podspešila, nagnale su neke hrvatske članove Ilirskog pokreta, kao na primer Antu Starčevića (1823. g.-1896. g.), da nakon 1849. g. napuste pokret i da se okrenu hrvatskoj nacionalnoj ideji i odbrani hrvatskog etničkog prostora; prostora koji je shvaćen kao teritorija koju naseljavaju štokavci, kajkavci i čakavci. Sa sigurnošću se može reći da je hrvatska nacionalna ideja Starčevićeve Hrvatske stranke prava došla u otvoreni sukob sa srpskom nacionalnom idejom upravo po pitanju Dubrovnika, nasleđa njegove književne tradicije i etničkog sastava njegovih žitelja. To se jasno može videti iz Starčevićeve kritike magazina Dubrovnik iz godine 1851. koji je pokrenuo dubrovački rimo-katolički Srbin Matija Ban 1849. g. [Starčević 1851, 662].[9] U drugoj polovini XIX veka „krug Srba-katolika“ iz Dubrovnika će doći u otvoreni sukob sa dubrovačkim Hrvatima uglavnom iz redova Starčevićeve stranke prava koja je suprotno zagovornicima srpskog lingvističkog nacionalizma videla u ličnostima Gundulića i drugih istaknutih Dubrovčana izdanke i predstavnike čistog hrvatskog duha [Gross 1973, 26-31]. Zastupnici ovog hrvatskog državnog prava su tvrdili da u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Dubrovniku, Istri, Bosni i Hercegovini, dakle na teritorijama koje se imaju smatrati etno-istorijskim zemljama hrvatske države, Srbi ne žive već se tu radi samo o etno-lingvističkim Hrvatima, tj. o  rimo-katoličkim, grko-katoličkim, pravoslavnim ili muslimanskim Hrvatima. Ovom doktrinom je Srbima, a pre svega u Trojednici, osporavano pravo na posebnu nacionalnu pripadnost, ime, upotrebu nacionalnih simbola i konačno na isticanje nacionalnog imena za svoj jezik i upotrebu nacionalnog pisma. Tako je u Optužnici 53 Srbina iz Hrvatske 1909. g. na tzv. „veleizdajničkom procesu“ stajalo da se optuženi pod propagandom iz Kraljevine Srbije, uneli u Hrvatsku srpsku zastavu, ćiriličko pismo kao i druge nacionalne simbole pa su stoga počinili akt veleizdaje. Tim povodom je Srbin Radoslav M. Grujić napisao i objavio te iste godine knjigu Apologija srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji, štampanu u Novom Sadu. Grujić se slagao sa tezom hrvatskog državnog prava da populacija koja govori jednim jezikom pripada i jednom narodu bez obzira na versku pripadnost pojedinih njegovih delova ali je osporavao u ovoj knjizi osnovnu tezu hrvatskog državnog prava da se ta nacionalna pripadnost vezuje isključivo za državu, tj. za hrvatsku državu. Pošto je jezik Srba i Hrvata proglašen jednim jedinstvenim jezikom još od vremena Ljudevita Gaja i njegovih iliraca to je u praktičnoj primeni na slučaju hrvatskog državnog prava značilo da su Srbi i Hrvati isto, tj. Hrvati jer se radi o stanovnicima hrvatske države (Vukovi Hrvaćani = pravaški Hrvati).

Isto tako treba istaći da se u najsavremenijoj hrvatskoj istoriografiji, odnosno onoj koja je nastala nakon sticanja hrvatske nezavisnosti 1991. g., sve više i više provlači teza o hrvatskom karakteru Bosne i Hercegovine tvrdnjom da „Srba u Hrvatskoj i Bosni prije Turaka nema, osim ponegdje na rubnim područjima i u pojedinačnim slučajevima. Njih je poput naplavine, kao i balkanske, istočne, pravoslavne Vlahe (Vlachi schismatici), donijela i ostavila turska poplava od XV. do XVII. stoljeća“ [Pavličević 2000, 138].

Krajem XIX veka kao idejno-politički lider „kruga Srba-katolika“ iz Dalmacije, koji su propagirajući Vukov lingvistički nacionalizam pokušavali da na svaki način pariraju Starčevićevoj hrvatskoj nacionalnoj ideji, javlja se rimo-katolički sveštenik dum Ivan Stojanović (1829. g.-1900. g.). „Dubrovačko-štokavska“ orijentacija „kruga Srba-katolika“ ih je nakon 1879. g. odvela ka političkoj saradnji sa „Dalmatinskom autonomnom strankom“ koju su predvodili istaknuti predstavnici dalmatinske italijanske aristokratije u cilju sprečavanja političkog ujedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom.

Kao što se može primetiti, Vuk nije sledio do tada tradicionalno određenje srpske nacije na konfesionalnim osnovama koje je vekovima čuvano od strane Srpske pravoslavne crkve. Upravo zahvaljujući Vuku, među srpskom inteligencijom potonjih decenija, moderni evropski lingvistički kriterijum nacionalne identifikacije je uglavnom uspeo da istisne anahroni religiozni kriterijum determinacije Srpstva. Samo dve godine nakon što je Vuk napisao svoj članak Srbi svi i svuda, dalmatinski pravoslavni Srbin Božidar Petranović (1809. g.-1874. g.) je godine 1838. u Srpsko-dalmatinskom magazinu tvrdio da je veliki broj stanovnika Kraljevine Dalmacije slovenskog porekla ali „srpskog imena“. Takođe, po Petranoviću, stanovnici kontinentalne Dalmacije zajedno sa Dubrovačkom regijom i Bokokotorskim zalivom su takođe Srbi jer govore „čistim srpskim dijalektom“. Čak šta više, Petranović je bio mišljenja da su čakavski stanovnici jadranskih ostrva bili etnički Srbi jer je po njemu čakavski dijalekt bio verovatno stari srpski jezik [Petranović 1838]. U istom broju ovog magazina se pojavio i Nikolajevićev članak o dubrovačkim piscima koji su pisali na srpskom jeziku ali „italijanskim“ pismom. Ovim člankom je Nikolajević počeo da propagira tezu da celokupna dubrovačka književna tradicija pripada srpskom kulturnom nasleđu ili stoga što je pisana „srpskim“ (tj. štokavskim) jezikom, ili stoga što su njeni tvorci bili etnički Srbi, tj. ličnosti kojima je maternji jezik bio štokavski [Nikolajević 1838].[10] Svoje stavove je dosledno branio u Srpsko-dalmatinskom magazinu od 1842. g. do 1869. g. kada je bio njegov urednik. Petranović i Nikolajević se mogu smatrati avant-gardom među pristalicama Vukovog „lingvističkog Srpstva“ u Dalmaciji i Dubrovniku.[11] Dve godine nakon publikovanja Vukovog članka, Matija Ban je u svojoj poemi Materi srbskoj objavljenoj u Dubrovniku  godine 1851. napisao da kao što se narodi razlikuju jedan od drugog na osnovu jezika tako se i plemena jednog istog naroda među sobom razlikuju na osnovu dijalekta (narečja, primedba V. B. S.). Drugim rečima, M. Ban je napominjao da vera ne određuje nacionalnu pripadnost već to čini samo jezik navodeći kao primer Francuze (pogrešno) i Nemce (opravdano). Po Banu, to pravilo važi isto tako i za Srbe koji mogu biti rimo-katolici, muslimani, unijati ili pravoslavci ali ih sve čini pripadnicima iste nacije njihov maternji jezik: „Svi mi kojima je srpski dijalekat (štokavsko narečje, primedba V. B. S.) maternji jezik činimo srpsko pleme (narod, primedba V. B. S.)“ [Ban 1851].

Napomene:

[1] Gaj je svoju odluku iz 1836. g. da odbaci kajkavski a prihvati štokavski dijalekt za štampanje svojih novina opravdavao rečima da to čini između ostalog i zbog „neprocenjivog literarnog blaga četrdeset i više klasičnih pisaca iz ilirsko-parnaškog Dubrovnika…i zbog drugih važnih književnih ostvarenja koja pravom nasleđa mi ponovo prihvatamo kao našu staru baštinu“ [Gaj 1836]. Ali čak šta više, Gaj je prihvatio ijekavski štokavski a ne ikavski kao što se to moglo pretpostaviti s obzirom na broj književnih dela napisanih ikavskim, veličinu teritorije koju je pokrivao ovaj izgovor i na činjenicu da se smatralo da je ikavski bio isključivo hrvatski izgovor dok je Vukov ijekavski izgovor Istočne Hercegovine bio isključivo srpski. Pavle Ivić je mišljenja da bi Gaj izabravši ikavski izgovor za knjizevni jezik Hrvata u tom slučaju priznao nacionalnu podelu Srba i Hrvata na jezičkoj osnovi (ikavski = hrvatski; ijekavski = srpski) što je Gaj želeo da izbegne (jer bi dubrovačka ijekavsko-štokavska književnost pripala Srbima) [Ivić 1971, 186-187]. Ipak u ovom slučaju, mišljenja sam da je „dubrovački faktor“ igrao presudnu ulogu u izboru ijekavskog izgovora naročito posle Gajeve i Mažuranićeve posete Dubrovniku 1841. godine (videti o tome u [Vince 1978, 332-334]). Ista ta 1841. g. je bila presudna godina u ideološkoj evoluciji rimo-katoličkog Srbina iz Dubrovnika i Garašaninovog tajnog agenta Mede Pucića koji je tada kao student prava u Padovi upoznao Jana Kolara koji se trenutno nalazio u Veneciji. Tada je ovaj slovački filolog upoznao Dubrovčanina Pucića sa svojom i Šafařikovom teorijom o južnoslovenskim dijalektima i nacionalnoj pripadnosti. Pucić, koji je već bio upoznat sa rudimentalnim oblicima te teorije preko učenja Vuka Stefanovića Karadžića, nakon susreta sa Kolarom 1841. g. je postao ubeđeni pristalica nacionalnog određenja Južnih Slovena na osnovu pripadnosti jednoj od nekoliko dijalektoloških grupa kojim su govorili Južni Sloveni. Tako je Pucić te 1841. g. prvi put nedvosmisleno rekao da postoje „Srbi-katolici“ u Dubrovniku pod kojima je podrazumevao one rimo-katoličke stanovnike grada koji su govorili štokavskim dijalektom. Pucić je svoje ubeđenje o nacionalnoj determinaciji putem jezika ubrzo izneo u nekoliko članaka štampanih u tršćanskom magazinu Favilla u godinama 1842.-1844. Tako je u jednom svom članku iz 1843. g., polazeći od Šafařikove teze publikovane 1842. g., Pucić tvrdio da ima samo 801.000 Hrvata, tj. onih Južnih Slovena koji su živeli isključivo u „kajkavskoj“ Hrvatskoj [Stulli 1956, 39-40, 48]. Otprilike u isto vreme, ali u Brusi u Anadoliji je još jedan Srbin-katolik iz Dubrovnika prolazio kroz istu ideološku evoluciju kao i Medo Pucić. Bio je to Matija Ban koji se ranih četrdesetih godina XIX veka u Anadoliji upoznao sa poljskom emigracijom sa kojom je imao prisnih političkih kontakata u Beogradu gde se nastanio 1844. g (po njemu je Banovo Brdo, opština Čukarica, u Beogradu i dobilo ime jer se tu nalazila njegova kuća). U oba ova slučaja, kako u Anadoliji tako i u Beogradu, Matija Ban je prihvatio stavove poljske emigracije o nacionalnoj pripadnosti Južnih Slovena na osnovu „nacionalnog“ jezika (tj. narečja/govora); stavove koji su uglavnom bili bazirani na učenju slavista iz prve polovine XIX veka.               

[2] Po dolasku u Beograd 1844. g. Ban je jedno kratko vreme radio na stvaranju i promovisanju zajedničkog slovenskog jezika pa je shodno tome Hrvate i Srbe smatrao samo „plemenima“ jednog slovenskog naroda.

[3] Gajeva primedba na Kukuljevićev članak Nešto o iznenadnom pesništvu štampanog u Danici ilirskoj, t. 8, № 20, Zagreb, 1842, s. 79 (videti [Sakcinski 1841]). Dubrovčanin Ruđer Bošković je 1758. g. objavio u Beču svoje fundamentalno delo: Philosophiae naturalis theoria.

[4] Derkosov Duh domovine…je štampan u Zagrebu 1897. godine u prevodu sa latinskog. Prevod je sačinio S. Ortner. Ivan Derkos je po profesiji bio pravnik, rođen u Vukmaniću kraj Karlovca 1808. g. a umro u Zagrebu 1834. g.

[5] Nabrajajući prednosti ovakvog „spojenja“, Derkos je naglašavao između ostalih i sledeću: „…od drugih će nam privesti vatrene učenike, privesti će Srbe u Ugarskoj razsijane; pače ni ista Srbija turska s vremenom neće odbijati, da snama podržaje književni saobraćaj; jer njezino narječje, kao što je gore rečeno, ne će se razlikovati od obćenitog književnog jezika ovih triju kraljevina, da ne bi mogli njihove knjige lako razumjeti“ [Derkos 1897; Roksandić 1991, 138].

[6] Grof Janko Drašković je rođen u Zagrebu 1770. godine a umro u Radgoni 1856. godine. Feudalna porodica Draškovići vodi poreklo od Bartola (umro 1538. g.) a od 1631. nose grofovsku titulu.

[7] Kao što se da primetiti, Drašković je i sve Slovence smatrao Hrvatima jer se radilo o stanovništvu koje je govorilo „hrvatskim“ kajkavskim dijalektom. Slovenci (Kranjci) su od strane hrvatskih ultra-nacionalista u poslednjih vek i po označavani kao „Beli Hrvati“ ili pak kao „Alpski Hrvati“.

[8] Đorđe Nikolajević je svoju kolekciju ćiriličkih dokumenata iz dubrovačkog arhiva štampao 1840. g. u Beogradu pod naslovom Srpski spomenici.

[9] U prvom broju Dubrovnika iz 1849. g. Matija Ban je štampao svoj članak: „Osnova sveslavianskoga jezika“.

[10] Nikolajević je objavio još tri članka na istu temu 1839., 1840. i 1841. g. U ova tri članka on je kao „srpske“ pesnike iz Dubrovnika naveo sledeće velikane dubrovačke književnosti: Džore Držić, Sismundo Menčetić, Mavro Vetranović, Nikola Dimitrović, Andrija Čubranović, Marin Držić, Miho Bunić Babulinov, Frano Lukarević Burina, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić, Ivan Gundulić, Džono Palmotić, Vice Pucić Soltanović, Dživo Gucetić Jerov, Baro Bettera, Ivan Bunić Sarov, Džore Palmotić, Petar Bogašinović, Ignjat Đurđević, Marija Bogašinović-Budmani, Josip Betondić, Franatica Sorkočević i Luko Bunić.

[11] Nikolajević se verovatno upoznao sa Vukovom teorijom o lingvističkom Srpstvu preko Jeremije Gagića (1783. g.-1859. g.), sekretara Karađorđevog državnog saveta (Sovjeta). Gagić je 1812. g. ušao u rusku službu kao ruski konzul u Dubrovniku od 1815. g. do 1856. g. Gagić je bio Vukov bliski prijatelj. Nikolajević se verovatno upoznao sa Vukom 1838. g. za vreme Karadžićevog gostovanja kod Gagića u Dubrovniku.

____________________________ 

Владислав Б. Сотировић

Оснивач и уредник онлајн магазина

Serbian Patriotic Front

http://srbskipatriotskifront.webs.com