logo logo logo logo
Рубрика: Аустралија, Аустралија, Актуелно    Аутор: новинарство    пута прочитано    Датум: 25.12.2009    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

Protojerej Dragan Saračević„Krv pravednika jedino je pismo na zemlji što se neda izbrisati“ (Sveti Nikolaj žički, Molitve na jezeru)

Protojerej Dragan Saračević, Kanbera; o Nikoljdanu 2009. godine

+++

Uvaženi gospodine „episkope“,

Evo i obećanog drugog dela moga Drugog odgovora, da ne bi ispalo po onoj narodnoj; „obećanje ludom radovanje“ a na meni primenjenoj od pojedinih crkvenih vlastodržaca koji su svojim ne – delima pokazali da ta njihova ne-dela nemaju ničega zajedničkog sa Bogom, verom u Boga i sa Svetim Pravoslavljem.

Nekada se u srpskom vernom narodu mnogo držalo do reči, i nekada su obećanje i izgovorena, a posebno data reč smatrani svetinjom. Zato su gospodine „episkope“, obećanje i data reč, za mene uvek bili i danas jesu i biće svetinja do groba. Trebalo je nažalost da provedem tri decenije u svešteničkom činu u srpskoj pravoslavnoj crkvi, da bih se sreo sa episkopima i sveštenicima za koje data reč ne znači ništa, i koji mogu da slažu, i tako obmanu i prevare čoveka, i to još onda, kada se radi o pitanjima od životnog značaja, a da im zbog toga ni obraz ne pocrveni. Doduše, istina je da ako neko obraza nema, nema šta ni da mu pocrveni. U svome delu „Vera obrazovanih ljudi“, o „obrazovanima“ odnosno pravilnije „obrazitima“, najbolju je analizu dao, opet niko drugi nego Sveti Vladika Nikolaj žički. Pretpostavljam da to verovatno niste pročitali, kao ni Vaši neposredni prethodnici – vlastodržci, imajući u vidu Vaša i njihova ne-dela, iz kojih je prosijala krvnička mržnja, a koja se mogu ravnati ni manje ni više, nego sa zločinima protiv čovečnosti, jer je ovde o postulatima ili pak obrisima „hrišćanskog“ ponašanja i pravoslavnog veroispovedanja i odgovornosti, izlišno i govoriti.

Da bih upotpunio moj odgovor, ostalo je da se podsetimo na konstataciju iz Vaše enciklike, koja je bila i povod mome oglašavanju, gde ste napisali i ono gramatički neispravno: „… nesretnog raspopa…“ što se naravno odnosi na mene. Malo sam se termina „sreće“ i „nesreće“ dotakao u prvom delu, postavljajući Vama pitanje: „Dali se Vi gospodine ‘episkope’ osećate srećnim posle svega što se izdogađalo, i što se danas događa na sceni u obe poverene Vam eparhije…“?

Svrha ovog moga oglašavanja je, da Vam odgovorim zbog čega se konkretno osećam nesrećnim, a isto tako i zbog čega sam srećan i presrećan, budući da jedna lepa srpska narodna izreka kaže: „Ako mi staneš na nogu, ne možeš mi stati na sreću.“

Ali pre nego što konkretno pređem na odgovor, evo šta Sveti Vladika Nikolaj u svome delu „Molitve na jezeru“, kaže o unesrećiteljima pravednika i o unesrećenim pravednicima.

Da svi ljudi ustanu protiv jednog pravednika, neće mu moći ništa nauditi. Mogu samo da mu budu pratnja do groba. No, on će njih pratiti posle groba. I zaista, pravednik kažnjava svojom milošću do groba, a pravdom posle groba.

Ne osiguravajte imanja svojoj deci, vi što uđoste u krv pravednika. Gle, sve imanje će vam propasti, osim krvi koju proliste. I neće pravednik baciti kletvu na vas, no deca vaša, kad budu jela gorak hleb…

Uteho pravednika i hrabrosti mučenika, pomiluj nas i spasi.“ (Molitve na jezeru)

Evo da pođemo redom i da Vam kažem, zbog čega se sve osećam nesrećnim.

Na prvom mestu, nesrećan sam neizmerno, zbog nesreće koja je sa Vama i Vašim dolaskom, zadesila Srpsku Pravoslavnu Crkvu i njen verujući srpski narod u Australiji.

Na drugom mestu, nesrećan sam zbog nesreće koja je zadesila moje „nedonošče“, blektaunsku parohiju, koju sam stvarao i podizao više od dve decenije, koju ste mi na pravdi Boga ne samo oteli, nego i rasturili.

Nesrećan sam zbog nesreće koja je zadesila i CŠO Sveti Nikola u Sidneju, zato što je njen progres zaustavljen, i zato što su planovi za podizanje veličanstvene zgrade Srpske Nedeljne Škole konačno sahranjeni.

Nesrećan sam zbog ukradenih 117.ooo dolara sa računa Prosvetnog fonda „Bogdan Bolta“ iste CŠO. Na opštu žalost, Mihailo Knežević, Vojislav Gavrilović i Đuro Đurđević, uživaju Vašu punu podršku, pa tako nisu odgovarali niti na sud izvedeni.

Na širem planu, nesrećan sam zbog nesreće koja je zadesila Srpsku Crkvu njenim aktivnim učešćem i padom u jeres ekumenizma.

Nesrećan sam zbog nesrećne „novotarske jeresi“ u Srpskoj Crkvi, koja je raspolutila i na komade razdrobila i podelila Svetu i Božanstvenu, Pravoslavnu Srbiju.

Nesrećan sam zbog ovakvog i na delu pokazanog nesrećnog načina paktiranja sa papistima – latinskim jereticima, najvećim krvinicima srpskog naroda….

Ovo na opštem planu, i nije sve pobrojano.

Međutim, posebno sam nesrećan zbog nesreće koja je zadesila pojedince koji su mene i moju porodicu progonili, i u mojoj „nevinoj krvi okrvavili svoje ruke, i to ne do lakata nego do ramena“, a čija se nesreća može opravdano i jedino tumačiti u skladu sa Hristovim rečima: „Ne čini drugome ništa, što ne želiš da drugi čini tebi“, ili sa narodnom na ovim rečima zasnovanoj: „Nemoj, pa se neboj!“

Između ostalih, nabrojaću samo nekoliko karakterističnih primera:

– Nesrećan sam zbog nesreće koja je zadesila Kosovku Spasović, a koja je prilikom pokušaja samoubistva oslepela i ostala doživotno prikovana za postelju staračkog doma, a koja je prva podigla ruku i „zabola meni i protinici nož u leđa“, i to posle petnaest godina prisnog porodičnog prijateljstva, potpomažući satanizovanog Iliju Vitorovića i njegovu obezboženu družinu, u svim njegovim bezakonjima; počev od zaključavanja Svetog Hrama u kome sam služio, pa do moga krvožednog progona na pravdi Boga Istinoga.

– Nesrećan sam zbog nesreće koja je zadesila moga „brata u Hristu“, pokojnog Dragomira Šipovca, koji je bio moj najžešći krvnik, sudija i inkvizitor, a koji je sve u sporazumu i dogovoru sa mojim „glavosečom“ Đurom Đurđevićom, još uvek Vašim namesnikom, na inkvizitorskom takozvanom „crkvenom sudu“, tražio moju „glavu na tanjiru“, i izdejstvovao, uz pomoć opet još jednog „brata u Hristu“, Nedeljka Milanovića moju „smrtnu presudu“. On je dočekao da na svoje oči vidi da mu razbojnici zakolju majku u njenoj rođenoj kući, i dočekao, da se živ raspada, i da gledajući smrti u oči, umire na nogama više od godinu dana.

– Nesrećan sam zbog nesreće pokojnog Andrije Kajteza, koji je sa već pomenutim satanizovanim bezakonikom, da mu ime više ne pominjem, tražio na „crkvenoj skupštini“ da mi se da otkaz, ne znajući tom prilikom da navede i razloge. Isti mi je, kada sam presudom Vrhovnog Suda bio vraćen u moj Sveti Oltar, u istom tom Oltaru rekao, da on navodno „nije nikada bio, niti imao ništa, protiv mene“. On je samo tri nedelje posle gnusne prevare i moga progona, počeo da pljuje krv, pao u bolnicu, i vrlo brzo „otputovao“ Bogu na istinu.

– Nesrećan sam zbog porodične tragedije i nesreće koja je zadesila moga duhovnog sina Vladislava Đorđevića. Svojevremeno kada je on trebao da postane sveštenik, pre više od dvadeset godina, prota Dragan Saračević je učinio sve od sebe; prvo da ga pošalje u bogosloviju, pa onda, da i pored toga što je u njoj proveo samo četiri meseca, umesto četiri godine, učinio opet sve od sebe da dobije i sveštenički čin. Kasnije se ispostavilo da je on najobičniji poltron, lažov i prevarant, koji je uspeo veštim pretvaranjem da se zaodene pravoslavnom mantijom. Na kraju je, taj moj duhovni sin učinio sve od sebe da ja budem ispljuvan, prokažen i prognan, i da se i Vi na početku karijere „proslavite“ mojim „deklaratornim raščinjenjem“, a sve to svojim učešćem u lažnom dogovoru sa Mihailom Kneževićom i Đurom Đurđevićom, odnosno u lažnom obećanju i prevari, u vezi sa njegovim transferom u Kabramatu i mojim u Flemington, posle čega sam, umesto da budem premešten na parohiju, „premešten“ sa svojom porodicom na ulicu.

– Nesrećan sam zbog nesreće Stanislava – Stanka Milojevića, dokazanog crkvenog lopova, koji je kako sam saznao ovih dana, sišao s’ uma, a koji je bio jedan od protagonista moga progona, i jedan od glavnih „ključara“ blektaunske crkve i moje parohijske kancelarije, sa gore satanizovanim nepomenikom.

Da gospodine „episkope“, ovo su samo nekoliko primera. Nije bilo potrebno da ih ja „ljuto kunem i proklinjem“, jer su oni sami sebe svojim zločinom prokleli. Po svemu sudeći, stigla ih moja iskrena molitva. No, kako bilo da bilo, više je nego očigledno da ih je stigla Božja kazna, i NJegov pravedni gnjev, da bi i ostale moje krvopije i xelate opomenula na njihov, zajednički počinjen zločin. Ovi slučajevi nedvosmisleno pokazuju da istiniti Bog nije uvek spor, i da ne čeka uvek dugo, pa da pokaže svoju moćnu Desnicu nad onima koji ovakav zločin počine, a sve u želji i nameri da svoga bližnjeg, ni krivog ni dužnog, i samo iz čiste zavisti i ljubomore, ni manje ni više, nego „živog sahrane“.

Svestan sam takođe, da će mi zbog ovog nabrajanja mnogi zameriti, i okarakterisati kao krajnju morbidnost. Više nego očigledna činjenica da su ovih nekoliko pomenutih, zajedno sa Vama „okrvavili svoje ruke u mojoj nevinoj krvi“, navela me je i na zaključak, da je u pitanju Božja kazna koja ih je stigla, a u čije se „pravosuđe“ mi smrtni ne možemo mešati.

Isto tako gospodine „episkope“, osećam se nesrećnim zbog nesreće koja je pojedine moje progonitelje i „glavoseče“, zadesila time što su mnogo davno i unapred kažnjeni, i svojom nesrećom opomenuti, a koji od te svoje nesreće još uvek žive, a tuđu neprestano planiraju i smišljaju. Verovatno misle, ako je Bog Pravde njih već kaznio zbog njihovih nedela, ili teških grehova njihovih otaca i praotaca, potrebno je i sve one koji su im se isprečili na putu njihovog bezakonja unesrećiti, a zašta, kao u mome slučaju, nisu birali sredstva. Doduše, njih zbog njihove nepopravljivosti, možemo jedino žaliti.

Oni koji još uvek nose pravoslavne mantije, izgleda da su zaboravili reči premudrog Solomona, koji kaže da: „… Oci naši jedoše kiselo grožđe, a sad unucima trnu zubi.“ Isto tako, ne mislim da su se, i da će se, i ostali otimači moje parohije, i moji unesrećitelji usrećiti u svome razbojništvu, jer i sama istorija ljudskog roda pokazuje, da se niko u razbojništvu nikada usrećio nije. Izgleda da ste zaboravili i Vi i oni, da je samo po sebi, sve što je OTETO i PROKLETO.

A sada, da Vam natenane nabrojim sve zbog čega se osećam srećnim i presrećnim, a zbog čega se osećam čak i najsrećnijim…

Srećan sam i presrećnan, što više ne služim Svetu Božanstvenu Liturgiju u istom Oltaru sa patološkim lažovima, prevarantima i otimačima, koji ne poseduju blagodat Duha Svetoga, a koji pod mantijama kriju svoju satanizovanu obrazinu, i svojim lažima dokazuju da služe, ne Cara Slave, nego „oca laži“, i „osuđenog kneza ovoga sveta“.

Srećan sam i presrećan, što uz zahvalnost Bogu, još uvek služim iskreno verujućem srpskom narodu, širom prostrane Australije, a koji mi nesebično pomaže u pravednoj borbi sa sinovima pakla ispod neba, i sa stihijama ovoga sveta.

Srećan sam što sam naučio da služim i na grčkom jeziku i srećan sam što služim onim čestitim Grcima, koji su onda, kada je Sveti Vladika Nikolaj žički ustao protiv uvođenja papinog kalendara u Sveto Pravoslavlje, spasavajući tako Srpsku Crkvu, isto rekli NE latinskoj jeresi, i ostali verni Apostolskom i Svetootačkom Predanju.

Srećan sam, presrećan sam i najsrećniji sam, što sam sledujući mome Učitelju, mome Ravnitelju i Sravnitelju, i kako kaže sveti Justin ]elijski, mome Sladčajšem Gospodu Isusu Hristu, morao da „poginem“, da bih prisilio i Vas i Vaš „mantijaški klan“ da se kupi Sveti Hram za prognane sa svojih vekovnih ognjišta, liverpulske Srbe u Sidneju. Zaboravili ste i prenebregli i Vi i svi ovi Vaši satrapi Svetojevanđelsku ISTINU koja doslovce kaže: „Da nema ništa tajno što jednog dana neće biti javno“.

Saznaće gospodine „episkope“ jednog dana i liverpulski Srbi, a mnogi već i znaju; da nije bilo prote Dragana Saračevića i njegovog stradanja i svesnog žrtvovanja, da Vi sa gore pomenutima, kupovinu ovog svetog hrama, tome unesrećenom narodu ne bi ste NIKADA dozvolili. A svestan sam isto, da mi ovo nećete ni Vi a ni oni, nikada oprostiti, jer ste i Vi i oni zadojeni mržnjom, lišeni sposobnosti za praštanje.

Da uvaženi gospodine „episkope“, i naša narodna mudrost kaže da će kad tad, „svačije delo izaći na videlo.“

I na kraju, srećan sam i presrećan, što sam se po Svetojevanđelskim Spasiteljevim rečima našao među „prognanima pravde radi“, a još sam srećniji i presrećniji, što nedao Bog, nikada sebe nisam svrstao u progonitelje.

Srećan sam i presrećan što sam u slobodi i slobodnom svetu, konačno i ja ispio istu čašu stradanja tj. „deklaratornog raščinjenja“, koju su svojevremeno 1968. godine „ispili“ i blažene uspomene episkopi; Dimitrije i Petar i blaženopočivši mitropolit Irinej sa svima sveštenicima Slobodne Srpske Crkve.

I moga Sladčajšeg Gospoda Isusa Hrista, sudili su i osudili jevrejski sveštenici i prvosveštenici, i isto bez dokazane krivice, sa dobro poznatim sloganom: „raspni ga, raspni! Krv njegova na nas i na decu našu!“ I ne prolivaju li svoju krv ta deca i dan danas; evo posle dve hiljade godina? A mene, mene su osudili „pravoslavni episkopi i sveštenici“, koje ironije, moja „braća u Hristu“.

Protiv mene je uvaženi gospodine „episkope“, vođen jedan inkvizitorski proces koji je predstavljao zločin za sebe i kriminal za sebe, a koji je bio staljinističke provenijencije, budući da sam u njemu bio unapred osuđen. Tome ste se i Vi velikodušno pridružili, i svojim ne-delom dali pečat mome stradanju i neviđenoj i strašnoj patnji moje porodice. Nažalost, sve se to događalo i događa u Crkvi, što mnogi obični vernici, posebno moji parohijani ne mogu da shvate, dok pojedini ne mogu ni da poveruju da je tako nešto u Crkvi, zaista i moguće.

Nažalost, ovde se pokazala istina, da je krvopija uvek krvopija; svejedno bio on papin krstaš, inkvizitor, ili nosio petokraku, ili danas pravoslavnu mantiju.

Međutim, pojedinima izgleda da još nije dosta…

Moj osvedočeni „sidnejski glavoseča“ još uvek „riče kao lav u pustinji“ i opet „besni“ kao Irodijada, tražeći „moju glavu na tanjiru“, jer se izgleda još nije dovoljno „napio moje nevine krvi.“ Po svemu sudeći, izgleda da Srpska Crkva pošto još nije odbolovala neke srednjevekovne bolesti od kojih je tada bolovalao papino „hrišćanstvo“, tek sada vaskrsava inkviziciju zaodenutu u „ljubav“ Svetog Pravoslavlja, koja se nažalost, danas čisto aminaški ispoljava samo na rečima, a premalo, ili nimalo na delu, budući da su u mnogome Hristove pastire zamenili najamnici.

+++

+++

+++


Post scriptum

Na kraju završnog dela ovog odgovora, želim da Vas informišem da će sva bezakonja i razbojništva, koja su nada mnom i nad mojom porodicom počinile moje „krvopije“, ugledati svetlost dana u mojoj novoj knjizi koja nosi radni naslov; „Hristos ponovo razapet“, a što sam još ranije najavio. Doduše, i njen konači naslov je već određen.

Ideju mi je dao visokoprečasni protojerej o.Savo Jović, glavni sekretar Svetog arhijerejskog sinoda SPC, pred čijim se stradanjima koja je doživeo za vreme grozomorne Brozove diktature, klanjam. Tačnije, ideju mi je dao simboličan i alegorijski naslov njegove knjige koja se zove „Anđeli zverinje kuće“, a u kojoj dokumentovano opisuje jedan tipično prepoznatljiv staljinistički proces, koji ga je koštao pet godina robije u komunističkim kazamatima. Moj naslov će biti isto to, samo malo drukčije, i neće biti alegorija, niti simbolika, već kao suza čista realnost i istina.

Zvaće se: „Zverinje anđeoske kuće.“ U njemu će se ponovo po ko zna koji put pokazati, da je veliki Da Vinči bio u pravu, kada je rekao: „Čoveče, ti si car zverova, jer je zverstvo tvoje najveće!“

Biće to vrlo iscrpni i dokumentovani prilog za ovaj najnoviji „razbojnički period“ istorije Srpske Pravoslane Crke u Australiji.

U prilogu Vam dostavljam na uvid kopiju moga otpozdrava na jednu Vaskršnju „čestitku“, jednom od mojih progonitelja i „ubica“, Vašem prethodniku na episkopskom tronu, a koji će isto ući u pomenutu knjigu. Tu ćete videti da sam mu u jednoj rečenici napisao, da će kada konačno sazna istitnu, posle svega počinjenog shvatiti svoj zločin, i da će me zbog toga „nositi na duši“.

Prevario sam se u jednom; mislio sam da taj čovek zaista ima dušu. Mislio sam da je ima, ali sam se nažalost kasno uverio da je i on, poput Vas, isto bio episkop bez blagodati, duhovnik bez duše, a prema meni i mojoj porodici kao i što ste i Vi, pokazao da je bio i čovek bez srca.

Protojerej Dragan Saračević; Kanbera

o Nikoljdanu 2009. godine

+++

Prilog: Pismo vladici Milutinu (tadašnjem australijskom vladici) o Vaskrs 2005 godine





Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
Писанија Грешног Милоја
Проф. Др. Миодраг Петровић

Проф. Др. Миодраг Петровић

КРОТКИ ЛАФОВИ!
Антиекуменистички сајт

НОВИ Антиекуменистички сајт

„СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ“
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo