Вести

– U časopisu Srpske patrijaršije „Pravoslavlje“, između ostalog piše, da je prema vizantijskom moralu i prepredenosti „pravilan način ponašanja, laskanje svakome ko ima vlast,

-Odlomak iz knjige Amfilohija Radovića, Mitropolit Crnogorsko-Primorski, štampano izdanje 1992 godine

+++

i da je svako ko je laskao, time bio zaštićen. Nije li se tako, tokom vjekova, a posebno danas, ponašala i Pravoslavna crkva?

– Pravoslavna crkva, po svom duhu, nije vlastodržačka. Naprotiv, tokom istorije nastojala ja da ostvari jevanđelsko stanovište, da „moje carstvo nije od ovoga svijeta“. U vremenima kakva su naša, kad je Pravoslavna crkva izgubila svoju potporu u državnoj vlasti, kao što se to dogodilo, na primjer u Rusiji, i kod nas, ostavši bez bilo kakve spoljne moći na koju bi mogla da se osloni u smislu zaštite, pa može samo da opstane samo ako njeni nosioci imaju stvarnu, pravu unutrašnju duhovnu moć.

– Očigledno da je došlo do promjene odnosa između srpske politike i Srpske pravoslavne crkve?

– Postojeći antagonizmi ne mogu da se prevaziđu tek tako, preko noći. Istina, tokom posljednjih godina, došlo je do promjena, do kakvih nije moglo doći svih minulih četrdesetak godina, od svršetka rata… I to su nadajmo se zdrave promjene.

U februaru i martu prošle godine (1987) vođena je kampanja protiv mene u Vršcu, kada je, nakon napada na mene od strane tadašnjeg predsjednika pokrajine Vojvodine Đorđa Radosavljevića, počeo pravi progon. Zasijedali su komiteti na tajnim sastancima, u školama su organizovali đake i profesore, ubjeđujući ih da se „klone tog zloglasnog episkopa“ koji se „ubacuje u prazan prostor“. Atmosfera je bila naelektrisana nezdravim duhom.

Međutim, nije prošla ni godina dana, a prilike su se sasvim izmijenile. Još lani na tribini Više pedagoške škole u Vršcu, glavna teme je bila antireligiozna propaganda, a ove godine na toj istoj tribini nastupio je čovjek koji je rekao: „Kada ne bi bilo Crkve… crkva nam je jedino utočište.“ Takva promjena nastala je za godinu dana.

– I gdje su, po Vašem mišljenju, razlozi za ove promjene?

– U događajima na Kosovu. Radi ovih događaja, okoštale partijske strukture, koje su u mnogo čemu svojim oportunizmom i politikanstvom, dovele do teške situacije na Kosovu, počele su pucati. Jer, događanja na Kosovu bila su toliko tragična i toliko očigledna, da su čak i najokoreliji komunisti morali da kažu: „Tako više ne ide! Ili ćemo potpisati potpunu izdaju svih svojih nacionalnih interesa i interesa naroda na tom prostoru, ili treba nešto izmjeniti“.

I tako je Milošević negdje kazao: „S Partijom ili bez nje, Srbija mora da sačuva svoje Kosovo!“ Da je poslije pedeset godina jedan predsjednik mogao reći „s partijom ili bez nje“, sigurno znači da se nešto prelomilo i sazrelo mnogo dublje, i to je to, to nešto što ne može da se zaustavi.

– Uvjereni ste, dakle, da će Milošević, s partijom ili bez nje, riješiti probleme na Kosovu, i vjerujete mu. Međutim, kako to da Vam, u trenutku, kad baš srpska partija, o kojoj govorimo, uporno odbacuje zahtjeve za uvođenje političkog pluralizma, to nije sumnjivo?

– To je razmišljanje koje smo već čuli: „Nijesmo ni za pluralizam ni za monizam“, što znači da nijesmo ni vino ni voda! Takvo razmišljanje je uveo vaš voljeni drug Kardelj, da budemo pošteni…

– Znači li to da se u Srbiju ne rađa novi Tito nego Kardelj ?

– U ovoj zemlji se mnogo štošta rađa…Međutim, treba priznati da se ovdje kod nas ne radi o grupi ili o jednom čovjeku, već o nečem što se rodilo duboko u narodu, i što je ujednom trenutku grupa ljudi u strukturama, gdje se našla, uspjela da preuzme kao svoje. Da li će bi ti u stanju da ide do kraja, da li će za to biti sposobna i da li će to smjeti, to ćemo tek da vidimo. Za mene je bitno da se u ovoj posljednjoj godini osjećam slobodnijim. I zbog toga, u ovom trenutku, nakon dugih godina života u nekakvom strahu, mogu da kažem: „Hvala ti Bože što sam počeo da dišem malo slobodnije!“ I dok je tako, uopšte ne postavljam pitanje… Što svakako ne znači da ću nekoga da gledam kao božanstvo – znam da svaka vlast u sebi ima nečeg demonskog i da kvari najbolje ljude, a kamoli one koji nijesu dovoljno zreli. Vlast je đavolja stvar.

Doskora su Vas smatrali najoštrijim kritičarem vladajući ideologije i sistema, dok danas gotovo s izuzetnim razumijevanjem govorite o problemima ove, nekad kritikovane partije. Mislite lida se partija uistinu može da promijeni?

– Nijesam počeo da vjerujem da može da se promijeni. Vjerujem da u određenom trenutku ljudi ili bar neki među njima, zbog stvarnosti koja ih na to prisiljava, posebno ako su trezveniji, mogu nešto da promijene Čovjeka ne može nikada da ispuni nijedna partija, jer je čovjek biće koje je šire od partije ili bilo kojeg kalupa. I to možemo da vidimo u grupi ljudi u srpskoj partiji, premda svakako dopuštam mogućnost da bitnu ulogu u takvoj politici igraju interesi koji proizilaze iz zahtjeva za ostajanje na vlasti. Činjenica je, razumije se, da je to dvosjekli mač. Ipak se bojim da mnogi u ovim događajima posljednjih šest-sedam mjeseci, nijesu shvatili da nije progovorio neki novi vođa, već narod. Navikli smo na sistem, unutar koga ne možemo da razumijemo, da je to što se događa i što vidimo, priprema za rušenje njega samoga i preduslov za moguću demokratizaciju i normalniji život u državi. Možda i nije tako, pokazaće vrijeme…

– Vrijeme sve više pokazuje da smo svjedoci srbizacije Crne Gore, da se postavlja pitanje Srba u BiH, da Srpska pravoslavna crkva negira autokefalnost makedonske pravoslavne crkve, a time i Makedonce kao narod…

– Dugo je u ovoj zemlji važila maksima, da razbijena Srbije znači jaka Jugoslavija! Stav komunističke partije (i to po direktivama Kominterne prije rata) bio je da Balkan i u srcu Balkana srpski narod treba da se oslabi… Na temelju toga stvoreni su novi narodi koji su u istoriji nijesu nikada ni postojali, kao recimo Crnogorci. Oni su najočigledniji primjer.

Ja sam, eto Srbin, premda sam rođen u Crnoj Gori. Moj brat je u Crnoj Gori sekretar jedne osnovne škole, i on sve piše Crnogorac! Ponekad sam volio da kažem svojoj majci: „Ti si srećna majka! Druge majke rode dva sina a ti si rodila dva naroda! “ Ovakva podjela je tipična za šizofrenu svijest savremenih Crnogoraca. Jedan pukovnik iz Crne Gore, koji je poslije rata bio Srbin, iznenada se upisao među Crnogorce. Pitali su ga kako je to moguće, kad je do juče bio Srbin. Kazao je kako je partija izdala direktivu da pripada crnogorskoj naciji i da zato toj naciji pripada i – tačka. Ako Crnogorci stvarno nijesu Srbi, onda Srba, takvo je moje mišljenje, uopšte nema. Uzmite recimo u ruke Njegoševa djela ili proglase crnogorskog kralja Nikole Crnogorcima iz 1914 godine…

– Pa šta je onda Crna Gora?

– Crna Gora je srpska zemlja koja ima svoju istorijsku bit, svoje istorijske tokove, jer je imala svoju državu u kojoj je ustanovljena jedna specifičnost, jedan posebni mentalitet.

Što se tiče Bosne i Hercegovine, to je naša zajednička muka. U Bosni i Hercegovini ukazuju se sve protivrječnosti i sva zamršenost naše istorijske sudbine, čak i sudbine svijeta. Ako na pravilan način riješimo sudbinu BiH, biće to model za rješenje svjetskih problema. Tu se, naime, radi o sudaru i simbiozi zapadnog životnog usmjerenja s vizantijsko-slovenskim i islamskim. Tu je u biti istog naroda došlo do tako jake diferencijacije na temelju religijske pripadnosti da je problem još kompleksniji.

Što se tiče makedonskog naroda, i to je kompleksno pitanje. Premda ima mnogo nejasnih stvari, činjenica je da se o makedonskom narodu, odnosno o nekakvoj samosvojnosti ovog slovenskog stanovništva koje se ne bi smatralo ni Srbima ni Grcima ni Bugarima, počelo govoriti tek krajem prošlog nijeka, i to u kontekstu sukoba i trvenja među velikim silama. To je kasnije dobilo na intenzitetu, a komunistička partija je ovako stanovište prihvatila kao preduslov za rješavanje tzv. „makedonskog pitanja“.

Znam da tamo ima dosta Srba a poznato je da se dio tamošnjeg stanovništva smatra Bugarima; tek poslije rata imamo posla s jakom grupom novih generacija koje se smatraju Makedoncima i govore dijalektom koji je postao jezik. To je realnost, dok je budućnost još otvorena…

Problem tamošnje Crkve je stvar za sebe. Srpska pravoslavna crkva nije prihvatala stanje crkve u Makedoniji jer je ono posljedica nasilja ateističke ideologije Crkva ima istorijsko iskustvo da ne smije svako novo stanje da prihvati prebrzo za normalno.

– Isto tako ne postoji ni samostalna Crnogorska pravoslavna crkva. Kakaa je uticaj Srpske pravoslavne crkve u Crnoj gori, poslije svih ovih iskustava, tokom minulih četrdesetak godina?

– Ovaj naš bratoubilački rat, koji se zove revolucijom i ne znam ni sam kako još…… narodnooslobodilački rat…

… To je za mene bratoubilački rat. Prvenstveno bratoubilački rat. Svejedno je u ime koga i u ime čega ubijaš; kad ubiješ čovjeka, uz to iz svoga naroda – ubiješ svog brata! U ime rase ili klase, u ime bo! a – to je svejedno. Ovaj bratoubilački rat je za srpski narod bio tragičniji od svih prethodnih. U Crnoj Gori je narod strahovito stradao. Tokom rata, neko vrijeme su prevladavali četnici, od 1943 i 1944. partizani. Kal prevladaju jedni uništavaju druge, kad prevladaju drugi uništavaju prve. A komunisti su započeli to krvavo kolo…

U to vrijeme ubijen je i crnogorsko-primorski mitropolit Joanikije zajedno sa oko sedamdeset sveštenika, bez suda i presude. Još ni do danas nemaju ni groba ni mramora. Poslije rata izvršen je strahovit pritisak na Crkvu, to znam jer sam tamo odrastao. Sjećam se kako sam s porodicom išao u Manastir Moraču na pričešće: na ulazu u portu stajao je partijski sekretar i zapisivao ko ulazi u crkvu i ponavljao: „Ako ideš u crkvu, plaćaćeš dupli porez!“

Kasnije, 1953. godine, zatvorili su mitropolita Arsenija, koji je u zatvoru čamio sedam godina, poslije čega se više nije smio vratiti u Crnu Goru. Sve je to uticalo na zamiranje crkvenog života.

– Ne plašite li se da će zbog vanrednih mjera „rješenja“ prilika na Kosovu, zamrijeti crkveni život i tamo, kao nekad u Crnoj Gori?

– Sadašnje rješavanje kosovskih prilika, posljedica je dugotrajne bolesti. Bolesti, za koju su krivci politika naše države i partije. Ono što se dogodilo na Kosovu, od kraja rata, za normalnu ljudsku logiku koja poštuje državu, otadžbinu, to je izdaja! Crkva je bez prestanka, iz godine u godinu signalizovala, obavještavala o stanju Broza, kao i sve druge institucije, pa ništa. Dosadašnja rješenja bila su saboterska i omogućila su zlu da se razraste i postane neukrotivo. Šta biste uradili vi, da vam neko u Mariboru spali vašu lijeku crkvu, siluje sestru; kad biste dijete poslali u školu a nijeste sigurni da li će se vratiti zdravo; kad biste spavali s pištoljem pod jastukom, kao ljudi na Kosovu. Šta biste činili kad bi se sve to u vašem gradu radilo i to sistematski. Kad za vašeg Janšu organizujete onakve mitinge, braneći ljudska prava, šta biste učinili kad bi se ovako nešto događalo u slovenačkim gradovima?

Neki istorijski trenuci su iracionalni, bez normalne logike, ostaje samo pitanje – biti ili nebiti! Ovakve iracionalnosti dešavaju se pred očima tzv. kulturne Evrope, koja je u biti, i te kako žedna krvi. I sve se to decenijama odigrava na kosovskom prostoru, a vi gospodo iz tzv. civilizovanog društva sve to lijepo posmatrate jer se ne tiče naše kože, iz daljine gledajući šta se događa tim južnjacima, Balkancima.

Bojim se, braćo Slovenci, pa i Hrvati, da uopšte nijeste shvatili ili ne želite da razumijete, o čemu se ondje radi… Ili nećete ili ste toliko preokupirani sami sobom i svojim problemima, da uopšte ne možete da shvatite istorijsku i vjekovnu patnju jednog naroda. To je ono što nas stvarno boli. Jednostavno se pitam, da li je komunikacija uistinu toliko prekinuta, da ne možete da razumijete…

Ako Slovenci misle da je Jugoslavija ovakva kakva jeste, suprotnost nekim njihovim vitalnim interesima, kulturi i jeziku, i da bi neko drugo rješenje bilo bolje, onda bi svjesno pozdravio to, da Slovenci sami, ako je to u ovom glupom svijetu uopšte moguće, nađu put obnove neke nove Austrougarske monarhije, novog tipa neke Srednje Evrope…

Međutim, dok živimo u zajedničkoj kući, s takvim stavom, kakav imaju Slovenci prema kosovskom pitanju, očekivalo bi se od čestitih ljudi drugačije ponašanje. Zar se smije događati da onaj kome si dao „besu“ (riječ) i koji je tebi dao „besu“ da ćete živjeti zajedno i dijeliti dobro i zlo, dođe i podsmijava ti se. Podsmijava se jednom Đorđu Martinoviću koga su nabili na flašu! Za takve je značajniji Janša i njegov problem, nego li takav mučenik i silovano dijete, staro devet godina!

Sve je to u redu, sve je to odlično – civilno društvo! Ali na Kosovu nema civilnog društva. Radi se o biti ili ne biti. To je dublje od svega. Svakako, značajan je i Janša, treba se boriti za demokratiju i protiv svakog nasilja. Ali, postoje vrijednosti koje se ne mogu porediti.

– Nije li to, na kraju krajeva, samo problem pravne države, a ne bratstva i prijateljstva?

– Kakva pravna država? Zar je ovo pravna država? Ova država počina na nasilju od početka: „Zakon mu je što mu srce žudi, što ne žudi u Kuran ne piše!“ Na onom načelu počiva naša država!

– Nasilje će roditi nasilje i tako ćemo. biti daleko od hrišćanske ljubavi…

– Da parafraziram Solženjicina – mislim da postoje neki dublji, istorijski razlog za to da ovom narodu i hrišćanskoj civilizaciji u ovim krajevima ne dozvolimo da se slomi kičma. Jer Dečani, Gračanica i Pećka patrijaršija nijesu samo putokaz mom duhovnom sazrijevanju, one su to za svakog čovjeka koji dolazi bilo otkud. I ako negiraš ova znamenja ljudskog stvaralaštva i sazrevanja, vraćaš se sistemu čopora. Dostignuća čovječanstva treba braniti, jer istoj generaciji samo tako ostaje nada da će naći svoj put, bez njega će se vratiti u džunglu. I kako da to predamo, žrtvujemo bezumlju?

Ukratko, klin se klinom izbija. Dugo se pokušavalo diferencijacijama i pričicama. Dolanc je bio tamo, na Kosovu. Sada na Kosovu više ne govore „lažeš!“, već – „Dolančiš!“ To je novi izraz, zbog g. 1981. i njegovih tadašnjih laži. Na lažima je počivao ovaj sistem i njegova politika.

– Uz sve ove odgovore, čovjek bi gotovo mogao da se prikloni razmišljanju, da geografska karta „podijeljene Jugoslavije“, koju smo štampali, ima i neku dublju osnovu, tako različito gledamo na stvari…

– Problem koji je „Mladina“ načela štampanjem te geografske karte, jeste u tome što se to ne može tek tako ignorisati. Postoje određene razlike, između, da tako kažem, helensko-jerusalimskog tipa mediteranskog čovjeka, i latinskog tipa mediteranskog čovjeka. To se osjećalo još u vrijeme Rimske imperije, u vrijeme podjele na Istočno i Zapadno rimsko carstvo. I Crkva je platila tome danak, uključila se u sve to. Sjedne strane imamo novi Rim, Carigrad sa svom svojom univerzalnošću na temelju hrišćanske, nove civilizacije; s druge strane Stari Rim, s istom univerzalnošću, koju gradi na ostacima drevnog Rima i njegovog mnogoboštva. I tu je došlo do rascjepa. Zapad je, braneći svoju univerzalnost, udruženu sa drevnom rimskom mnogobožačkom ideologijom, došao u sukob s Istokom, koji je odbacio poslušnost, toj piramidalnoj univerzalnosti nepogrešivog tipa, i došlo je do raskola.

O tome treba stvarno da se razmišlja i iz sasvim praktičnih razloga, prije svega pri traženju modusa vivendi na onom našem prostoru. Na to nas upućuju istorijska iskustva, a posebno iskustva iz minulog rata. Jer se erupcija mržnje tada izlila u novi tip ubilačke strasti u ime tih podjela.

Lično se čudim, da u trenutku u kome su ugroženi vitalni interesi srpskog naroda, koji je hrišćanski narod, da naša braća Hrvati i Slovenci, koji su takođe pripadnici iste hrišćanske civilizacije, nastoje da se tako ponašaju kao da nemamo nikakve srodnosti. Kao da u ovom momentu Hrvate i Slovence privlači više neki drukčiji model života, istočnjački i islamski, od ovog koji im je bliži.

Inače, ja sam, što se civilizacije tiče pomalo, rusoovski nastrojen. Civilizacija je, naime, često maska, i zato sam u odnosu prema civilizacijskoj strukturi ponašanja pesimista i više vjerujem pravim ljudima, svetim ljudima. Kad se ujedine pravi sistem i pravi čovjek, blago nama, kad bi se samo to dogodilo. U Evropi je bilo mnogo zanimljivih sistema, jer sve borbe u Evropi, od rebesanse do danas su borbe za sisteme, onda je iznenada izbio satanizam fašizma s jedne i ateizma i marksizma s druge strane. Bili su to izdanci baš ove uglađene civilizacije i civilizovane Evrope koji su zatrovali vasionu i opoganili zlom sve do Neba.

Sve smo to sami iskusili. I što sam stariji, sve su mi milje i bliskije, svakom Crnogorcu znane Njegoševe riječi: „Smiješna su svojstva ove zemlje!“

– Oprostite, maloprije ste još bili Srbin, a sada ste, najednom Crnogorac?

– Čekajte – iz kojeg ste kraja? Iz Beograda, Ljubljane? E, onaj što koji je iz Ljubljane kaže da je Ljubljančanin. A kad kažem da sam Crnogorac to znači da pripadam kraju kao takvom. Jedino je pripadati pokrajini i po njoj se nazivati, a drugo je pripadaš narodu…

– Otkrili smo bezbroj podjela i rascjepa. Kako s tim stoje stvari u SPC? Ima li frakcija?

– A, s tim je najteže, to je živa muka…

– Ovih dana mnoge je prijatno iznenadila vijest da su na put, među narod, krenule i kosti cara Lazara. je li to neka zamena za štafetu?

– Štafeta mladosti je bila nova ideologija s prastarim korijenima. Ono što se radilo u čast Jupitera, Avgusta, rimskog Cezara, kod nas je kopirano u vidu „štafete“. Tom idolatrijom stvaran je idol u modernom duhu, pod modernim znamenjem zvanim petokraka…

Mošti Cara Lazara su nešto sasvim drugo. U Novom Zavjetu se kaže: „Nema veće ljubavi od one da neko žrtvuje svoj život za svog a bližnjega“. Ta ljubav je mjerilo čovjeka i mjerilo ljudskog dostojanstva. Ta se ljubav žrtvuje do zadnjeg atoma, ali ne za sebe i svoj interes, već za drugoga.

Kosovski velemučenik car Lazar je ovaploćenje te i takve ljubavi. Neko može poštovanje te i takve ljubavi da nazove štafetom, može da je naziva kako mu drago. Ali, po mom dubokom, uvjerenju, to je jedina zdrava i jedina prava „štafeta“, bar za istinske ljude i narode. Ali, to je nešto drugo, to je cinizam, ta i tolika vaša neosjetljivost i nerazumijevanje za ono što nam je najsvetije. Ako ne poštuješ ono što je meni najsvetlije, piše nemamo o čemu da razgovaramo…

(„Mladina“, oktobra 1988.)

Odlomak iz knjige Amfilohije Radović, Mitropolit Crnogorsko-Primorski
Vraćanje duše u čistotu – Besjede, razgovori, pogledi 

izvor: mitropolija.cg.yu