U vukovskom modelu srpskog književnog jezika postojala je samo ćirilica, što karakteriše i čitavu istoriju srpskog književnog jezika do 20. veka
+++
Jedna sudska odluka doneta prošle nedelje izazvala je ne samo pravnička sporenja nego i ponovo pokrenula pitanja o tome šta čini nacionalni identitet Srba. Poništenje presude neformalnom vođi „Nacionalnog stroja” Goranu Davidoviću zbog toga što prvostepeni sud nije poštovao njegov zahtev da sudski spisi budu na ćirilici, povod je za nove rasprave o duhu nacije, etnologiji, ideologiji, jeziku, pismu, veri, moralu. Na ova pitanja „Politika” će pokušati da da odgovore u narednom periodu, kroz razgovore sa ljudima iz različitih sfera javnog života.
O ovoj temi razgovarali smo sa stručnjacima za jezik sa Katedre za srpski jezik sa južnoslovenskim jezicima Filološkog fakulteta u Beogradu: dr Vanjom Stanišićem, angažovanom na predmetu Uporedna gramatika slovenskih jezika i dr Aleksandrom Milanovićem sa predmeta Istorija srpskog jezika. Oba naša sagovornika slažu se u oceni da status službenog pisma treba da zadrži samo ćirilica, kao i da je u praksi nemoguće održati ravnopravnu primenu latinice i ćirilice.
Da li je u praksi moguće održati ravnopravnu upotrebu i ćirilice i latinice?
Stanišić: U slučaju naše pismenosti reč je o alternativnoj upotrebi dvaju pisama za isti jezik usled čega je nemoguće u praksi održati njihovu ravnopravnu primenu. To je klasičan primer digrafije kao posledice širenja jačeg, imperijalnog pisma koje u određenoj sredini potiskuje domaće nacionalno pismo. Često iskazana tvrdnja kako su „oba pisma naša” – u našem slučaju nije tačna. Takvu bi tvrdnju s pravom mogli da iznesu Japanci ili Kinezi, koji koriste različita pisma u funkcionalno razgraničenoj upotrebi (npr. kandži – kana u japanskom slučaju, ili kinesko pismo i njegova latinička transkripcija pinjin). U našem slučaju „naša” je samo ćirilica, koja postepeno nestaje. Kako sada stoje stvari, svi su izgledi da ćemo i mi u budućnosti postati članovi internacionalnog latiničnog komonvelta i pridružiti se onim narodima koji su se na grafičkom planu svojevoljno ili nasilno odrekli spoljašnjeg izraza svoje izvorne kulture.
Milanović: Smatram da u praksi ne bi trebalo izjednačavati status ova dva pisma, a on po zakonu to nije ni sad. Status službenog pisma mora zadržati samo ćirilica, a latinica treba da bude i dalje pismo u javnoj upotrebi. Pametnom jezičkom politikom, koja bi podrazumevala i određene kazne za kršenje zakona, moguće je zadržati oba pisma u upotrebi. To bi i trebalo ostvariti. Prednost, međutim, zbog tradicije i kulturnog identiteta srpskog naroda, treba dati ćirilici, što su i postojeće zakonske odredbe vrlo korektno rešile. Pitanje je, međutim, koliko se to poštuje u praksi. Ključnu ulogu u određivanju statusa pisama u Srbiji, i na nivou pojedinca i na nivou države, ima obrazovni sistem. Ličnost učitelja, nastavnika i profesora tu je od ključne važnosti.
Kada su se u istoriji ova dva pisma „ukrštala” i koliko uopšte imaju zajedničkog?
Stanišić: „Ukrštanje” je usled prethodno rečenog bilo nezamislivo i ostalo je takvo svuda u slovenskom svetu osim u našoj sredini, u kojoj je posle Bečkog književnog dogovora 1850. godine između Vuka Karadžića i vodećih predstavnika hrvatskog ilirskog pokreta bio stvoren zajednički književni jezik Srba i Hrvata. Taj dogovor je postao jedan od glavnih idejnih oslonaca potonje jugoslovenske državne zajednice i čuvenog bratstva i jedinstva između Srba i Hrvata. Stvaranjem zajedničkog književnog jezika stvorene su i pretpostavke za širenje latinice kod Srba. Međutim, tu nema nikakvog „ukrštanja” – latinica se kod Srba širi kao alternativno pismo koje ćirilicu potiskuje iz upotrebe. Pri tome, izuzev jednog broja zajedničkih znakova (A, E, J, K, M, O, T), krupan problem predstavlja različito značenje znakova V, C, H, P, X. Uprkos povremenim predlozima da se ova dva pisma zaista ukrste i da se od njih stvori jedno novo nacionalno pismo – praktično, da se u latinici uvedu pojedina funkcionalno bolja ćirilička slova ili grafička rešenja koja bi bolje odgovarala glasovnoj prirodi našeg jezika, do sada je ispoljeno samo prećutno nastojanje da se ćirilica postepeno ugasi i nestane pred spontanim širenjem latinice.
Milanović: Što se srpskog naroda tiče, latinicu su kroz istoriju koristili Srbi katolici, koji su stvorili značajnu kulturnu baštinu koje se ponekad danas lako odričemo. Tu pre svega mislim na dubrovačku književnost. Srbi pravoslavne veroispovesti su se posle kraćeg perioda naporede upotrebe glagoljice i ćirilice opredelili samo za funkcionalniju ćirilicu. Od 12. veka u krugu svetskih ćirilica postoji i posebna srpska ćirilica, nastala unošenjem specifičnog srpskog slova đerv, preteče današnjeg slova /ć/, pa i /đ/. Latinica Srbima pravoslavcima stiže tek kroz ideju jugoslovenstva, što je plod novije istorije.
Kakav je bio odnos Vuka Karadžića prema ćirilici i latinici?
Stanišić: O Vukovom odnosu prema pitanju pisma najbolje govori njegova grafička reforma. U njegovo doba takve dileme nije bilo. U srpskoj kulturi postojala je samo ćirilica kao staro nacionalno pismo. Međutim, celokupna Vukova reformatorska delatnost svedoči da je on imao u vidu i one svoje sunarodnike koji su usled istorijske sudbine ostali izvan tokova kojima se kretala srpska nacionalna kultura. Više od toga, njegovo okretanje dubrovačkom govoru i zidanje mostova prema katolicima i muslimanima istoga jezika svedoči da je njega rukovodila ideja plemenskog zajedništva nasuprot kulturnim podelama. Upravo iz Vukove reforme izraslo je srpstvo i jugoslovenstvo takvih bosanskohercegovačkih književnih velikana kakvi su Ivo Andrić i Meša Selimović i dubrovačkih pisaca Matije Bana, Meda Pucića, Iva Vojnovića i drugih. Na grafičkom planu takav most predstavlja slovo J koje je Vuk uzeo iz latinice. Dakle, u ovom segmentu Vuk Karadžić je izvršio upravo ukrštanje ova dva pisma zarad svoje braće „rimskoga” (i „turskoga”) zakona.
Milanović: Vuk Karadžić nije razmišljao o latinici kao o srpskom pismu. On je, na tragu ideja Save Mrkalja, reformisao srpsku ćirilicu u smeru Adelungovog načela „piši kao što govoriš“, izbacivši nepotrebna slova i konačno uobličivši sistem od 30 slova u kojem je i /dž/. Uticaj latinice na Vuka ogleda se u činjenici da je 1818. iz nje preuzeo slovo /j/ za srpsku ćirilicu, što je tada izazvalo brojna negodovanja. U vukovskom modelu srpskog književnog jezika postojala je samo ćirilica, što karakteriše i čitavu istoriju srpskog književnog jezika do 20. veka.
Da li se u našoj kulturi odnos ćirilice i latinice menjao u zavisnosti od političkih ideja (od vremena kralja Aleksandra Karađorđevića, Titove Jugoslavije…)?
Stanišić: Dobro je poznato da je u jugoslovenskoj zajednici odnos između ova dva pisma išao u pravcu gašenja ćirilice. U nekim periodima to je zarad jugoslovenskog jedinstva bilo nametano voljom vlasti i toliko je uzelo maha da se nastavlja i danas kada se moglo očekivati da će se Srbi posle kraha jugoslovenske ideje i zajedničkog srpsko-hrvatskog jezika vratiti svojim korenima i afirmisati svoju kulturnu baštinu. Jedan od oslonaca te baštine upravo je ćiriličko pismo kao drevno slovensko kulturno nasleđe, kao živa veza s počecima slovenske pismenosti i njenih civilizacijskih dometa, koje ne mogu bez štete zanemarivati ni drugi učesnici ćirilometodskog nasleđa.
Milanović: Jasno je da je status pisama zavisio od političke situacije. U okviru ideje jugoslovenstva je, hteli to da priznamo ili ne, ipak u praksi forsirana latinica, naročito u Titovoj SFRJ. Dok je u Hrvatskoj, na primer, postojala isključivo latinica u javnom jeziku, pa čak u praksi i u obrazovnom sistemu (što pokazuje podatak da moji vršnjaci Hrvati ne znaju ćirilicu), u Srbiji se u mnogim sferama javnog života suptilno prednost davala latinici.
Kakav je bio odnos ljudi iz našeg kulturnog i javnog života prema ćirilici i latinici?
Stanišić: O tom problemu se već skoro čitav vek vode žestoke polemike, ali bez ikakvog rešenja. Sve su te rasprave bile jalove i nisu izmenile kobnu sudbinu ovog segmenta srpske kulturne baštine. Činjenica da o tom pitanju postoje tako suprotna shvatanja ukazuje na to da bi problem trebalo tražiti u funkciji i nameni samog pisma. Pismo je u prvom redu civilizacijska i kulturnoistorijska tekovina, pa tek posle toga i sredstvo komunikacije. Pismo se rađa samo s državom i predstavlja jednu od njenih bitnih funkcija. To je sredstvo kolektivnog pamćenja i riznica informacija određene civilizacije. Pismo koje nema tu funkciju će nestati: bez funkcije ono nema razloga da postoji, jer se oni koji ga koriste bez toga ne mogu identifikovati s njegovim civilizacijskim značenjem.
Milanović: Ljudi iz srpskog kulturnog života uglavnom se u svom javnom jeziku (npr. u objavljenim knjigama) opredeljuju za jedno od dva pisma. Privatna upotreba nema bitniji značaj za ovo pitanje. Valja istaći da su najznačajnija imena srpske kulture svoja dela ipak uglavnom objavljivala na ćirilici, čak i u vreme Titove Jugoslavije.
Postoji li stara ili neka novija statistika o korišćenju oba pisma kod nas?
Stanišić: Nije mi poznato da je neko pravio takva statistička istraživanja. Pre bih rekao da je to jedna od tabu tema ovoga društva.
Milanović: Verovatno postoji, ali ja nemam te podatke. Činjenica je da u javnom jeziku, naročito u oblasti trgovine (nazivi firmi, proizvoda i sl.), dominira latinica, koja sve više potiskuje ćirilicu i u medijima. Jedino što pouzdano znam jeste da kod studenata srpskog jezika i srpske književnosti dominira ćirilica.
———————————————————–
Zajednički koren
– Koren oba pisma je zajednički. Oba pisma predstavljaju ogranke grčkog pisma, ali su oni nastali u tako različitim uslovima i pripadaju toliko različitim kulturnim krugovima („latinsko” i „zapadno” nasuprot „slovenskom” i „pravoslavnom”), tako da bi, uprkos zajedničkom poreklu, njihova međusobna zamena bila nemoguća bez velikih i u suštini razornih potresa u kulturi datog društva. Takva se zamena može uporediti s pojavom arabice – arapskog pisma prilagođenog za naš jezik, koju su u doba turske vladavine na ovim prostorima počeli da upotrebljavaju naši muslimani umesto ranije ćirilice (bosančice) – podseća dr VanjaStanišić.
Marina Vulićević
Mirjana Sretenović
[objavljeno: 26/08/2009] POLITIKA
… [Trackback]
[…] Find More to that Topic: novinar.de/2009/08/27/sluzbeno-pismo-cirilica.html […]
… [Trackback]
[…] Find More to that Topic: novinar.de/2009/08/27/sluzbeno-pismo-cirilica.html […]