logo logo logo logo
Рубрика: Култура, Политика, Актуелно, Свет, Друштво    Аутор: igor m. djuric    пута прочитано    Датум: 5.06.2009    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

ZMIJE U NAŠEM VREMENU (Dobrica Ćosić, “Vreme zmija“)

I. M. Đurić, 03.06.2009

+++


Pa, da!!! Sad’ mi je jasno što se uskomešao moralni talog ovoga društva. Ćosić, po svom običaju, piše otvoreno o onome što misli o unutrašnjim i međunarodnim političkim dešavanjima. Gde se najviše “zamerio“ pojedinkama i pojedincima? Zamislite?!? – “drznuo“ se da osudi bombardovanje Srbije od strane Amerike i satelita, pa još i da govori protiv njih samih, a zamislite on neće ni da prihvati tezu da su Srbi jedini i isključivi krivci za sve što se događalo na prostorima bivše SFRJ. Nečuveno!! I, normalno, neko je iz vana (i, iz ‘nutra) odmah dao mig: vreme je da zaradite svoje apanaže, udrite po srpskom piscu i akademiku da ne kvari omladinu. Jer, zna se još od stare Grčke šta sledi onima “što kvare mladež“. A, ovima nije bilo potrebno dva puta reći. Vreme zmija jeste vreme našeg podnevlja i sadašnjeg bitisanja.

Mislim da Ćosić u knjizi nije naknadno korigovao svoje pogrešne procene i percepcije iz relevantnog vremena pa to meni knjigu čini interesatnijom. To je jedna od najvećih vrednosti ove knjige. Jer, mene interesuje šta je pisac mislio u to vreme i na koji način je razmišljao a ne šta je posle deset godina pročitao u novinama ili video na televiziji. Tako vredi pogledati šta Ćosić piše o tome šta je dobro i neophodno (po njemu) učiniti za srpsku stvar, šta valja bez odlaganja uraditi. To je još više razljutilo dotične kreature, jer: niko ne sme i nema prava da se bori za srpske interese, pa makar to bili i sami Srbi, pa makar ta borba bila čisto savetodavne prirode!!! Koliko treba vremena “glupim Srbima“ da shvate da je najbolji Srbin – neSrbin?! Ili što bi rekao pokojni general Kaster…. Čudno je vreme došlo, umesto NATO aviona Srbijom lete spodobe na metlama. Dušu dalo za nekog novog Bulgakova.

Ćosić se, dalje, “drznuo“, (mnogo se po njima “drzao“ u ovoj knjizi) da ljude koji su branili Kosmet, koji su branili otadžbinu od NATO agresora i šiptarskih terorista, nazove: herojima. Nedopustivo!!! – sa stanovišta naših neprijatelja. Sa mog stanovišta to nije radio u dovoljnoj meri: trebao je celu knjigu da posveti njima.
Kaže Dobrica:

“Srpski narod nema budućnost sa trojicom komunističkih Crnogoraca. Miloševićem, Bulatovićem i Đukanovićem“.
Kapnulo je, dakle, i nešto duvanskoga novca da se pospeši tužba protiv “oca nacije“ iz čijeg su šinjela, ako ćemo pravo da zborimo, i izašla narečena gospoda-drugovi. Sad, jedan je mrtav, drugi politički mrtav a samo onaj “marlboro-men“ je i dalje moćan. Ili, to njega možda naročito i ne tangira?

Ćosić moralnim ništacima naziva: Klintona, Olbrajtovu, Blera, Kuka, Šredera, Fišera, Širaka, Vedrina, Solanu, Kušnera i Holbruka. Ovakvo društvo je teško nazvati nekim drugim imenom. Pobunile su se organizacije za “ljudska“ prava i “mlaćenje prazne slame“ jer su neki od narečenih danas “rado“ viđeni gosti u Beogradu. Jedino što, kad dođu, moraju stalno da drže ruke na leđima: dugačak je red dupeuvlakača u zemlji Srbiji.

Tri idologije, kaže Ćosić, ostavile se ili će ostaviti duboko krvavi trag u dvadesetom veku: boljševizam-staljinizam, fašizam-nacizam i američki klintonizam-globalizam. Ruku na srce, svaka od pomenutih ideologija je imala pristalice u Srbiji: neke manje, neke više. U nekima je učestvovao i sam Ćosić. Ali mu se danas ne zamera to. On je tužen jer niko ne sme da kaže ništa protiv agresora Srbije: u Srbiji. Pogotovu ne dirati Amerikance – oni najviše plaćaju.

Ipak, čudim se kako im se makar nije dopao Ćosićev defetizam koji provejava kroz neke delove knjige?! Zar im nije dovoljno što je na nekoliko mesta napisao ‘‘da se ne vredi boriti za Kosovo, da je rat unapred izgubljen pa se zato ne vredi ni boriti uzalud“?! Nema mesta čuđenju, dopada se sigurno njima taj defetizam, ali što bi rekao Tito: “maljo je to“. Suviše malo da bi amortizovalo sve ono što je Ćosić napisao o njihovim poslodavcima, gazdama i makroima.

One, kao, kažu, da mu najviše zameraju što je napisao da je Albanski narod primitivan. Ja sam shvatio da je na jednom mestu citirao novinarku Špigla a na drugim mestima to čini, a na taj način, u svoje ime ali nisam, zaista, osetio mržnju u njegovim rečima jer je to uvek činio u nekom kontekstu a, ako ćemo pravo, on se u knjizi ni o Srbima ne izjašnjava baš uvek najbolje. I, to uglavnom čini sa pravom. U svakom slučaju, primitivizma ima u svakom narodu na kugli zemljaskoj ali je Srbija na prvom mestu na svetu po primitivizmu elite. Možda je Albanski narod u nekim segmentima svoje kolektivne svesti primitivan?! Možda?! Ali je srpska elita, ili ono što se podrazumeva pod tim: primitivna, da primitivnija ne može biti. Što zamerati Ćosiću što je tako nešto rekao za Šiptare kad nismo zamerili Bajdenu što je to isto rekao za Srbe, no smo ga ovih dana dočekali sa crvenim tepihom, a po ponašanju naših političara hvalili su samo crveni fenjeri na zgradama gde su ga primali naši zvaničnici. Ne znam samo, ko je preuzeo ulogu “madam“, (možda američki ambasador u Srbiji)?!

Zabluda je Ćosićeva da je bilo moguće razgraničenje i podela Kosmeta mirnim putem. I ako dođe do toga to će pre biti posledica rata nego nekog dogovora. Međutim, da se nije ratovalo, de se odmah prihvatio Rambuje, danas ne bi bilo ni Srbije, ni severnog Kosova, ni enklava. Ne bi bilo ni onih 160 zemalja u svetu koje i dalje ne priznaju Kosovo kao nezavisnu državu. Ne tvrdim da je ova i ovakva današnja Srbija nešto dobro i pravo, ali je, za sada, ma koliko se trudili i u samoj Srbiji, i dalje na većem delu svoje teritorije neokupirana. Jeste rasprodata ali makar ne moramo da gledamo američke vojnike kako krstare srpskim drumovima. Ipak, postoji opasnost da plitkoumni i potplaćeni političari izdaju zemlju (ne bi to bila prava izdaja jer ne možeš izdati nešto čemu nikad nisi pripadao) i puste okupatore na “mala vrata“, čemu su inače skloni i u Vladinom i u neVladinom sektoru. A, to je danas u Srbiji jedno te isto: verujte mi na reč. Puna su im usta Evrope i NATO-a, jebali ih oni. Hoće po svaku cenu da idu kod onih koji su nas koliko juče ubijali, kod okupatora i neprijatelja, kod onih koji nam otimaju deo teritorije, kod saveznika svih naših ratnih i inih protivnika. “Ja mrzim Evropu jer je namerna da uništi moj narod“ – kaže Ćosić na 67-moj strani knjige. Tu rečenicu mu neće oprostiti razni “evropljani“ u Srbiji. Ko danas kaže da je za Evropu i NATO – savremeni je Milan Nedić, kažem ja. Ne kažem da je Milan Nedić negativna pojava, stvar je u percepciji, on nije imao nikakvih izbora – ovi danas imaju izbor: DA ODU!!! Nedića sam više pomenuo kao metaforu, pa ko voli nek izvoli. Nema izgovora, retko kada je Srbija imala idealnu poziciju pri izboru. Uvek su odluke donošene “uza zid“ i sa “nožem pod grlom“.

Udaljih se od Ćosića a u stvari nisam. Pokušavam da objasnim ko su njegovi neprijatelji, ko napada njegovu knjigu. Ne udaraju oni na pisca. Ne!!! Star je i nemoćan on, da bilo šta promeni. Udaraju oni: na stub društva!!! Tako bar misle. Crkva, vojska, akademija, književnici, “Crvena zvezda“, neposlušni profesori, porodica, nacionalna svest, zdrav odnos prema seksu – i još mnogo toga je na udaru onih koji treba da naprave od Srbije “banana republiku“. (Crna Gora i Makedonija nisu ni to, one su “krem-banana“ republike, ova druga nema čak ni ime, prva ga ima ali ga je ukaljala priznavanjem Kosova).

Na nekim mestima Ćosić je kontradiktoran. Čas govori jedno, čas suprotno. Verovatno su u pitanju godine. Čas je pacifista, čas militant. Jednom su srpski borci – heroji, na drugom mestu su ljudi koji bezrazložno ginu, na trećem mestu – pljačkaši; na jednoj strani je pesma na trgu prkos i hrabrost, već na sledećoj je – glupost i groteska.

U svoj dnevnik, vođen u vreme bombardovanja Srbije, Ćosić je nepotrebno, van logike i forme umetnuo razmišljanja o religiji, hrišćanskoj filozofiji, o dogmi i gnosticima. Na takvim mestima se i obrazovaniji čitaoc izgubi i posle nekoliko redova nije siguran kakvu knjigu čita i o čemu pisac govori, tako da mogu da zamislim kako su se samo “mučile“ one kojima pamet i opšte obrazovanje (zajedno sa moralom) i nije baš najača strana. Van svakog konteksta (govoreći o tome šta trenutno čita) on pominje pojedine autore i njihova dela, pa na osnovu toga izvodi zaključke i pravi paralele, umesto da je radio suprotno: da svoje misli potkrepi primerom, on primer potkrepljuje “naknadnom pameću“. Takođe, na mnogo mesta i mnogo puta, Ćosić se ponavlja, zapisuje iste misli, postavlja iste dileme. Ipak, na dosta mesta je, bogami, i dobro načepio mnoge političke i javne ličnosti iz sveta i Srbije a neki su od njih i danas moćni i opasni. Načepio je i one koje ne bi trebalo (nije preporučljivo) “načepiti“ ni na koji drugi način: “gomilica beogradskih dama koje ne znaju za stid, i čija imena zbog lične nelagode ne navodim…“. Te “beogradske dame“ (ko je pominjao da je potrebna “madam“?!) je najviše naljutilo što Ćosić govori i o srpskim zločinima u svojoj knjizi i zalaže se da se krivci privedu pravdi. Kako se samo drznuo da im “otima“ hleb iz usta?! One su te, i jedine, koje (za novac) smeju govoriti o srpskim zločinima. Neće to raditi tamo neki srpski pisac pa još i ZA DžABE, čisto iz nekih moralnih i etičkih razloga. Ko hoće o moralu – neka ide u crkvu!!! Nevladine stvari se rade za pare i tačka!!! Ne pljuju one po srpskom narodu zato što to vole, taman posla, one to rade za novac. Ništa lično. Nothing personal.

Diglo se mnogo prašine ni oko čega. Ćario je samo Ćosić i drago mi je zbog toga. Knjiga se prodaje i jedva sam je našao. Prodavci u knjižarama po unutrašnjosti su mi govorili da svaka isporuka plane za pola sata i da prave liste čekanja. Ćario je i nevladin sektor, namakli su još koji dolar u svrhu blaćenja Srbije i Srba a na “slučaju Ćosić“ će se bogami još zaraditi. Kao po običaju, jedino nije ništa ćario srpski narod. Nikakvu veliku misao i istinu mu nije podario “otac nacije“ sa ovom knjigom. Jer, svi mi znamo ono što je on napisao na strani 150: “A Albanci, to balkansko pleme koje u svom postojanju nije ništa vredno stvorilo za svetsku kulturu i civilizaciju, koje se proslavilo veštinom u švercovanju droge, danas je najslavija žrtva na Planeti“.

Znamo, da. Ali, oca moraš poštovati i kad ponavlja jednu te istu priču, jer znaš da on to čini iz najbolje namere, moraš majku voleti i kad posenili, ili to što je roditelja snaga malo izdala ne znači da treba da mu okrenemo leđa. Ne možemo birati svoje roditelje, ne možemo birati u kojoj zemlji ćemo se roditi i koje ćemo vere i nacije biti, na kraju, ne možemo birati ni ko će nam biti “otac nacije“ – ali možemo sve to poštovati koliko je u našoj moći, jer na taj način poštujemo sebe, i pokušati da damo ono najbolje iz nas ne bi li popravili sve to: zemlju, naciju, veru i IDEJU. Zar da nam oni koji napadaju Ćosića budu alternativa?!! Uopšte nije važno šta je napisao u knjizi “Vreme zmija“ – na njegovoj sam strani. Na našoj sam strani.

Igor M. Đurić, 03.04.2009





Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
Писанија Грешног Милоја
Проф. Др. Миодраг Петровић

Проф. Др. Миодраг Петровић

КРОТКИ ЛАФОВИ!
Антиекуменистички сајт

НОВИ Антиекуменистички сајт

„СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ“
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo