logo logo logo logo
Рубрика: Актуелно, Свет, Друштво    Аутор: новинарство    пута прочитано    Датум: 3.06.2009    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

1912Ovo pomaganje Mlečana Crnoj Gori uzeli su Turci, uz druge razloge, kao povod da im, potpuno nespremnim, objave rat. Hteli su da im prepadom preotmu važnu Moreju, a na zapadnoj granici

Vladimir Ćorović: Istorija Srba

+++

da dignu duh i samopouzdanje svojih ljudi. U Grčkoj su Turci brzo postigli lepe uspehe, ali su zato u Dalmaciji, i pored svega iznenađenja, prošli rđavo. Njihovi napadaji na Sinj, u leto 1715. god., odbijeni su sa velikim žrtvama, a kada je većina njihove vojske morala da ide na sever, protiv Austrijanaca, pošlo je Mlečanima za rukom da 1716/7. god. osvoje nekoliko mesta u Hercegovini, kao Carinu kod Trebinja, Hutovo, deo Popova, i da u dolini Neretve dopru do Mostara. Ovog puta oni su se trudili da postignu ono, što im nije uspelo za vreme Svetog Saveza, a to je, da prekinu dubrovačku vezu sa zaleđem. Mudrije nego ranije oni su gledali da i same Dubrovčane nagovore, da se na lep način spoje s njima, ali su im sva nastojanja u tom pravcu ostajala uzaludna. Crnogorska plemena, teško pogođena za vreme Numan-pašine akcije, nisu mogla lako da se oporave i s toga za vreme ovih borbi nisu uzimala vidnije učešća. Aktivne su bile samo njihove hajdučke čete. Vladika Danilo bavio se 1715. god. u Rusiji, gde je dobio nešto pomoći za nastradalu zemlju, ali se tim nije moglo popraviti sve. Mlečani su tu neaktivnost osuđivali strogo i pripisivali su je novom, rusofilskom, kursu crnogorske politike. Držeći da za taj obrt nosi glavnu krivicu vladika Danilo oni su 1717. god. bili čak doneli odluku da ga otruju.

Mlečani sami ne bi mogli izdržati rat sa Turcima. Oni su s toga tražili pomoć na sve strane, a u tom ih je naročito pomagala papska kurija. Kao prvi i glavni pomagač bila je uzeta u kombinaciju Austrija, stari saveznik iz prošlog rata. Ova se opirala izvesno vreme hoteći da se obezbedi na zapadu, a kad se uverila da joj tamo ne preti više nikakvo iznenađenje, rešila se u proleće 1716. god., da se pridruži Republici. Htelo se u Beču, da se nastavi tamo gde se stalo prošlog rata, i da Austrija postane protagonist Evrope u borbi protiv Turaka. Njenu vojsku vodio je Evgen Savojski, u koga su, s pravom, polagane velike nade. U ovom času Austrija je bila glavna sila u rešavanju balkanskog i s njim spojenog istočnog pitanja, i ako u njemu uspe, njoj bi, po sili prilika, imao pripasti lavovski deo.

Turci su protiv Austrijanaca bili skupili veliku vojsku. Iz početka oni su nešto napredovali, osobito u Bačkoj i Sremu, gde su naneli mnogo štete naročito Srbima. Od njih su stradali Karlovci, koje su popalili, isto kao i manastir Krušedol. Uplašeni Srbi bili su zbunjeni, a biće da se ni inače nisu u prvi mah hteli mnogo izlagati. S toga su im austriski zapovednici prebacivali da više vole Turcima i s toga su im pretili i oduzimanjem povlastica. Izvesni primeri nediscipline i grabeža naterali su jednog našeg episkopa, da izvesne srpske ljude nazove „krštenim Turcima“. Irižani su, na pr., poginulog ober-kapetana Adama Monastirliju, podvojvodina sina, kao i ostale pale Srbe bezdušno opljačkali. Međutim, turski uspesi bili su kratka daha. Princ Evgen zadao je velikom veziru nepopraviv udarac kod Petrovaradina 25. jula (6. avgusta) 1716., iza koga, do kraja godine, dođe čišćenje celog Banata. Sa hrvatske strane, gde su Turci imali mnogo slabije snage, bili su potisnuti isto tako duž cele savske linije. Naredne godine, početkom juna, preneo je princ Evgen ratište na srpsku stranu, iskrcavši se pod Beogradom. Velika turska vojska, koja je za vremena došla da spase opsednuti grad, nije mogla ništa pomoći. Nju je Evgen razbio 5. (16.) avgusta isto kao i onu pod Petrovaradinom, a potom je, domalo, ušao i u Kalemegdanski grad. Veliki vezir Numan-paša Ćuprilić, poznati krvnik Crnogoraca, morao je da beži glavom bez obzira sa Dedinja, gde je bio postavio glavni logor. Razbijenu tursku vojsku gonili su, u glavnom, srpski dobrovoljci.

Na jugu Mlečani nisu uspeli da ovu zauzetost Turaka na glavnim severnim bojištima iskoriste s više sreće. Oni nisu imali kopnene vojske ni dovoljne artiljeriske spreme. Uspeli su samo, da u nekoliko poprave odnose s Crnom Gorom. Vladika Danilo prihvatio je saradnju sa Rusijom i osećao je, kao i drugi Crnogorci, više za nju nego za Mlečane ili za Austriju. Ali, njemu je bilo jasno, da je Bog visoko a ruski car daleko i da Crna Gora, upućena na susede, mora da traži neposrednih sredstava i načina da bi mogla da životari. Mlečani su joj mogli naneti osetnih šteta i pakosti, ako im na granici stegne nadzor i ako kod susednih plemena raspali stare mržnje i osvete. Kako ni samim Mlečanima nije bilo u interesu da prekida dotadašnje veze s Crnogorcima, to nije bilo teško doći do izvesnog sporazuma. Na crnogorskom saboru od 23. februara 1717. bilo je odlučeno da Crna Gora ponovo stupi pod mletačku zaštitu, a Mlečani su potom, iako s puno nepoverenja prema vladici, pristali, da on vrši duhovnu vlast i nad njenim podanicima Boke Kotorske i južnog primorja. Vladika Danilo, borben i istrajan, uspeo je sa ova dva naslona, na Rusiju, koji je bio više moralni, i pored nešto stalne materialne potpore, i na Mletačku Republiku, da pojača i svoj lični položaj i ugled svoga bratstva i da postane neosporno glavna ličnost Crne Gore. Teške borbe iz prvog perioda njegove uprave, u doba njegove plahovite mladosti, donele su mu dosta iskustva i više opreznosti, i on je s toga, u drugom periodu, mnogo stišaniji i više relativan.

Posle dva onaka strahovita poraza, kao što behu onaj pod Petrovaradinom i onaj pod Beogradom, Turcima nije ostajalo drugo nego da traže obustavu rata. U Požarevcu, gde je mir sklopljen 10/21. jula 1718., Turska je učinila Austriji ogromne ustupke. Dala joj ne samo ceo Banat i jugoistočni Srem i Malu Vlašku, nego i svu Srbiju do zapadne Morave i reke Kamenice i bosansku Posavinu. Severoistočna Srbija sa crnorečkim i kneževačkim okrugom ostala je Turcima, isto kao i oblast Krupnja u podrinskom kraju. Mlečani su dobili takozvanu liniju Moćenigo, t. j. onu granicu koja je važila između Bosne i Hercegovine s jedne i Dalmacije s druge strane sve do 1918. godine.

Na osvojene oblasti Banata i Srbije polagala je pravo Ugarska Dvorska Kancelarija po nasleđu krune Sv. Stevana, ali je bečka vlada odlučno odbila njezine pretenzije smatrajući te zemlje, dobijene oružjem, kao carske. Ona je u njima uvela svoju administraciju pod upravom kneza Aleksandra Virtemberga. Samoj upravi dala je naziv Administracija, koja je imala biti primerna, ali koja je zbog složenosti kompetencija u centrali i između centrale i nje radila vrlo sporo i teško. Od te administracije bili su izuzeti u Srbiji ceo krajinski i istočni deo požarevačkog okruga i dodeljeni su na upravu banatskoj administraciji u Temišvaru. I Austrijanci su, kao i Turci, ostavili lokalne opštinske vlasti sa njihovim knezovima na čelu. Austriska uprava nije u zemlji ostavila dobar trag. Njen šef bio je samo vojnik, ćudljiv, odan piću, svojevoljan, neskrupulozan u pitanjima novca. Od naroda su i on i njegovi organi uzimali šta su hteli i koliko su hteli; grabljivost pojedinaca nije uopšte znala granica. Zemlja je stradala i od hajdučije, koju vlasti nisu mogle a nisu ponekad ni htele da iskorene. Izvesni njeni ljudi bili su u vezi sa hajducima ili sa hajdučkim jatacima. Narod je tištalo i bespravno i bezobzirno iskorišćavanje njegove radne snage i njegove stoke. Ti postupci dovodili su dotle, da je narod iz Srbije počeo da se seli u turske oblasti i da su i same austriske vlasti nalazile da se prešla mera. Jedan njihov izveštaj priznaje sam, da je stanje u zemlji „benjeinensnjü rdig“, t. j. zaslužuje da se oplače i da bi ljudi zasluživali da se s njima postupa „više hrišćanski“.

Pored toga na Srbe je rđavo delovala i austriska verska politika. Još prije sklopljenog mira u Požarevcu odlučio je austriski car Karlo VI, da se u Srbiju pošalje izvestan broj misionara, koji će raditi u korist katolicizma. Nova uprava dobila je izrično upustvo, da ima oprezno delovati da se pomogne delo unije. Katolička je vera bila povlašćena i imala je za sobom sav državni autoritet. Da bi se ojačao katolički elemenat svi novi doseljenici u Srbiju mogli su biti samo te vere; u samom Beogradu broj katolika imao je da bude „svaki put“ veći od pravoslavnih. Već 1726. god. ustanovljena je katolička episkopija za Srbiju, a sedište joj je bilo u Smederevu. Posebni kanonici behu postavljeni u Šapcu, Jagodini, Rudniku i Paraćinu, a u Beogradu ih je bilo više. Pred kraj svoje vlade crkvene austriske vlasti osnovale su nove parohije u Mirijevu, Valjevu, Požarevcu i Gradištu. Uz crkvu delovala je i škola, čiji su nastavnici morali polagati ispite pred isusovačkim komisijama. God. 1726. osnovana je u Beogradu jedna vrsta niže gimnazije.

Dok je tako širen katolicizam u zemlji gde ga dotle nije bilo ili ga je bilo vrlo malo u izvesnim trgovačkim kolonijama, dotle su pravoslavlju činjene mnoge teškoće. Kad je 1725. god. umro mitropolit karlovački Vićentije Popović postavljalo se samo od sebe pitanje: da li da se ujedine karlovačka i beogradska mitropolija i da se tim ujedinjenjem dobije jedinstveno crkveno vođstvo za sve Srbe u austriskoj državi. Za Srbe pitanje je bilo jasno i oni su svi, i sveštenici i narod, iskreno želeli da se to ostvari. Ali su protiv toga bile i austriske vlasti i katolički klir.

Ujedinjena srpska crkva imala bi više samosvesti i otporne snage i otežavala bi proces unije. Sem toga, u Beču se nalazilo da bi pripajanje Srbije i Banata karlovačkoj mitropoliji moglo pojačati prohteve ugarske Dvorske Kancelarije. Po želji Srba pećki patriarh Mojsije Rajović potvrdio je bio 15. avgusta 1721. vladiku Mojsija Petrovića za beogradskog mitropolita, ali je u isti mah izrazio želju, da on, u slučaju smrti karlovačkog mitropolita, ujedini pod svojom vlašću sve Srbe pod Austrijom.

„Kao što je Beograd od početka grad kraljevski stoni u srpskoj kraljevini, tako i sada lepostvuje, pa neka bude uvek arhiepiskop mitropolit vrhovni svih Srba koji se nalaze pod vlašću najsvetlijeg i najaugustnjejšeg monarha rimskog“.

Da bi se ostvarila ta želja Srbi su bili sazvali crkveni sabor u leto 1722. Austriske vlasti bile su zabranile Srbima iz Srbije, pa i samom mitropolitu Mojseju, da učestvuju na tom saboru. Ali ih on nije poslušao. Srbi su izabrali Mojsija kao pomoćnika obolelom mitropolitu Vićentiju s naročitim obrazloženjem, da hoće energičniju zaštitu narodnih privilegija i interesa pravoslavlja. Beč taj saborski zaključak nije hteo da odobri.

Vladimir Ćorović: Istorija Srba




5 коментара у вези “Podsećamo:Novi saveznički rat protiv Turaka”
  1. … [Trackback]

    […] Find More Information here to that Topic: novinar.de/2009/06/03/podsecamonovi-saveznicki-rat-protiv-turaka.html […]

  2. … [Trackback]

    […] Find More Info here on that Topic: novinar.de/2009/06/03/podsecamonovi-saveznicki-rat-protiv-turaka.html […]

  3. … [Trackback]

    […] Read More on that Topic: novinar.de/2009/06/03/podsecamonovi-saveznicki-rat-protiv-turaka.html […]

  4. … [Trackback]

    […] Read More Information here on that Topic: novinar.de/2009/06/03/podsecamonovi-saveznicki-rat-protiv-turaka.html […]

  5. … [Trackback]

    […] Info on that Topic: novinar.de/2009/06/03/podsecamonovi-saveznicki-rat-protiv-turaka.html […]


Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
Писанија Грешног Милоја
Проф. Др. Миодраг Петровић

Проф. Др. Миодраг Петровић

КРОТКИ ЛАФОВИ!
Антиекуменистички сајт

НОВИ Антиекуменистички сајт

„СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ“
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo