Вести

Svedočenje ustaše Himlije Berberovića pred Državnom komisijom NR Hrvatske za ispitivanje i iutvrđivanje zločina pod brojem 1060/47, godinje 1947 godine

+++

Arhiva Drzavne Komisije NR Hrvatske za ispitivanje i utvrdjivanje ratnih zlocina pod brojem 1060/47 ima zabelezeno i svedocenje jednog od ustasa,Himlije Berberovica(iz Bosanskog Novog) ucesnika u glinskom pokolju. Iz njegovog svedocenja se vidi da je ubijanje vrseno i u crkvi i van crkve, i to uz orgijanje, maltretiranje i klanje.

„Negdje krajem 7- og mjeseca 1941. dobila je moja satnija naredbu da ide u Glinu. Po dolasku u Glinu, prvo smo pretresli grad, pa smo zatim išli po selima. Ovo pretresanje trajalo je oko 15 dana. Kad je pretresanje završeno, došli su ustaše iz Zagreba i Petrinje, pa smo tada dobili nalog da po selima sakupimo sve pravoslavne muškarce od 20 do 45 godina starosti. U prvo vrijeme vršili smo hapšenje muškaraca.Ali kasnije je stigla naredba da prikupimo i grupe zena i djece Njih smo sakupljali po selima i dovodili ih u Glinu, gđe smo ih stavljali u sudski zatvor. Tu su ostajali u zatvoru po nekoliko dana dok se zatvori ne napune, a tada su ubijani.

Ubijanje je vršeno na više načina. Neke su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini. U crkvu je moglo stati oko 1.000 ljudi. Mada mislim da je u samu crkvu tada zatvoreno negdje oko 400 ljudi Tada je komandir satnije casnik Martin Skero određivao onako po 15 ljudi koji imaju da vrše klanje, medju kojima sa bio i ja. Sa mnom, u mojoj grupi bio je i Stjepan Veselica iz Petrinje. On je osobno poznavo neke od dovedenih Srba. I sjecam se da mi je tad reko:“ Himlija, tako mi Isusa danas cu im jebat materinu mater srpsku! Krvi cu im se napiti! Prije nego što smo posli na ovaj posao, davano nam je za piti, i to nekima rum a nekima rakija, pa kad se napiju, onda su ih sa noževima puštali unutra.

Mada za istinu mnogima od nas to, ta rakija nije ni trebala. Mnogi su su dragovoljno posli da kolju, zeljni osvete prema srbima. Za vrijeme klanja je pred crkvom postavljena straža, a ovo je činjeno radi toga što su se neki pravoslavci penjali u zvonaru, pa su zatim skakali sa nje.

Ja sam bio određen da vršim klanje u tri maha. Svakom prilikom su išli i neki nasi casnici kao na primjer, Dobrić Josip i Mirko Cvetković, Sergej Bjelovic. a pored njih je bilo drugih nasih casnika. Kao na primjer Zvonko Pospisil i Mijo Babic. Oni su vrsili nadzor, a mi vojnici iz satnija smo ubijali dovedene Srbe. Po ulasku u crkvu, casnici su stajali kod vratiju i posmatrali naš rad, a mi smo vršili klanje.
Ubijanje je vršeno na taj način što smo neke udarali pravo u srce, neke klali preko vrata, a neke udarali gđe stignemo.

Ako neki Srbin ne bi bio od prvog udarca smrtno pogođen, toga su ustaše priklali nožem. Za vreme klanja u crkvi je bila samo svjetlost od svijeca. U više mahova desilo se da je neki Srbin pokusao otpor, naletio na nas pesnicom ili pak da je nekoga udario nogom, ali je taj bio odmah iskasapljen.

Za vrijeme ovoga klanja bila je u crkvi velika galama. Prisutni Srbi vikali su: „Nemojte braco“, Kuku majko“, kleli nas, molili, a najposlje su vikali „Živio kralj Petar“, „Živjela Jugoslavija“, „Živjela kraljica Marija“, „Živjela Srbija“, „Dolje ustaše“, „Dolje Pavelić“, neki su opet vikali Zivjeli narodni partizani itd.

Na sve to mi smo se samo smijali, psovali im majku srpsku, cigansku i nasvljali sa klanjem. Klanje je počinjalo u 22 sata navecer, a trajalo je do 2 sata (po ponoći). Za sve vrijeme dok je posljednji Srbin bio živ ove su manifestacije trajale.
Ovako klanje u crkvi desilo se sedam do osam ****, a ja sam učestvovao tri ****. Za vrijeme klanja svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se uniforma nije mogla očistiti, već smo je zamjenjivali u magacinu, a kasnije se prala. Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje završavalo, dolazili su kamioni i nosili lješeve. Obično su ih bacali u rijeku Glinu, a neke i zakopavali.

Neke su pravoslavce izvodili na obalu rijeke Gline, gđe su ih strijeljali iz mitraljeza. Ovo strijeljanje vršeno je odjednom na grupe onako100 do 200 ljudi. Oni su svi postavljani pored obale u dvije vrste, pa su povezani konopcima jedar za drugoga i tako gađani iz mitraljeza koji su bili postavljani u neposrednoj blizini. Lješine ovih lica, koja su strijeljana pored obale, bacane su u rijeku Glinu.

Neke grupe Srba izvođene su iz zatvora i streljane u blizini mjesta Gline pored šume, pa su poslije zakopani na mjestu gde su streljani.

Prikupljanje Srba vršeno je na taj način što je u određeno selo išlo oko 70 ustaša i 30 nas vojnika, a svi smo bili pod komandom ustaških oficira. Selo je uvijek bilo opkoljeno, pa je unutra ulazila određena grupa koja sakuplja Srbe. Kad bude cijelo selo sakupljeno, onda smo ih stražarno sprovodili u sudski zatvor. A jedan dio kao sto sam vec prije kazao, sproveli smo u pravoslavnu crkvu, njiha oko 400. U prvo vrijeme dovodili smo samo muškarce, a docnije i ženska lica od 15 do 50 godina starosti.

Prilikom ovog dovođenja vidio sam da su ustaše, neki moji drugovi i vojnici silovali žene i djevojke, pa su ih zatim odvodili u Glinu. Vidio sam da su neki ustaše kao i vojnici dolazili u logor, odakle su odvodili žene koje su htjeli, pa su nad njima vršili obljubu negđe na periferiji grada, pa su ih ponovo vraćali u zatvor. Od strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, jer su i sami oficiri ovo činili“.

(iskaz svedocenja ustase Himlije Berberovica, dat pre drzavnom Komisijom NR Hrvatske za utvrdjivanje ratnih zlocina kao i pred Drzavnom Komisijom NR BiH, kao i pred Vijecem Narodnog Suda NR Hrvatske,1947 godine)

»29. 7. 1944. godine – datum znadem po crkvenim knjigama, jer je toga dana zabilježena smrt Budaka, ustaše, a istoga dana je bio pokolj i kroz grad su voženi kamionima i autobusima Srbi iz okolice Vrginmosta pa su dovedeni u pravoslavnu crkvu iz koje su ih dalje vodili u Hajer (umjesto Hađer, riječ je očito o tiskarskoj pogrešci, op. T. V.) i Prekopu, gdje su ih pobili«

Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44 od 10, 11. i 18. listopada 1944, str. 2