Вести

Vodeći slavisti s kraja XVIII i prve polovine i sredine XIX veka, Pawel Josef Šafařik, Josef Dobrovský, Jernej Kopitar i Franc Miklošič su tvrdili da je izvorni govorni jezik Slovenaca bio kajkavski dijalekt,

за новинар.де Владислав Б. Сотировић, 24.04.2009

+++

Hrvata čakavski (i kasnije delom kajkavski kao posledica kroatizacije kajkavskih Slovenaca) a Srba (i samo Srba) štokavski [Dobrovský 1792/1818; Šafařik 1955; Šafařik 1826; Šafařik 1833; Kopitar 1810; Kopitar 1984; Miklošič 1852/1879. Uporedi sa Kollár 1835].

Ovakvo mišljenje je izneo, na primer, P. J. Šafařik (1795. g.-1861. g.) u svom delu Slowansky nàrodopis, Praha, 1955. (prvo izdanje 1842. g.), stranice 146-159. U ovom delu je Šafařik nazvao jezik kojim se govorilo u Dalmaciji „srpski jezik“. Ovakav Šafařikov stav je bio žestoko kritikovan od strane Vjekoslava Babukića, jednog od najeminentnijih vođa hrvatskog Ilirskog pokreta, koji je nazivao jezik stanovnika Hrvatske i Dalmacije „horvatski“ [V. Babukić 1842]. Na taj način su pioniri slovenske filologije kajkavski dijalekt (pravilnije rečeno narečje) pripisali etničkim Slovencima dok je etničkim Hrvatima ostao čakavski dijalekt kao izvorni i delom kajkavski kao posledica kroatizacije Slovenaca. Nemački filolog A. Leskien je decidno tvrdio 1914. g. da je jedino čakavski dijalekt izvorni hrvatski jezik [Leskien 1914, XX], dok srpski lingvista Pavle Ivić tvrdi da se hrvatsko ime među kajkavcima raširilo tek od druge polovine XVII veka [Ivić 1990, 10].  Tako je etnička teritorija hrvatskog naroda svedena od strane prvih specijalista za slovensku filologiju na prostor govornog čakavskog dijalekta što će reći na teritoriju Istre, severozapadni deo istočne obale Jadranskog mora i ostrva u severnom Jadranu.

Šafařik je shodno ovakvom stavu tvrdio da je pravih Hrvata bilo samo 801,000, pravih Slovenaca 1,151,000 a pravih Srba 5,294,000. Ovi poslednji su se delili na 2,880,000 pravoslavaca, 1,864,000 rimo-katolika i 550,000 muslimana [Šafařik 1955, 144-150; Banac 1993, 80-82]. Prema njegovoj statistici iznetoj u knizi Geschichte der slawischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten (Pest, 1826.), Srba, tj. štokavaca, „grko-pravoslavaca“ je bilo: „a) Bugara 575.000, b) Srbijanskih Srba i Srba u Ugarskoj 1,150,000, c) Bosanaca 250,000, d) Crnogoraca 60,000, e) Slavonaca 247,000, i Hrvata (Srba u Hrvatskoj) 174,000“. Rimo-katoličkih i pounijaćenih Srba je bilo prema istoj statistici: „Lužičkih Srba 50,000“, dok je „protestantskih“ Srba bilo: „Lužičkih Srba“ 150,000. Šafařik je na istom mestu izveo zaključak na osnovu govornog jezika mesnog stanovništva da u „srpsko stablo“ spadaju: Bugari, Srbi (tj. Srbijanci), Bosanci, Crnogorci, Slavonci i Dalmatinci. Tako je prema njemu [Šafařik 1826] bilo nešto više od 3,000,000 onih koji su govorili štokavskim dijalektom, tj. etničkih Srba. Srpsko jezičko narečje se delilo prema njemu na dve podvrste: a) bugarsku, i b) srpsku, dalmatinsku, bosansku itd; hrvatsko narečje je bilo jedinstveno dok se slovenačko ili vindsko narečje delilo na a) gornjokranjsku, i b) donjokranjsku podvrstu.

Treba istaći i to da je Šafařik u svojoj knjizi Geschichte…sve Slovene podelio na „jugoistočne“ i „severozapadne“. U prvu grupu su spadali Rusi, Srbi i Hrvati, a u drugu Slovenci (Wends), Česi, Slovaci, Poljaci i Sorabi (Lužički Srbi). Tako je on kao što smo videli u toj knjizi pod Srbima podrazumevao Bugare, mađarske Srbe, otomanske Srbe, Bosance, Crnogorce, Slavonce i konačno Dalmatince. Međutim, u svom delu Slowansky nàrodopis iz 1842. g. on više ne uključuje Bugare u Srbe smatrajući ih posebnom granom Južnih Slovena polazeći od toga da Bugari ne govore štokavskim dijalektom. Šafařik je čakavske pesme naveo kao primer pesama na hrvatskom jeziku [Šafařik 1955, 159].

Владислав Б. Сотировић

Оснивач и уредник онлајн магазина „Serbian Patriotic Front“

http://srbskipatriotskifront.webs.com