Вести

Nezavisne Novine: Šta mislite o izboru kardinala Racingera za novog papu?24. april 2005

+++

VLADIKA GRIGORIJE: Kardinal Racinger – novi papa rimski Benedikt Šesnaesti je dobro poznat našoj crkvi naročito onima koji se bave teologijom.

On je jedan od najpoznatijih kardinala Rimokatoličke crkve, inače vrlo ugledan teolog – čovjek velikih mogućnosti velikih dometa. On je čovjek koji je imao uvijek otvorenost za saradnju sa našom crkvom i mi bismo mogli slobodno da kažemo da smo obradovani njegovim izborom. Čovjek je, kao što sam lik njegov pokazuje, i dobrodušan i pametan i nadamo se da će se nastaviti započeti dijalog između Katoličke i Pravoslavne crkve – naravno na najvišem nivou. U svakom slučaju, mislim da je Racinger čovjek koji će voditi Katoličku crkvu putem jevanđelja, ali i koji će imati jasan stav i u tome će mu možda doprinijeti njemačko porijeklo. Kao što znamo – Nijemci su uvijek jasni i mislim da će njegovi stavovi biti jasniji kada je u pitanju hrišćanstvo u Evropi i Evropa na hrišćanskim temeljima. U svakom slučaju zadovoljni smo njegovim izborom i čestitajući svim rimokatolicima u našoj zemlji izražavamo ličnu radost što je na čelo Rimokatoličke crkve došao jedan takav čovjek.

Da mene pozovu u Hag, ne bih rekao „a“

NN: Da li je u razgovorima pominjan Hag i saradnja sa tim sudom?

VLADIKA GRIGORIJE: Jeste, ali tu je stvar jednostavna. Mi smo ponavljali da svuda na svijetu postoje sudovi na lokalnom, širem i svjetskom nivou i kada te neko pozove na sud ti si dužan da se odazoveš. To je bolna stvar, ali to je sud ovoga svijeta i on postoji. Da mene neko pozove ili ljude koje ja znam, počev od patrijarha Pavla do mog vladike Atanasija, niko ne bi rekao „a“. Spakovali bismo lične stvari i otišli tamo. E, sad kako ovi ljudi misle? Ja bih volio da mi neko da neku malo bolju argumentaciju od toga – „ne treba se predati“.

To je slaba argumentacija i ne može se na taj način potcjenjivati inteligencija naroda. A, sad i ta priča: ja sam junak. U redu, ali kakve su sve glave padale za tu državu i za tu slobodu. Pa je li možda glava nekog starog čovjeka svetija i ljepša od momaka, čije su glave padale i koje su ovi ljudi, na kraju krajeva, predvodili. To postoji i to je realnost – bolno je, ali i bol se nekada mora pretrpjeti. Amerikanci znaju da Srbi nisu jedini loši momci

NN: Ovdje se veoma često ističe da se politika SAD prema Balkanu promijenila, kao i slika o „dobrim “ i „lošim“ momcima u regionu. Da li ste i Vi stekli takav utisak i, ako jeste, iz čega ste izveli takav zaključak?

VLADIKA GRIGORIJE: Pa, s obzirom kako je snažna bila kampanja i ratna propaganda prema Srbima, moram da priznam da sam očekivao mnogo više tih priča o Srbima kao lošim momcima, ali sada smo išli kod ozbiljnih ljudi koji jako dobro poznaju situaciju i znaju da nisu jedino Srbi loši momci.

http://www.nezavisne.com/

+++

Vlast mora da pokaže zrelost – ne mogu se pelene nositi 10 godina

Vladika Grigorije, episkop zahumsko-hercegovački, poslije višenedjeljne posjete SAD na čelu delegacije SPC, više je nego zadovoljan rezultatima turneje, ali i činjenicom da je delegacija, određena od Sinoda SPC, prva koja je poslije dugogodišnjeg hladnog odnosa Amerike prema Srpskoj crkvi ušla u sve značajne institucije u Njujorku i Vašingtonu.

Vladika Grigorije i saradnici otvorili su i vrata Stejt departmenta i Bijele kuće, i to ona glavna, gdje su ih primili ljudi bez čijih sugestija američki predsjednik Džordž Buš, po pravilu, ne donosi značajne odluke.

Sa samim Bušom nisu se sastali, jer je u vrijeme planiranog susreta predsjednik SAD morao na sahranu pape Jovana Pavla Drugog.

Taj mali „peh“ koji je delegaciju SPC spriječio da svoju posjetu kruniše na efektan način vladiki Grigoriju nije pokvario ukupni utisak, obilježen iznenađujuće srdačnim odnosom američkih sagovornika.

S njima je razgovarao o cijelom regionu Balkana, uključujući RS i BiH. Glavna tema, ipak, je bilo Kosovo i zaštita pravoslavnih hramova na tom području, za šta je Sinod SPC vladiku Grigorija i delegaciju i ovlastio da krenu put Amerike.
Dobili ste obećanje da će SAD učiniti sve da se Srbima na Kosovu omogući život dostojan čovjeka. Šta je garancija da će tako i biti?

VLADIKA GRIGORIJE: Ako čovjek nešto ima, on mora to i da projavljuje. Ako neko ima moć, on treba da je projavljuje. Isti je slučaj i sa vlašću. Ali, ako neko ima neku moć, a nije spreman da je projavljuje, to je isto kao da je nema. Ako ima vlast, a nije spreman da je opslužuje, isto je kao i da je nema. Zato sam ja krenuo sa mišlju da čovjek treba da ide u Ameriku i da kažem šta je pravi stav naše crkve, koja me je i poslala i rekla šta treba da kažemo. Dugo vremena su nas drugi predstavljali i pričali u ime nas, vrlo često pogrešno i sasvim naopako. Bilo mi je zanimljivo da tu stvar ljudima tamo kažem, a da se oni ne nađu uvrijeđeni. Da im kažem: vi ste u ovom svijetu najmoćniji, najglavniji i, prema tome, imate i odgovornost zbog toga. Obradovalo me što ti ljudi zaista ne bježe od toga da imaju moć i u isto vrijeme prihvataju odgovornost. I meni se, na osnovu toga, čini da će to što su obećali i proklamovali i biti ispunjeno. Ali, da bi nam pomogli, mi ne možemo da sjedimo i pijemo kafu dok nam drugi sređuje kuću. Ne znam otkud nam to, ali je očigledno da postoji, iako je to nešto što nije hrišćansko. Potrebna nam je inicijativa. I zato su nam sagovornici u Americi uvijek skretali pažnju na to, govoreći nam: pomoći ćemo vam, ali ne može vam niko pomoći bez vas samih. Oni su to naglašavali, jer su i ranije nudili pomoć i pitali kako da pomognu, ali naši ljudi koji su razgovarali s njima nerijetko nisu znali ni kako, ni šta.

Zbog čega ste kao najznačajniji susret izdvojili onaj sa zamjenikom američkog državnog sekretara Nikolasom Bernsom – da li zbog njegove funkcije ili zbog nastupa?

VLADIKA GRIGORIJE: Imali smo još značajnih susreta. Recimo sa ljudima iz Bijele kuće Bertom Braunom, Fridom i Kraučom, koji je najvažniji među njima, ali i sa senatorima kao što Džordž Vojnović ili Sem Braunbek, koji imaju veliki ugled. A Bernsa sam izdvojio zato što je on važan, što je direktno zadužen za Kosovo i što sam bio oduševljen njegovim nastupom i poznavanjem stvari, ali i nekom ekspeditivnošću i konkretnošću, nečim što mi nemamo jer mi uvijek pričamo „Markove konake“. Ali, u isto vrijeme, iako on ima sposobnost da uvijek pogađa u centar, u njemu sam vidio i veliku ljudskost. On nam je, recimo, govorio o tome kako je Crkva uvijek glas naroda i kako ona uvijek ima svoju političku misao i poruku, bilo da je govori ili da je prećutkuje, te da ona ima politički uticaj, iako ovdje ima mnogo onih za koje Crkva nije i ne može da bude ništa drugo osim popova koji sahranjuju. Osim u Bernsu, to sam vidio i kod drugih, naročito kod senatora, ljudi sa velikim iskustvom, koji ne bježe od problema, nego ih sagledavaju cjelovito u toj mjeri da je to ovdje nezamislivo.

Razgovarali ste i sa generalnim sekretarom UN Kofijem Ananom i po povratku rekli da je on zauzeo vrlo tvrd i isuviše zvaničan stav i da je bilo dobro što se niste poveli za onim na čemu je on insistirao. Je li veći problem bio u tome na čemu je Anan insistirao ili u njegovom gardu?

VLADIKA GRIGORIJE: Tu je stvar nekog iskustva. Jer, ako vam neko počne pričati velike hvalospjeve o Haradinaju…

Da li je to Anan pričao?

VLADIKA GRIGORIJE: Da, da. Ili hvaliti privremene institucije na Kosovu kako su ozbiljne. I ako vi njemu počnete govoriti da nisu i da nije baš tako, upašćete u zamku da pričate o drugom, odnosno o trećem, a da ne dođe na red ono zbog čega ste došli. U sebi sam rekao da to uopšte nije moja tema i ako su oni za njega dobri – neka su mu dobri. Nisam došao da razgovaram ni o njima, ni o meni, nego o Srbima na Balkanu i na Kosovu, koji su vjernici SPC i , kao takvi, oni su moja tema i moja briga. I pazeći na vrijeme, ali i na tu srpsku glupost da mi odmah počnemo da objašnjavamo kako to nije tako i kako onaj ko to priča nije u pravu, počeo sam da pričam o Srbima, ali u kontekstu „nismo mi najbolji na svijetu, ali nismo ni najgori“. I ti si tu zadužen, prijatelju moj, da se brineš o tim ljudima i zbog toga sjediš i postojiš. E, na osnovu načela koje zastupaju UN, onda izvoli i učini to što treba da učiniš. Poslije toga, on se potpuno razgalio. Jer, ljudi su mnogo puta doživjeli to da neko na njih krene đonom, pa onda kažu: bolje da ja krenem prvi. Ali, mi treba da u takvim situacijama primijenimo neki sistem uzmicanja da njegovu energiju prenesemo u nekom pravcu u kome ne bi otišla pravo u nas, nego da prođe pored nas.

Kada je riječ o zaštiti pravoslavnih hramova na Kosovu, pominju se zaštitne zone i zaštita manastira. Kolike su te zone – da li je to mikroprostor oko manastira ili se tu misli i na posjede čije ste vraćanje tražili kao imovinu Crkve, šta je i koliko je to?

VLADIKA GRIGORIJE: Na jednom mjestu sam rekao da bi za nas na Kosovu bilo izvanredno i ono što imaju Indijanci u Americi. Ljudi su mi tamo rekli da je to za njih, ipak, uvreda, jer Indijanci u Americi nisu baš svijetla tačka njihove istorije. Rekao sam da mi je vrlo drago što su oni tako osjetljivi za Indijance, ali i da znam da bi to što je činjeno prema njima u savremenom američkom sistemu bilo nezamislivo. Priznao sam da je to, zaista, grubo rečeno, ali ono što je za njih sramota, to je za nas na Kosovu sada san. I možda smo i na taj način htjeli da kažemo u kakvom smo mi stanju.

Jeste li Amerikancima rekli šta su zone i kolike su one?

VLADIKA GRIGORIJE: Ako bismo mogli da mirno živimo u enklavama bez nasilja i gaženja osnovnih ljudskih prava, tu bi trebalo polako da započne da se živi, a onda da se ljudi integrišu. Naravno, da se integrišu i Albanci u svoju okolinu, ako Bog da sutra u EU, gdje ćemo svi zajedno, kada neće ni biti bitno ko je u kojoj zaštitnoj zoni. Ali, ovo je stvar koju ja sad postavljam samo kao početak, jer imamo nešto što je nepojmljivo i u Americi dok im ne kažeš sa uvjeravanjem i ne pozoveš da dođu da vide, a to je činjenica da ljudi ne mogu slobodno da se kreću. I zato je naša ideja zaštitnih zona oko manastira imala jedan jedini cilj – kako da ostaneš živ. A ta tehnika preživljavanja podrazumijeva i prostor unutar zone na kojem možeš da imaš malo zemlje i nekih mogućnosti za ekonomski opstanak. Svi ti koji misle da smo mi tamo pravili neku strategiju na krivom su tragu. Uostalom, otkud nama mogućnosti za strategiju.

U SAD je rečeno da se od SPC očekuje da bude značajan partner u integracijama koje očekuju region. Da li to označava novi kurs crkve ili, barem, promjenu njenog imidža?

VLADIKA GRIGORIJE: To uopšte nije novi imidž Crkve. Ona je, po svojoj prirodi, univerzalna, katoličanska, ako hoćete, vaseljenska i u svojoj prirodi nikako nema zatvorenost, niti može da se zatvara u krugove i u etničke cjeline. To je strano Crkvi, kao i nacionalizam kako ga vide. Crkva je nešto potpuno otvoreno. Samo je problem kako je uspješno predstavljeno da je naša crkva nešto drugo, a to je plod propagande. Crkva ne može stalno da govori: nismo ovo, nismo ono… Ona govori o sebi i o svojim tekovinama. Možda je trebalo da glasnije govorimo o tim stvarima, ali ne treba gubiti iz vida da je Crkva u vrijeme komunizma bila marginalizovana i onda je došao rat i neko od njenih ljudi ponašao se ovako ili onako, a neko se nije ni snašao. Ali, sada je vrijeme da Crkva govori o onome što jeste.

Kada su u pitanju RS i BiH, o čemu ste govorili u Americi?

VLADIKA GRIGORIJE: Ja sam uvijek govorio da je rat u BiH počeo zbog opasnosti od preglasavanja i da se treba čuvati takvih pojava da većina nadvladava manjinu i da je potpuno potisne. Potrebno je da se primjenjuju standardi koji podrazumijevaju jednu, kako bi ovi stari političari rekli, aktivnu koegzistenciju. Posebno sam ukazao na opasnu tendenciju da Sarajevo kao glavni grad BiH postane monoetnički, jednoreligiozni i jednokulturalni grad, da postoji ta islamizacija koja je evidentna, da se broj Hrvata u BiH, naročito u Sarajevu, rapidno smanjuje i da je broj hrišćana u tom gradu pao ispod pet odsto.

Da, ali Bošnjaci na to kažu: A šta je u Banjoj Luci?

VLADIKA GRIGORIJE: Banja Luka nije glavni grad. A ona nije imala toliki broj drugih naroda. Drugo, naravno poraz je i za Banju Luku ako bude imala te fobije da u njoj neko može da izdrži i radi samo ako je Srbin.

U povratku iz SAD rekli ste da će RS sigurno opstati ako je ne uništimo mi, odnosno naši vlastodršci koji su poznati po korupciji. Koji vlastodršci su se prepoznali u Vašoj izjavi – sadašnji, bivši…

VLADIKA GRIGORIJE: Pa, oni koji su se prepoznali – prepoznali su se. Svako zna o sebi najviše. Nekim ljudima, partijama stavljeno je zvono da su korumpirani. Sad je to njima mnogo teže promijeniti nego onima koji to nemaju. I ljudi u Americi rade za pare i egzistenciju, ali nekako se vidi da imaju odgovornost i da vole tu svoju državu. Stvari su postavljene tako da oni ne mogu da kradu. Kod nas je sve to nekako u povoju i to dugo traje. Nije prirodno da čovjek nosi pelene 10 godina. Zato je vrlo važno da se već jednom uspostave jasni kriterijumi. Zato je kod tih ljudi koji slove za korumpirane potreban jedan napor. Ko je korumpiran – ja to stvarno ne znam. Ali, u srži društva postoji ta svijest da moraš nešto da daš ako hoćeš nešto da završiš. Ako to postoji na najnižem nivou, to za moj pojam znači da postoji i na najvišem nivou. To je mnogo bitno da se shvati jer ako moj najmlađi sveštenik, najnižeg stepena, pravi gluposti bilo koje vrste – te gluposti pravim ja. I tu nema mudrovanja.

Ipak ste pomenuli vlastodršce. Odnosi li se to na ove sadašnje…

VLADIKA GRIGORIJE: Odnosi se na sve. Oni moraju na djelu da se poprave. Mi smo bili đak koji je ocijenjen lošom ocjenom zato što je krao. I sad on kaže: ja ne kradem. Ali, niko mu ne vjeruje na prvu, nego on mora vremenom da pokaže da ne krade. Bez tog napora ljudi na Zapadu neće mnogo gledati da li mi krademo ili ne. Drugo, neće oni oštetiti Ameriku zato što kradu, nego ćemo mi time pokazati nesposobnost da imamo sopstvenu upravu. A ovi koji odlučuju, reći će: briši ove, oni su nevaljali i incidentni. Moramo da pokažemo jednu neviđenu odgovornost da oni kažu: vidi, ovo su ozbiljni ljudi.

Da li političari, naročito oni iz vlasti, misle tako i shvataju o čemu govorite?

VLADIKA GRIGORIJE: Ako ne misle tako, dovešće sebe u poziciju da i ne budu političari, niti vođe, a neće biti ni Vlade, ni Skupštine pa nek izračunaju da li im je bolje da budu normalni – pošteni i odgovorni – pa da svi uživamo to što imamo i da oni budu tu gdje jesu ili im je bolje da stalno lažemo i petljamo, pa da nestane svega.

Goran ĐOGIĆ

http://www.nezavisne.com/