logo logo logo logo
Рубрика: Политика, Актуелно, Друштво    Аутор: новинарство    пута прочитано    Датум: 23.11.2008    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

Secesija Vojvodine„Што се црним задоји ђаволом, Oбешта се њему довијека“ – П.П.Његош

Dušan Vukotić , 23.11.2008
+++

Poštovane građanke i građani

Po Šandoru Egerešiju, predsedniku Skupštine AP vojvodine, trenutno bi daleko važnije bilo da Narodna skupština, do kraja ove godine, da saglasnost na novi Statut (čitaj, Ustav; vidi radnu verziju od 20. novembra 2008.) severne srpske pokrajine, nego da se „bakće“ usvajanjem novog budžeta. Pored Saveza vojvođanskih Mađara (SVM), oglasila se i Liga socialdemokrata Vojvodine (LSV), koja sa svoje strane dodaje, da Statut „ne sme više da čeka“ ratifikaciju u srpskom parlamentu, jer bi Narodna Skupština trebalo da pokaže „poštovanje“ prema „građanima i građankama“ Vojvodine. Naravno, da bi se psihološki pritisak održao, to jeste, da bi građani Srbije prihvatili novi Statut Vojvodine (novi Ustav Vojvodine) kao „gotovu stvar“, niko „ozbiljan“ i ne pominje mogućnost da pomenuti Statut (Ustav) ne dobije saglasnost srpskog parlamenta. Još pre mesec dana, nakon što je novi Statut Vojvodine (Ustav Vojvodine) usvojen u Skupštini Vojvodine, Bojan Pajtić, Predsednik Izvršnog veća Vojvodine, nagovestio je da bi „bilo nemoralno“ da Skupština Srbije ne da saglasnost na vojvođanski Statut (Ustav), valjda zbog toga, što je u izradi tog secesionističkog akta, glavnu reč vodila najveća (vladajuća) partija u Srbiji – Demokratska stranka!

Srednjoevropska monarhija

Gore pomenuti gospodin Egereši, nakon usvajanja Statuta (Ustava) u Skupštini Vojvodine, izjavio je da su poslanici odlučili da je Vojvodina „autonomna pokrajina građanki i građana u sastavu Srbije i sastavni deo jedinstvenog civilizacijskog prostora Srednje Evrope“. Ista kvalifikacija, kako možemo videti, stoji i u preambuli novog vojvođanskog Statuta (Ustava), gde doslovno piše „Autonomna Pokrajina Vojvodina u okviru Republike Srbije predstavlja sastavni deo jedinstvenog kulturnog, civilizacijskog i geografskog prostora Srednje Evrope.“ Ovde se nameće logično pitanje, zbog čega su „pisci“ novog vojvođanskog Statuta (Ustava) smestili buduću „evropsku regiju“, zvanu Vojvodina, u suženi evropski kontekst, to jeste, zašto su je ograničili na „nejasni“ prostor Srednje Evrope. Zapravo, šta je to Srednja Evropa i koje zemlje pripadaju tom geografskom pojmu? Da li Srbija pripada (ili je pripadala) Srednjoj Evropi? Koliko znamo, Srednja Evropa je isti onaj prostor koji je nekada pokrivala Austrougarska monarhija (carevina). Služeći se sličnom silogistikom, iz onoga što piše u samom početku novog vojvođanskog Statuta (Ustava), sledi nedvosmislen zaključak: Vojvodina se (trenutno) nalazi u okvirima Srbije, ali, ona je, ustvari, neotuđivi deo Srednje Evrope (čitaj, Austrougarske).

Pred(kon)federalno ispiranje mozga

Šandor Egereši (SVM), čovek koji ima ključnu ulogu u sprovođenju „srednjoevropske emancipacije“ Vojvodine, objašnjava zbunjenim Srbima i „samosvesnim građanima i građankama“ severne srpske pokrajine, da pomenuti Statut (Ustav) ni jednom rečenicom ne dolazi u konflikt sa Ustavom Srbije, a da „oni koji komentarišu da je to secesija i separatizam nisu svesni šta govore“. Da bi sve to potkrepio „očiglednim“ primerima, on pominje nekakve „evropske samoupravne koncepte“ — federalni u Nemačkoj, predfederalni u Italiji i asimetrični u Španiji — ni ne pokušavaući da sličnu „autonomiju“ pronađe u Srednjoj Evropi, prema kojoj je novi Statut (Ustav) Vojvodine tako „srdačno“ orijentisan. Naravno, Egereši nam ne kaže, najpre, da je Nemačka konstituisana od 16 saveznih (federalnih) država (a ne pokrajina; Länder), i da te države, u suštini, imaju daleko manja ovlašćenja, nego što je to slučaj sa danas važećom autonomijom Vojvodine iz 1991. godine. Na primer, nemačka država (ne autonomna pokrajina!) Bavarska je imala dvodomni parlament, a danas joj je ostao samo Landtag (Skupština Bavarske). Ta ista Bavarska, po nemačkom Ustavu, može da odlučuje samo o pitanjima vezanim za kulturu i obrazovanje, dok je obavezna da u svemu drugom sprovodi federalne nemačke zakone. U Italiji (Egerešijeva „predfederalna autonomija“, sa kojom on upoređuje autonomiju Vojvodine), situacija je sasvim drugačija, jer se njihove autonomije odneose na italijanske prostore u kojima nacionalne manjine čine većinu. Specifična su područja Sicilije i Sardinije, italijanskih zemalja, gde se stanovnici najčešće izjašnjavaju kao Sicilijanci ili Sardinjani, koji uglavnom govore, pored italijanskog (službenog) jezika, i svoj sicilijanski ili sardinijski. Sudeći po Siciliji, to italijansko ostrvo ima više elemenata državnosti (Kraljevstvo Sicilija) nego što je to bio slučaj sa Crnom Gorom, koja je, kao savezna (docnije konfederalna) država, bila u sastavu SRJ (zato se danas u Crnoj Gori ubrzano radi na formiranju izmišljenog „crnogorskog“ jezika).

Savezna autonomija

Srpska aktuelna vlast uporno i bezdušno zloupotrebljava sintagmu „evropski regioni“, pokušavajući da podmetne prosečnom građaninu Srbije jednu lažnu sliku takozvane „regionalizacije“. Prava istina je da su regioni Evrope, ustvari, suverene zemlje (Nemačka, Švedska, Danska, Bugarska, Srbija itd.), a da jedini izuzetak od takvog pravila čine Farska ostrva (Danski protektorat; gde žive Farani koji govore farski jezik), Kosovo i Vojvodina (pokrajine u sastavu Srbije; Kosovo već kao protektorat NATO saveza ili SAD). Da bi se shvatilo o kakvoj se bezočnoj prevari tu radi, dovoljno je reći, da čak ni države u Saveznoj republici Nemačkoj, ne spadaju u evropske regione u onom smislu pod kojim to podrazumeva zapadni svet. Zapravo, u užem smislu reči, i na zapadu postoje područja (geografsko-kulturne celine), slična negdašnjim srezovima i okruzima u Srbiji, ali to nema nikakve uzajamne veze ni sa autonomijama ni sa saveznim državama.

Čankolizno utišavanje

Čini se da su srpski opozicioni političari (onaj mali broj, kome nije svejedno šta će se desiti sa Srbijom, ako ih uopšte ima), sasvim zaboravili da je bivši komunistički kadrovik, Nenad Čanak, 2006. godine, umesto u Komitet, otišao na šestomesečno „školovanje“ na poziv vašingtonskog „Vudrou Vilson“ centra. Tamo je dobio instrukcije da malo ulakša sa svojim aktivnostima na odvajanju Vojvodine od Srbije, a već pre toga savetovan je da se ostavi poznate „ligaške“ krilatice iz devedesetih, koja je, kako se sećamo i ako se sećamo, glasila — „Vojvodina Republika“. Zapravo, strategija SAD, u datom slučaju, bila je, da se pitanje Vojvodine ne poteže, pre nego što se „reši“ status Kosova i Metohije. Druga stvar zbog koje je Čanak „utišao“ jeste činjenica da bi on trebalo da uskoro bude (odmah nakon pretpostavljenog usvajanja Statuta u parlamentu Srbije) ustoličen na mesto predsednika Vojvodine (prvi put u istoriji te srpske pokrajine). Sa druge strane, mesto premijera (predsednika vlade) Vojvodine, verovatno će pripasti glavnoj vladajućoj partiji u Vojvodini — Demokratskoj stranci i njenoj vojvođanskoj „perjanici“, Bojanu Pajtiću.

Dobrosusedsko (samo)bogaljenje

Tvorci separatističkog Statuta (Ustava) Vojvodine, krenuli su od pretpostavke da možda funkcija predsednika AP Vojvodine neće moći da „prođe“ tako lako u ovom času, te su predvideli da sve, Statutom (Ustavom) definisane dužnosti predsednika, na sebe preuzme predsednik Skupštine AP Vojvodine. Naravno, forma ne bi tu bila do kraja jasna, ali suštinski gledano, Vojvodina bi i u jednom i u drugom slučaju imala svog predsednika. Uostalom, sačekaće se „bolja vremena“, u kojima će Vojvodina postati federalna jedinica Republike Srbije, da bi, konačno, došlo do njenog osamostaljenja, slično onome što se svojevremeno desilo u Crnoj Gori. Sasvim ubogaljenoj Srbiji ostaće samo da se pred svetom, stidljivo i šapatom, „hvali“ svojim nesumnjivim „demokratskim potencijalom“ i spremnošću na „dobrosusedske odnose“ sa još jednom državom, koja je rođena iz njene vlastite, napola istrulele utrobe. Kada se pažljivije pogledaju dužnosti predsednika Vojvodine, koje su predviđene novim Statutom (Ustavom), videće se da predsednik AP Vojvodine ima iste dužnosti i ovlašćenja, kakve ima i predsednik Republike Srbije:

– predstavlja Autonomnu pokrajinu Vojvodinu u zemlji i inostranstvu,
– ukazom proglašava pokrajinske normativne odluke, u skladu Statutom,
– predlaže Skupštini Autonomne Pokrajine Vojvodine kandidata za predsednika Pokrajinske vlade, pošto sasluša mišljenje predstavnika izabranih izbornih lista,
– dodeljujue priznanja i odlikovanja,
– raspisuje izbore za Skupštinu Autonomne Pokrajine (alternativa: ako se izostavi ova nadležnost izbore bi raspisivao predsednik Skupštine Autonomne Pokrajine),
– vrši i druge poslove određene Statutom i pokrajinskom normativnom
odlukom.

Autonomni državljani

Suprotno Ustavu Srbije koji jasno kaže da je Srbija „država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive“, Statut (Ustav) Vojvodine naglašava da „Srbi, Mađari, Hrvati, Slovaci, Crnogorci, Rumuni, Bunjevci, Rusini i Romi, kao i drugi brojčano manji narodi i nacionalne zajednice koje u njoj tradicionalno žive, ravnopravni su i konstitutivni.“ Dakle, dok na jednoj strani jedan istorijski konstutivan narod (Srpski), biva proteran i iz života i iz Ustava Republike Hrvatske, na drugoj strani, usred Srbije, konstitutivnim narodom će se proglasiti i nekakav usamljeni, „novopečeni“ državljanin Srbije — Kinez, Kongoanac, Papuanac, Tunguzijac. Sama „kostutitivnost“ svakog državljanina (još uvek Srbije, a ne Vojvodine), nije bila dovoljna vajnim vojvođanskim „statuto-tvorcima“ (ustavotvorcima), pa su, za svaki slučaj dodali da „Autonomna pokrajina može obezbediti dodatna i dopunska prava, odnosno postaviti viši stepen zaštite prava pripadnika naroda i nacionalnih zajednica koje predstavljaju brojčanu manjinu u ukupnom stanovništvu autonomne pokrajine.“ Ovde se, kako vidimo, operiše pojmom „stanovništva AP Vojvodine“, mada nije jasno, na koji se način može definisati to „ukupno stanovništvo“? Naime, svaki stanovnik (državljanin) iz bilo kojeg dela Srbije, može da promeni prebivalište i nastani se na prostoru AP Vojvodine, još uvek, bez ikakve posebne procedure. Sudeći po svemu ostalom, što se može naći u novom Statutu (Ustavu), pomenuto „ukupno stanovništvo“ ima jasno izraženu tendenciju da postane „ukupno vojvođansko stanovništvo“, sa „autonomnim državljanstvom“. Možda u ovom času nekome slične paralele izgledaju apsurdno, ali čitava konstrukcija novog Statuta (Ustava) Vojvodine neodoljivo podseća na „nekad viđenu“ srpsku kataklizmu, proizašlu iz neshvatljive srpske indolencije, nemara i, reklo bi se, sulude nezainteresovanosti za srpskih vlasti za sudbinu vlastite zemlje i naroda.

(Anti)Srpska Vojvodina

Vojvođanski „ustavotvorac“ je otišao toliko daleko, da je predvideo da Vojvodina može da se samostalno zadužuje, da može za zaključuje međunarodne sporazume u skladu sa svojim nadležnostima, te da ima svoja predstavništva u inostranstvu „radi promocije i unapređenja svojih turističkih, privrednih, kulturnih, naučnih i obrazovnih kapaciteta.“ Namera Saveza vojvođanskih Mađara (koja se može razumeti sa aspekta mađarskog revanšizma), uopšte nije za čuđenje. Prirodno je da će oni učiniti sve što je u njihovoj moći, da nekako vrate Vojvodinu u njihovo „srednjoevropsko okrilje“ (Austrougarsko carstvo). Ipak, daleko je teže razumeti samoubilačku politiku srpskih stranaka, pre svega Demokratske, ali i Lige socilademokrata Vojvodine, koje su svu svoju političku aktivnost i snagu stavili u službu Habsburga. Začudo, kada sastavljači Statuta (Ustava) Vojvodine pominju „vekovne težnje ‘građana i građanki’ Vojvodine na posebnost“, oni ignorišu te iste „habsburgovce“ kojima služe. Zapravo, ne pada im na pamet da je Vojvodina dobila autonomiju (istina kratkotrajnu) u okviru Austrougarske carevine, pod nazivom „Srpsko Vojvodstvo“; to jeste, 1848. godine, na Majskoj skupštini u Karlovcima, proglašeno je Srpsko Vojvodstvo na celokupnoj teritoriji Banata, Bačke, Baranje i Srema. Docnije, carskom odlukom 1849. godine, Temišvar je postao središte Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata. Pomenutim statutoklepcima (ustavoklepcima), očigledno, nije odgovarala istina, pošto je jasno da Vojvodina nikada nije bila nekakav „izraz vekovne političke borbe i prava građana i građanki Autonomne Pokrajine Vojvodine na autonomiju i zaštitu posebnosti“ bilo kojeg drugog naroda sem srpskog. Vojvodina je bila srpska autonomija u oblasti Habzburškog carstva, a njenim prisajedinjenjem Srbiji, na Velikoj skupštini 1918. u Novom Sadu, prestala je bilo kakva potreba za autonomijom, pošto je tu srpski narod ostvario svoje vekovne težnje.

izvor: Srpska zora bela




4 коментара у вези “Secesija Vojvodine”
  1. … [Trackback]

    […] Here you can find 72395 additional Information on that Topic: novinar.de/2008/11/23/secesija-vojvodine.html […]

  2. … [Trackback]

    […] Information on that Topic: novinar.de/2008/11/23/secesija-vojvodine.html […]

  3. … [Trackback]

    […] Find More on on that Topic: novinar.de/2008/11/23/secesija-vojvodine.html […]

  4. … [Trackback]

    […] Find More here on that Topic: novinar.de/2008/11/23/secesija-vojvodine.html […]


Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
Писанија Грешног Милоја
Проф. Др. Миодраг Петровић

Проф. Др. Миодраг Петровић

КРОТКИ ЛАФОВИ!
Антиекуменистички сајт

НОВИ Антиекуменистички сајт

„СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ“
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo