Ovu poruku najverovatnije svaki dan šalje pas čiju sliku vidite. Zapazio sam ga pre skoro dva meseca, pokraj istog ovog znaka.
DJK; 06.09.2008
+++
Tu ga je verovatno ostavio vlasnik, gospodar, verni prijatelj. Ako čovek kao humano biće to može biti. U bilo koje doba dana da naiđete ovog psa možete videti tu, sjedi pored znaka gdje ga je gazda ostavio i čeka da se on vrati. Kad mu priđete skloni se jer zna da vi niste njegov prijatelj. Prijatelj mu je samo onaj što ga tu ostavi. Pre nekoliko dana zaustavio sam automobil da mu dam malo hljeba. Dok sam prilazio sklonio se u visoku travu, u ambroziju, te tek kad sam se vratio do auta izađe i odnese onaj hljeb. Sutradan ujutro sam stao ponovo, da ga opet nahranim i da ga slikam. Svu noć nisam s mirom spavao, misleći na njega. Opet se sklonio, a potom promolio njušku. Izašao iz trave. I išao bi za mnom. Ali u očima se pored zahvalnosti jasno videla poruka: ne, ja čekam svog gospodara. On me ovde ostavio, rekao da ga čekam, brzo će se vratiti. Hoće, znam. Čekaću ga!
Produžio sam dalje. Dio mene je ostao s tim psom. Očaran njegovom odvažnošću i odlučnošću da kao veran prijatelj čeka svog još vernijeg prijatelja. Pitao sam se kako li izgleda taj njegov „prijatelj“. O kakvoj li se „životinji“ od čovjeka radi. Onda sam se zamislio o mnogo stvari. Mnogo pasa lutalica mi je palo na pamet. Kroz glavu mi i sada prolaze oni mnogobrojni psi koji kruže našim gradom, nevino leškare po hladovini brčanskih ulica, ponekad i napadaju. Onda na lokalnoj TV pričaju o problemima koje psi stvaraju. A ja se pitam: Jesu li stvarno krivi psi? Je li stvarno kriva vlada, kako to mnogi imaju običaj da kažu? Nije ovo politička priča, niti mi je cilj da to postane. Ovo je moje viđenje stvarnosti. Jadne i bijedne. Neljudske!
Kroz glavu prolaze i mnoge druge scene. Cviljenje pasa u ranim jutarnjim časovima, lokvice krvi po trotoarima, očiti dokazi svirepih ubica u vidu šintera. Nadute mješine bez broja na saobraćajnicama širom distrikta, rojevi muha, prenosnika raznoraznih zaraza, nad istim, dok majka priroda ne učini svoje.
Povrh svega toga opet idu ljudi, izjave slučajnih prolaznika koji govore da se od pasa lutalica ne može živjeti.
Ne gospodo, vrištim, sam sebi, u sebi! Ne! Od pasa, i sa psima se može, ali od nas, humanih bića ne može! Budimo ljudi, učimo od pasa! A imamo li šta naučiti? Itekako!
Pogledajte pse, i kad ih ostavimo na ulici, a ostavljamo ih redovno, onako male sitne, tek progledale, oni nekako prežive. Istina ne svi, jedan od stotinu. Da, toliko ih ostavimo u raznoraznim kartonskim kutijama! Ti što prežive obično traže gospodara. Nađu ga ili ne. Pridruže se čoporu u kome lavežom ili borbom zauzmu svoje mjesto. A kad se nađu u čoporu niko im nije ravan. Tada su najjači, ali prema drugom čoporu. Čoporu pasa! A ko će se suprostaviti čovjeku? Ko bi, ili što bi mu se i suprostavljao? Pa nema potrebe, čovjek je naš, ili ti njihov najbolji prijatelj! I šinteri su ljudi. Prijatelji! Prijatelji su i lovci po selima, koji onako iz zezanja kad ništa ne ulove smaknu kojeg psa čisto da taj ne trči za autima koja prolaze a i da se ima o čemu pričati. Kad lovci nisu znali pričati …. svašta! A ja ih pitam: šta bi bilo kad bi neko ubio psa koji njima služi, pravog lovačkog psa? Samo malo, ima li razlike u tim psima? Pas je pas, gospodo lovci. Pas je i onaj kojeg redovno ostavljate u kartonskim kutijama po susjednim selima jer mu je kad se oštenio jedno oko malo škiljavo pa nikad od njega neće postati dobar lovački pas.
Ljudski ume stidiš li se!?!?
A otkud nam toliko pasa lutalica? Znamo li? Ili se pravimo da ne znamo? Umišljamo li sebi u glavi da nam neko drugi može i mora, ali neće da reši problem koji nas pritišće? Jesmo li kao svjesna bića zaista svjesni ko nam kao pojedincima stvara problem koji u pojedinim okolnostima zaista to i postaje a kojeg ne bi bilo da ga sami ne stvaramo?
Ne želim da ova priča postane dio političkog života jer ona to nije. Ona je dio naše stvarnosti, stvarnosti koju smo sami skrojili. Kako?
Ugledni domaćini, savjesni građani naše današnjice, drže pse kao svoje ljubimce. Psi, kao i sva bića, pa i ljudi, imaju potrebu za razmnožavanjem. Kad dođe do okota, ponosni vlasnici nemaju kuda s tim psićima nego ih popakuju u stare kartonske kutije i ostavljaju negdje usput, u susjednim mjestima. Da bi bili humani ponesu i malo mlijeka, hljeba ili mesa, da se istim nađe dok se ne snađu. Svirepim jezikom stvarnosti rečeno, da ne crknu odmah.
Drugi primjer je još gori. Kada se primakne kraj životnom vijeku psa, njegov ga vrli gospodar ostavi, ne često, svezanog u šumi da tamo uz neko deblo crkne od gladi. Ljudskoj humanosti nema kraja! No kada je život u pitanju sve se čini za njegov spas pa se tako isti ti psi oslobode pa im onda niko više nije prijatelj, a i kako bi kome vjerovali kada ih je izdao onaj kome su služili od rođenja. Onda napadaju sve redom, od automobila do ljudi. Možemo li im zamjeriti? Ili bolje rečeno smijemo li im zamjeriti?
A čovjek!
Čovjek se i dalje hvali kako mu je pas najbolji prijatelj! A je li on psu? Ili prijateljstvo po definiciji podrazumjeva samo jednostrano prijateljstvo? Ne znam, mene su učili nečem drugom! Ja valjda više sličim psima, njima je prijateljstvo važnije od svega, kod njih nema materijalne koristi, nema novca, nema prijateljstva iz potrebe.
Ima li ova priča kraj? Možda, ali taj kraj neće skoro doći! Ima li svoj cilj? Naravno! A cilj?
Sami ga pronađite!
Želite li pak da spoznate šta je pravi prijatelj, provozajte se putem koji vodi kroz tzv bescarinsku zonu, pokraj saobraćajnog znaka na drugoj krivini naći ćete mog malog prijatelja kako sjedi i čeka svog gospodara. Ponesite mu nešto malo hrane i zaželite da izdrži, ko zna možda ga onaj koji ga je ostavio prepozna i dođe po njega. Možda ova priča ima i srećan kraj. Iskreno volio bih da to bude tako. Istovremeno molio bih šintere da ne diraju mog drugara jer nije to mamac za njih. Ima stotine drugih, možda isto tako nevinih pasa, ali ovako odanog nema. Ali opet ni oni im nisu krivi. Možda bi bilo najbolje da šinteri više ne love pse nego ljude, možda bi tada pravda bila zadovoljena.
DJK, 06.09.2008
Да би сте послали коментар морате бити улоговани