logo logo logo logo
Рубрика: Политика, Актуелно, Свет, Друштво    Аутор: новинарство    1.357 пута прочитано    Датум: 8.06.2008    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

Boris Tadic i Nebojša Krstić kao tinejdžeriU danasnjoj emisiji HRT-a “Nedjeljom u dva” gostovao je srbijanski predsjednik Boris Tadic, a iz intervjua ce svakako najvise zapmacena ostati njegova isprika Hrvatima za nesrece koje su im nanijeli Srbi.

 +++

Na pitanje da li se kao predsjednik Srbije srami sto je u proslosti netko u ime srpsstva radio zlocine na ovim prostorima Tadic je rekao da se ne srami jer je samim svojim odlaskom u Srebrenicu na sebe preuzeo dio krivice za zlocine svog naroda. Smatra i da bi politicari zemalja bivse Jugoslavije trebali biti manje ponosni, a vise na sebe preuzimati krivicu.

“Moje isprike svim pripadnicima hrvatskoga naroda koje je netko ucinio nesretnim u ime moga naroda – ja ih upucujem i preuzimam na sebe odgovornost”, rekao je srbijanski predsjednik Boris Tadic dodavsi kako smatra da je Ratko Mladic jedna od najtamnijih stranica srpske povijesti. Istaknuo je kako ne zna gdje se nalazi Mladic jer je nakon donosenja Zakona o suradnji s Haskim tribunalom jednostavno nestao.

“Srbija nikada nece priznati neovisnost Kosova i to je normalan pristup problemu. To ne bi niti jedna drzava ucinila, ali ipak je nemoguce vratiti situaciju na vrijeme od prije 90-ih godina. Mi moramo naci novi model i novo rjesenje koje je prihvatljivo i za Beograd i za Pristinu”, iskazao je Tadic svoj stav o statusu juzne srbijaske pokrajije i prostora kojeg Srbi cesto nazivaju svojom “kolijevkom”. Tadic je rekao da Srbija nema “plan B” za slucaj da SAD i EU priznaju neovisnost Kosova, ali da je vazno da svi planovi vode ka stabilnim rjesenjima. On smatra da Srbija ima platformu koja je fleksibilna, ali se nikako ne zeli odreci dijela svog teritorija.

Iako navodno americka ambasada u Beogradu smatra de ce u trenutku priznanja Kosova u Srbiji izbiti nemiri, Tadic je rekao da nema takvih informacija te da ne smatra da bi radi Kosova neki opozicijski celnici u Srbiji mogli postati meta napada. Ponovio je jos jednom kako ne zeli uzimati u obzir niti uopce razmisljati o nezavisnosti Kosova. Srbijanski predsjednik misli da pomoc Rusije oko Kosova nije “bratski akt” te da bi volio znati sto se tocno krije iza svega toga. Drzi da Rusija tu poziciju drzi iskljucivo radi sebe, ali da je Srbiji ipak prioritet Europska unija, a ne Rusija.

‘Milosevic je malo vise kriv za rat od ostalih politicara’

Govoreci o statusu Republike Srpske i tomu kako bi se eventualna neovisnost Kosova mogla odraziti na taj entitet, Tadic je naglasio kako je za ocuvanje cjelovite Bosne i Hercegovine te da bi svako cijepanje te drzave vodilo stvaranju Velike Srbije, a na kraju i Velike Hrvatske. “Rat tijekom 90-ih bio je sve, bila je to mjesavine terorizma i patriotizma, a najgore uvijek prodju mali ljudi. Srbija na celu s Milosevicem za rat je kriva jednako kao i neke druge zemlje koje nisu uspjele pronaci kompromisno rjesenje. Ipak, mislim da je Milosevic za rat ipak nesto odgovorniji od drugih. Pojava Milosevica potpuno je unazadila srpsko drustvo”, kaze Tadic. Iako misli da je vecina gradjana Srbije za clanstvu u NATO savezu, Tadic smatra da je NATO napad na Srbiju bio zlocin i agresija. Ipak, stav Tadica je da je NATO savezu u interesu ulazak Srbije prije svega zbog brojnosti naroda i geografskog polozaja.

‘Milanovic je darovit politicar’

Na pitanje sto misli o Zoranu Milanovicu, Tadic je rekao da se radi o vrlo darovitom politicaru i covjeku koji je godinama pomogao Ivici Racanu. Iako nije ocekivao da ce osvojit celnu poziciju u SDP-u, Milanovicu zeli puno uspjeha i nada se buducoj uspjesnoj suradnji. Srbijanski predsjednik kaze da bi vrlo rado dosao na odmor u Hrvatsku jer misli da je dobro da se dva susjedna naroda sto vise posjecuju i povezuju. Tadic nikad nije pusio marihuanu, a tek u 30-oj godini je probao alkohol, danas pije samo vinio. Zbog svega toga je snazno protiv legalizacije lakih droga dok u pogledu legalizacije homoseksualnih brakova smatra da takva ideja na podrucju bivse Jugoslavije jos uvijek nije realna.

Tadic je na kraju Aleksandru Stankovicu odgovorio da je emocionalno vezan za Kosovo, ali da ne bi imao nista protiv toga da mu sin ili kcer ozene tj. udaju za osobu albanske nacionalnosti. S obzirom da mu je zena Hrvatica, istaknuo je da je svojim primjerom pokazao kako mu kod ljubavi nacionalnost nije bitna. Predsjednik Srbije je relativno optmistican u pogledu buducih odnosa Hrvatske i Srbije, ali misli da je neophodna bolja i tjesnja suradnja, prvenstveno na podrucju gospodarstva. S njim su se slozili i gledatelji emisije, njih 71 posto smatra da ce odnosi izmedju dviju, nekad zaracenih zemalja, u buducnosti biti bolji.

Andro Bernardic,

izvor: Večernji list; 24.06.2007.

 

+++ 

 

Kako smo ubijali u Pakračkoj Poljani

Miro Bajramovic, bivsi pripadnik tzv. Mercepove jedinice, otvoreno svjedoci o zlocinima sto su ih on i njegovi ratni drugovi pocinili na podrucju Pakraca, Gospica, Zagreba, Slanog…

Zovem se Miro Bajramovic i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi. Ja s tom cinjenicom navecer zaspim i ujutro se budim, ako zaspim. Svojom sam rukom ubio sedamdeset dvoje ljudi, medju njima je bilo i devet zena. Nismo radili razliku, nista nismo pitali, oni su za nas bili cetnici i neprijatelji. Najteze ti je zapaliti prvu kucu i ubiti prvog covjeka. Poslije sve ide po sablonu.

Tomislava Mercepa upoznao sam 1991. godine u Dalju. Od tada smo skupa ratovali. Prosli smo puno toga zajedno. Nasa se jedinica zvala “Jesenje kise”, odnosno, sluzbeno, Prva Zagrebacka specijalna postrojba pri MUP-u. Medju hrvatskim braniteljima i narodom se jako dobro zna tko su “Jesenje kise”.

LIKVIDACIJE U GOSPICU I SLANOM

Prije odlaska u Pakracku Poljanu, negdje u rujnu 1991., bili smo u Gospicu. U Gospicu je dovoljno bilo da budete Srbin, pa da vas vise ne bude. Nasa je grupa dolje likvidirala izmedju 90 i 110 ljudi, jer smo bili prekratko, niti mjesec dana. Za Gospic je vrijedila naredba: “etnicki ocistiti”; ubili smo direktora poste, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubojstva su izvodjena metkom u celo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovnistva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospicu.

U Slano smo isli cetiri puta i likvidirano je trinaest osoba, svi su bili Srbi. Od njih trinaest ja sam ih ubio osam. Moju grupu su cinili Sinisa Rimac, Miroslav Brisevac, Igor Mikula i mala Gordana, cije prezime nikada nisam upamtio.

PAKRAČKA POLJANA: “OBRADA” ZATVORENIKA

U Pakracku Poljanu stigli smo 6. Listopada 1991. godine, nakon povratka iz Gospica. Zatvorenike smo drzali u podrumu osnovne skole, a kad ih je bilo vise, onda bi smo ih stavljali i u ucionice. Za njih su najgore bile noci, kad smo ih operativno obradjivali, a to je znacilo da smo pokusavali pronaci najbolji nacin da im nanesemo sto vecu bol kako bi sto vise priznali. Znate li koji je najbolji nacin? Palite zatvorenika – plamenom iz boce plina i onda ga polijete otcom, a to radite uglavnom po genitalijama i ocima. Zatim postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina prikljucite na to. Radi se o istosmernoj struji, ne moze ubiti, ali stvara neugodan osecaj kod covjeka. Pitas onda tog prikljucenog Srbina odakle je, on ti kaze iz Dvora na Uni, a ti onda, okrecuci poljski telefon nazoves Dvor na Uni. Zatvorenicima se znao u guzicu gurati petozicni kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana so ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti. Isto tako, svi su isti dan morali nauciti “Lijepu nasu”, a to ih je natjerao zapovjednik zatvora Mijo Jolic koji danas, jednako kao i Suljic, ima restorane po Hrvatskoj. Kad se sjetim svih tih mucenja, pitam se kako su se uspjeli sjetiti svega toga. Primjerice, najbolnije je zabiti male cavale pod nokte. Kad na to spojite trofaznu struju od covjeka ne ostane ni traga. Pepeo! Ljudi su pod takvim mucenjima priznavali sve sto su znali i sto se od njih trazilo. U pocetku smo glumili nekakve demokratske policajce, davali smo Srbima papir da na njemu napisu sve sto znaju, a trazilo se sto vise imena i lokacija.

Tomislav Mercep je bio zapovjednik Poljane, a ja sam bio dozapovjednik. Mercep je sve znao. On nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali on je citao sve sto smo mu mi pisali u izvjescima, premda je vecina informacija priopcavana usmeno. On je znao za svaku likvidaciju, jer je bio zapovjednik i bio je za nas karizmaticna osoba. Nekoliko nam je puta rekao: “Nocas ocistite sva ta govna.” To je znacilo da se likvidiraju svi zatvorenici. Ako nisi ucinio sto je naredjeno, onda si bio peta kolona, a mi smo u Pakrackoj Poljani jednako ubijali i Hrvate i Srbe. Nas su se plasili i Hrvati u Poljani. Selo je, naime, po celu noc slusalo jauke i zapomaganje iz zatvora, ljudi nisu mogli spavati, ali nam nista nisu smijeli reci. Svi su znali da bi, ako nesto priupitaju, i sami mogli zavrsiti u zatvoru.

Jednom sam rekao da su svi koje sam ubio umirali sretni, jer sam im ja na malom bloku pisao potvrde da mogu proci nase straze i oni s tom potvrdom sretni idu doma. Onda sam ih ja cekao snajperom. Umirali su nasmijani.
Mi Srbe nismo djelili na vojnike i civile; ako smo nasli pusku bilo gdje sakrivenu, on je za nas bio cetnik. Srbi su u to vrijeme jako tesko mogli opstati, jer ne vele badava da kud mi prodjmo, trava ne raste. Koliko ja znam, vise od pedeset Srba dovedeno je u Poljanu iz Zagreba, a dovozili su ih svi koji su bili u uzem Mercepovu krugu – Rimac, Suljic, Mikula, Hodak, ja…

Relativna je stvar koliko smo dugo drzali zatvorenike. To je zavisilo o tome za koje vrijeme bismo ih uspjeli iscrpiti. Vecinom smo ih prije ubijanja drzali izmedju dva i pet dana. Oni da su i prezivjeli, ne bi kasnije bili normalni ljudi. Srbi koji su bili dobri i lojalni, sluzili su nam za kopanje grobova, s tim da smo im govorili da kopaju zaklone za puskomitraljez. Jednom je jedan od zatvorenika, bio je iz Kutine, kazao da mu je to petnaesti ili sesnaesti zaklon. Odmah smo ga likvidirali, jer njegovo nije da broji nego da kopa.

Vladalo je tada veliko koristoljublje. Nas je tridesetak islo pedeset metara ispred prvog tenka, mi smo cistili i likvidirali koga smo zatekli. Iza nas su isli neki koji su se nazivali mercepovcma i koji su krali i palili kuce. Takvi su bili Mardjeralo, Rukavina…Mercep nam je govorio da Srbima otimamo sve, a da novac koje nadjemo u njihovim kucama moramo predavati u stab za kupovinu naoruzanja. Medjutim Trusic, Mercep, Rukavina zvani Pop i Nedeljko Posavec su dijelili novac izmedju sebe. Kako to znam? Dan prije ubistva Pave Mlinarica, jedan na drugog su pucali Posavec i Rukavina, jer nisu podijelili novac na jednake dejelove. Posavec je maknut iz postrojbe, ali mu nisu uzeli novac, a tu nije bilo tisucu ili sto tisuca DEM, tu je bilo mnogo vise.

Ne bih mogao reci da su u Pakrackoj Poljani vrsena masovne likvidacije, radilo se o grupama od sedam do deset ljudi. Zapravo sve je ovisilo koliko se ljudi nalazilo u zatvoru. Ponekad smo znali likvidirati u kucama, a kucu potom dignuti u zrak. Nema tijela. Bilo je puno takvih kuca, najvise u selu Bujavici.

U to je vrijeme bilo ovakvo razmisljanje: Ubij srbinu dijete, jer on nice na minus dvadeset. U ono vrijeme uopce nisam imao osjecaj da su Srbi ljudi kao i mi, da su i oni neciji ocevi, braca, djeca… Ne, djecu nismo ubijali, osim sto je Suljic ubio Aleksandru Zec. Po mojoj procjeni u Poljani je likvidirano sve zajedno oko 280 ljudi, a kroz nju je proslo i desetak zena. Osim Marine Nuic, secam se jedne Nade iz Kusonja koja je ubacena medju nas. Bila je tu i neka starica kojoj je u kuci nadjen snajper. Osim te starice sve su ostale zene silovane pa ubijene. To je istina.

Moje je duboko uvjerenje: da nije pobijena obitelj Zec, nista se ni dan danas ne bi znalo o Pakrackoj Poljani. Bio je to glavni kljuc i glavni razlog da se na jedinicu gleda kroz drukciju prizmu. A Pakrackih je Poljana u Hrvatskoj bilo jako puno…

UMORSTVO OBITELJI ZEC

Za mene je samo jedno nepojmljivo – zasto od obitelji Zec cine karizmaticne osobe? Jako se dobro zna da je Mihajlo Zec radio za protivnicku stranu, za Srbe, premda je bio hadezeovac i premda je pokusavao pomoci hrvatskoj vojsci. Cinjenicno stanje je takvo da smo mi cuvajuci punktove u selu Dobrovcu kod Lipika saznali da se Milorad Zec, Mihajlov brat, svake noci iz Subotske vraca doma spavati. I mi smo ga jedne veceri sacekali u njegovoj kuci u Dobrovcu.

Mozemo razgovarati na koji smo nacin mi vrsili operativnu obradu osobe, ali tu nema tajni – tu se batinalo, maltretiralo, iznudjivalo se priznanje na bilo koji nacin. Tada je on nama priznao za svoga brata Mihajla, sto i za koga radi.

Kad sam dosao u Zagreb dao sam zapovjed da se privede Mihajlo Zec, a ja sam tu zapovjest dobio od Tomislava Mercepa. Nama je Mihajlo Zec vise vrijedio ziv nego mrtav. Ali onda se grupi koja je trebala privesti Zeca samoinicijativno, ne po zapovjedi, prikljucio Munib Suljic, koji je te veceri bio nadrogiran i pijan. Ja sam Sinisi Rimcu rekao da samo u slucaju otpora privodjenju likvidira Mihajla. On je pokusao bjezati, Rimac ga je pustio (premda je meni nepojmljivo da mladic od 19 godina nije mogao sustici jednog takvog covjeka i savladati ga, ali dobro, mozda je sve to bio trenutak) i onda je pucao u njega.
Tad se iz jednog plavog kombija bez registracije, jer smo mi u privodjenju po Zagrebu isli u neobeljezenim uniformama i autima bez registracija, pojavio Munib Suljic koji se vratio po malu Aleksandru i po gospodju Zec. Najprije ih je odveo u hotel Panorama, odatle na Sljeme i tamo ih likvidirao.

Neki dan je u Nacionalu izasao Suljicev demanti da on to ubojstvo nikad nije priznao. Tacno je da je Suljic po uhicenju sve ispricao, sve priznao, te je s djelatnicima Policijske uprave iz DJordjiceve otisao na Sljeme i pokazao grobove. I tad je priznao da je on ucinio likvidaciju. Najzalosnije je sto je on prijetio Nebojsi-Hodaku-Ceni, Igoru Mikuli, Sinisi Rimcu i maloj Snezani Zivkovic iz Gospica te natjerao Mikulu da ispali dvadeset metaka u malu Aleksandru i gospodju Zec. Da bi on, kao, bio siguran. I natjerao ih je da zakopaju leseve.

Samo su zbog toga oni umijesani u tu aferu. Jer Rimac je u istrazi javno priznao: “Ja sam ubio Mihajla Zeca, a u drugo me ne mesajte.” To je istina. Danas se od Mihajla Zeca cini nekog heroja i govori se da je on uzaludno poginuo, a da se ja nesto pitam, da ja tiskam nekakve novine, ja bih vise pisao o Marini Nuic, jer je ona nevino poginula.

IZDAVANJE ZAPOVJEDI

Demantirao bih rijeci Ivana Vekica iz proslog Ferala. On laze, on je sve znao. Ja mu mogu reci koliko je nasa jedinica dobila naredbi od njega. On bi rekao “od vas trazim da napravite to, to i to”. Nikad se nismo vratili da nismo izvrsili zadatak, a najvise se radilo o likvidacijama. Njegova je zapovjest da se ubije Milos Ivosevic, a zbog njega je trebalo biti ubijen i jedini prezivjeli Srbin iz Poljane, Stevan Brajanovic. Ponavljam, Ivan vekic je sve znao.

U zatvoru sam bio od drugog sijecnja do 30 travnja 1992. godine. Meni je bilo najzalosnije sto je 15. sijecnja Hrvatska priznata, a ja u Remetincu. Oslobodjeni smo kad je Seks postao javni tuzilac, ali smo pusteni u dvije grupe. Mikula, Hodak, Snjezana Zivkovic, Suljic i Rimac su ostali cetrdesetak dana duze u zatvoru zbog Zeca. Prvi mjesec u zatvoru su se prema nama ponasali okrutno. Ne, nitko nas nije smio dirati, jer da je nad nama bilo neko fizicko izivljavanje, ja mislim da danas policiska zgrada u DJordjicevoj ne bi postojala. Tu je veliki utjecaj imao Mercep, koji je organizovao nasu obranu, te Ivan Vekic, koji danas istupa s kojekakvim glupostima. U to je vrijeme bio na nasoj strani. Mozda sam to vec kazao, ali ponavljam da su istrazni suci Jvanovic i Horvatinovic bili prilicno korektni, nisu ih zanimali detalji.

Veliki sam vjernik. Imam na ruci prsten-krunicu iz Medjugorja. Bog sve prasta do odredjene granice. Ja mislim da sam dosad dovoljno kaznjen za sve sto sam pocinio. Zivotna bi mi satisfakcija bila da mi djeca imaju egzistenciju, jer jako dobro znam sto ce mi se dogoditi nakon ove price, ali samo bih volio da neko povede racuna o mojoj djeci. Stvarno imam prekrasan brak i prekrasnu obitelj, dvoje divne male djece. Moja supruga zna za sve sto sam ja radio, jer samo tako mozemo zajedno zivjeti.

Nije mi lakse kad sam vam sve ispricao. Plasim se svoje postrojbe. To su prekaljeni profesionalci, koji ne promasuju cesto. I znam da mi Haag ne gine.

Hrvatski list “Feral Tribune” od 1. septembra 1997g.

 

+++ 

O ovom svedocenju Miro Bajramovica, zamenika Tomislava Mercepa, koje ste procitali informisale su skoro sve zapadne medije – izuzev svedskih.

Redakcija emisije vesti svedske televizije “Aktuellt” izricito je odbila da i jednom recju pomene ovo svedocenje o sistematskom, i od politickog vrha Hrvatske planiranom likvidiranju neduznih srpskih civila i unistenju srpskog naroda uopste u tadasnjoj republici Hrvatskoj, koja je u vreme zlocina o kojima Bajramovic svedoci, jos bila u sastavu bivse Jugoslavije.

KAD JE KRENULO PO ZLU: Stvari su krenule po zlu dolaskom u Gospić dva lika: Mirka Norca, zapovednika 118. brigade HV i Tihomira Oreškovića, opskurnog političkog emigranta iz Nemačke, čiji brat Ivica Orešković u ta doba ima visok rang u Vojnoj policiji HV. Ta dvojica počinju da u Gospić dovode paravojnu ekipu sastavljenu od krajnje sumnjivih tipova: emigranata, kriminalaca, fanatičnih “patriota” i sličnih slobodnih umetnika, čiji je izvor prihoda bio i ostao – nedostatak dokaza. Krizni stožer i Ante Karić u svojim izveštajima iz tih dana žale se na pljačke i spaljivanja napuštenih srpskih i hrvatskih kuća, na maltretiranje nevinih ljudi po nacionalnoj osnovi i na opšte bezakonje koje unose paravojne formacije. Rezultat je formiranje jedinice Vojne policije u Gospiću – upravo od tih istih paravojnih umetnika. Ante Karić piše pismo predsedniku Tuđmanu: o svemu tome i o pretnjama koje prima. Polovinom oktobra, regularni organi vlasti i Krizni stožer Gospića marginalizirani su i preplašeni.

Veliki pogrom u Gospiću bio je pripremljen – čekao se trenutak. Čas je kucnuo u noći između 16. i 17. oktobra 1991. Jedinice Vojne policije HV i paravojni “dragovoljci” te noći krenuli su da iz kreveta izvlače gospićke Srbe, ali i “nepatriotske” Hrvate i trpaju ih u kamione. Kamioni kreću van grada; nekoliko žrtava pokušavaju da pobegnu iskačući iz kamiona, ali su pobijeni pored puta Gospić-Karlobag. Ostali su bili postreljani iz blizine, ali i poklani na nekoliko lokacija: leševi su bili bačeni u jame, ili zakopani. Pogrom traje do 23. oktobra; ukupan broj stradalih tokom te krvave sedmice je između 150 (potvrđenih) i 400 (službeno nestalih).

Kriterijumi su bili dosta široki i slobodni: ubijani su Srbi zato što su Srbi; ubijani su Srbi zato što su bili na uglednim i značajnim položajima; ubijani su Hrvati zato što su u bračnim ili prijateljskim vezama sa Srbima; ubijani su Hrvati zato što su bili na značajnim položajima. Sestra Jurice Pavelića, koji je i dan-danas direktor Zagrebačkog velesajma, ubijena je zato što je bila udata za Srbina; sam Pavelić se nikada nije usudio da pita šta mu je sa sestrom. Sudija Okružnog suda Đuro Pavlica i okružni javni tužilac Đorđe Kalanj ubijeni su jer su bili i Srbi i opasni za nekoga; predsednica Okružnog suda Mira Jurjević tada nije pitala ništa, a danas sarađuje sa haškim islednicima u Gospiću. Đuro Pavlica smenjen je kasnije sa sudijske funkcije odlukom Sabora “jer se nije pojavio na radnom mjestu pet dana”; Nikola Visković, tada zastupnik, pitao je, je li to onaj isti Pavlica koji je na spisku gospićkih žrtava; odgovor nije dobio, a zapisnik sa te sednice nestao je nekuda. Stradalo je i nekoliko policajaca obe nacionalnosti; veruje se da su razlozi bili mnogo prozaičnije prirode od etničke pripadnosti. Prve vesti o gospićkom pogromu procurile su ubrzo, preko preživelih i preko rodbine stradalih, ali i kroz izveštaje Ante Karića i Ivana Dasovića. Rodbina stradalih žalila se svima: od vlade do američkog ambasadora Vorena Zimermana. Zagreb je pokrenuo istragu u kojoj su izjave dali mnogi svedoci, uključujući Karića i Ivana Dasovića, šefa policije u Gospiću. Ivan Dasović ispričao je šta se i kako desilo. Tihomir Orešković okupio je Krizni stožer jedne večeri i suočio ih sa svršenim činom: Srbi su pokupljeni i sada ćemo ih pobiti; sve zajedno odveo ih je na jednu lokaciju blizu grada, gde su počeli da pristižu kamioni sa pohvatanim ljudima; njegovi ljudi otvorili su vatru. Dasović kaže da je opalio dva metka, pazeći da nekoga ne pogodi, a ostatak šaržera ispraznio na zemlju. Najiscrpniji prikaz događaja, međutim, dali su trojica vojnika i pripadnika SIS (vojne službe bezbednosti HV), Zdravko Levar, Zdenko Repac i Zdenko Bando, sva trojica prisutni na terenu u ta doba. Oni govore o “krvavim čizmama” od klanja, o mučenjima i egzekucijama na više lokaliteta. Oni takođe pominju učešće posebne jedinice policije MUP-a Hrvatske pod komandom Tomislava Merčepa u tim događajima. Merčep se u Gospiću pojavljuje posle pokolja u Pakračkoj Poljani, koji je takođe predmet istrage haškog Tribunala.

“DOMOLJUBNA DIVERZIJA”: Vrh vlasti u Hrvatskoj, uključujući i predsednika Tuđmana, znao je o Gospiću sve, još pre kraja godine 1991. Tihomir Orešković bio je priveden u MUP u Zagrebu, ali je Gojko Šušak, tadašnji ministar odbrane, intervenisao i objasnio Franji Tuđmanu da su Orešković, Mirko Norac i Merčep “naša djeca” i da ih ne treba goniti. Istorije radi, treba podsetiti da su i opozicioni članovi vlade narodnog jedinstva iz 1991. znali šta se desilo: Dražen Budiša (HSLS), Zdravko Tomac (SDP), ali i Stipe Mesić, tadašnji predsednik Sabora. Procenjeno je da se ne ruši “narodno jedinstvo”.

Slučaj Gospić pojaviće se – na kratko, doduše – pred hrvatskim pravosuđem u kontekstu ubistva porodice Zec u Zagrebu 1993. Merčepovi ljudi Munib Suljić, Siniša Rimac i Igor Mikola, veterani Pakračke Poljane i Gospića, ubili su podlo i sa umišljajem celu porodicu, uključujući i devojčicu od 12 godina. Tokom suđenja, pošto su priznali sve i pošto im je zločin uredno dokazan, sva trojica su oslobođena – zbog proceduralne greške u istrazi. Siniša Rimac dogurao je do pukovnika HV u sastavu Tuđmanovog Prvog gardijskog zdruga… Ni ostali osumnjičeni za Gospić nisu gore prošli: Mirko Norac je general major HV; Tihomir Orešković je načelnik opštine Perušić; Tomislav Merčep bio je bestidan do te mere da se čak kandidovao za predsednika republike (0,03% glasova u prvom krugu); inače je predsednik jedne marginalne stranke i jedne još marginalnije udruge dragovoljaca, ali ima svoju infrastrukturu moći i podršku desnice HDZ, još uvek jakih neofašističkih krugova i dela crkve.

Oni koji su upozorili na zločine u Gospiću prošli su mnogo gore: Levar, Repac i Bando morali su da emigriraju u strahu od osvete; Ante Karić živeo je godinama u strahu. Nezavisni listovi koji su o Gospiću pisali – “Arkzin”, “Feral”, “Globus” – bili su optuživani za “izdaju”. Hrvatski helsinški odbor, koji je među prvima prikupio podatke o Gospiću bio je predmet bezbrojnih policijskih intriga i istraga; Ivanu Zvonimiru Čičku, njegovom osnivaču i dugogodišnjem predsedniku zamereno je čak što je kum Tihomiru Oreškoviću, iako je poznato da su sve veze prekinuli pošto je Čičak javno progovorio o Gospiću. Sada je račun stigao na naplatu: haški “arheolozi” kopaju po Gospiću; hrvatski generali (naročito Mirko Norac, Ante Gotovina, Ivan Korade i Ivan Čermak, čija imena se učestalo pominju u haškom kontekstu) u panici su; osnovan je neformalni stožer, kod nas bi se reklo “koordinacija”, za odbranu Tihomira Oreškovića, ali i Tomislava Merčepa; sve “patriotske snage” digle su se i kukaju kako im se, eto, sprema “novi Blajburg” u Hagu. HDZ, ugrožen raspadom stranke i frakcijskim borbama, u opasnosti od brojnih istraga za pronevere i pljačku (i još gore od toga), pod sve dužom senkom Mandatno- imunitetskog odbora Sabora, jedva je dočekala otvaranje slučaja Gospić da ga iskoristi kao “domoljubnu” diverziju. Kolumnisti Svete matere rimokatoličke crkve u Hrvata, don Živko Kustić i monsinjor Luka Vuco, kukaju po novinama kako je došlo poslednje vreme i nova 1945: “Nestao je (2000. godine!) jedan režim koji Hrvati nisu doveli”, veli msgr. Vuco i nastavlja kako će, eto, jadni Hrvati opet biti krivi kao i posle 1945; ispade da je HDZ na vlast doveo Milošević.

Istraga, međutim, traje; poslednja vest je da su islednici haškog Tribunala pronašli prve ostatke žrtava na jednoj lokaciji blizu Gospića.

Miloš Vasić

Kad ce doci na red procesuiranje zlocina u Sisku?

izvor: slobodna dalmacija; 30.09.2005

http://www.slobodnadalmacija.hr/20050930/novosti09.asp




1 коментар у вези “Predsednik Srbije gostovao u emisiji ‘Nedjeljom u dva’”
  1. A ko je od ovo dvoje tinejdžera u tjesnim baletskim trikoima, “Tadićka” a ko “Krstićka”?


Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
РУШЕЊЕ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ
РУШЕЊЕ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ

Теорија и технологија преврата

НОВО – КРОТКИ ЛАФОВИ!
НОВИ Антиекуемнистички сајт

НОВИ Антиекуемнистички сајт

“СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ”
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo