Вести

Vaša Svetosti, poštovana braćo u služenju Gospodu, Arhijereji Crkve pravoslavne; Gospodine Predsjedniče Crne Gore, Draga braćo i sestre!

Besjeda mitropolita Amfilohija (Radovića) na dan ustoličenja u cetinjskom manastiru, 30. decembar 1990. Cetinje

+++

Uveli ste me, Vaša Svetosti, u drevni Tron Zetskih episkopa, u jednu od najstarijih Stolica Crkve Božje pravoslavne srpske Svetosavske.

Uveli ste me u Tron cetinjskih mitropolita.

Zetska mitropolija je imala svoje prvo sjedište na Prevlaci u Primorju. Mudri, bogonadahnuti Sveti Sava nije slučajno baš na tom mjestu postavio sjedište te episkopije. Od tog trenutka, pa sve do danas, ta mitropolija je bila i ostala saborna i sabirna Mitropolija, koja je imenom Gospodnjim sjedinjavala nebo i zemlju, Boga i ljude; sjedinjavala Istok i Zapad: drevno hrišćansko predanje svetoga grada Jerusalima, Carigrada i Svete Gore i hrišćansko predanje Latinske crkve, preko svetinje manastira Svetih Arhangela na Prevlaci.

To njeno prvo sjedište, od davnina je osveštano podvizima divnih duhovnih potomaka Svetog Benedikta Nursijskog, velikog prosvjetitelja Zapada i Istoka.

Ova Stolica je kroz vjekove zračila vjerom i svjedočila nadu, propovijedajući ljubav, pronoseći upaljenu a neugasivu svjetiljku nebesku: Svjedočila je lik Gospoda našega Isusa Hrista, onaj Lik, za koji je veliki slovenski prorok Dostojevski rekao, da „nema ničega divnijeg, ničega uzvišenijeg, ničega savršenijeg i poštovanja dostojnijeg, od lika Hrista Gospoda“, dodavši: „ako bi mi ljudi dokazali da je On van istine, ja bih radije ostao s njim nego li s istinom!“

Onu svetu ličnost, o kojoj pjeva moj bogonadahnuti prethodnik Petar II, kome nijesam dostojan da odriješim ni remenje na obući njegovoj:

„O preblagi tihi Učitelju
Slatka li je sveta bistra voda,
S istočnika Tvoga besmrtnoga… „

Taj sveti lik Bogočovjeka Hrista predstavlja temelj ovog svetog žrtvenika, pored kojeg stojimo i oko kojeg smo se sabrali. Njegova sveta žrtva prinijeta i svagda prenošena „za život svijeta“, bila je i ostala propovijed i misija ove episkopske stolice kroz vjekove.

Ovaj „oltar pravi“ podignut „pa kamenu krvavome“, na tom i takvom nepokolebljivom Temelju utemeljen, sagrađen je i na svetim stubovima, koji se neće pomjeriti vavijek vijeka.

Prvi od tih svetih stubova jeste Sveti Jovan Vladimir, Zetski kralj mučenik. Njegova sveta i mučenička žrtva, njegovo nevino zaklanje za pravdu i istinu, stameni je stub ove Stolice i njenog svjedočenja kroz istoriju. Njegova mučenička krv se pomiješala s krvlju Golgotskog mučenika, postavši svjedočanstvo istinskog načina postojanja i do krvi vjernosti istini, a time – primjer i stalni imperativ svima onima koji su služili istini na ovom mjestu i na ovim prostorima.

Drugi stub – eno ga ovdje pored nas. Od njega upravo što sam uzeo blagoslov da bih primio iz ruku Vaše Svetosti onaj žezal mitropolita Crnogorsko – primorskih, postajući time, iako nedostojan, i njegov nasljednik.

Taj stub je Sveti Otac naš Petar Cetinjski, veliki Mirotvorac i Čudotvorac. On je hodio neumorno od sela do sela, od porodice do porodice, od bratstva do bratstva, od plemena do plemena, s časnim Krstom u rukama i mirio zavađene Crnogorce mačem riječi i snagom prokletstva. On je bio i ostao veliki Izmiritelj i neustrašivi borac za slobodu zlatnu i istinsko, neprolazno ljudsko dostojanstvo, koje je potvrđivao svojom svetošću, kao najvišom njegovom mjerom i dometom.

Zajedno s njim, ova Stolica stoji još na jednom divnom i nepokolebljivom stubu. I ne samo ona, već i cijela Crna Gora i Hercegovina, i šire – vascijeli srpski narod.

To je veliki Ostroški Čudotvorac – Sveti Vasilije, koji je suzama svojim grijao hladne ostroške stijene. I stijene se od njegovih podviga i suza rastapale! Prije svih, stijene ljudskih patnji i nevolja. Tako op, evo više od trista godina, iscjeljuje u Ostroškoj gredi, tješi i nadahnjuje čitava pokoljenja svojim blagodatnim djejstvom i prisustvom. Samo je Bogu znano, i Majci Božjoj, koliko je njih prinijelo svoja bremena pred njegov sveti Ćivot; koliko ih se neutješnih vratilo od Njega utješeno, koliko bolesnika iscijeljeno od duševnih i tjelesnih boljki; koliko beznadežnih – okrijepljeno nadom i snagom, da nose svoj životni krst i stradanje, čovjeka dostojno!

Pored četvrtog stuba – Episkopa zetskog, Svetog Evstatija, potonjeg Arhiepiskopa pećkog, na kome počiva ova Stolica, postoje i drugi sveti stubovi koji joj daju čvrstinu i stamenost. Jedan od njih je i sveti Novomučenik ostroški Stanko. Ovo Hristu Bogu vjerno crnogorsko čobanče (radije je prihvatilo da ga Turci posijeku nego da se odrekne hrišćanske vjere!), miluje svojim Svetim Rukama, u Ostrogu sačuvanim, svakog Crnogorca i svakoga poklonika Ostroških svetinja, pokazujući da je u čednosti, nevinosti i vjernosti Dobru – čovjekova nepropadljivost i istinsko dostojanstvo!

Postoji još jedan divni i veliki stub, ponikao u Paštrovićima.

To je pravedni despot – Sveti Stevan Štiljanović, pun bogoljublja i predivnog čovjekoljublja. Njegovo zračenje se naročito osjetilo s one strane Dunava i Save: dušu svoju i žitnice svoje otvorio je da nahrani gladni narod. Mošti mu se danas čuvaju u prestonom gradu Beogradu…

Bio bi, nemali propust, kad ne bismo naveli još jedan stub – stub žrtvenosti i smjernosti, na kome svi počivamo, iz koga se rađamo, koji je utkan u nas: to je stub sestrinsko-materinske ljubavi, svojstven Crnoj Gori i njenoj naravi, oličen u – za mnoge nepoznatoj ali Bogu veoma znanoj – prepodobnoj Materi Stefanidi Đurčević. Ona smjerna duša je poslednji sveti izdanak Skadarske zemlje, iz Vrake, okoline prve zetske prestonice.

Prepodobna Stefanida, naša savremenica, (+1945) bila je čudesna podvižnica ljubavi i nositeljka Svetog stida. Onog stida, za koji jedan savremeni mudrac kaže, da je u njemu jedini spas onoga svijeta.

Vjekovna pak, čuvarka i njegovateljka u Crnoj Gori, tog stida i čednosti, duhovne ljepote i vjernosti neprolaznoj istini i pravdi Božjoj; duha samopožrtvovanja, uzvišenih vrlina čojstva i junaštva (junaštvo – odbrana sebe od drugih; čojstvo odbrana drugih od sebe); štaviše, i još Savršenije vrline i od one dvije: vrline žrtvovanja sebe za druge, jer po riječima Hristovim – „nema veće ljubavi od one da neko život svoj žrtvuje za bližnje svoje“ – bila je, upravo, ona apostolska Cetinjska mitropolija. Sve je ona to kroz vjekove čuvala i time zračila, a ako Bog da, ona će time i dalje da zrači, dokle god bude bilo svijeta i vijeka.

Evo, i u ove naše dane, u ovo vrijeme kada je po pjesniku, a mome prethodniku, ludi vjetar htio ponovo da ugasi – svetu lampu, Cetinjska mitropolija je nastavila da bude, iako možda u najtežim uslovima u svojoj istoriji, čuvarka i nosilac te neprolazne svjetlosti i svetinje. A ima se utisak, da nikada u istoriji nije bilo potrebnije to njeno zračenje koliko u ovim vremenima pomračenosti i zbunjenosti. U vremenima raspamećenosti. U ovim vremenima, kada je bratska krv obagrila polja i doline Crne Gore, ognjišta i svete hramove. Ovo je vrijeme koje zahtijeva nove mirotvorce i svjetlonosce, nove istinske svjedoke svetinje na kojoj počiva svijet, i za kojom čezne i stremi.

Otuda i ja, kao novi Mitropolit Crnogorsko-primorski, nemam dugog programa sem toga, da po mjeri svojih slabašnih moći, pridržim taj i takav tron Cetinjskih mitropolita, i da zajedno sa svojim saradnicima, i uz pomoć Vaših molitvi, nastavim to svjedočenje pred Bogom i ljudima.

Ono što je potrebno svakom narodu i svakoj zemlji, to je da – vječna svjetlost zasija, da se ljubav zacari, da istina Božja obasja ljudske umove i ljudska srca, da bratske rane zacijele praštanjem i uzajamnim mirenjem. Naročito je to potrebno mojoj braći Crnogorcima, jer nigdje se nije toliko zla isprtilo, u posljednje vrijeme, koliko na ove naše prostore… Skoro da nema ni jedne svetinje u Crnoj Gori koja nije bila zapostavljena i oskrnavljena, ili koja nije obagrena nevino prolivenom bratskom krvlju.

Tako, na primjer, Lovćenski vrh, da počnemo od njega, koji je bio svjetionik i putokaz pokoljenjima, od trenutka kada je Petar II Petrović Njegoš popeo na njega svoj grob, i u hramu svog strica Svetog Petra Cetinjskog na njemu – objedinio je svetost i mudrost – i on je oskrnavljen i ponižen, i glava mu je posječena.

Svetinja ostroška, takođe nosi na sebi tragove dubokih rana, nezacijeljenih bratskih rana iz posljednjeg bratoubilačkog rata; miris još nesmirene, bratskom rukom, prolivene krvi.

Oči koje nisu zaslijepljene mržnjom, vidjeće na kapiji drevne Moračke Lavre, krv nevino ubijenog mladića Miraša, starog 17 godina: pao je mrtav, preko mrtvog oca Miljana Medenice, ubijen zato što nije htio da pljune na njega, kako bi mu komesar poštedio život…

Mnogo je jama ispunjenih mrtvom braćom, bratskom rukom pobijenih, i bratskih grobova još neopojanih… Mnogo je i pritajene mržnje, iz tog i takvog bratoubijstva rođene i prolivene bratske krvi – „rane naopake“, bremenite novim omrazama, diobama i nepočinstvima…

Ne govorim sve ovo osvete radi, jer „osveta je moja“, govori Gospod, već – osvećenja radi svih nas, mirenjem i uzajamnim praštanjem. Osveta znači umnoženje zla, a ja pozivam na bratsko praštanje i bratsko mirenje, umnoženjem dobra i bratoljublja. Prizivam na to one koji me čuju i one koji me ne čuju, i to ću činiti do poslednjeg moga daha. Krajnje je vrijeme da brat poljubi rane brata svoga! Na to nas upućuje sveti primjer Svetoga Petra Cetinjskog.

Vrijeme je da se opoju kosti neopojane, da se iz jama izvade svi u ratnoj i poratnoj raspamećenosti pobijeni, i da budu sahranjeni, na čovjeku dostojan način. Jer, sve dok mrtvi ne nađu svoj mir, neće i ne može da bude mira među živima, njihovim potomcima.

Zato, prizivam i molim Gospoda Izmiritelja, da nam svima dadne snage da pomognemo mrtvima da se u nama izmire, kako bi i mi pružili jedni drugima bratsku ruku izmirenja! Učinimo li to što prije – to bolje! Utemeljeni na onoj svetoj žrtvenoj i nesebičnoj ljubavi, koju je svojom krvlju posvjedočio Sveti Jovan Vladimir, kralj zetski; i na svetinji i svetosti posvjedočenim Svetim Vasilijem Ostroškim i Svetim Petrom Cetinjskim; ispunjeni i osveštani čednošću i nevinošću Novomučenika Stanka Ostroškog, kao i sestrinsko-materinskim stidom i ljubavlju Prepodobne Stefanide Vračanske.

Uz to, ispunjeni čežnjom za svjetlošću i mudrošću – za kojima je čeznuo veliki pjesnik Petar II Petrović Njegoš.

Njegovu svetu panagiju primio sam danas na svoje grudi, i na njoj lik Hrista Gospoda. U svjedočenju toga Lika i vjernosti Njemu, sadrži se smisao i opravdanje moga preuzimanja ove dužnosti Mitropolita u Crnoj Gori: prizvan sam Njemu da služim, do poslednjeg svoga izdisaja, i ovom čestitom i krstonosnom narodu; da budem u njemu svjedok istinske vjere, mira, pomirenja, zajedništva u Hristu, pravdi i istini; svjedok istinsko!“ bratstva utemeljenog u nebeskom Očinstvu, kao i svi moji prethodnici.

Dužnost mi je, da među svojim prethodnicima, na ovom sveštenom i apostolskom Tronu, pomenem u ovom trenutku, ne samo one iz davne prošlosti, već i one, koji su u novije vrijeme svojim vrlinama i podvizima ukrasili ovu episkopsku Stolicu.

Da pomenem Mitrofana Bana, velikog junaka i čovjeka, i hrabrog Mitropolita Gavrila Dožića, potonjeg srpskog patrijarha i Ispovjednika vjere pravoslavne, velikog rodoljuba.

Da se poklonim pred stradanjem Mitropolita Joanikija Lipovca, ubijenog bez suda i presude (+1945), kome se ni danas ne zna groba ni mramora, kao i pred mučeništvom više od polovine sveštenstva ove Mitropolije, u ratu i poslije rata, postradalog.

Da odam poštu čestitom Mitropolitu Arseniju Bradvareviću, on me i u Bogosloviju poslao, koji je 1953/54. godine suđen i na pravdi Boga osuđen na 11 godina zatvora, da bi šest punih godina u njemu i odležao, i da bi mu potom bilo zabranjeno da dođe u Cetinje, na svoju mitropolitsku stolicu, na kojoj je vjerio služio Bogu i Rodu, kao i svi njegovi prethodnici.

Na kraju da pomenem i moga neposrednog prethodnika, Mitropolita Danila, i njegovog zamjenika, episkopa Hvostanskog Nikanora, koji su dostojno, prvi skoro punih trideset godina, drugi, kao njegov pomoćnik, posljednjih nekoliko godina, pridržavali tron Cetinjskih mitropolita.

Odajući zahvalnost ovdje prisutnom, našem starom i uvaženom Mitropolitu, za njegovo dugogodišnje služenje, u nimalo laka vremena, kao i vladici Nikanoru – molim ih za blagoslov, da bih i ja bio dostojan svoga zvanja i prizvanja.

Obraćam se i svima Vama, ovdje prisutnima, za Vaše svete molitve i blagoslov, da me Gospod ukrijepi u ovom svetom dijelu.

Moj prethodnik, veliki pjesnik, Vladika Rade, ispuštajući svoju dušu na stramcu svoga svetoga strica Petra I, izgovorio je svoje posljednje riječi: „Sveta Trojice i Majko Božja, predajem Ti u amanet Crnu Goru!“

Presvetoj Trojici, Bogu našem, trosunčanoj svjetlosti Trojedinoga Boga ljubavi, i ja predajem u amanet i pod okrilje svakoga Crnogorca i svakoga našeg saplemenika, u ma kojem dijelu srpskih zemalja živio, i svakog čovjeka na zemlji rođenoga!

Sa molitvom, da svjetlost Svete Trojice obasja svakog čovjeka koji se rađa i na svijet dolazi; da Ljubav vječna iskorijeni mržnju iz ljudskih srdaca, da se Božji mir u ljude useli i zacari u svim svjetovima, u vjekove vjekova. Amin!

(30. decembar 1990. Cetinje)

 

izvor: mitropolija.cg.yu

 

 

+++ 

Liturgijska katiheza i njen značaj

15. 05. 2005; PRAVOSLAVLJE 916

Moderni čovek i te kako oseća da se iza svake njegove gladi krije glad za onim što Crkva nosi u svojoj Liturgiji. Ako je to tako, onda šta nam preostaje da radimo?

Šta drugo nego da se pronaćemo u Liturgiji Crkve, u kojoj je Crkva, kroz sve mene i promene, ostala ono što je bila, i u kojoj uvek iznova postaje ono što treba da bude. Otuda je ona i njen saborni etos bila i ostala merilo celokupnog istorijskog života i delovanja Crkve, a prema tome i merilo crkvene katiheze. I ne samo što je Liturgija merilo katiheze: ona je sama najsavršenija katiheza, koja ne samo što vaspitava i prosvetljuje, nego i pita, hrani Hlebom života. Zato svaka prava katiheza mora i treba da bude liturgijska katiheza, a svako pravo obrazovanje i vaspitanje – liturgijsko vaspitanje. Samo onda kada se celokupni svetotajinski život i delanje Crkve u svetu vrati Liturgiji i prožme Liturgijom, kad postane Liturgija, i po meri tog povratka njoj i prožimanja njome, samo tada parohija postaje živa molitvena i liturgijska zajednica, tj. svetlost svetu i večni kvasac u promenljivim istorijskim strukturama života.

Koje su, ukratko, glavne osobine liturgijske katiheze?

1 Liturgijska katiheza je crkveno-saborna

Katiheza je crkveno-saborna jer izvire iz vekovnog sabornog Predanja, tj. Predanja koje nosi u sebi iskustvo ne jednog ili dva pokolenja, nego svih pokolenja Crkve. Saborna je i zato što se obraća, kao i Liturgija, svima uzrastima od deteta do starca, i to poštujući dostojanstvo svakoga od njih pojedinačno. Za nju je već malo dete, ako je kršteno, punopravni član Crkve; od samog momenta krštenja ono stiče „pravo glasa“ i sva prava. Na taj način Crkva daje čoveku od samog rođenja takvo dostojanstvo, kakvo niko drugi nije u stanju da mu dade. Nje kao takve, osnovni je zahtev i poziv: „Sami sebe i jedni druge Hristu Bogu predajmo“. Kao takva, liturgijska katiheza ne „docira“, ne uzdiže kirigmu, propoved, iznad i izvan večnog ovaploćenog Logosa Božjeg, tj. iznad i izvan Liturgije, odnosno Crkve, kao bogočovečanskog Tela Hristovog. Ona samo poziva, kao Apostol: „Dođi i vidi“. Koliko se beskrajnog poštovanja skriva u takvom poštovanju slobode svakoga, u takvom nenametljivom liturgijskom pozivu i stavu, poštovanja prema svima i svakome! Ona nije priča, apstraktna reč ljudska o životu, ma kako genijalna bila, nego je priziv na zajedničko učestvovanje u Životu, na pričešćivanje večnim Životom i prosvećivanje večnom Istinom.

/…/

Ono što danas zabrinjava svaku probuđenu savest pravoslavnu, nije toliko nedostatak veronauke kod nas, u uobičajenom smislu reči. Vekovima je nismo imali, ali smo imali narod duboko prožet Liturgijom i njome prosvetljen. Ono što danas zabrinjava, to je sve manji broj živih liturgijskih zajednica, unutar gradskih i mesnih svetovnih zajednica, koje nose svoj tegobni krst i klecaju pod njim, postajući sve manje evharistijske, i kroz to sve nemoćnije da nam daju i daruju ne samo Boga, nego kroz to ni drugog čoveka, kao večnog brata i sabrata. Zasnovane samo na interesu i potrošnji robe, nije slučajno što se te zajednice i zvanično počinju nazivati „samoupravne interesne zajednice“, tj. zajednice zasnovane u dubini na vučjem samoljublju; sveta Ljubav koja „ne traži svoje“ i koja je srce liturgijske zajednice, iz njih se progoni, ponekad i sa demonskom mržnjom, i polako gasne, a sa njom i u čoveku brat i večni sabrat. Rezultat svega toga? Trijumf truležne ploti, kao vesnik demonskog uzajamnog proždiranja i samouništenja.

2Liturgijska katiheza je molitveno-pokajna

Nema prave i zdrave reči o Bogu, još manje istinskog znanja o njemu, bez pokajanja. Otuda je svaka reč Crkve, osobito svaka njena liturgijsko-bogoslužbena reč, natopljena od samog početka suzom pokajanja i prožeta pokajnim duhom i molitvom. Ako takav duh ne poseduje u sebi i katiheza, ona prestaje da bude reč koja rađa i preporađa i koja istinski prosvećuje i vaspitava.

3 Liturgijska katiheza je biblijska

Bogosluženje, a posebno sveta Liturgija, nije ništa drugo nego Biblija prepevana u molitvu. Za Liturgiju je Biblija – njena Knjiga, tj. knjiga Crkve. Ona je sama po sebi njeno živo i delotvorno tumačenje, nadahnuto istim Duhom kao i ona. Kroz Liturgiju Biblija prestaje da bude neki okamenjeni simbol prošlosti preko koga se Bog otkrio svojim izabranicima jednom za svagda u neka pradavna vremena: ona na njoj postaje živa i doživljena stvarnost, koja svaki put iznova, kroz ulazak Evanćelja na Vhodu i njegovo tumačenje otkriva i radosno svedoči večno prisutnog Hrista, silom Duha Svetoga, i naše zajedničarenje s Njim i pričešće Njime. Samo takvom stvarnošću prožeta katiheza postaje – istinska katiheza, tj. čudotvorna reč koja preobražava i preporađa, a ne samo daje prazno znanje. Znati Sveto Pismo na liturgijski način, znači istinski ga poznavati, i kroz to na pravi način ga tumačiti.

4 Liturgijska katiheza je svetootačko-bogoslovska

Svetootačko bogoslovlje je došlo do svog vrhunca u bogoslužbenom i liturgijskom bogomisliju. Ono je najzdraviji plod duše bogovidaca; najlepšu reč koja se začela i rodila u njima iz susreta sa Bogom oni su pretvorili u molitvu. Pravoslavno bogoslovlje (istine vere, dogmatika) i pravoslavna narav (etos, etika) nalaze se unutar bogosluženja u svom organskom kontekstu: otkrivaju se tu kao svete tajne i svete vrline života, a ne kao apstraktni beživotni objektivirani misaono-etički sistemi. U takvom i samo u takvom kontekstu i prava katiheza otkriva istine vere i života. Otkriva ih i saopštava, ne na apstraktni racionalistički način, nego uvek na svetootački način: u organskoj povezanosti sa samim životom Crkve i sa potrebama sveta svake pojedine epohe i kroz opštenje sa samim Izvorom svake svete istine i svake svete vrline i tajne.

5 Liturgijska katiheza je dinamično-aktivna

Liturgija i bogosluženje uopšte ne znaju za pasivne posmatrače. Liturgija je delo Božje, ali istovremeno i delo svih sabranih u liturgijsku zajednicu, tj. delo naroda Božjeg, ne pojedinca, ma ko on bio. Ona se ne „posmatra“, u njoj se učestvuje svim bićem. To što važi za Liturgiju, važi i za celokupni život i delovanje Crkve. Da bi došlo do obnove tog aktivnog učešća svih članova u životu liturgijske zajednice, neophodno je vratiti laicima, narodu Božjem, ono što im po prirodi stvari pripada: zajedničko odgovaranje, pevanje, čitanje, narodni jezik. A da bi do toga moglo doći, treba prvenstveno obnoviti dinamičnu i sveobuhvatnu katihezu prvih vekova. Crkva je prosvetljivala i vaspitavala svakim svojim delom i svetotajinskim činom i svim onim što mu je prethodilo i sledilo. Zato je onaj koji se udostojavao njene liturgijske zajednice bio živo čedo Božje, a ne pasivno mrtvorođenče pribrojano crkvenoj zajednici na neki magijski način. /…/

6 Liturgijska katiheza je ikonična

Bogosluženje i kao reč i kao ikona, i kao hram, i kao pokret bogoslužitelja, i kao sećanje na celokupni domostroj spasenja i kao Božji Darovi – „Predobrasci“ budućih dobara – sve je slikovito, ikonično, vaspitava sva čula, i preko ikona uzvodi dušu, ikonu Božju, Prvoobrazu, čineći je hristopodobnom i hristonosnom. Upotreba slike u katihezi ima očevidno ontološki i dogmatski osnov. Samo, ne bilo kakve slike: samo ona slika, ikona koja odražava u sebi, koliko je to moguće, bogočovečansku tajnu Liturgije, tj. tajnu ovaploćenog Logosa Božjeg, može biti upotrebljena za nastavu i naslikana u hramu u kome se sabira liturgijska zajednica vernih. Renesansna religiozna umetnost sakati tu tajnu, zato ne može biti upotrebljena u katihezi – zbog sakaćenja duša i umova. Znači, dakle, da je metod očigledne nastave jedno od osnovnih svojstava liturgijske katiheze; u tome leži njena večna savremenost.

7 Liturgijska katiheza je praktično-teorijska

Liturgija je delo Božje, ali i delo naroda, ona je praksa ali i bogoopštenje i bogovićenje, sazercanje Božje tajne („videsmo svetlost istinitu, primismo Duha Nebesnoga“). Jedinstvo tako shvaćene prakse i teorije (sazercanje tajne), osnovni je preduslov uspeha katiheze i vaspitanja uopšte. Mi često puta zaboravljamo kad ustajemo protiv „teorije“, boreći se za „praksu“, da je pravilno shvaćena teorija ustvari bogoviđenje, bez koga je praksa slepa i osuđena da zauvek ostane slepa. Teorija, bogosazercanje, je vrhunski domet čovekovog usavršavanja i bogoopštenja, darovan čoveku. Ako je ta reč vremenom van Crkve izgubila svoje prvobitno i izvorno značenje, mi u Crkvi ne smemo dopustiti razdvajanje onoga što je po svojoj prirodi jednosušno, tj. ne smemo odvajati praksu, koja je uzvođenje teoriji, bogoviđenju, od teorije, kojom se praksa proverava i koja je njena večita sigurnost i osmišljenost.

/…/

8 Liturgijska kahiteza je stalnoobrazujuća

To znači: ona se tiče svih uzrasta i primenjuje na sve momente čovekovog života. Liturgijsko sećanje na „Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista“ i kroz njega Njegovo oprisutnjivanje sve prisnije i dublje u nama, vrši se neprestano, ne može imati kraja ni završetka. Jer što nam je on bliži, to je i potreba za Njim veća, a Njegova tajna sve neiscrpnija i milija. On je neiscrpan, Njegova tajna bezdana, a čovekove moći za usavršavanje bezgranične, Njime i Njegovim darom.

Osnovni zahtev liturgijskog večno ponavljanog čina jeste:

„Opet i opet Gospodu se pomolimo“, opet i opet: „nispošlji Duha Svetoga na nas i na ove Svete Darove“. Što znači: Božjem darivanju nema kraja, a čoveku u usavršavanju i obrazovanju nema počinka. On je po prirodi biće koje stalno priziva Punoću, tj. epikletičko biće; stalno priziva i čezne za Punoćom i savršenstvom jer je biće prijemčivo za Punoću i božansko savršenstvo. Ta epikletičnost se utemeljuje, s jedne strane, na čovekovom nesavršenstvu i zahtevu njegovog bića za savršenstvom, a s druge strane, na neiscrpnosti tajne Božje i Božjeg prosvećenja, o kome Liturgija uči i u koje se trudi da uvede čoveka.

U Crkvi su svi učenici i to do kraja života. Upravo je Liturgija i njen duh ono što nam najbolje pokazuje i dokazuje da zaista u Crkvi postoji samo jedan Učitelj: Gospod Hristos. Svi ostali, bilo da se uče ili uče druge, u stvari su samo učenici, i to kroz ceo život, do poslednjeg daha života. I opet da se vratimo na ono o čemu smo govorili kad je bilo reči o crkveno-sabornom karakteru liturgijske katiheze: to učenje nije dociranje niti apsolutističko manipulisanje čovekovom ličnošću, kroz korišćenje njegove nesavršenosti i podređenosti drugima, odnosno upućenosti na druge u raznim fazama njegovog života i uzrasta. To je zajedničko i slobodno uzrastanje u Tajnu, stalno saborno uzrastanje i prosvećivanje. Onaj koji uči druge, ima samo ulogu mistagoga, tj. uvoditelja u tajnu, u koju uvodi po meri svoje uvedenosti u nju: da bi mogao druge uvoditi, on neprestano uvodi samog sebe.

Nikad nije dovoljno „učen“ da bi mogao biti samo učitelj. Uspeh njegovog učiteljstva zavisi prvenstveno od razvijenosti kod njega duha i žara učeništva. Zato nije nimalo slučajnost što se Liturgija naziva „mistagogija“, tj. uvođenje u tajnu, i što je najsavršeniji vid katiheze – mistagoška katiheza, tj. pouka koja otkriva, objašnjava i tumači neizrecivu Tajnu, time što saborno i neprestano obrazuje njome i uvodi u nju, darujući je, ali ne prosto kao racionalno znanje, nego kao sve prisnije i celovitije opštenje sa Punoćom života, Ocem, Sinom i Duhom Svetim, Trojicom jednosušnom i životvornom.

 

Jeromonah Amfilohije (Radović)