Da li je realna procena Samjuela Kobije, generalnog sekretara Svetskog saveta crkava, da će se do sredine veka svi vernici zajedno moliti.
Uoči nedavnog susreta s papom Benediktom XVI, Samjuel Kobija, generalni sekretar Svetskog saveta crkava (SSC), rekao je da se bliži trenutak kada će svi hrišćani moći da se pričešćuju iz „iste čaše”. „Nadam se da će do sredine 21. veka ekumenski pokret ostvariti takve rezultate da će hrišćani u celom svetu, nezavisno od njihove konfesionalne pripadnosti, moći zajedno da se mole, saslužuju i slobodno učestvuju u trpezi Gospodnjoj u bilo kojem hramu”, izjavio je ovaj metodistički pastor iz Kenije za vatikanski list „Oservatore romano”. Kobija je na čelu SSC koji okuplja 347 hrišćanskih crkava, konfecija i zajednica u više od 110 država, a u radu ove međunarodne organizaciji učestvuje i većina pravoslavnih crkava.
„Svetski savet crkva je čudan konglomerat koji ima u sebi sve i svašta, ali ne i ono najvažnije i jedino potrebno, a to je liturgijsko jedinstvo. Crkva, po pravoslavnom poimanju, ne može drugačije da se shvati nego kao zajednica vernih koji se sabiraju u liturgiji sa episkopom. A to načelo, zbog različitog shvatanja vere u Hrista i liturgije, daleko je od onog što zastupaju nepravoslavni u ekumenskom pokretu”, kaže dr Zdravko Peno, profesor na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Foči.
Kako objašnjava ovaj predavač dogmatike i etike, jedinstvo SSC nema značajno teološko uporište i treba ga prevashodno videti kao izraz ljudskih napora, neretko i političkih i ekonomskih interesa njegovih učesnika. „Kako voditi ekumenski dijalog u forumu u kome ravnopravno, jedno pored drugog, sede pravoslavni episkop i žena biskup”, konstatuje Peno i dodaje da je nezahvalno govoriti o rokovima kada bi svi hrišćani mogli da se pričešćuju iz „iste čaše”. Zbog nasleđenih istorijskih problema i usled pogrešnog razumevanja ekumenskog pokreta, ali i nespremnosti jednog dela vernog naroda i pojedinih predstavnika crkvenog klira da razumeju suštinu ekumenizma, dijalog sa inoslavnima, pre svega sa rimokatolicima, sve više izaziva podozrenje.
Podsećajući na zapovest Isusa Hrista koju je dao svojim učenicima: „Idite i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga duha” i na apostolsku misiju u svetu, profesor Peno ukazuje da pravoslavno poimanje crkve, otuda i ekumenizma, podrazumeva da se svuda i na svakom mestu i u svako vreme svedoči istina onima koji su za nju otvoreni. A svedočenje istine u Hristu pre svega znači služenje svete liturgije. Kod protestanata akcenat je na propovedi, dok je kod rimokatolika liturgijsko služenje na prvom mestu memento, odnosno sećanje na istorijskog Hrista.
Peno ukazuje na to da kod pravoslavnih učesnika u dijalogu sa rimokatolicima danas postoje dva pristupa. Jedan je da se u prvi plan stave sve istorijske kontroverze između pravoslavnih i rimokatolika i da se kroz duge razgovore dođe do zajedničkog ispovedanja vere. U nastavku bi sledilo liturgijsko jedinstvo. Drugi pristup koji je, kako smatra naš sagovornik, utopijski, jeste da se odmah krene od pričešćivanja iz zajedničke čaše, a da se paralelno vode ekumenski razgovori o gorućim dogmatskim pitanjima.
„U ekumenskom dijalogu sa rimokatolicima za nas pravoslavne je najvažnije da sačuvamo identitet koji imamo. Da bi se ostvarilo liturgijsko jedinstvo, neophodno je da rimokatolici istinski prihvate nikejsko-carigradski simvol vere, a nikako da ga ispovedaju kao jedan u nizu simvola, shvatajući ga kao relikt prošlosti i ne udubljujući se u njegovu suštinu”, objašnjava složenost problema profesor Peno.
Najveći kamen spoticanja u odnosima pravoslavnih i rimokatolika ostaje, međutim, papski primat. Za rimokatolike je pitanje vlasti pape – pitanje svih pitanja, a sve ostalo, kako pokazuje i Ravenska deklaracija, dolazi u drugi plan. „Teško je razgovarati o jedinstvu s nekim ko ne oseća naglašenu potrebu za živim učešćem u crkvi, kao Telu Hristovom. Umesto zajednice s vama, on želi ostvarenje ’volje za moć’”. Kroz istoriju se pokazalo da crkva ne može da gospodari drugima, budući da to nije u njenom biću. Vatikan je danas daleko od onog vremena kada je imao ogromnu vlast i uticaj nad svetskim zbivanjima. Štaviše, on ne može da ostvari čak ni elementarni uticaj u Evropskoj uniji, da se izbori da hrišćanstvo nađe svoje mesto u preambuli Evropskog ustava”, napominje profesor Peno.
Ovaj pravoslavni teolog ukazuje da je posle Drugog vatikanskog koncila došlo do liberalizacije katoličkog učenja sa ciljem da se crkva približi svetu, ali rezultat tog novog kursa nije ispunio očekivanja.
„Kao hrišćani, mi pravoslavni smo otvoreni za dijalog sa rimokatolicima koji bi bio zasnovan na istini i ljubavi. Takvom pristupu nas uči i ustrojstvo liturgije i reči: ’Ljubimo jedni druge da bismo jednodušno ispovedali’… Svi smo potrebni jedni drugima, iako se stiče utisak da smo mi više potrebni njima, ali motivi jedinstva moraju biti iskreni, ne od ovog sveta, nego autentično crkveni. Ukoliko rimokatolici prihvate da je naše liturgijsko i sveukupno predanje autentično, onda postoje osnove za dijalog”, ističe dr Zdravko Peno.
Milenko Pešić
[objavljeno: 01/03/2008.] POLITIKA
… [Trackback]
[…] Information on that Topic: novinar.de/2008/03/01/dug-put-do-jedinstva-hriscana.html […]
… [Trackback]
[…] Find More on that Topic: novinar.de/2008/03/01/dug-put-do-jedinstva-hriscana.html […]
… [Trackback]
[…] Read More on on that Topic: novinar.de/2008/03/01/dug-put-do-jedinstva-hriscana.html […]
… [Trackback]
[…] Find More to that Topic: novinar.de/2008/03/01/dug-put-do-jedinstva-hriscana.html […]