Prvi put sam se srela sa ovim gradom osamdeset osme godine, kada je moj brat krenuo na služenje vojnog roka, ostavivši mi novac od njegovog “ispraćaja”.
piše: Mirjana Vujinović, Minhen, Nemačka
~~~
Time mi je omogućio odlazak na “Oktobarfest”. Odmah sam se zaljubila u otvorenost domaćina,i atmosferu koja je bila srdačna, da li zbog piva koje se obilno pilo, ili mojih šesnaest godina, ne mogu ni danas da odgovorim.
Svidela mi se tradicija i nonšalantnost nošenja narodnih nošnji, svidela mi se arhitektura, univerziteti, muzeji, škole, svideo mi se red koji se poštovao. Ne bacaj smeće po ulici (inače ćeš platiti debelu kaznu ukoliko te zaustave), ne prelazi ulicu na crveno (opet zbog visoke kazne), vezuj se u automobilu sigurnosnim pojasem (zbog… visoke kazne naravno). Svidela mi se priroda, i pedantnost održavanja čistoće zelene okoline.
Iznenadile su me mnogobrojne patke koje su plivale po jezerima, i ribe koje su slobodno živele u vodi, po mnogobrojnim jezerima u okolini grada. Kod nas u Srbiji bi patke završile u rerni, a ribe u čorbi.
Svideo mi se red vožnje koji je perfektno funkcionisao u javnom saobraćaju. I porazilo me je saznanje da su “oni” tako odavno živeli, dok smo mi verovali u pionire, druga Tita i bratstvo i jedinstvo. Vratila sam se u Srbiju praznih džepova i punim rancem stvarčica koje sam nakupovala. I saznanjem da su nemci nama manji neprijatelji, nego što smo mi sami sebi.
Drugi put sam se srela sa Minhenom devedeset druge godine, kada je moj tata insistirao na tome da bi trebala da pored studija u Beogradu, početi i da radim… Nije očekivao da ću poći u inostranstvo, sa argumentom da “idem tamo gde se rad plaća”, u Minhen.
Tada sam upoznala naličje velegrada prezasićenog izbeglicama iz bivše Jugoslavije. Pojavili su se u meni radari kojima sam hvatala poglede ljudi i njihove reakcije na srpski jezik koji sam pričala. Prelazila bih na drugu stranu ulice, kada bi mi u susret dolazili vojnici obučeni u nemačke uniforme. Trajalo je godinu dana da se naviknem na to da živim u stanu, da naučim jezik i da nađem nove drugare, koje ću da viđam kada se dogovorimo, a ne kada god poželim da popijem kaficu.
I opet se ponovila stvar sa redom koji je trebao da se ispoštuje: nauči jezik, pa ćeš moći da kažeš ono što misliš. Obrazuj se kako bi postao deo društva. Svakodnevica se ogledala u čekanju u redu za vize, donošenje potvrda, u birokratiji koja zna samo zakone. Tako da sam sve zakone o strancima proučila i imam ih u malom prstu. Pored lirike Rilkea i Getea, bila je to oblast koja me je opuštala.
Naravno, i kuvanje me opušta. Ovde se u rafovima u prodavnici mogu naći parike u tri boje: zelene, žute i crvene, druge se ne prodaju. Isto tako i jabuke, ima ih raznih vrsta, ali su sve iste velicine. Tako je i u društvu, čim malo odudarate od uobičajenih nemačkih normi, ili ćete se naučiti da cenite tu različitost i samim tim iz nje koristiti prednosti, ili ćete se odlučiti da je ne prihvatite. Ja sam za prvu soluciju.
Danas, petnaest godina kasnije bih htela da vam napišem nešto o gradu u kojem se osećam kao kod kuće.
Komšija Miler mi je juče doneo džak krompira od seljaka, jer sam mu ja dala domaću kobasicu koju mi je poslao svekar iz Vojvodine. (Znam da voli naše-domaće stvari iz vremena kada je sam putovao u našu zemlju.) Sa drugarima Anvander, Johanom i Stoiber smo novogodišnju noć proslavili uz domaću prepečenicu bukovog bureta Ćirića iz Šumadije.
Moj recept za projaru je izašao u knjizi recepata osnovne škole koju pohađa mlađa ćerka, kao recept tipičan za Srbiju. (Nisam htela da napišem recept gibanice, jer bih morala potencijalne kuvare da pošaljem kod Turčina po kore…).
Profesoru latinskog jezika (u gimnaziji koju pohađa starija ćerka). Nohru sam nabrajala imena naših sedam padeža, dok me je on gledao širom otvorenih očiju, a ja se pitala da nisam možda musava od večere?!? Sledećeg časa u razredu moje ćerke se hvalio da je saznao da jedan jezik ima padež više od latinskog. Kolega mog muža, Turčin, Gungör, je pitao šta će da mu se desi kada bude pojeo žito i popio vino za našu slavu. Rekla sam mu ništa (a pomislila da je to baš dobro, samo još da se i prekrsti).
Mušterije, koje dođu u radionicu za internet dizajn i grafiku u kojem uživajući u poslu zarađujem novac zbog kojeg sam i otišla iz Srbije, smatraju da naša različitost dovodi do kreativnosti, da u tome leži ključ našeg uspeha. Sa Nemcima nemam problema, više ih imam sa našim ljudima koji me pitaju šta ja ovde radim, i kada im odgovorim: ja ovde živim. I uživam.
Mirjana Vujinović, Minhen, Nemačka
[objavljeno: 17/01/2008]
izvor: POLITIKA, 17.01.2008 – Rubrika: Moj život u inostranstvu
U Minhenu sam bio dva puta.Jednom samo u prolazu,a drugi puta nedelju dana kada sam prethodno proveo nedelju dana poslovno u obliznjem gradu Nirbergu.
Zao mi je sto nisam imao prilike da vidim mnogo vise lepote grada Minhena koje opisuje Mirjana Vujinovic.
Kod mene je sve nekako u pokretu,sve nekako zurim i kad tako putujem uvek dajem prednost ljudima koje bi voleo da vidim,upoznam i da sa njima razgovaram ako je moguce,a lepote grada uvek ostavljam da vidim ako stignem.Cak mi se cesto desavalo da sam posto sam davao prednost gore recenom izgubio sansu da bolje upoznam neku zensku na koju sam se u putu namercio.Al’ sta ce te,kod nas lepo kazu da posle “anja nema kajanja.
Otprilike kada je Mirjana bila prvi puta u Minhenu te godine su bile zaista strasne za Srpsku,a i ostalu (susednu) politicku emigraciju.Narocito u Zapadnoj Evropi gde je Titova UDBA preko svojih sitnih kriminalaca kontrolisala nasu brojnu Pecalbarsku emigraciju.Licno ili preko raznih „kulturnih“ klubova. Tada su mnogo poznati politicki emigranti stradali.Da ne bi sve njih nabrajao reci cu samo nekoliko koji su stradali u Minhenu o kome tako lepo prica Mirjana.
Ratka Obradovica upucase ispred njegove garaze, Jakova Ljotica,starca od nekih 90 godina koji je bio kraljevski konzul u Solunu, zadavise sa njegovom kravatom.Grdosiju od coveka,Marisava Petrovica izmasakrirase na pragu njegovog stana sekirom.Ubica je istog momenta pobegao Jatovim avionom koji ga je na aerodromu cekao.Nemacki lovci su samo verbalno pretnjom pokusali da zaustave avion ciji se piloti nisu na to obazirali i odmaglili za Beograd. I td. i td.
Nedelju dana sam spavao u jednom od stanova emigrantskog lista „Iskra“. Ljudi u stampariji preplaseni.Cak i stari urednik Ratko Parezanin koji je bio jedan od retkih prezivelih clanova „Mlade Bosne“.
Ne sme covek da odgovara ni na telefon. Ja se cudim,nije mi jasno jer to mi u Severnoj Americi nemamo niti smo za to culi.Na izlazu iz zgrade stamparije,mladji covek,stampar Ratko, pokaze mi zgradu koja je bila preko puta ulice.Na drugom spratu UDBA je iznajmila stan i kroz velike prozore snimala kamerom sve one koji ulaze ili izlaze iz stamparije. Kad sam uocio kameru ja im onako Srpski bezobrazno pokazem lakat. Ratko me moli da to ne radim,da ih ne ljutim. Kazem uredu,ali ipak kada sam sa njim ja uvek lakat onako neprimetno da ne vidi Ratko.Inace kad sam bio sam poziram kao za nacionalne T.V. vesti. Stampar Ratko je zaista bio dusa od coveka.Dosta je dugo ziveo u Engleskoj cije je drzavljanstvo posedovao,a Nemacko nije hteo iz principa.Malo me je vodio kroz lep grad Minhen.Kao prvo,svratili smo u pivaru koja je bila druga kuca Hitlera i gde su se zbog toga okupljali brojni turisti.Tu blizu bio je bivsi parlament Rajstaga koji je na pola u bombardovanju Anglo-saksonaca porusen i sada ogradjen daskama.Kazu da Amerikanci ne daju dozvolu da se to srusi i mozda nesto drugo izgradi.Stoji kao ruglo,a mozda i kao spomenik nedavne proslosti i valjda Americka opomena Nemcima?!
U obliznjem parku nekoliko povecih slika-freski.
Nemacki konjanici-krstasi u prolazu kroz Srbiju i Kosovo. E to me je zaista zacudilo da to vidim u Parku. Cudno da Mirjana o tome nije pisala vec nam pise o nekom turcinu koji pravi dobre kore za gibanicu i o komsiji Mileru sa dzakom krompira…
Na jednoj tramvajskoj stanici sretnemo profesora statistike,jednog od najvecih u Evropi,cuvenog dr. Lazu Kostica,pisca preko 100 knjigu i bivseg Nedicevog ministra. Bio je blizu 90 g.,ali cicica cio i ziv. Ne bi mu dao vise od 65 g. Tu smo se zadrzali sa njime u razgovoru jedno 20 minuta.Zaista mi bilo zao za tako kratko vreme.Dr. Laza inace zivi u Svajcarskoj i dosao nekim poslom u Minhen.Kaze mora da svrati u stampariju „Iskre“ da se vidi sa Vlajkom Vlahovicem i Djokom Slijepcevicem,piscem triologije „Istorije Srpske Crkve“.
Nas tramvaj nailazi i kad je stao racunao sam da cu jos malo sa dr. Lazom popricati.Ako nista bar da pricamo o zenama cija tema mi je uvek pri srcu.On je samo stao na papucicu tramvaja i pogledao unutra i onda se skine dole.Kaze da ce da uzme sledeci tramvaj. Meni malo bilo cudno pa posle upitam Ratka sta se to desava? Ratko se smeje.Kaze da dr. Laza je poliglota,govori perfektno 10 jezika i strasno mnogo voli zene. U tramvaj je samo gurnuo glavu da vidi da li ima zena,pa posto ih nije bilo ceka sledeci tramvaj. Onako star i cio sa svojim bogatim recnikom pribije se uz njih, nije ga nijedna oterala.Ako nista,smeskaju se i pricaju sa njime.Stari je izgleda u svoje vreme bio Srpski Kazanova.Blago njemu!
Mirjana je ocigledno zivela u nekom drugom svetu verovatno u kuci ogradjenu bedemima sa malim otvorima kao kuce siftara na Kosovu. Prica nam o guskama i patkama koje slobodno plivaju u vodi jezera gde slobodno plivaju neke ribice koje po prilici slobodno ulecu u grkljan guskama i patkama…
Bar da nam rece da li je ikada bila u Srpskoj crkvi u Minhenu gde je sluzio cuveni prota Aleksa Todorovic koji je isto tako bio meta Titove UDBE.
A Mirjani izgleda puca kajs za Srpstvo jer zena voli tu da zivi i da uziva.Valjda su joj zbog toga i objavili njene uspomene u „Politici“. I gde ce drugde?!
… [Trackback]
[…] Find More here on that Topic: novinar.de/2008/01/17/minhen-petnaest-godina-kasnije.html […]
… [Trackback]
[…] Find More Info here to that Topic: novinar.de/2008/01/17/minhen-petnaest-godina-kasnije.html […]
… [Trackback]
[…] Info on that Topic: novinar.de/2008/01/17/minhen-petnaest-godina-kasnije.html […]
… [Trackback]
[…] Information to that Topic: novinar.de/2008/01/17/minhen-petnaest-godina-kasnije.html […]
… [Trackback]
[…] Find More here to that Topic: novinar.de/2008/01/17/minhen-petnaest-godina-kasnije.html […]