logo logo logo logo
Рубрика: Политика, Актуелно, Религија, Свет    Аутор: Срђан Марјановић    1.240 пута прочитано    Датум: 24.11.2007    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

U poseti prezviteru Tomi HopkuRazgovor sa protoprezviterom Tomom Hopko, rektorom duhovne akademije sv. Vladimira u Americi

- Oče Tomo, kako protiče obučavanje u vašoj seminariji?

- Naša akademija je Visoka škola, tako da poslije univerziteta studenti mogu da upišu akademiju. Mi je nazivamo akademijom ali je to visoka bogoslovska škola. Obično kurs

traje tri godine poslije univerziteta. Mnogo studenata je prešlo u Američku pravoslavnu crkvu iz drugih konfesija, kod nas uče studenti iz Rusije, Ukrajine, Bliskog Istoka i drugih evropskih zemalja, ima i studenata obraćenih u vjeru. Mnogi od njih su djeca pravoslavnih amerikanaca. Mali broj djece iz pravoslavnih porodica posjećuje hram – moguće je zato što su njihove porodice bile siromašne i postavši bogatiji oni su se više okrenuli biznisu i prikupljanju imanja, pa im je zato manje interesantan crkveni život. Ima poteškoća, zato što su studenti veoma različiti sa raznim nivoima obrazovanja i različitim životnim putevima. Skoro polovina studenata je došla iz nekompletnih porodica. Mnogi su tragom i našli Jevanđelje, Hrista i upisali akademiju. Sada nam dolaze studenti – djeca onih koji su se obratili u Pravoslavlje, takođe takvi dolaze i u akademiju sv. Tihona i akademiju Časnog Krsta grčke mitropolije, u kojoj na Bogoslovskom fakultetu uče ljudi koji govore grčki. Na Aljasci – akademija sv. Germana je uglavnom za narod Aljaske, tamo je sasvim druga situacija.

- Postoji li problem predavačkog kadra?

- Rekao bih ne. Mislim čak da imamo sreće – sabrali su se dobro pripremljeni profesori, koji dobro znaju materiju. Ove godine smo pozvali još tri mlada profesora, od kojih su dva učili u Engleskoj kod episkopa Kalista (Ver), oni su izučavali patristiku, i jedan specijalista iz Novog Zavjeta, oni su završili našu akademiju. Imamo uspjeha. Naša bogoslovska škola je osnovana 1938. godine, to jest veoma davno. Prvi profesori su, naravno, bili emigranti iz Rusije. Ja sam prvi rektor instituta, koji je rođen u Americi. Ja sam prvi koji je došao iz radničke klase, jer su drugi imali aristokratsko porijeklo. Sada su praktično svi predavači rođeni amerikanci. Jedan profesor Starog Zavjeta, koji je iz Palestine, doktorirao je u Rumuniji, došao u Ameriku i sada predaje kod nas. Samo on nije rođeni amerikanac.

- Kako Vam se čini, u posljednje vrijeme, koliko rado ljudi dolaze u Crkvu? Mijenja li se brooj ljudi, koji žele da dobiju duhovno obrazovanje?

- Među ljudima slovenskog porijekla – rusima, ukrajincima, bjelorusima, slovacima – broj ljudi koji dolazi u Crkvu je mnogo manji nego u vrijeme moje mladosti. Kada sam ja bio rukopoložen za sveštenika prije 38 godina, ljudi u crkvi je bilo mnogo više. To je zato što su porodice živjele blizu jedna druge, imale su 4-5 djece, svi su išli u hram, živjeli su blizu… U sljedećim pokoljenjima kada su moji vršnjaci uzrasli, mnogi su formirali porodicu sa ljudima koji nijesu iz naše crkve, koji su drugih nacionalnosti i mnogi su od njih napustili crkvu. Porodice imaju manje djece, možda 2-3, i broj parohijana se stalno primjetno umanjuje. Što je interesantno, broj ljudi, koji se iskreno staraju da više saznaju o vjeri, molitvi, koji hoće da uče – se uvećava. Sada u Americi najveći dio ljudi koji dolazi u crkvu – su ti, koji vjeruju svom dušom, iskreno se mole, veoma je malo takvih koji dolaze zbog tradicije, po navici (možda nekoliko iz starijeg pokoljenja). Mladi ljudi, ako ozbiljno iz sve duše ne vjeruju u Hrista, oni uopšte i ne dolaze u Crkvu! Još je interesantno, u to vrijeme, kada je Crkva bila mnogo veća – kod nas je bilo veoma malo onih koji žele da dobiju duhovno obrazovanje. Kada sam ja bio bogoslov, a počeo sam 1957. g. u našem razredu je bilo svega 16 ljudi, a zatim je još 5 došlo iz Srbije. Sada je obično na godini 90-95, 100 studenata; u akademiji sv. Tihona 40 ili 50; i u akademiji Časnog Krsta takođe, kao i kod nas broj studenata je porastao, iako se broj parohijana (ljudi koji posjećuju crkvu) smanjio. Sada je više hramova ali se u njima moli mali broj ljudi. Pojavili su se hramovi u gradovima, gdje ih ranije nije bilo, ali je broj ljudi u hramovima manji, ne onako kao u vrijeme moje mladosti – hiljade porodica pri ogromnim ruskim hramovima; oko 5000 porodica pri nekim hramovima, crkve su bile pune pojaca, kao ovdje u Rusiji. To su sjećanja iz djetinjstva, ali toga više nema.

- Postoje li veze između duhovnih akademija u Americi i u Rusiji?

- Postoje veze, nas pozivaju na seminare i susrete u institute i akademije. Kod nas je svega 9 redovnih i 10 vanrednih profesora i veoma smo zauzeti, ispunjavamo svoje obaveze. Stalno naši ljudi odlaze u Rusiju na razne susrete, zbog predavanja, takođe odlazimo i u Rumuniju. Ja sam bio u bogoslovskim školama Albanije, Slovačke, u Bugarskoj: Veliko Trnovo, Sofija, tamo sam držao časove. Naš profesor liturgike Pol Majendorf je bio ovdje, protojerej Pol Lejzer je predavao u institutu sv. Tihona, Konstans Torasor. Katihizis “Osnove pravoslavlja” bio je izdan ovdje, u Rusiji. Takođe kod nas studiraju ljudi iz Rusije, jedan od naših studenata sada je episkop Arhangelski Tihon. Četiri ruska studenta rade disertacije. U našoj akademiji uče studenti iz Ukrajine, Slovačke, Srbije.

- Kako stoji stvar s monaštvom u Americi?

- Kada sam bio mlad, u cijeloj Americi i Kanadi bilo je oko 5-6 manastira, sad ih je više od 100. Oni su se pojavili na mnogim mjestima. Starac Jefrem sa Svete Gore, iz manastira Filoteja, došao je u Ameriku i sam, sa svojim sapodvižnicima je osnovao oko 25 manastira – ženskih i muških. Zatim monasi iz Rumunije su osnovali 5 ili 6 manastira, prije 2 mjeseca 2 monaha iz Rumunije osnovali su novi manastir u Detroitu, Mičigen. Kada su priveli gradnju kraju oni su poslali svoje monahe i monahinje da osnuju manastire u takvim mjestima, gdje ih nikada nije ni bilo. Jedna od naših studenata, ruskinja Ala, koja se obučavala na univerzitetu Darkmut, a zatim je došla kod nas, napisala je rad “Monaštvo u Americi”, sa ilustrovanim materijalom – fotografijama, slajdovima – više od 100 manastira. Većina od njih su svakako mali manastiri oko 2-3 čovjeka.

- Kakvi bi trebalo da budu, po Vašem mišljenju, pravoslavni ljudi u savremenom svijetu?

- Veoma je mnogo diskusija među pravoslavnim ljudima: šta je to Pravoslavlje, šta svi treba da radimo, kako živjeti u savremenom društvu, kako da učestvujemo u crkvenom životu. Znam da u Rusiji, Americi, Grčkoj – svuda se ti problemi razmatraju. Ja ću samo da iskažem molbu da budemo trpeljivi, dobri, da slušamo jedan drugog, da nosimo teškoće drug drugu, zato što se u naše vrijeme ne treba dijeliti; mi smo moramo da nastojimo da budemo zajedno i opet biti po raznim mjestima sa raznim ciljevima. Starca Pajsija Svetogorca koji je umro prije nekoliko godina, pitao je jedan sveštenik iz Češke: “šta smo dužni da uradimo – da budemo strogi, da služimo druge službe, da strogo držimo kanone, ili da budemo trpeljiviji, da olakšamo ulazak u crkvu, da ne budemo suviše zahtjevni prema ljudima, kao što i govori apostol Pavle: “Biti svima sve, da bi se neki spasili”? I starac je odgovorio: može se ići i jednim i drugim putem, to nije tako važno, oba puta su dobra. Sve treba da bude u slavu Božiju i za ljude, bez osuđivanja i izobličavanja. Htio je reći: dobro, mi radimo tako – vi drugačije, Crkva ako je zdrava ona može da smjesti u sebi oba puta. Ali ako se nešto ne radi u slavu Božiju, ili u korist bližnjega – onda je to od đavola. Ako smo mi više strogi ili popustljivi, ali ne na slavu Božiju, ne na spasenje ljudi – to ide na ruku đavolu, i on će razoriti naše redove. I to je veoma važno. Još hoću da kažem, kako smo mi u Americi mnogo dobili i kako smo zavisili od vjere ruskih ljudi, i od njihovog ispovjedništva. Čovjek, sličan meni, ne može ni da zamisli šta je sve okusio u životu Patrijarh Aleksej. Mi ne možemo da zamislimo rat, kod nas nije nikada bilo rata u zemlji, kod nas nije bilo revolucije. Meni je 62 godine, i ja ne pamtim dan u mom životu, u kom sam se osjećao nezaštićenim, ja sam uvijek imao svoj dom, hranu, odjeću, nikada nijesam osjećao da se neko sprema da mi prični zlo. Svaki dan sam osjećao roditeljsku brigu. Država je materijalistička, ali je za mene veoma teško zamisliti gonjenja, isleđivanja, mogućnost da budem ubijen, da postanem novomučenik – za mene je sve to čudesno. Meni je teško spoznati šta znači preživjeti sve to i opet obnoviti crkvu, koja je bila razrušena u vrijeme gonjenja. Mi smo svi djeca Ruske crkve, kod mene su ruski korijeni, moji su preci došli krajem devetnaestog stoljeća ispod Karpata iz oblasti Užgograda i Slovačke. Ja sam i odrastao u Pravoslavnoj crkvi, učio sam ruski jezik u školi. Loše govorim ruski, ali ipak čitam i razumijem. Sve što se dešava u Ruskoj crkvi veoma je važno za sve pravoslavne u svijetu i posebno u Americi.

- Dijelite li ubjeđenje da je Moskva Treći Rim?

- Da, juče kada je Njegova Svetost bio na konferenciji, koja se održavala u Danilovskom manastiru, ja sam mislio: kada sam bio dječak, ja sam slušao uzrečicu – “ni do Moskve, ni do Rima”. Zato što su okolo mene bili ljudi ispod Karpata: ni rusi, ni ukrajinci. Mislio sam u sebi: “Nemam izbora, nego ako si pravoslavac, – ti si dužan da dođeš u Moskvu – to je jedino mjesto gdje ti moraš doći, da bi našao vjeru, svetost, da nađeš svetitelje, svetinje”. I takođe da nađeš način međusobne saradnje u savremenom svijetu. Na Saboru 1918. g. je bilo mnogo osmišljeno: liturgijska obnova, saradnja sa društvom, crkveni ustav, za nas u Americi taj Sabor je veoma važan. Na tom Saboru episkopi i sveštenici su pokušavali da odgovore, kako da budemo istinski pravoslavni u sadašnjem svijetu. I poslije 70 godina, kako je Solženjicin rekao, poslije 70 godina gonjenja, 70 miliona ubijenih, mi počinjemo da shvatamo rečeno: “šta smo dužni da uradimo danas?” Kada sam došao prije 10 godina, vladika Kiril je rekao: “Kod nas se sada čuje, a što da kažemo?” Jesmo li spremni da odgovorimo na mnoštvo pitanja koja će zadati ljudi koji dođu u Crkvu? Mi ne možemo govoriti samo o žitijima, o nečemu iz IX vijeka. Ljudi možda to neće razumjeti. Mi se dopisujemo preko interneta – što ćemo reći danas? Mi smo dužni da o tome razmišljamo u svojoj sredini, mi smo dužni da slušamo jedan drugog, mi moramo ispitivati naše učenje, mi moramo reći: “Da li je nešto pravedno ili nije?” To je obavezan proces. Kakvi će biti plodovi? Gospod govori: “Po plodovima ćete ih poznati”. Kakvi su naši plodovi? Eto zašto je to sve važno za nas. Amerika ima 200-godišnju istoriju života u pluralističkom, kapitalističkom, demokratskom društvu.

Mene ponekad uznemirava misao, da marksizam, koncentracioni logori nijesu dobili svoje, da američke investicije i materijalizam mogu da učine više štete duši, zato što se u vrijeme gonjenja pojavljuju mučenici, a što donosi sistem u kome je sve dozvoljeno, što donosi novac, blud – što će se javiti poslije njih? Pojavljuju se narkotici, za kojima ide ljudsko bezumlje. I, moguće je, da je mnogo teže biti istinski hrišćanin u materijalističkom društvu sa više slobode. Jedan čovjek me je pitao: Šta vi ljudi iz Amerike možete reći nama, ljudima iz Rusije, Slovačke?

Ja sam odgovorio: mi ne možemo ništa reći vama, vi ste dužni da nas učite, a ne mi vas. Mi smo djeca – vi ste stariji. Sveti Jovan Lestvičnik kaže: “Ja vas neću bilo čemu učiti, ja sam čovjek koji se davi u blatu i koji govori: ne radite kao ja! I u Americi je problem u tome, što je Crkva nastojala da se drži onoga što ima, tako čvrsto, da je postala kao muzej, ona nije bila povezana ni sa čim. Ljudi nijesu razumjeli jezik, nije bilo vjeronauke, oni su znali samo za običaje i polako su odlazili iz crkve, zato što crkva nije bila sposobna da odgovori uslovima sadašnjeg života. Mislim, da je Rusija dobila taj veliki zadatak, kako da približi Jevanđelje mladim ljudima i starom pokoljenju, koje je prošlo ateističko obrazovanje. I sada na vrhuncu ateističkog vaspitanja vi dobijate zapadne tehnologije, novac, kino, televiziju (ja sam gledao rusku televiziju u hotelu – veoma slično Americi). I vi bi trebalo da se bojite, i trebalo bi da brinete, koliko će to dugo potrajati. Ali kada ja putujem po Moskvi i vidim: Sretenski manastir, institut sv. Tihona i druge duhovne škole, Lavru, crkvene knjižare – kod mene se javlja velika nada, slava Bogu, ko zna šta će sve biti! To je prosto nevjerovatno, koliko energije i truda su uložili ljudi za posljednjih 10 godina, to izgleda kao čudo.

- Svakako da iz istorije Crkve mi znamo, da je baš u vrijeme gonjenja Crkva bila jaka…

- Da, prvi hrišćani su govorili, da Crkva raste iz krvi mučenika. Ali, s druge strane, mučenici su otišli (na nebo), a ti ljudi, koji su preživjeli u Rusiji, Rumuniji, Albaniji, oni su veoma duševno postradali. Patrijarh govori: nije dovoljno obnoviti crkvena zdanja, dok god ljudi budu duševno bolesni i izranavljeni, njihovo znanje je pogrešno i pomiješano sa lažnim znanjem. Ljudi koji su ostali vjerni i koji su se oporavili od gonjenja, da li su oni spremni da ozbiljno prime Jevanđelje? Ja ne znam, koliko je tačno, ali sam slušao, da u Rusiji, taj priliv koji se osjećao 90-ih godina, bujica ljudi koji dolaze u Crkvu, sada opada. I to je pitanje duhovnog prosvjećivanja, kakve knjige izdavati, kako predavati vjeronauku. To je ogroman posao, s Božijom pomoći. Svaki čovjek mora da radi ono za što je sposoban. U Americi sam vidio Solženjicinovu molitvu, štampanu u časopisu: “Dragi Bože, pomozi mi da uradim to što ja mogu, a ne može neko drugi”. Svaki od nas treba da radi, ono što može. Svaki od nas na svom mjestu radi svoje malo djelo.

s protoprezviterom Tomom Hopkom razgovarao poslušnik Vladimir Krupko; prevod s engleskog Vasilije Tomačinski; prevod s ruskog bratija Cetinjskog manastira

izvor: Svetigora Božić 2004 godine, pravoslavna mitropojija (CG)

———————————————-

Prenosimo deo besede sa svog hirotonisanja Nj. P. vladike Irineja (Dobrijevića)

otvoren citat

…I na kraju, došavši sa Zapada na Istok, i u svome hodu ka Jugu, dozvolite mi da izrazim svoju zahvalnost – iskreno se plašeći da ću nenamerno izostaviti nekoga – onima koji su mi pri svakom mom koraku podarili svoju podršku, odnosno Hristovu neograničenu ljubav, koja me je hranila i dovela do punoće ovog dana:

Mojim čestitim i već pokojnim roditeljima: ocu Đuri iz čije plemićke porodice preko dvesta godina sveštenici i učitelji služe srpskom rodu, od koga sam i ja primio bogoslužbeno nasledstvo, i majci Milici koja je najviše uticala na razvoj moje umetnički duše i bića; bratu Đorđu sa porodicom i pokojnoj sestri Dragici i njenoj deci Nikoli i Anđelki čiji sam staratelj; kumovima i široj porodici; učiteljima, a naročito onim iz detinjstva u crkvenim i srpskim školama u Klivelandu, pokojnom protojereju-stavoroforu Branku Kusonjiću koji me je krstio i od koga sam najpre osetio lepotu bogosluženja i ljubav prema njemu, kao i protojereju-stavroforu Đuri Majerlu koji me je poslao u bogosloviju sv. Tihona – gde je živeo, predavao i upokojio se kao dekan Sveti naš Vladika srpski i svepravoslavni Nikolaj; zatim protojereju-stavroforu Vladimiru Berzonskiju koji me je poslao na Teološku akademiju Svetoga Vladimira.

Isto tako, onima koji su uticali na formiranje mojeg liturgijskog bića i na moju evharistijsko-eklisiološku svest, kako kaže Sveti Irinej Lionski — po kome sam dobio svoje monaško ime: naše učenje je konformirano evharistiji i evharistija formira naše učenje (Protiv jeresi IV 18,5):

Zahvalan sam mom ispovedniku i duhovniku, nezaboravnom i prisnopamjatnom protojereju-stavroforu Aleksandru Šmemanu, ocu liturgijskog bogoslovlja, od koga sam naučio da volim i poštujem lepotu ovog stvorenog sveta, koji se preobražava liturgijom i kada se, prema učenju Svetog Atanasija Velikog, ljudsko biće preobražava Bogom u boga. Blagodarim, zatim, protojereju-stavroforu Jovanu Majendorfu, koji mi je oživeo crkvenu istoriju i Svete oce; profesoru Veselinu Kesiću, preko koga sam zavoleo Sveto pismo i srpsku crkvenu istoriju; ujedno sa svima izvanrednim profesorima koji su mi služili i služe kao primer u životu.

Svesrdno blagodarim mitropolitu Amfilohiju i episkopu Atanasiju, koji su, dolazeći u Ameriku još kao teolozi i jeromonasi, uticali na moj sveukupni razvoj kao i duhovnom sinu Tvrodša, episkopu Grigoriju i svim našim arhijerejima preko kojih sam zapazio zoru sjajne budućnosti Srpske Pravoslavne Crkve.

Dalje, moja iskrena zahvalnost ide Mitropolitu Hristoforu koji me je rukopoložio u đakona i prezvitera, i od kog sam primio monaški postrig; ovde prisutnom mitropolitu Hong Konga Nikiti koji me je ispovedio i priveo na rukopoloženje; episkopu Justinu koji me je rukoproizveo u činu arhimandrita; parosima i parohijanima u Klivelandu, Čikagu, Njujorku i Vašingtonu; monahinjima i vernima pri manastiru Vavedenje u Beogradu, naročito prisnopamjatnoj igumaniji Agniji; svojoj duhovnoj porodici, vernima manastira Svetog Arhangela Gavrila u Zemunu i mome dragom saslužitelju u Hristu, bratu ocu Radovanu Bigoviću.

Svoju zahvalnost upućujem, kako profesorima i kolegama, tako i studentima Univerziteta Lojole u Čikagu i na Bogoslovskom fakultetu Beogradskog univerziteta; saradnicima u vašingtonskoj kancelariji Srpske pravoslavne crkve za spoljne odnnose, u Međunarodnoj pravoslavnoj dobrotvornoj organizaciji i u kancelariji Svetog Arhijerejskog Sinoda, na čelu sa glavnim sekretarom o. Savom Jovićem, u kancelariji Kosovsko-metohijskog odbora, kao i svima saradnicima pri našoj svetoj Patrijaršiji.

Posebnu zahvalnost iskazujem sa ovog svetog mesta svim arhijerejima koji su danas položili ruke svoje na mene podarivši mi apostolsko prijemstvo: na prvom mestu Vama, Visokopreosvećeni, i pored već pomenutih, i mome dragom bratu sa kime sam delio životno iskustvo Dijaspore, episkopu Aljaske Nikolaju.

I svima vama ovde okupljenima, kao i mojoj vernoj pastvi u Australiji i na Novom Zelandu, od srca vam svima zahvaljujem i prosim vaše svete molitve. Praštajte za sve nedostatke i neka ste blagosloveni od ovog dana do Carstva Nebeskog!

A Bogu u Trojici kome se klanjamo, neka je slava i hvala za sve u vekove vekova. Amin! Amin! Amin!”……………..

završen citat
izvor: soc.au.org, 20.03.2007





Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
РУШЕЊЕ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ
РУШЕЊЕ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ

Теорија и технологија преврата

НОВО – КРОТКИ ЛАФОВИ!
НОВИ Антиекуемнистички сајт

НОВИ Антиекуемнистички сајт

“СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ”
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo