Вести

Već duže vremena pratim polemiku sa posljednjeg SA Sabora. Priznajem da nemam nekakvih posebnih znanja iz oblasti teologije, ali sve ovo me upućuje, da neko pokušava da mešetari po našoj Svetoj srpskoj crkvi.

03.09.2007, Boro

***
Znam da je prirodno da se komunicira sa svijetom, i sa te strane jasno mi je da se mora zadržati komunikacija naše Crkve sa drugim crkvama. Takođe mi je jasno da episkopi trebaju da imaju svoje mišljenje o mnogim stvarima iz domena teologije, ali mi nije jasno zašto se u najuzavrelija vremena mora insistirati na nekim promjenama, i to čini mi se prije svega da bi se bilo malo “in”, kako se to danas kaže.

Očigledno da je u pitanju apsolutni nedostatak inventivnosti, jer siguran sam da se u okviru kanona SPC i Pravoslavlja može naći sasvim dovoljno prostora da se na popularan način, posebno mladima približi Crkva, odnosno da se ta djeca (za razliku od nekoliko izgubljenih generacija) trebaju dovesti tamo gdje pripadaju.
Ako dobro razumijem problem, ovdje se radi o jednoj tehnologiji koja je oprobana i u politici: prvo treba stvoriti izvjesno jezgro koje će odisati populizmom i koje će diktirati tempo, ne ostavljajući dovoljno prostora za zdravorazumskih pitanja. Zatim se to jezgro treba širiti, kako bi se došlo za stvaranje uslova za revoluciju i prevrat. U ovom slučaju očigledno je da je nekima dosadilo da budu različiti od Vatikana pa žele da budu malo janjičari.

Tom tehnologijom koja je vijekovima receptirana u Vatikanu i prenošena i testirana pokušava se uništiti i jedinstvo Srpske pravoslavne crkve. Ja nazirem gdje je to jezgro. Imao sam prilike negdje 1993. godine da čujem našeg Svetog Patrijarha Pavla da kaže vladiki Atanasiju (Jevtiću):

“E moj Atanasije šta sve meni kažu da ti radiš, a zamisli šta sve ne smiju da mi kažu”!

Mnogo mudrosti ima u tim riječima Njegove Svetosti. Mnogo razuma i razumijevanja stvari, a i mnogo opomene i savjeta. Tako jednostavna i kratka rečenica a izgleda kao sva literatura i mudrost svijeta! Ali izgleda da mnogima nije dovoljno ni to. U kome mogu ti novi (a izgleda da ih je uvijek bilo, samo je narod manje za njih znao jer nije bilo toliko novina i interneta) naći poseban oslonac? Vjerovatno u mladima koji su imali nesreću da žive u ateističkim porodicama i za njih je Crkva nešto novo i sve što im se servira može biti prihvatljivo. Senzacionalistički i populistički pristup tog jezgra je veoma opasan mamac. (najbolji primjer i potvrda su komentari na gore navedeni tekst) Pored njih veliki posao im mogu postati i takozvani novi interesni vjernici koji decenijama nisu mogli da smisle našu Crkvu, dok im je sinonim crkvene moći bio uglavnom Vatikan.

E sada, kada je došlo drugo vrijeme, naprečac su postali veliki vjernici, jer sada je za karijeru to važno isto toliko koliko im je prije deceniju – dvije bilo važno da na svakom sastanku malo opsuju i nagrde crkvu. Na službi se obavezno guraju u prve redove i obziru se oko sebe da vide da li drugi primjećuju da su oni prisutni. Takve scene su skoro svakodnevne na svakom koraku. Prije neki dan sam se zaprepastrio kada sam u mom gradu sreo cijeli opštinski odbor jedne političke stranke kako se u vrijeme posta okupljaju da idu na službu u crkvu “da ih narod vidi”, pa će posle na prasetinu. E, oni su ti kojima treba populizam i koje ne zanima Crkva i duhovnost, ona im je samo sredstvo kako da se domognu što višeg položaja i naravno novaca. Oni će podržati te novokomponovane teologe koji žele da postanu sveci preko prljavih rabota. Zato smatram da je ovaj tekst, analize teksta vladike Atanasija, sasvim dobar, mada sam i ja mišljenja da bi se u nekim momentima u ime dostojanstva, koga autor sigurno ima,vokabular mogao malo korigovati.

Takođe čestitam i uredniku koji je smogao hrabrosti da objavu jednog ovakvog teksta podrži, i vrlo argumentovano brani. Mislim da treba umjesto ćutanja pokrenuti malo polemike, tačnije pojašnjavanja ispravnih tumačenja naše Crkve.
Boro, Brčko